Političke teorije novca. Depolitizirani novac nije ni demokratski ni pravedan

Donekle zapostavljeni pojam recipročne pravednosti kod Aristotela pokazuje se ključnim u razumijevanja razloga i svrhe nastanka novca, zaključuje Željko Ivanković u prikazu knjige Stefana Eicha o političkim teorijama novca. Koristi li se radi pravde novac je sredstvo konstituiranja političke zajednice, u kojoj je čovjek čovjek

• Naslovna ilustracija: Atenska tetradrahma iz polovice petog stoljeća prije nove ere.

Posvete na početku knjiga, citati poznatih osoba, koje autori očito smatraju osobito važnima i za koje impliciraju da jasno i pregnantno izražavaju neku ideju, nerijetko su potpuno nerazumljive. Na početku  knjige The Currency of Politics. The Political Theory of Money from Aristotle to Keynes (Princeton University Press, 2022.), a zatim i prije svakog poglavlja, autor Stefan Eich stavio je najmanje jedan, a ponegdje i više citata. Prije Epiloga, kao neki zaključak svega rečenoga, kurzivom su istaknute riječi konzervativnog ekonomista Rudija Dornbuscha „Demokratski novac je loš novac!“ Drugi je citat Martina Luthera Kinga Jr., borca za ljudska prava: „Odbijamo povjerovati da je banka pravednosti bankrotirala.“ Ako ih uopće zapazi, čitatelj misli da sluti što bi te rečenice mogle značiti. Tako je i kroz cijelu knjigu, čitatelj misli da shvaća što autor želi reći, ali nije siguran, jer Eich nije eksplicitan. Kakav je to točno „demokratski novac“? Je li autoritarni novac bolji?

Onaj tko je u čitanju došao do Epiloga zna da Eich u knjizi dobrim dijelom ratuje s tezom o depolitizaciji novca, čije porijeklo pripisuje Johnu Lockeu, ali je prepoznaje i u monetarnoj politici zasnovanoj na zlatnom standardu, zatim u imperativu neovisnosti centralne banke te na kraju u tezi o „denacionalizaciji novca“ (privatnom kreiranju novca). U samom poglavlju o Lockeu Eich dokazuje očigledno, da se tu ne radi o depolitizaciji novca nego o politici u kojoj Kralj uspostavlja ‘vrijednost’ novca putem proporcije plemenitog metala i – što Locke od njega zahtijeva – jamči za taj paritet između nominalne vrijednosti i proporcije pologa. Radi se dakle o monetarnoj politici robnog novca u polemici o kojoj je Locke zahtijevao nepromjenjivost omjera plemenitog metala u kovanicama. Po analogiji princip se, s pojavom papirnog novca, razvija u zlatni standard, a primjenjuje se i na kasnije monetarne politike u skladu s njihovim specifičnostima.

Ni Aristotel nije bio demokrat. Ipak, Eich je očito sklon Aristotelovoj analizi novca i posebno povezivanju novca i tzv. recipročne pravednosti. To je najzanimljivije i, rekao bih, nakvalitetnije poglavlje, opisuje političku ulogu novca i razloge i način kreiranja novca, na dosad uglavnom zanemaren način. Tom ćemo poglavlju posvetiti malo više pažnje. Usporedba poglavlja o Aristotelu i poglavlja o Lockeu u neku ruku objašnjava Eichovo shvaćanje demokracije, demokratskog za razliku od depolitiziranog novca.

• Poglavlja

Uz Predgovor, Uvod i Epilog Eichova zanimljiva knjiga ima šest poglavlja. U prvom rekonstruira spomenuto Aristotelovo shvaćanje novca te odnos novca i pravde kao konstituenta političke zajednice. Drugo je poglavlje o Lockeu, naslovljeno Moderna depolitizacija novca. Poglavlje Monetarni društveni ugovor afirmira teoriju novca Johana Gothlieba Fichtea, filozofa njemačkog idealizma. Karlom Marxom bavi se poglavlje Novac kao kapital, a John Maynard Keynes tema je petog poglavlja (Upravljanje modernim novcem). Šesto je poglavlje o političkoj teoriji novca nakon Bretton Woodsa.

Naslovnica Eichove knjige i autor (Princeton University Press)

Poglavlja započinju opisom političko-financijskih okolnosti određenog doba, a u skoro svakom se radi o nekoj financijskoj drami. Potkraj 17 stoljeća, u vrijeme Slavne revolucije, kad je Kruni ponestalo sredstava za ratove u kojima je naokolo sudjelovala, Locke se zauzeo za održanje vrijednosti kovanica očuvanjem njihova metalnog sastava. U to vrijeme između filozofa i ekonomista nije bilo disciplinarne razlike. Stoljeće poslije uslijedila je Francuska revolucija, Napoleonov pohod i pripadni političko-financijski poremećaji. Eich najviše pažnje posvećuje britanskom odustajanju i ponovnom uspostavljanju zlatnog standarda. O tom se pitanju u to doba afirmacije papirnog novca raspravljalo u odnosu na merkantilističku ekonomsku doktrinu. Eich tek uzgred spominje Ricarda, a više pažnje posvećuje filozofu Fichteu i njegovu zauzimanju za nominalizam. Sredina 19 stoljeća razdoblje je financijskih poremećaja, koje su Engels i Marx tumačili kao inherentne kapitalizmu i u čijim su periodičnim izbijanjima vidjeli „konačnu propast kapitalističke klase“. Teorijski dio poglavlja bavi se Marxovim polemikama, najviše s Proudhonom, iz kojih se pokušava derivirati Marxova koncepcija novca, koja je, naravno, vrlo amorfna: njegov stil pisanja odražava borbu s vlastitim mislima, ali to ne znači da one mnogima nisu inspirativne, i da je ta inspiracija bez osnova. Na Proudhonov zahtjev o „republikanizaciji“ novčane politike, što se zapravo svodi na omogućavanje nižim slojevima pristup kreditima, Marx odgovara da se time ne mijenjaju odnosi moći, da je novčana politika u tom pogledu ograničena. Iako je prema glavnim interpretima Marx novac svodio na robni novac (u tom je shvaćanju i rad roba), Eich pokušava pokazati da tu ima i nešto više, ali kako ni Marx ni Eich nisu sasvim jasni zadatak da tu pokušaju derivirati neku uvjerljivu koncepciju novca ostaje na onima koje ta rasprava inspirira. Eich je dao korisne putokaze. Napokon, ni danas ne postoji dominantna teorija novca pa to što Marx nije bio sam sebi dosljedan, nije glavni problem. Kod teoretičara koji pišu jasnije lakše je identificirati što hoće reći, ali to ne znači da ne ostavljaju mnoga pitanja otvorenima. Tako je i s Hayekom i Keynesom čijoj su polemici, vođenoj u okolnostima Velike depresije, uspostave (i napuštanja) politike Bretton Woodsa, posvećena posljednja dva poglavlja. Zanimljivo je, kad brani spomenutu tezu o ograničenjima novčane politike Marx je dalji od Keynesa nego od Lockea i Hayeka koji svaki na svoj način zahtijevaju ‘politiku depolitizacije’ novca. I Eich vidi to približavanje pozicija.

• Demokratski novac

Eicha zanimaju političke teorije novca koje nastoji identificirati u raspravama niza filozofa i ekonomskih teoretičara o dilemama financijske politike njihova vremena. Naglasak nije na nekoj općoj teoriji novca, nego baš na političkoj teoriji novca, i shvaćanju da je je priroda novca prvenstveno politička. U tom sklopu nastoji afirmirati ‘demokratsku politiku novca’. Nije jednostavno reći što je to, budući da Eich ne eksplicira svoje shvaćanje demokracije. Ne bavi se novčanom politikom u sklopu predstavničke ili neke duge demokracije, ali zahtjeve za depolitizacijom novca, koji se argumentiraju teorijom o neutralnosti novca, tumači kao zahtjeve za de-demokratizacijom novca: novac se, piše, ne može odvojiti od politike, nego jedino može biti upotrijebljen za suzbijanje demokracije. Svjestan neodređenosti svoje ideje piše da je knjigom tek nastoji otvoriti. Citiram:

Prihvaćajući općenito kreditni koncept novca, u knjizi uvodim vlastitu normativnu pojmovnu razliku, koju nazivam novac kao politička valuta (money as ‘political currency’). Politička valuta, kako je definiram, ne odnosi se na gotovinu ili zakonsko sredstvo plaćanja (legal tender). Umjesto toga koristim se pojmom ‘valuta’ (currency) u metaforičkom smislu da ukažem na novac kao sredstvo autonomnog demokratskog odlučivanja (self-government), što je ideja koju pratim kroz knjigu. Kao političkog teoretičara zanima me legitimnost institucija. Jedan je od načina razumijevanja legitimnosti –  na primjer, legitimnosti nekog zakona – da se naglasi put kojim institucija nije izvana nametnuta odozgo nego su je autorizirali oni na koje utječe. To je temeljna demokratska ideja vladanja naroda, putem naroda, za narod. Vrlo često monetarne se sustave jednostavno ocjenjuje ovisno o tome postižu li određene ciljeve, kao što je, na primjer stabilnost cijena; jezikom političke znanosti njih se ocjenjuje na temelju rezultatske legitimnosti. To je nesumnjivo važna, zaista krucijalna dimenzija legitimnosti. Ali, samo jedna. Iz perspektive političke teorije legitiman sustav koji po svojoj prirodi zastupa trajnu dobrobit svih najlakše se postiže tako što pravo da se o njemu izraze imaju oni na koje se odnosi. 

Iz ovog ću citata naglasiti dva elementa. Prvi je Eichovo očitovanje da općenito prihvaća kreditnu teoriju novca. Poznavatelji znaju, no valja podsjetiti da se u sklopu teorije novca permanentno vodi serija polemika: je li nastao iz trampe ili ga je stvorila država; zatim, je li novac prvenstveno likvidnost (najlikvidnija roba) ili dug/kredit; treće je pitanje je li novac neutralno sredstvo razmjene ili mjera vrijednosti (otkud novcu uopće vrijednost?). Sve su isprepletene međusobno, a još i s raspravom o emancipatornom potencijalu novca i novčanoj nejednakosti. Eich ih je ugrubo podijelio na ortodoksne teorije robnog novca i heterodoksne teorije zabilježbi o kreditu, analogno podjeli metalizam – nominalizam.

Eich dakle prihvaća kreditnu teoriju novca, što u simplificiranom tumačenju prethodnih dilema znači da novac gleda prije svega kao dug i mjeru vrijednosti, ne shvaća ga kao neutralno sredstvo razmjene, zanima ga novčana nejednakost, iako ne negira emancipatorni potencijal novca. Tradicionalnu dilemu je li novac nastao iz trampe, tako što se izdvojila najpogodnija roba, ili ga je stvorila država radi prikupljanja poreza, Eich svodi na zajednički nazivnik: u oba slučaja novac može biti (i jest) ‘robni’ novac, koji u ovom vrlo širokom tumačenju pojma, tendira ‘depolitizaciji’, odnosno zaobilaženju  demokratskog pitanja u novčanoj politici. A ono je Eichu najvažnije.

Depolitiziranom ‘robnom’ novcu Eich suprotstavlja demokratski novac. Na prvi pogled o demokratizaciji novca ima smisla govoriti tek u modernom dobu. Iako je formulacija antička, (liberalno)demokratski politički sustav počeo se razvijati tek u moderno doba u kojem je intenziviranje trgovine transformiralo kako ekonomiju tako i novac. Utoliko je logično i političke teorije novca tražiti tek u novom vijeku i u suvremenom dobu. Zaista, mnogi će čitatelji najzanimljivijom u knjizi naći raspravu između Keynesa i Hayeka, koja još vrije u nekim stručnim rukavcima. I marksisti u knjizi mogu doći na svoje. Napokon, vrijedno je pažnje tumčenje Fichtea kao prvog koji je produbio teoriju fiat novca.

Fichte na kovanici od 5 maraka (Numizmatička vrijednost 38,5 eura)

Ipak, poglavlje o Aristotelu čini se najznačajnijim. U njemu se na originalan način prikazuje demokratska uloga nastanka i funkcioniranja novca, čak i kod Aristotela koji po samoopredjeljenju nije bio demokrat u uobičajenom smislu riječi, ali je, proistječe iz analize, tendirao demokratskom vrednosnom sustavu. Odnosno, Aristotelovo povezivanje recipročne pravednosti s porijeklom i svrhom novca u političkoj zajednici otvara mogućnost realizacije „temeljne demokratske ideje vladanja naroda, putem naroda, za narod“ koju je Eich pretvorio u svoj moto, normativno načelo.

• Aristotel: novac i pravda

Politika u Antici ima drukčije značenje nego u suvremeno doba, rekao bih dublje: čovjek je zoon politikon, od drugih se životinja razlikuje po tome što je pripadnik političke zajednice. (U moderno i suvremeno doba Robinzon je čovjek iako nije član političke zajednice.) U Aristotelovom se shvaćanju politička zajednica formira na načelima pravednosti, jednakosti, međuovisnosti. U tome, u Eichovom tumačenju, novac ima važnu ulogu. Ako se ne koristi radi ostvarivanja pravednosti novac ne ispunjava svoju političku svrhu. Tih nekoliko rečenica sintetizira Eichovo tumačenje Aristotelovog koncepta novca. Njime otvara političku teoriju novca, ali ne tako da istražuje aktivnosti države u stvaranju novca i upravljanju novčanom politikom, nego analizira načela na kojima je novac ugrađen u političku zajednicu. U Eichovom tumačenju Aristotelovog shvaćanja, novac je ugrađen u onu političku zajednicu koja, uz ostale vrste i oblike pravde prakticira recipročnu pravednost.

Novac antičkih gradova-država simbol je identiteta, moći i njihov konstitutivni element, objašnjava Eich. Poglavlje započinje etimologijom novca za koji su se u grčkom koristile dvije riječi – chrēmata, koja ujedno znači i (materijalno) bogatstvo, te riječ nomisma, koja je povezana s pojmom nomos, zakon u najširem smislu riječi, koji uključuje i pravilo, a derivirane su iz riječi nomizein, što znači priznati ili sankcionirati nešto na temelju običaja ili vjerovanja. Naravno, sve je povezano sa svime. Etimologijom se zato malo što može pouzdano argumentirati, ali se može puno toga ilustrirati.

Slično je i s pojmom ‘recipročnost’, koji je ipak centralni u ovom Eichovom izvodu političke uloge novca. Recipročnost nije nužno (matematički) egzaktna: primjer je razmjena darova u homersko doba. Ako je pak riječ o pojmu pravednosti, njime se Aristotel ne bavi samo u Nikomahovoj etici, nego se spominje i na drugim mjestima, i ponekad se zamjenjuje pojmom jednakosti. U nekim se analizama kod Aristotela raspravlja čak šest tipova pravednosti. Ne radi se naravno ni o kakvoj konfuziji, nego je sva ta složenost pojma živa i danas.  U suđenju je uglavnom pravedno poštovati zakon, no ponekad i nije. Kod Aristotela je pravednost vrlina, kako pojedinca, koji je pravedan, tako i pravedne zajednice, one u kojoj se poštuje i slijedi načelo pravednosti. Tumači uglavnom grupiraju dvije vrste pravednosti kod Aristotela – korektivnu i distributivnu pravdu, o kojoj su (ovoj drugoj) rasprave posebno intenzivne. Korektivna pravda uključuje ne samo ispravljanje nepravde, nego i fer transakciju. Kako očito te dvije vrste pravde uključuju i mnoge nijanse to Eich izdvaja recipročnu pravdu. Dapače, ističe da slijedi autore koji naglašavaju da je ta vrsta Aristotelove pravde u analizama zapostavljena.

Novac u Eichovom tumačenju Aristotela nastaje radi uspostave recipročnosti kao analogije (izjednačavanja) između stvari koje su nejednake i po mnogočemu neusporedive. To mu je svrha

Iako se sam pojam recipročnosti povezuje uz običaj razmjene darova i stoga nerijetko suprotstavlja monetarnoj razmjeni, recipročna pravda često se ilustrira pravednom (trgovinskom) razmjenom, u čemu novac služi kao mjera, broj. Ključna je ta dvojnost recipročnosti u slučaju razmjene darova i u trgovini. Recipročnost znači i proporcionalnost i analognost. Proporcionalnost podrazumijeva egzaktnost, a kod analognosti se radi o uspostavljanju recipročnosti, o usporedbi i izjednačavanju dviju stvari koje su inače umnogome neusporedive. Aristotel kritizira pitagorejsko (matematičko) svođenje pravde na recipročnost (‘pravda je recipročnost’) i shvaćanje prema kojem je svaka recipročnost pravedna, objašnjava Eich. Recipročnosti kao analogija širi se na uspostavu omjera između neusporedivih stvari, a u čemu je novac instrumentalan. Tako nastaje novac, radi uspostave recipročnosti kao analogije (izjednačavanja) između stvari koje su nejednake i po mnogočemu neusporedive. To mu je svrha. Eich vjerojatno pretjeruje kad recipročnu pravdu proglašava ključnom političkom pravdom, no primjer da recipročnost omogućava i novčane nagrade zaslužnim građanima polisa., ilustrira širinu njezine primjene i izvan trgovine. Neki sociolozi porijeklo novca vide u tzv blood money, i drugim netrgovinskim relacijama (miraz). Danas se uz novčane nagrade odmjeravaju i novčane kazne i uspostavlja recipročnost s djelom. Pri tome se često koristi analogija.

Politička se zajednica formira na načelima pravednosti, jednakosti, međuovisnosti. Aristotel (Wikipedia)

Novčano poslovanje i uspostava recipročne pravednosti praktične su discipline. U njima se omjeri uspostavljaju, učvršćuju ili mijenjaju. Takvo shvaćanje omogućava Aristotelu da kritizira korištenje novca za gomilanje bogatstva. U tom se slučaju gubi veza novca i (recipročne) pravednosti. Aristotelovo povezivanje novca s recipročnom pravdom utjecalo je na srednjovjekovne skolastičke rasprave o fer cijeni, podsjeća Eich, te na kritiku kamate u islamskoj kulturi.

• Zaključak

Metodu iz poglavlja o Aristotelu Eich nije dosljedno i eksplicitno proveo u ostalim poglavljima. Locke zahtijeva da kralj jamči za čvrsti omjer plemenitog metala u kovanicama radi stjecanja i zadržavanja povjerenja, no taj pojam Eich ne analizira jednako detaljno kao odnos pravednosti i novca. Povjerenje u političkoj zajednici nije manje važno nego pravednost, čak su isprepleteni, a nije ni udaljeno od novca. Eich spominje pitanje koje je postavio skolastik Nicholas Oresme, je li novac suverenov ili narodni, ali ga ne raspravlja i ne povezuje s povjerenjem. I Kantovo smještanje i analizu novca u sustavu prava, tek prepričava. Napokon, suvremeni novac različit je od novca u Aristotelovo doba. Još je podložniji institucionalnoj analizi jer se radi o sustavima u kojima su prava na kreiranje novca, registraciju transakcija, mogućnosti pristupa korištenja sustava diferencirano distribuirana. U Eichovoj je knjizi, kako je i sam najavio, ta analiza tek otvorena. Analiza Aristotela pokazuje koliko bi detaljnija tumačenja i drugih filozofa mogla biti plodna. Citati da je „demokratski novac loš novac“ i da „ne prihvaćamo bankrot banke pravednosti“, zavode na zaključak da je rasprava kompletirana.