Početak kraja ili kraj početka: Vlada Velike Britanije odlučila koliko će platiti razvod

U slučaju da Velika Britanija odbije platiti izlazak iz EU, slijedio bi ozbiljan trgovinski rat. Ipak, nekolicina pretendenata na poziciju premijera zauzima se upravo za taj pristup. Pozicija premijerke Therese May ovisi o tome kako će, s jedne strane, ispregovarati uvjete izlaska unutar svoje vlade, a potom u to uvjeriti EU. Padne li, u prvom su koraku tri mogućnosti, jedna kompliciranija od druge

• Autor je viši savjetnik za strategiju BBC-a

Hossana!

Dakle došao je i taj dan. Britanski se uži (Brexit) kabinet – barem za sada, na tko zna koliko kratko vrijeme – uspio dogovoriti oko prve točke razvoda od EU. Alimentacije. Iako je sam iznos kojeg bi se ponudilo EU tajan i kondicionalan o početku pregovora o tranzicijskim i kasnijim trgovinskim odnosima, vjeruje se da je u susjedstvu između £36bn i £40bn (s laganom neizvjesnošću uključuje li to i namirivanje preuzetih obaveza koje idu izvan okvira sadašnjeg EU proračuna). Nikada nije moglo biti dvojbe da u slučaju sporazumnog razvoda isplate ne bi bilo. Sve drugo je bilo nezamislivo (trgovinski i carinski ratovi, tridesetak kilometara dugi redovi kamiona u Doveru, kolaps britanske industrije koja je gotovo sva pri samom vrhu vrijednosnog lanca te bitno ovisi o uvozu sirovina i komponenti iz EU, bonovi i gorivo na točkice, prelazak na trgovinu trampom, kraj civilizacije, mačke i psi spavaju zajedno te početak kanibalizma). Ako je sve drugo bilo nezamislivo, jednako je tako bilo nezamislivo da Britanija ne bi platila svoju jednosmjernu kartu iz EU.

Zanimljivo je pitanje zašto je trebalo toliko dugo da osvane taj dan, a, budimo iskreni, prva brojka koja još prije više od godine dana u tom kontekstu već bila u opticaju iznosila je €60bn – ne baš tako daleko od £40bn gdje smo sada. Da odmah budemo na čistu, iako sam ne polažem velike nade u sretni razvoj događaja (vidi ostatak teksta), dogovor užeg kabineta o alimentaciji ipak je prvi znak da se Velika Britanija u procesu Brexita konačno počela okretati ka EU, ka drugoj strani, da je on prestao biti samo svađa Torijevaca jednih s drugima. Drugim riječima, da UK konačno izlazi iz samonametnute idejne i intelektualne implozije i općenacionalnog zurenja u torijevski euroskeptički pupak koji su joj se dogodili referendumom. Dakle, zašto tek sada?

I Know What You Did Last Summer

Nema toga što se na ovom svijetu ne grozi vakuuma. Priroda, politika, mediji. Kolovoz je opasno razdoblje u političkom životu Britanije. Parlament je na odmoru, pola kabineta luta svijetom (vidi Priti Patel o razlozima njezine ostavke), PM se isto tako negdje daleko od buke i bijesa Westminstera odaje mislima o vječnosti i literaturi. Britanski mediji to razdoblje obično popunjavaju preporukama istaknutih ljudi za lektiru na plaži, a tu se nađe i pokoja preporuka političara. Recimo, tako je navodno Cameron davne 2008. (taman kada se sve strmeknulo) išao na Ibizu s novom Thalerovom knjigom. No, neizbježno nastaje vakuum, vakuum relevantnog sadržaja, vakuum u kojem se svašta može dogoditi. Tako se recimo može dogoditi da Jacob Rees-Mogg (poznat kao parlamentarni zastupnik za 18. ili u najboljem slučaju rano 20. stoljeće) na internim anketama konzervativne stranke postane favoritom aktivista da naslijedi Th. May u Downing St. Istini za volju, na drugom mjestu bio je kandidat imenom „None of the above“, dakle ne bi se baš reklo oštra konkurencija.

Jacob Rees-Mogg: Ne dugujemo nikakve novce EU, EU treba više UK nego što UK treba EU, nema problema oko prelaska na slobodnu trgovinu, treba eliminirati carine, korporativni porez i regulaciju i opet će Britanija vladati svjetskom trgovinom

Idejni i deliberativni vakuum oko ključnih pitanja političkog života Britanije (što i kako nakon Brexita) jednostavno je usisao Rees-Mogga u žižu pozornosti medija usred sezone kiselih krastavaca, zajedno s pregrštom njegovih ideja – ne dugujemo nikakve novce EU jer za to nema nikakva pravna razloga, prijeđimo s veseljem na WTO pravila (koja ne pokrivaju servisnu industriju, 79 posto britanskog GDP-a), EU treba više UK nego što UK treba EU (uglavnom zbog njemačke automobilske industrije), nema problema oko prelaska na slobodnu trgovinu, treba eliminirati carine, korporativni porez i regulaciju i opet će Britanija vladati svjetskom trgovinom, prešućujući pri tome da je u prvom izdanju te vladavine svjetskom trgovinom važnu ulogu, blago rečeno, u otvaranju i održavanju trgovačkih veza odigrala Royal Navy (je li netko rekao Opijumski ratovi?). Ne vjerujem da će nakon ožujka 2019. ona dva nosača aviona moći uvjeriti Kinu da bi joj najbolje bilo isključivo trgovati s UK.

I tako se Rees-Mogg, usisan vakuumom stvorenim apsolutnom idejnom abreakcijom Therese May nakon samonanesene katastrofe izvanrednih izbora na kojima nije uspjela osvojiti većinu i dobiti kakav takav mandat za vođenje pregovora s EU, te potrebom medija da ispune stupce, biltene ili tvitove, našao po samorazumijevanju kao branitelj istinskih želja britanskog populusa o istupanju iz EU i kao Chief Interpreter in Command pravog smisla referenduma. Sic!

I Still Know What You Did Last Summer

Naravno, to nije moglo proći nezapaženo. I dok je dobar dio nacije s velikom zabavom i s dozom zdrave nevjerice gledao tu samoubilačku ideju dijela Torijevaca kako netko idejama, izgledom i akcentom privatno obrazovanog posh upper class Edwardian twata s nasumce razbacanim latinskim poslovicama u javnim nastupima može imati izglede da bude PM nakon već jednog neuspjelog eksperimenta s privatno obrazovanim posh upper class twatom u Downing St. 10, jedan se drugi privatno obrazovani posh upper class Edwardian twat s nasumce razbacanim latinskim poslovicama u javnim nastupima osjetio izrazito zapostavljenim. Boris Johnson. Postavljen na mjesto ministra vanjskih poslova (u potezu koji se tada činio dostojnim don Vita Corleonea, a naknadno pokazao monumentalnom greškom vođenom idejom o ravnoteži In i Out snaga u vladi), Boris se već neko vrijeme osjeća sputanim funkcijom. Odredba o kolektivnoj odgovornosti kabineta, koja obvezuje na jedinstveni stav o ključnim, štoviše svim elementima vladine politike ga isto tako sputava jer ne može slobodno asocirati kada netko kaže Brexit. S jedne strane biti na vlasti mu je životni cilj, a s druge strane budući pri vlasti ne može se nametnuti kao očiti kandidat za preuzimanje vlasti jer mora dijeliti kolektivnu odgovornost za zastale Brexit pregovore. Rješnje: politički suicide by cop. Natjerati Theresu May da ga najuri sabotiranjem njezinog pokušaja da pokrene pregovore s mrtve točke ponudom o alimentaciji teškoj €20m i tako si spasi premijersku poziciju. U tu svrhu Boris koji dan prije govora PMa u Firenzi s desne strane izvede udar (nikako ne tranzicijsko razdoblje duže od dvije godine, nikako ne norveška opcija, bože sačuvaj alimentacija) pismom objavljenom u Daily Telegraphu.

Theresa May i Boris Johnson: Biti na vlasti mu je životni cilj, ali dok je pri vlasti ne može napadati vlast i jurišati na vlast. Ipak je to izveo, ali se i May izvukla (zasad)

Nepisano pravilo britanske politike je da ako ministar u javnosti frilansira ili izazove PMa na mijenjanje politike u roku keks dobije nogu. Boris se tako nada da će: a) osloboditi se stege kolektivne odgovornosti, b) postati principijelnim Brexit mučenikom (jer je inače teško vidjeti principe i Borisa u istoj rečenici), c) preuzeti od Rees-Mogga titulu Chief Interpreter in Command smisla referenudma i d) naravno, nošen glasovima hard Brexit zastupnika postati glavnim kandidatom za mjesto PMa.

I’ll Always Know What You Did Last Summer

May se nalazi u vrlo složenoj situaciji. Pregovori su zastali oko novaca i potreban je odlučan potez kako bi Barnier preporučio pokretanje tranzicijske faze koja je kondicionalna o uspjehu u prvoj fazi. Theresa May govorom u Firenci kani pomaknuti stvari s mrtve točke i ispuniti telos svoje političke aktivnosti, a to je barem dobiti jasnu naznaku o početku te druge faze. To ju jedino spašava od unutarstranačkog izazova. Nad njezinom glavom visi pismo o nepovjerenju s potpisima 40rice konzervativnih zastupnika, a 8 ih je još potrebno da prijedlog o nepovjerenju postane punovažan i da uslijedi proces izbora novog čelnika stranke i PMa.

Onih 8 potpisa koje netko drži u džepu za pismo o nepovjerenju daleko su efikasniji kao prijetnja, jer ako se doista i pokrene izbor novog čelnika stranke vrlo će se teško objasniti zemlji zašto ne bi moralo doći i do novih izbora. Boris po kazni mora ostati. Jedino što je izveo je da je još više paralizirao vladu

S jedne strane, strah ih je da May nije u stanju ispregovarati Brexit, a s druge minimalni nagon za političkim samoodržanjem ih spriječava da povuku okidač. Zakon o prijenosu EU zakonodavstva u UK, kako bi u pravnom smislu mogao početi proces stvarnog razdvajanja od EU ima 400 amandmana. Među tim amandmanima su i oni koji štite suverenost parlamenta i vrlo je teško da May može obraniti te stavke u zakonu s minimalnom većinom koju ima budući da pitanje suverenosti parlamenta privlači zastupnike svih stranaka i da gotovo ima nadstranačku važnost za njih (dakle, ništa od stranačke stege).

Kabinet i mir koji vlada u njemu počiva na ravnoteži In i Out ministara, tj. najuri li nekoga očekuje se da novi mora doći iz istog tabora. Razumnih na konzervativnim klupama je sve manje, a kako je May još uvijek preslaba i nema jasnu ideju kuda i kamo s Brexitom (osim opsesije s jurisdikcijom Europskog suda pravde), svaka bi sječa knezova bila vrlo bolna. S druge strane, onih 8 potpisa koje netko drži u džepu za pismo o nepovjerenju su daleko efikasniji kao prijetnja, jer ako se doista i pokrene izbor novog čelnika stranke vrlo će se teško objasniti zemlji zašto ne bi moralo doći i do novih izbora (iako to ustav ne iziskuje). Laburisti su vrlo blizu, a gotovo da nema scenarija u kojem Torijevci birajući novog čelnika u ovom konteksu, i s EU koja je već u nekoliko navrata brifirala Corbyna o stanju pregovora, ispadnu elegantni i u duši dobri. May stoga pomiče u desno svoj govor kako ne bi bilo rusvaja (Barnier nije u ekstazi ali joj ipak daje do slijedećeg summita da pomakne stvari). Dakle, pat pozicija i Boris po kazni mora ostati. Jedino što je izveo je to da je još i više paralizirao vladu.

Phil Hammond, ministar financija i glavni “Remainer” u Vladi: Malo prostora za manevriranje

Kako paralize u političkom sustavu nikada nisu same, uz sve to krajem studenog se donosi novi proračun (zbog u lipnju održanih izbora), te središnje pitanje koji desni Brexitovci nameću postaje može li vlada već sada početi planirati za slučaj kraha pregovora i ispadanja iz EU bez ikakvog dogovora o bilo čemu. Slijede dva mjeseca napada na ministra financija Phila Hammonda, glavnog Remainera u kabinetu. Te da ministarstvom financija (Treasury) vlada pesimizam, te da ne postoje pripreme za hard Brexit, te da se ne troši dovoljno kako bi se blokirali Laburisti, te da su diletanti koji ne znaju modelirati (a onda bi se pokazalo da ti drugi predloženi modeli počivaju na 14 godina starim podacima), te da Hammonda treba najuriti jer je zlovoljan i jer sabotira Brexit, i tako u beskraj iz tjedna u tjedan. Sve su te filipike kulminirale tajnim, samo za oči Therese May, orwellijanskim pismom kojeg Michael Gove (sada opet u vladi kao ministar za zaštitu okoliša) i Boris (njih dvojica su ponovo najbolji prijatelji) potpisuju tražeći da vlada bude optimističnija i odvažnija, te da se oštro ukore oni koji ne pokazuju dovoljno veselja i zagrijanosti za Brexit (Hammond).

UK još troši £50bn više nego što ubire porezom, od krize je izgubila £300bn iz nacionalnog dohotka, ako se sada odustane od mjera štednje, zašto su Torijevci o tome trubili sedam godina, zdravstvo je pred raspadom, zaposleni u javnim službama nisu imali ozbiljnu povišicu od 2010, stambena situacija je takva da stvara generacije i generacije laburističkih glasača, studenti žele da im se oprosti dug, razvoj Sjevera iziskuje velika ulaganja, a produktivnost je već devet godina na vrlo niskoj razini

Hammond ima razmjerno malo prostora za manevriranje u svojem proračunu. Tu su već obećanja dana u stranačkom manifestu koje valja barem nominalno ispuniti bez obzira što se nije pobjedilo, UK još troši £50bn više nego što ubire porezom, od financijske krize na ovamo nepovratno je izgubila £300bn iz nacionalnog dohotka, tu su ideološke obaveze o smanjivanju duga (austerity drive, jer ako se sada odustane od mjera štednje, zašto su onda Torijevci o tome trubili sedam godina mučeći naciju), zdravstvo je pred raspadom, zaposleni u javnim službama nisu imali ozbiljnu povišicu od 2010, stambena situacija je takva da jednostavno stvara generacije i generacije laburističkih glasača, studenti žele da im se oprosti dug, industrijska strategija, a pogotovo razvoj Sjevera iziskuju velika ulaganja, a da stvar bude gora produktivnost u UK je već devet godina na povijesno vrlo niskoj razini te se prema tome državna blagajna sporije puni od očekivanog što još više limitira prostor za manervriranje. Zaista se teško moglo vidjeti kako bi Hammond bio sretan, veseo i zadovoljan, i kako bi uopće mogao razmišljati o cijeni Brexita, a kamoli li još o planiranju za tvrdi Brexit i krahu pregovora bez trgovinskog dogovora.

No, nakon višemjesečnog unutarkabinetskog natezanja očito je postignut neki quid pro quo. Rezultat: UK pristaje na cca £40bn visoku alimentaciju (Inerski quid), a za uzvrat Hammond dodijeljuje £3bn za pripremu Brexita (Outerski quo). Hammond je vjerovatno bio ‘ohrabren’ gadnim, ali ne tako gadnim vijestima da uprkos vrlo niskoj produktivnosti koja će smanjiti stopu gospodarskog rasta sa 2% na 1.5% u slijedećem razdoblju dug Velike Britanije će se ipak početi polako vraćati u povijesne okvire s daljnjom tendencijom pada. (A možda je svemu tome pomogao i Zavod za nacionalnu statistku reklasificiravši engleske stambene udruge iz javnog sektora u privatni eliminirajući tako oko £66bn javnog duga potezom pera).

A Laburisti?

Nakon što su ljeto proveli konačno proučavajući ezoteriju jedinstvenog tržišta, carinske unije, razlika između švicarskog i norveškog modela, i nakon vrludanja oko toga žele li biti u jedinstvenom tržištu ili ne, hoće li smanjiti migraciju ili ne, Laburisti su se konačno odlučili za biti što bliže jedinstvenom tržištu, ali ne u njemu, unutar bescarinske zone i optimalnu dužinu tranzicijskog razdoblja tijekom kojeg bi UK još uvijek bila unutar jedinstvenog tržišta (cca 2 – 4 godine). Ukratko, više manje to je ono što se zove soft Brexit. Ukratko, ono za što torijevski ekstremisti krive Hammonda.

Jeremy Corbyn: Nakon svega, rastakanja ugleda zemlje, dviju ministarskih ostavki u tjedan dana, Laburisti su gdje su bili i u lipnju – rame uz rame s Konzervativcima (umjesto da su u postotcima debelo ispred )

Ta laburistička blizina Hammondu je naravno samo još i više pojačala ustrajavanje ekstremista da se pregovori prekinu, da se ništa ne mora platiti i da bi najbolje bilo da UK istupi iz EU bez dogovora. Naravno, može se vjerovati da su Laburisti od početka bili za ostanak u jedinstvenom tržištu, podjele unutar Torijevaca ne bi bile toliko jake jer bi imali jasnijeg vanjskog neprijatelja. Ovako kako je ljetos Corbyn u jednom trenutku po pitanju Brexita bio gotovo tek jedna inačica predložene vladine politike, ekstremisti su vidjeli priliku da se postave još i tvrđe, te se tako dodatno bitno otežalo postizanje kabinteskog konsenzusa oko alimentacije.

I nakon svega toga, nakon rastakanja ugleda zemlje kao razumne, dobrouređene i pragmatične sile pod vodstvom Therese May, nakon dvije ministarske ostavke u samo tjedan dana, Laburisti su na istom mjestu gdje su i bili nakon lipanjskih izbora. Rame uz rame s Konzervativcima. Možda koji postotak ispred, ali nepobitna je činjenica da bi, s obzirom na sve nevolje vlade, opozicija trebala biti najmanje 15 posto ako ne i 20 posto ispred vlade. Međutim, ono što bi trebalo Laburiste najviše brinuti je da je Theresa May još uvijek ispred Corbyna. I to kada se uzme u obzir da se 20% ispitanika koji tvrde da bi na slijedećim izborima svoj glas dali  Torijevcima ne slažu s vladinom politikom. Čini se kako se nastavlja dinamika koja je odredila lipanjske izbore. Laburisti pod Corbynom mogu privući nove, mlade glasače i one koji glasaju prvi put, ali ne mogu privući Torijevce. Čini se da Corbyn ne može voditi borbu na torijevskom teritoriju. To potvrđuje da lipanjski izbori zapravo nisu bili pravi punokrvni izbori nego tek dopunski kada se obično glasuje protestno, da se pošalje poruka centru, vladi.

Što dalje?

Michel Barnier (u sredini), glavni EU pregovarač za Brexit: Bude li milosrdan Theresa May ostaje premijerka i dovodi Brexit do kraja, 2019. godine

Sve, naravno, ovisi o Barnieru i njegovoj preporuci na slijedećem EU summitu o prelasku na drugu fazu pregovora u kojoj se može početi razgovarati o trgovinskim odnosima post 2019. Od tri točke neki je napredak napravljen oko prava EU građana (vrlo vjerojatno ne dovoljan jer ostaje pitanje ingerencije Eurposkog suda pravde) i alimentacije (recimo da je £40bn dovoljan napredak), no oko Sjeverne Irske jednostavno nema napretka jer ga ni ne može biti. Sjeverna Irska izaskom iz jedinstvenog tržišta i bescarinske zone jednostavno postaje nerješiv problem. Mora se uvesti tvrda granica, koju doduše nitko ne želi, i to ne samo da upropaštava lokalne kompanije koje potpuno nesmetano trguju, nego izravno dovodi u pitanje sporazum na irskom otoku. UK zapravo u cijeloj ovoj sagi ima dobar argument – a to je: razgovarajmo o Sjevernoj Irskoj unutar druge faze, unutar pregovora o budućim trgovinskim odnosima jer tek kada ćemo znati koji su pravni okviri možemo zapravo konstruirati graničnu politiku između Sjeverne Irske i Republike Irske (tj. EU).

Dakle, bude li Barnier zadovoljan ‘napretkom’ i preporuči prelazak pregovora, Theresa May ostaje kao PM i vrlo vjerojatno dovodi do kraja Brexit 2019., a možda ostane u Downing St. i do 2020./21. kada će se morati razmišljati o novim izborima (infinitezimalno su mali izgledi da ona opet vodi Torijevce na nekim izborima).  Međutim, ne preporuči li Barnier prelazak na drugu fazu onda onih 8 potpisa koji nedostaju za pokratanje izbora novog čelnika konzervativne stranke prestaju biti samo prijetnja i slijede ovi scenariji:

Amber Rudd, ministrica unutrašnjih poslova i Remainer: Može li postati nova premijerka

1. May nekim čudom ostane PM ali zato slijede mjeseci političkog mrcvarenja (war of attrition) te euroskeptici, te eurofili, te opozicija. A da ne govorimo da EU s druge strane gleda potpuno od ikakvog političkog autoriteta iscijeđenog partnera kojemu nema nimalo interesa raditi ustupke.
2. May pada i dolazi netko novi, no posve je nejasno tko – čini se da bi za zemlju bilo najbolje da je to ministrica unutrašnjih poslova Amber Rudd, no ona je Remainer s vrlo malom većinom u svojem izbornom okrugu. Naravno, tu je i samoubilački poriv kod Torijevaca – Rees-Mogg ili Boris. U svakom slučaju, novi će PM imati gadan posao objasniti naciji zašto nije potrebno ići na nove izbore.
3. May pada i raspisuju se novi izbori. Konzervativci na brzinu nalaze nekog novog tko može voditi dobru kampanju (i tu im padne na pamet da je to Boris jer kao jedino on može parirati Corbynu u kampanji)
4. Vlada pada i Corbyn pokušava sastaviti novu vladu što je aritmetički nemoguće, a vladati kao manjinska vlada u okolnostima Brexita bila bi katastrofa.

U svakom slučaju, mnogo toga će kao i u proteklih dvadesetak godina ovisiti o snazi samoubilačkog nagona Torijevca kada vide EU zastavu ispred sebe. Nije jasno hoće li ih ovaj put strah od druga Corbyna u Downing St. spriječiti da se odaju svojem najdražem hobiju, a to je regicid.