Posljednji vic komunizma. Skriveni humor za vrijeme vladavine Envera Hoxhe

Albanija je jedna od važnih zanemarenih tema iz vremena hladnog rata, a Stefan Çapaliku poduzeo je važan korak za afirmaciju ove teme, piše Božo Kovačević u pregledu Çapalikuove knjige o antirežimskom humoru za vrijeme komunizma u Albaniji. Kroz "Jokes of Albanian Communist Days", Çapaliku još jednom razobličuje strahote Hoxhinog režima s kojima, vjeruje, svijet nije dovoljno upoznat.

• Naslovna fotografija: Enver Hoxha pristupa glasanju sa suprugom. (Alchetron)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Stefan Çapaliku (1965) ugledni je albanski pisac – prozaik, pjesnik, esejist i dramatičar – čija su djela prevedena na engleski, njemački, francuski, talijanski, rumunjski, poljski, bugarski, srpski, makedonski i turski jezik. Rodio se u Skadru, a na Sveučilištu u Tirani je 1988. završio studij albanskog jezika i književnosti. Studiranje je nastavio u Italiji, Češkoj i Engleskoj da bi 1996. godine doktorirao na Sveučilištu u Tirani. Od 1993. do 1998. bio je šef katedre za književnost na Sveučilištu u Skadru. Od 1998. do 2005. bio je pomoćnik ministra kulture zadužen za izdavaštvo i bibliotekarstvo, za knjigu općenito. Od 2005. godine Çapaliku je profesor estetike na Umjetničkom sveučilištu u Tirani i istraživač u Centru za albanske studije. Dobitnik je više nagrada za predstave na međunarodnim kazališnim festivalima. Okušao se i kao kazališni i filmski redatelj.  Od 2021. godine član je Akademije znanosti Albanije. Ministarstvo kulture proglasilo ga je  najboljim dramskim piscem 1995, 2003, 2007, 2012. i 2016. godine.

Osim književnih djela Çapalikuov iznimno široki opus obuhvaća i znanstvene knjige, od knjige o satiri albanskog političara, prosvjetitelja, prevoditelja i pisca Gjergja Fishtae (1871-1940), koju je objavio 1995. godine, preko Početnice za geografiju i sociologiju albanske književnosti (1997), Moderne estetike (2006) i knjiga O albanskoj suvremenoj umjetnosti (2014) i Ars Albanica (2017) do djela Umjetnost u postkomunističkoj Albaniji (2021), koje je dosad prevedeno na portugalski, poljski, njemački, francuski i turski jezik. U njegov opus ulazi i povijest fotografije u Albaniji, ali i antologija Okus, piće i miris u albanskoj književnosti i umjetnosti (2024), koju je priredio zajedno sa svojom suprugom Elektrom. Ta antologija donosi pregled motiva mrtve prirode u albanskoj likovnoj umjetnosti popraćenih primjerima opisa načina pripreme jela i prehrambenih rituala u albanskoj književnosti i poeziji.

Onim Hrvatima koji srpski jezik ipak razumiju bolje nego albanski preporučujem da pročitaju njegovu knjigu pripovijedaka iz razdoblja komunizma u Albaniji Svako poludi na svoj način, koju je 2018. godine objavio beogradski izdavač CLIO. Oni pak koji nisu nestrpljivi možda će dočekati hrvatski prijevod te knjige iduće godine u izdanju Matice hrvatske.

­­

Çapaliku očito nije zadovoljan prijelazom Albanije iz komunizma u demokraciju.

U ovom članku osvrnut ću se na njegovu knjižicu Jokes of Albanian Communist Days (Vicevi iz vremena albanskog komunizma) koja je objavljena ove godine u Tirani. Već moto knjige naznačuje smjer Çapalikuova razmišljanja:

Što je bio posljednji vic komunizma? Albanska politička tranzicija.

Očito, Çapaliku nije zadovoljan prijelazom Albanije iz komunizma u demokraciju. Vidno je njegovo nastojanje da i ovom knjigom, kao što to čini u mnogim svojim pripovijetkama, razobliči strahote režima Envera Hoxhe s kojima, misli on, svijet nije dovoljno upoznat.

Početni dio uvodne studije, naslovljen stihom jedne od propagandnih pjesama iz vremena komunizma Radosno ja idem na posao, ukazuje na činjenicu da je broj i intenzitet šala na račun vlasti razmjeran dubini krize kroz koju vlast prolazi. Albanija u vrijeme komunističke vlasti bila je zorna potvrda tog pravila. Tijekom gotovo pola stoljeća te vlasti služba državne sigurnosti Sigurimi redovito je izvještavala Centralni komitet o vicevima na račun režima kao o najopasnijem vidu neprijateljske propagande. No, dok je tadašnja vlast tu djelatnost smatrala iznimno važnom i opasnom, većina te šale na račun vlasti nije uzimala ozbiljno pa je izostalo kako organizirano prikupljanje viceva iz tog doba, tako i njihovo sustavno proučavanje.

Pričanje viceva pravi je ritual u kojem svaki slušatelj ima pravo ispričati svoj vic nakon što su se svi nasmijali prethodnom. Možda je osnovna razlika između viceva i komičnih priča u tome što su oni smišljeni da bi bili izgovarani pred drugima, da bi živjeli dok ih se pripovijeda, a nisu namijenjeni preciznom zapisivanju i trajnom očuvanju na taj način. Albanci su, kao i drugi narodi koji su živjeli pod totalitarnim režimima, koristili humor da bi si olakšali život u najnepovoljnijim uvjetima; pričanje i slušanje viceva bilo je svojevrsna terapija, iscjeljenje od nedostojnog života koji su bili primorani živjeti. Kad Çapaliku kaže da je svrha viceva da „odvoje i oslobode ljude od torture profesionalnih komedijaša“ (8), pretpostavljam da se ta tvrdnja odnosi na vrijeme totalitarne vlasti čiji su apsurdni postupci katkad bili samo po sebi smiješni pa su njezini predstavnici – koliko god oni sebe ozbiljno shvaćali – mogli biti smatrani profesionalnim komedijašima.

Dakako, za razumijevanje viceva koje osigurava njihov uspjeh kod slušatelja važno je poznavanje konteksta. U Tirani, glavnom gradu Albanije čijim građanima je bilo zabranjeno putovanje u inozemstvo, sagrađen je u vrijeme komunizma Hotel Tirana International. Ući unutra u Albaniji je značilo ići u zatvor, a izaći van je značilo otići u inozemstvo. Zbog toga su Albanci jako dobro razumjeli vic čuvenog vicmahera iz Skadra Tefë Palushija kad je o svom ulasku u Hotel Tirana International smislio ovaj vic:

Kad sam ušao kako sam mogao smatrati da sam izašao, a kad sam izašao kako sam mogao smatrati da sam ušao?

Da bi nekome idući vic bio smiješan, mora se znati da je smišljen u vrijeme kad je obavljanje razgovora putem mobitela bilo iznimno skupo u Albaniji, a isto tako da se ljude iz grada Gjirokastra smatra škrtima, što je usporedivo s predrasudama o našim Bračanima.

Čovjeku iz Gjirokastre gori kuća. Pitaju ga zabrinuti susjedi je li pozvao vatrogasce. On odgovara: poslao sam im poruku da me nazovu.

Nakon tih načelnih objašnjenja o pretpostavkama nužnim da bi nečija dosjetka mogla biti uspješan vic, Çapaliku se usredotočio na kontekst albanskog komunizma. Komunizam je ondje, misli autor, bio suroviji nego drugdje. Bila je to igra bez pravila vođena isključivo voljom vrhovnog vođe da onemogući bilo kakav oblik individualne slobode. Općeprihvaćeno je stajalište da je upravo albanski komunistički režim bio najkrvoločniji, tvrdi Çapaliku. Navodi podatke o 59.009 političkih zatvorenika tijekom 45 godina komunističke vlasti u Albaniji, od kojih je 7.022 umrlo u logorima.  6.027 političkih protivnika režima pogubljeno je tijekom tih gotovo pola stoljeća  komunističke vlasti u Albaniji.

Dakako, kroničari političkih zločina komunističke Jugoslavije ustvrdit će da je i apsolutno i relativno Titov režim nadmašio Hoxin ako se u političke žrtve ubroje svi ljudi koji su bez suđenja pogubljeni nakon što su Englezi jugoslavenskim vlastima predali pripadnike poraženih kvislinških vojski. No, Titov je režim poslije raskida sa Staljinom i nakon nemilosrdnog obračuna s informbirovcima evoluirao smanjujući represiju dok se Hoxhin razvijao u suprotnom smjeru. U cijelom razdoblju nakon konsolidacije vlasti 1945. godine pa do njezina kraja 1990. u Jugoslaviji je bilo oko 100.000 političkih zatvorenika. S obzirom na razliku u veličini dviju država, Albanija je u tom pogledu bila nenadmašna.

Svoje inzistiranje na prvenstvu Albanije na toj neslavnoj rang listi političkih zločina Çapaliku obrazlaže i činjenicom da ni dojavljivači s terena ni osobe koje su pisale konačnu verziju izviješća za partijski vrh nisu smjeli spomenuti ime Envera Hoxhe čak ni u okviru citata onoga što je nadzirani neprijatelj režima rekao. Sve do smrti 1985. godine Enver Hoxha je u tim izviješćima spominjan samo kao vođa, a nakon smrti pa do sloma režima kao osnivač Partije. Hoxha je, dakle, bio lišen mogućnosti da, čitajući ta izviješća, uživa u izvornom obliku viceva na svoj račun.

Uvjeren da je spomenuo bizarnosti kakvih drugdje nije bilo, Çapaliku navodi nazive gradova kojima je Hoxhin režim nadjenuo nova imena. Bojim se da je i u tom pogledu Albanija bila zaostala u usporedbi s Jugoslavijom. Pa čak ni u pogledu osobnih imena ne bismo mogli reći da je, primjerice, ime Marenglen (Marx, Engels, Lenjin), koje su nadijevali u Albaniji, bizarnije od imena Lems (Lenjin, Engels, Marx, Staljin), koje nosi ugledni bivši pulski liječnik kojega osobno poznajem. Ne treba posebno spominjati da sam poznavao nekoliko žena s imenima Saveta, Sovjeta ili Sovjetka. No, to su sve bili nenamjerno napravljeni vicevi iz ranijeg razdoblja jugoslavenskog komunizma. Hoxha je krajem šezdesetih zabranio religiju i nadijevanje s njom povezanih tradicionalnih imena. Pronalazak primjerka Biblije, molitvenika ili ikone u nečijem stanu bilo je za režim dovoljno da dotičnog osudi na višegodišnju robiju. U Albaniji se to događalo u vrijeme kad jugoslavenska vlast otpočinje proces normalizacije odnosa s Vatikanom. Taj proces će, između ostalog, rezultirati procvatom katoličke izdavačke djelatnosti obilježene objavljivanjem prvog cjelovitog prijevoda Biblije na hrvatski jezik 1968. godine, a biti okrunjeno Titovom posjetom papi Pavlu VI 1971. godine. I opet valja naglasiti suprotne smjerove u razvoju dvaju režima: Hoxhin je s protokom vremena bivao sve rigidniji, a Titov sve relaksiraniji.

Opsesija nadijevanja novih, revolucionarnih imena ulicama i trgovima omogućila je albanskom vicmaheru da sroči ovaj vic:

Zašto si nervozan?

Dogovorio sam sastanak s prijateljem.

To je baš lijepo…

Lijepo, ali ne mogu se sjetiti jesmo li rekli u tri sata na Trgu petorice heroja ili u pet sati na Trgu trojice heroja.

Ostajući vjeran svom lokalpatriotskom pristupu, Çapaliku spominje niz stvarnih osoba iz Skadra koje su smišljale viceve na račun Hoxhina režima. Jedan od njih je Mark Bregu. No, ono što je Çapaliku ispričao nije izmišljeni vic, nego stvarni događaj. Bregu je zamolio za audijenciju kod ministra zdravstva radi pomoći za liječenje sina. Lijek i terapija za tu bolest nisu bili dostupni u Albaniji pa je Bregu htio zamoliti ministra za financijsku pomoć koja bi omogućila da se sin liječi u inozemstvu. Evo kako je Çapaliku opisao Breguov  sastanak s ministrom:

Ministar ga je saslušao i rekao da bi on vrlo rado pomogao, ali proračun to ne omogućuje; naprosto nemamo novca.

Kako možete ne imati novca? Kakva je to proračunska politika? To je nemoguće, uzviknuo je Mark.

Slušaj, misliš li da ti znaš bolje nego ja?, uozbiljio se ministar.

Naravno, vi znadete bolje. Ali ja znam nešto drugo: ako ja onima u Skadru kažem da naša država uopće nema novca, poslat će me u zatvor. Eto to ja znam.

Nažalost, Çapaliku nam ništa ne kaže o sudbini Marka Bregua. Mi ne znamo je li on bio progonjen nakon što se tako obratio ministru ili nakon što je nekome u Skadru ispričao tu priču. Ili je pažljivo birao kome će je ispričati tako da ne dospije do ušiju agenata Sigurimija?

Çapaliku duhovito konstatira da je „komunizam bio ništa više nego najduži i najbolniji put u kapitalizam“.(7) Ali u Albaniji je, misli on, taj put bio tegobniji nego drugdje. Utoliko ga više pogađa činjenica da je u brojnim pregledima crnog humora u komunističkim državama Albanija zanemarena. On ističe da Ben Lewis, poznati filmski redatelj i autor nenadmašne knjige Hammer and Tickle. History of Communism Told Through Communist Jokes, Albaniju i njezino patničko iskustvo izraženo putem viceva uopće nije obradio. Da ga utješim, mogu spomenuti da ni komunistička Jugoslavija nije obrađena u toj knjizi. Lewis je to objasnio ovako: „Malo sam spominjao komunističke viceve o Jugoslaviji jer su bili identični onima koji su se spominjali u ostatku komunističke Europe.“ (Lewis 2008:11) Tom lakonskom konstatacijom Lewis je nehotično povrijedio samodopadnost onih bivših Jugoslavena koji su bili uvjereni da se njihova tadašnja domovina – čija vlast je svojim državljanima dopustila da svojoj djeci daju imena koja žele, da putuju u inozemstvo i da doma uživaju u zapadnoj popularnoj kulturi – baš po svemu razlikovala od Sovjetskog Saveza i zemalja Istočnog bloka, pa i po sadržaju i formi političkih viceva.

­
Bivši čehoslovački disident Jirij Gruntorat vjerovao je da su Česi i Slovaci, nakon sovjetske invazije, humorom izražavali svoju superiornost nad okupatorima.

No, Jugoslavija je – za razliku od potpuno zanemarene Albanije – u toj knjizi ipak primijećena i spomenuta. Lewis je razgovarao i s bivšim čehoslovačkim disidentom Jirijem Gruntoratom koji mu je objasnio da su Česi i Slovaci, nakon sovjetske invazije i okupacije Čehoslovačke u kolovozu 1968. godine, humorom izražavali svoju intelektualnu superiornost nad okupatorima. Gruntorat mu je tom zgodom rekao: „Uvjeren sam da je humor, u krajnjoj liniji, pokazao našu intelektualnu superiornost. Da se to dogodilo u drukčijoj zemlji, odgovor bi mogao biti drukčiji. Možda bi Jugoslaveni dali prednost borbi, ali mi ovdje – mi smo im pokazali našu intelektualnu superiornost i nijedan metak nije ispaljen. Ne znam je li to dobro ili loše, ali ja to tako vidim.“ (Lewis 2008:223)

Jugoslavija je, dakle, u očima tog bivšeg čehoslovačkog disidenta zadržala staru junačku slavu utemeljenu na najvećem i najorganiziranijem europskom narodnooslobodilačkom pokretu u ratu od 1941. do 1945. i na povijesnom Titovom NE Staljinu 1948. godine. Česi i Slovaci su 1968. godine odlučili da se neće boriti oružjem, nego vicevima. A evo i primjera te humoristične intelektualne superiornosti Čeha nad Sovjetima:

Zašto gradimo socijalizam? Zato što je to lakše nego raditi.

Koji su najveći neprijatelji socijalizma? Proljeće, ljeto, jesen, zima i imperijalizam.

Kad će socijalizam biti ostvaren u Čehoslovačkoj? Kad svakome bude dosta svega.

Çapaliku je Lewisa samo uzgred spomenuo, ali je s australskom antropologinjom Shannon Woodcock ušao u otvorenu polemiku. Ona je u jednom zborniku objavila svoju studiju o albanskom humoru pod naslovom Odsustvo albanskih viceva o socijalizmu ili zašto neke diktature nisu smiješne. Tu njezinu formulaciju Çapaliku smatra nečim najsmješnijim što je mogla sročiti. Woodcock je u Albaniji boravila od 2003. do 2005. godine razgovarajući s mnogim Albancima i Albankama. Prema njezinom iskustvu, ljudi su pričali viceve zasnovane na tradicionalnim predrasudama o regionalnim značajkama (poput one da su u Gjirokastri ljudi škrti, a u Skadru skloni šali), o odnosima između muslimana, pravoslavaca i katolika, ali ne i o vremenu komunizma. Slušala je viceve o aktualnim političarima, ali ne i o Enveru Hoxhi. To je Çapaliku komentirao ovako:

„Mogu samo reći da ili su se njezini albanski suradnici, na koje se oslanjala prikupljajući materijal, usredotočili samo na nitkove i zaklete komuniste ili je njezin pristup bavljenju kodovima i kontekstima komičnih priča bio neodgovarajući.“ (Çapaliku 2024:21)

Optužba na račun albanskih suradnika i suradnica Shannon Woodcock je utoliko teža što je ona navela imena njih jedanaestero, a zahvalila se i svim pripadnicima albanske dijaspore u Australiji s kojima se redovito susretala u restoranu Rozafa u Sidneyu. Kako se u emigrantskim krugovima redovito jako dobro zna tko zalazi u koji lokal i s kim se druži, Çapalikuova optužba bi i ondje mogla izazvati uznemirenost ako itko od njih pročita ovu njegovu knjigu.

Woodcock je uočila da Albanci nerado pričaju viceve o Enveru Hoxhi i komunizmu pa je na osnovi toga zaključila da viceva na račun komunističke vlasti vjerojatno nije bilo mnogo ni u vrijeme dok je ta vlast trajala. Çapaliku osporava taj njezin zaključak. Ovom knjigom on, zapravo, pokušava demantirati postavku da se Albanci nisu izrugivali svom komunističkom vođi i njegovoj vlasti. Pritom mu je osobito stalo naglasiti da je upravo Skadar bio žarište tog vida duhovne produkcije. Osporavajući ono što je Woodcock napisala, Çapaliku spominje i tri izviješća Sigurimija iz vremena komunizma u kojima se partijski vrh izvješćuje o učestalom pričanju viceva na račun vlasti. No, on time nije osporio njezino iskustvo za vrijeme boravka u Albaniji od 2003. do 2005. godine. Za razliku od Rumunja koji su joj tijekom njezinog višegodišnjeg boravka u njihovoj zemlji rado pričali viceve o komunističkom diktatoru Ceauşescuu, Albanci su joj nerado pričali šale na račun Envera Hoxhe.

Uočljivo je da Çapaliku ne prikazuje sadržaj i zaključke do kojih je Woodcock došla u svojoj studiji. Ona je pokušala objasniti uzroke izostanka spremnosti na prepričavanje viceva iz komunističkog doba u postkomunističkoj Albaniji. Budući da joj je bilo poznato da je Skadar bio žarište najvećeg broja viceva na račun Hoxhine vlasti, iznenadilo ju je da ni ondje nije dobila što je očekivala. Evo što je rekla o tome:

„Sjeverni Gegi su bili dosljedno progonjeni od strane režima kojim su u većini upravljali Toski. O Gegima su postojali stereotipi kao o manje razvijenima, zadojenima tradicionalnom kulturom i zakonima lokalne zajednice, kao o religioznijima (jer su katolici) od južnih muslimana. Stereotip o Skadranima kao o vicmaherima spojiv je s diskurzivnom konstrukcijom o Gegima kao o najizglednijim neprijateljima režima i zanimljivo je primijetiti da premda su upravo sredovječni Albanci odrasli u Tirani sa visokim socijalnim kapitalom bili oni koji su mi rekli da je većina političkih viceva, a uvijek su naglasili da su ti vicevi izvorno bili iz Skadra, iskazivala ne samo scenarije šala za Skadar, nego isto tako djelovala kao antirežimsko pričanje viceva. Odgovarajući na moju molbu da mi pošalje nekoliko viceva, jedna prijateljica iz Tirane poslala mi je e-mailom vic smišljen u Skadru i rekla da ona ne razumije zašto mi ga moji skadarski prijatelji već nisu ispričali. Kad sam to pitala svoje skadarske prijatelje, jedan mi je odgovorio: ´mi pričamo viceve koji su smiješni, a ne o Enveru Hoxhi´.“ (Woodcock u Hamilton, Kelly, Minor, Noonan 2010:54)

Na osnovi toga ona je izvela zaključak da se u Albaniji „socijalistička prošlost ne smatra predmetom humora, nego se prema njoj u većoj mjeri odnosi s iskrenom žalošću.“ (56)

A evo i tog vica koji je gospođici Woodcock poslala njezina prijateljica iz Tirane, a za koji su njezini skadarski prijatelji rekli da nije smiješan. Treba reći da je vic reakcija na Hoxhin slogan da će Albanci radije jesi travu nego se obratiti neprijatelju za pomoć. Dakle:

Jednog dana gospodin Xemal Dymyla, gradonačelnik Skadra, vidio je gomilu ljudi kako jedu travu oko spomenika herojima na središnjem trgu. Zaurlao je na njih: „Što radite! Drug Shehu će nas posjetiti idući tjedan, a vi jedete travu! Evo svakom 100 leka i odlazite!“ Tjedan dana kasnije Shehu je stigao i kad je vidio da ljudi na koljenima i laktovima pasu travu oko spomenika, rekao je: „Drugovi, idući tjedan će Enver Hoxha biti ovdje! Evo svakom 500 leka i odlazite!“ Idući tjedan crni auto dovezao se do trga i iz njega je izašao Enver Hoxha. Primijetivši ljude koji jedu travu u podnožju spomenika, prišao im je i rekao: „Nemojte svu travu pojesti sada jer je pred nama duga zima.“

Razumljivo je da je taj vic smatran antirežimskim jer je prikazivao da su njegovi podanici bili primorani pasti travu da ne bi pomrli od gladi. Ali taj vic se u jednakoj mjeri izruguje podanicima kao i njihovom velikom vođi. Možda ga zbog toga u postkomunističkoj Albaniji nisu smatrali smiješnim. Dok je, primjerice, u Jugoslaviji takav vic mogao nastati neposredno nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, kad se doista oskudijevalo i u hrani i u saveznicima, Hoxha je svoje podanike pozvao da jedu travu sedamdesetih godina. On je tada svoje treće povijesno NE rekao Kini, nakon što se odrekao Jugoslavije 1948. i Sovjetskog Saveza 1961. godine. U vrijeme kad je Jugoslavija prosperirala uživajući plodove liberalizacije kulture, uspješno provedene industrijalizacije i tržišne transformacije te ostvarivala političke i ekonomske uspjehe u zemljama Trećega svijeta, Albanija se našla na rubu gladi. Ono što je bivšim Jugoslavenima početkom 21. stoljeća bila davna prošlost koje su se sjećali relativno malobrojni izravni svjedoci toga doba, u Albaniji s početka 21. stoljeća većina aktera tih nesretnih zbivanja još je bila živa i aktivna. Posljednja likvidacija nekog pripadnika jugoslavenskog državnog i partijskog vrha bilo je ubojstvo Andrije Hebranga 1948. godine, a Enver Hoxha je likvidaciju tadašnjeg premijera i svog dugogodišnjeg najbližeg suradnika Mehmeta Shehua naredio 1981. godine.

Tragajući za objašnjenjima činjenice da su početkom 21. stoljeća Albanci nerado pričali viceve o vremenu Envera Hoxhe Shannon Woodcock je ukazala na činjenicu da su, unatoč enormnim modernizacijskim naporima komunističkih vlasti, tradicionalne veze i odnosi ostali duboko ukorijenjeni u albanskom društvu. Budući da je kažnjavanje jednog pripadnika obitelji kao neprijateljskog elementa svim njezinim članovima određivalo njihovu negativnu biografiju koja je bitno određivala njihove izglede za stjecanje prava na obrazovanje i mogućnosti za profesionalno napredovanje, mnoge su obitelji nastojale da barem netko od njih bude u Partiji ne bi li si tako priskrbile zaštitu. Ta činjenica može biti djelomično objašnjenje generalne nespremnosti albanskog postkomunističkog društva za lustraciju jer bi to podrazumijevalo progon i kažnjavanje onih koji su svojim obiteljima pomagali da izbjegnu najgoru sudbinu u vrijeme komunizma.  Stoga ona zaključuje:

„U Albaniji, pozornica antirežimskog albanskog zajedničkog identiteta nije postojala do 1990. godine. Socijalistički lideri i birokrati intenzivirali su tradicionalne obiteljske i regionalne podjele putem institucija i kontrolirali gibanje naroda.“ (60)

Bitna odrednica albanskog identiteta bio je nacionalizam koji je komunistička vlast potencirala. Hoxha je uspio nametnuti se cijeloj naciji kao jedini jamac njezina opstanka u obrani od vanjskih neprijatelja. „Hoxha nije postao smiješan poslije 1992. jer su se ljudi općenito identificirali s ciljem nacionalnog preživljavanja, koji je poticao Enver Hoxha.“ (61) Izostanak viceva o njemu posljedica je činjenice da mnogi Albanci i dalje smatraju da je opstanak albanske države zasluga Envera Hoxhe i njegovih politika koliko god da su njima mnogi bili nezadovoljni u vrijeme kad su se te politike provodile u djelo, smatra Sharoon Woodstock.

­­

Rezultati drugog istraživanja Shannon Woodcock podudaraju se uvidima njezinog prvog boravka u Albaniji.

Ona je i 2010. godine, od siječnja do srpnja, provodila ekstenzivno istraživanje o stanju i raspoloženju Albanaca. Provela je mnogo razgovora s ljudima, a rezultate je predstavila javnosti u knjizi Život je rat. Preživljavanje diktature u komunističkoj Albaniji.  Rezultati tog drugog istraživanja – premda ono nije bilo usmjereno na proučavanje viceva iz vremena komunizma – podudaraju se s uvidima do kojih je došla prilikom svog prvog boravka u Albaniji. U javnom prostoru vidljiv je izostanak obrade slučajeva onih ljudi koji su bili izloženi progonima i samovolji komunističke vlasti. „Velik dio problema je to što ´svatko zna´ da su obitelji bile internirane generacijama, a popularni primjeri u javnosti, priče koje se ponavljaju na televiziji i u tiskanim medijima, su gotovo isključivo iskustva tadašnje adolescentske djece članova Partije koji su bili izloženi čistki i koji su bili na poziciji državne ili društvene moći, a ne priče običnih ljudi.“ (Woodcock 2016:143) Ljudi koji su odrastali osamdesetih godina i koje je režim, zbog njihove pripadnosti nepodobnim obiteljima, oštro diskriminirao svjedoče da su izravni potomci istaknuti predstavnika tog režima na vlasti i u kapitalističkoj Albaniji.

Woodcock je razgovarala i s onima koji su u komunizmu imali pozitivnu biografiju i s onima čija je biografija bila negativna. S obje strane je dobila potvrdu o tome da je komunistički režim iskorištavao tradicionalne podjele u društvu suprotstavljajući ljude iz različitih skupina. Osobitu pozornost posvetila je sudbinama pripadnika vlaške i romske manjine koji su bili diskriminirani u vrijeme komunizma, ali je ta diskriminacija povećana u postkomunističko vrijeme.  Istaknula je i nezahvalan položaj žena koje su, proklamiranjem ravnopravnosti s muškarcima, dobile mogućnost i obvezu obavljanja poslova koji su dotad bili rezervirani samo za muškarce, ali nisu bile oslobođene tradicionalnih ženskih poslova u obitelji. Ta ravnopravnost je, dakako, podrazumijevala i jednaku odgovornost kakvu su imali muškarci, što znači primjenu istih represivnih mjera u slučaju počinjenja političkih pogrešaka, pričanja viceva na račun vlasti ili davanja neprimjerenih izjava u javnosti ili u krugu prijatelja među kojima je uvijek bilo informatora Sigurimija. Položaj žena bio je utoliko teži što je pobačaj bio zabranjen a kondomi i kontracepcijske pilule bili su zabranjeni, pa je i time otežana njihova društvena i profesionalna promocija. Doduše, naglašavajući te nedvojbeno negativne aspekte komunističke stvarnosti Woodcock je ipak zanemarila činjenicu da su tek u komunističkoj Albaniji žene svih vjera i staleža dobile mogućnost obrazovanja i preuzimanja onih uloga kakve bi im u okvirima tradicionalnih veza i odnosa bile potpuno nedostupne. Neke od njezinih sugovornica, koje su bile diskriminirane u vrijeme Hoxhina režima, ipak su bile učiteljice ili inženjerke s respektabilnim karijerama o kakvima ne bi mogle ni sanjati da su morale živjeti u uvjetima tradicionalnog albanskog društva.

Usputno i u ovoj knjizi se pozabavila vicevima. Jedan je govorio o informatoru koji je pisao previše denuncijacija pa je zbog toga dospio u zatvor. Ondje su ga pitali je li mu što potrebno, a on je zamolio pero i papir. „Taj vic predstavlja najpopularniji odgovor koji Albanci daju na pitanje zašto su doušnici dojavljivali: zato što je to bilo sve što se moglo učiniti da bi se pokazalo podaništvo i ukazalo na nevolje u socijalističkoj državi.“ (150) Ali ona i dalje smatra da su se vicevi u komunističkoj Albaniji ipak rijetko pričali. „Zapravo, trauma neprestanog državnog nadzora i velikog broja plaćenih informatora, kombinirana s kaznama za pričanje viceva od osam godina zatvora u skladu s člankom 55 Kaznenog zakona, znači da su se vicevi veoma rijetko pričali, čak između prijatelja i u obitelj.“ (150)

Uspoređujući kazivanja ljudi o tome kako su živjeli u vrijeme komunizma s onim kako opisuju stanje u postsocijalističkoj Albaniji Woodcock je došla do poraznog zaključka:

„Ako bi se predstavnici države bavili povijesnim nepravdama, tada bi postsocijalistička djelovanja ljudi obiju političkih stranaka koji su djelovali za svoju korist i na štetu običnih albanskih ljudi za koje tvrde da ih predstavljaju isto tako bila prepoznata kao nepravedna. Većina ljudi, koji vrijedno rade i brinu za svoju djecu, bili su iskorištavani i loše tretirani od postsocijalističkih vlada upravo kao i od socijalističkog režima.“ (205)

Çapaliku je, vidjeli smo, izbjegao pozabaviti se zaključcima koje je Woodcock izvela na temelju svog proučavanja sudbine viceva o komunističkom režimu u postkomunističkoj Albaniji. Isto tako nije komentirao njezinu šest godina kasnije objavljenu knjigu o postkomunističkoj Albaniji u kojoj većina onih koji su još osamdesetih godina bili podvrgavani represiji ima dojam da su danas na vlasti potomci nekadašnjih komunističkih vlastodržaca i da se stare nepravde i stari odnosi perpetuiraju. Htio to on priznati ili ne, Woodcock je, zapravo, potvrdila točnost dosjetke koju je on stavio kao moto svoje knjige:

Što je bio posljednji vic komunizma? Albanska politička tranzicija.

Çapaliku je poduzeo važan korak za afirmaciju zanemarenih tema iz vremena hladnog rata. Albanija je jedna od tih tema, a posebno poglavlje su vicevi o komunističkom režimu. Općenitu spoznaju o tome da su ti vicevi postojali i da je vlast mahnito progonila one koji su ih pričali on je upotpunio zanimljivom zbirkom viceva koji su, zahvaljujući izdanju i na engleskom jeziku, sada dostupni i međunarodnoj čitateljskoj publici.

• Literatura

Çapaliku, Stefan (2024), Jokes of Albanian Communist Days, Tirana: Botimet Fishta

Hamilton, Caroline; Kelly, Michelle; Minor, Elaine; Noonan, Will (ed)(2007), The Politics and Aesthetics of Refusal, Cambridge Scholarship Publishing

Lewis ; Ben (2008), Hammer&Tickle. The History of Communism Told Thrugh Communist Jokes, London: Phoenix

Woodcock, Shannon (2016), Life Is War. Surviving Dictatorship In Communist Albania, Bristol: HammerOn Press