Postoneovo tumačenje modernog antisemitizma kao oblika kritike kapitalizma

Reinterpretirajući Marxa Moishe Postone pronalazi neočekivane paralele između tradicionalne kritike kapitalizma i modernog antisemitizma, objašnjava Filip Drača. Je li nacizam bio pobuna protiv moderniteta ili jedan od njegovih oblika? Koliko je nacional-socijalizam pokušaj pobune protiv one dimenzije kapitalizma koju se identificiralo sa Židovima

• Naslovna fotografija: Spomenik Holokaustu u Berlinu (Pattern Pictures)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Moishe Postone, kanadski povjesničar, pretežno se bavio kritičkim teorijama moderniteta. Poznat je po reinterpretaciji Marxove zrele teorije kojom se suprotstavlja onome što generalizira kao „tradicionalni marksizam“ ili „marksizam radničkog pokreta“: prema Postoneu, značajan dio marksističke misli zadnjih 150 godina shvaća kapitalizam primarno u terminima klasne dominacije, utemeljene u privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju te u mehanizmima slobodnog tržišta, a rad postavlja kao centralnu točku s koje se kritika artikulira. Takozvani tradicionalni marksisti fokus stavljaju na to koja klasa proizvodi svekoliku vrijednost i višak vrijednosti, koja klasa aproprira taj višak, kakav je odnos između te dvije klase itd.; emancipaciju vide u ukidanju klasne dominacije, koja je često tumačena kao temelj svim ostalim oblicima opresije u modernim/kapitalističkim društvima. Socijalizam ili komunizam se shvaćaju kao radikalniji nastavljači moderniteta a radnička klasa je centralni revolucionarni subjekt koji bi se trebao samoostvariti u nekom budućem načinu proizvodnje.

Postone reinterpretira Marxa na temelju slabije proučavanih tekstova kao što su Grundrisse. Tvrdi da Marx nije kritičar kapitalizma sa stajališta rada, već kritičar samog rada unutar kapitalizma kao bitno novog, historijski određenog, oblika socijalne medijacije koji nije postojao u predmodernim društvima. Tradicionalni marksizam, tvrdi Postone, često uzima zdravo za gotovo da znamo što „rad“ jest; rad je naprosto medijacija između čovjeka i prirode koja proizvodi neke korisne stvari. Nadalje, rad se često postavlja kao izraz ljudske prirode koji je postojao u svim povijesnim društvenim formama (ako vjerujemo Engelsu, postojao je i prije homo sapiensa), predstavlja transhistorijsku osnovu svakog načina proizvodnje, a kapitalizam je samo još jedan od mnogih povijesnih oblika izrabljivanja rada. Postone je međutim tvrdio – i nastojao dokazati da je to i Marxovo mišljenje – da je kapitalizam u bitnom smislu određen oblikom rada koji je povijesno nov, te da je centralna i društveno-konstitutivna uloga rada jedna od specifičnosti kapitalizma koja nije postojala u ranijim oblicima proizvodnje.

Time kritika kapitalizma postaje ujedno i kritika rada, umjesto već poznate kritike kapitala. Time se odvraća pažnja s klasnih analiza i teoretiziranja o tome kako višak vrijednosti nastaje i biva distribuiran (koja klasa ga proizvodi, a koja ga uzima) a fokus je, umjesto toga, na višku vrijednosti – taj historijski specifičnan oblik rada je rad koji proizvodi vrijednost, odnosno rad koji je univerzalno razmjenjiv za druge oblike rada, ili rad koji uspostavlja povijesno nove društvene odnose karakterizirane neosobnom međuovisnosti različitih, ali međusobno razmjenjivih proizvođača. Marx ovdje nije naprosto (još jedan) kritičar klasne dominacije i eksploatacije već nešto mnogo radikalnije od toga – kritičar bilo kakvog društva čiji su odnosi posredovani razmjenjivanjem proizvoda rada.

Postone shvaća moderni antisemitizam kao oblik subjektiviteta usko povezan s konkretnim dimenzijama kapitalizma

Postone koristi ovakvu koncepciju moderniteta (u bitnom smislu karakteriziranu razmjenom proizvoda apstraktnog rada) kao podlogu brojnim teorijama, od kritike Frankfurtske škole, kritike produktivističkog humanizma brojnih marksista, sve do filozofije moderne znanosti. Ovdje ćemo se fokusirati na njegovu teoriju modernog antisemitizma, nacional-socijalizma i Holokausta, koja shvaća moderni antisemitizam kao moderan oblik subjektiviteta, ne stariji od druge polovine 19. stoljeća, utemeljen u konkretnim dimenzijama kapitalizma (uporabna vrijednost, konkretni rad, industrijski kapital) i suprotstavljen onim neopipljivim dimenzijama – apstraktni rad, novac i financijski kapital, komercijalne aktivnosti, neosobni oblici dominacije karakteristični modernim društvima itd. Svrha je ove teorije, navodi Postone, dopuniti nedostatke nekih općih prijepora u historiografiji Holokausta, od debate između intencionalizma i funkcionalizma, do ambivalentne pozicije nacizma spram prosvjetiteljstva ili moderniteta (je li riječ o njihovu logičnom nastavku, ili o atavističkom povratku na predmoderne vrijednosti).

• Moderni antisemitizam

Započnimo time što ćemo navesti neke uposebljavajuće karakteristike modernog antisemitizma, budući da kategorijama poput robe ili apstraktnog rada očito ne možemo objasniti mržnju prema Židovima od prije tisuću godina: predmet analize je forma antisemitizma koja postoji kraće od par stoljeća i u pozadini je Holokausta. Općenito, dva su pristupa razumijevanja suvremenog antisemitizma: jedan naglašava kontinuitet modernog antisemitizma sa srednjovjekovnim kršćanskim ili čak poganskim grčko-rimskim predrasudama spram Židova. Korijene antisemitizma nalazi ili u metafizičkoj i teološkoj ulozi koju kršćanstvo pridaje Židovima: ubojice Boga, ili negdje još ranije, budući da su se neki drevni grčko-rimski autori iščuđavali nad time što Židovi štuju Boga koji je nevidljiv i bezimen – nikakvi idoli mu se ne podižu, njegovo ime se u normalnim okolnostima ne smije izgovarati itd. Prema ovom tumačenju, antisemitizam je tisućgodišnja predrasuda i drevna europska karakteristika. Drugi pristup smatra da je današnji antisemitizam moderan i nesvodiv na ranije oblike (koje radi jasnoće možemo nazivati anti-judaizmom). Postone se pridružuje potonjim glasovima.

Sam termin antisemitizma skovan je kao pristojna, gospodska alternativa za Judenhass odnosno mržnju prema Židovima

Za početak, suvremeni oblici antisemitizma – kojemu je paradigmatski primjer u nacističkoj Njemačkoj – nisu svodivi na odijum spram Židova. Dapače, ne moraju nužno uključivati ikakve jake emocije prema njima. Predmoderni pogromi protiv Židova bili su kratkoročne eksplozije nasilne mržnje – u usporedbi s time, Holokaust karakterizira relativni izostanak intenzivnih strasti. Premda su nacistički ubojice svakako mogli mrziti Židove, mnogi su „samo izvršavali naređenja“. Osim toga, antisemitizam nacista imao je izraženu ‘medikalizirajuću’ i ‘znanstvenu’ dimenziju – za njih, Židov je bio bolest u nacionalnom tijelu, a viruse se ne mrzi iako ih se nastoji istrijebiti. Inače, prikladno je da je sam termin antisemitizma skovan kao pristojna, gospodska alternativa za Judenhass odnosno mržnju spram Židova, te da je nekad funkcionirao kao samoidentifikator koji je trebao poručiti da antisemiti upravo nisu tek nekakvi vulgarni mrzitelji Židova; i ovo ne moramo tumačiti kao ikakvo prikrivanje mržnje ispod profinjenih riječi.

Drugo, suvremeni antisemitizam ima daleko veće eksplanatorne pretenzije od ikojeg oblika antisemitizma prije 19. stoljeća: Kad su Židovi u predmodernim vremenima bili žrtveni janjci, okrivljavalo ih se za neki ograničen broj specifičnih problema (poput epidemija), te se nije smatralo da iz sjene upravljaju cijelim svijetom. Koliko nam je poznato, crkveni oci nisu mislili da su Židovi tajni vladari svijeta, što god tvrdili o Židovima osim toga. Nasuprot tome, današnji antisemitizam je grandiozna teorija koja nastoji objasniti široke povijesne procese koji obuhvaćaju čitava društva ili čak cijeli svijet – na primjer, Židove se okrivljuje za razvoj modernog svijeta kao takvog, skupa s njegovim ideologijama poput liberalizma i/ili komunizma, okrivljuje ih se nadalje za ekonomske krize, za širenje seksualnog nemorala, ekološke probleme, imigraciju, cjepiva… Nije uobičajeno nazivati moderni antisemitizam metanarativom, ali ima neke karakteristike: integrira nekoliko neovisnih područja ljudskog znanja (biologiju, antropologiju, ekonomiju, teologiju, i tako dalje), kreira relativno razrađen svjetonazor koji nastoji dati odgovor na široku lepezu pitanja, te nudi svojevrsnu utopijsku viziju društva „oslobođenog“ od Židova.

Treća uposebljujuća kvaliteta koju bismo mogli navesti – koja ne razlikuje moderan antisemitizam samo od predmodernog, već i od drugih oblika rasnih ili etničkih predrasuda – je vrsta moći koja se Židovima pripisuje. Svaki oblik rasizma atribuira ‘Drugome’ neku vrstu moći – ali ta je moć često nešto specifično, vidljivo i opipljivo. Usporedbe radi, u europskom rasističkom imaginariju je Afrikanac fizički snažan, divlji i sklon nepoštovanju zakona, seksualno agresivan i tako dalje – čista životinjska moć koju se mora pripitomiti. Nasuprot tome, moć koju moderni antisemitizam pripisuje Židovima je misteriozna i apstraktna, te je također i potpuno aktualizirana – Židovi već jesu na pozicijama moći, njihova je moć nešto neosobno i nevidljivo i nije odmah očita, te je iz tog razloga antisemitizam jedini oblik rasizma koji sebe često shvaća kao pobunu protiv „sistema“ ili „establišmenta“. Rasističko nasilje u drugim slučajevima nije praćeno idejom da ‘Drugi’ vlada nad ‘nama’, iako Drugi predstavlja prijetnju.

U par crta, ovakvoj ideologiji Postone nastoji dati objašnjenje. Nije cilj objasniti svakodnevna stereotipizirana mišljenja o Židovima, niti otvorenu mržnju prema njima – to nisu ni bitni elementi antisemitizma u modernim društvima. Radi se o nečemu širem i dubljem – o jednoj formi subjektiviteta, jednom svjetonazoru – što, prema Postoneu, ne postoji prije 19. stoljeća te je, kako ćemo pokazati, tijesno vezano uz suvremene oblike socijalne medijacije koji bitno karakteriziraju kapitalizam – poput apstraktnog rada.

• Nedostaci nekih dominantnih pristupa

Nacistička je ideologija bila prožeta ambivalentnom pozicijom spram prosvjetiteljstva i moderniteta, a slične se ambivalencije odražavaju i u kasnijim pokušajima razumijevanja nacizma kao fenomena. Je li nacizam bio pobuna protiv moderniteta ili jedan od njegovih oblika? Autori koji teže obrani prosvjetiteljskih vrijednosti istaknut će romantiziranje krvi i tla, antiintelektualizam, teorije zavjere, veličanje tradicionalnog života i organske zajednice koju je razvoj modernog svijeta uništio, protivljenje liberalizmu i demokraciji, te druge elemente nacističke ideologije koji se očito protive nekim prosvjetiteljskim vrijednostima. S druge strane, kod autora koje nazivamo ‘postmodernima’ možemo pronaći suprotno opće mjesto; nacisti su nastojali utemeljiti svoju političku ideologiju u nekim uvidima prirodnih znanosti, njihov stav prema industriji i modernoj tehnologiji bio je afirmativan iako su istovremeno štovali i nastojali sačuvati netaknutu divljinu, a „nacionalizam“ i „socijalizam“ kojima su se samoopisivali su moderne ideologije koje neki konzistentni antimoderni reakcionar ne bi potpisao. Indikativno je što su nacisti često bili u napetim odnosima sa starom junkerskom aristokracijom koja je bila konzervativnija od njih. Osim toga, njihov genocidni rasizam protiv Slavena pretpostavljao je izvjesnu eksplicitno postavljenu ideju progresa. Za tezu da je nacizam bio u srži moderan imamo pregršt materijala, kao i za suprotnu tezu.

Postone se ovdje ne pridružuje bez zadrški nijednoj strani; radije, on ovu ambivalenciju uzima kao dokaz da su „modernitet“ i „antimodernitet“ zapravo slabi kao teoretski pojmovi ako želimo razumijeti izvjesne povijesne trendove iz druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća; obuhvaćaju preveliko mnoštvo ideja koje se mogu sukobljavati. Njegova analiza antisemitizma i Holokausta pomoću robe, vrijednosti i apstraktnog rada nastoji zamijeniti koncept moderniteta nečim preciznijim i rigoroznijim. Postone se koristi nekim pojmovima iz Marxovog Kapitala kako bi formirao razumjevanje antisemitizma koje može (između ostalog) ovakvim debatama stati na kraj, zamjenjivanjem jednih pojmova jasnijim alternativama. Rekli smo ranije da je za Postonea antisemitizam u sadašnjem obliku nešto novo, ali samo u tom trivijalnom smislu „moderno“.

• Apstraktni rad i fetišizam

Postone nudi Marxov koncept robnog fetišizma kao epistemički instrument koji pravi distinkciju između suštine kapitalističkih društvenih odnosa i načina na koji nam se ti odnosi prikazuju. Kapitalistički oblik međuovisnosti između proizvođača je socijalan, historijski kontingentan, i tako dalje – ali imanentno mu je da se manifestira kao ahistorijski i prirodan odnos između stvari. Kako nam je već poznato, Marx se u potpoglavlju o robnom fetišizmu osvrće na hipostaziranje robnog oblika kao prirodnog, čime se društveni odnosi imanentni kapitalizmu naturaliziraju – dobar dio tog segmenta je tirada o tome kako su buržujski ekonomisti koji su Marxu prethodili bili povijesno nepismeni te kako nisu uspjeli zahvatiti ono po čemu se kapitalistički način proizvodnje bitno razlikuje od prethodnih. Marksističke analize robnog fetiša često se fokusiraju na apstraktnu dimenziju – hipostazira se (razmjenska) vrijednost, kvantificirana dimenzija kapitalizma. Prisjetimo se, kritička teorija se od Lukacsa do Horkheimera i Adorna fokusirala na one elemente građanske ideologije koji reduciraju i kvantificiraju. Ali Postone tvrdi da je i obrnut fetišizam moguć – moguće je konkretni rad i uporabnu vrijednost shvatiti kao ne-kapitalistički moment koji je suprotstavljen apstrakciji kapitala.

Takav je pristup čest u već spomenutoj Postoneovoj kritici takozvanog tradicionalnog marksizma. Poznato je svim marksistima da je kapital svodiv na rad obavljen u prošlosti i da ne predstavlja neki od rada neovisan doprinos proizvodnji, ali česta implikacija tog uvida je da rad predstavlja neki transhistorijski, od kapitalizma neovisan faktor proizvodnje – uzima se zdravo za gotovo da su ljudi u svim povijesnim društvima radili i kroz rad ulazili u društvene odnose jedni s drugima. Postone nasuprot tome naglašava da Marx ovakve pojmovne dihotomije upotrebljava dijalektički i da je uvjetovanje obostrano: rad koji stvara vrijednost i kapital nije bilo kakav neodređeni rad, nego povijesno specifična forma rada koja postoji jedino unutar kapitalističkog načina proizvodnje i pretpostavlja ga. Nije samo apstraktni rad deriviran iz konkretnog nego i obrnuto: konkretan rad unutar kapitalizma funkcionira samo kao pojedinačna instancijacija apstraknog radnog vremena.

Narav nekog rada je teleološki određena konačnim rezultatom tog rada, kako se Marx izražava u Bijedi filozofije – i rad koji stvara vrijednost, i u konačnici kapital, i sam je kapitalistički. Uobičajeno je među marksisitma koje Postone kritizira shvatiti rad i industriju kao nešto na što je kapitalizam takoreći izvana nametnuo svoje eksploatatorske okove, te što predstavlja točku s koje se kapitalizam kritizira. Nasuprot tome, Postone nudi reinterpretaciju Marxa prema kojoj Marx nije kritičar kapitalizma s pozicije rada, već kritičar samog rada unutar kapitalizma. Međutim, kad Postone analizira moderni antisemitizam, hipostaziranje konkretne dimenzije kapitalizma nije nešto što je imanentno samo tradicionalnim marksistima – radi se o mnogo raširenijem obliku fetišizirane opozicije kapitalizmu.

Proudhon je kritizirao apstraktne elemente kapitalizma, poput novca. Hodgskin je socijalizam zamišljao kao kapitalizam bez kapitalista.

Postone ima na umu brojne primjere ovakvog anti-apstraktnog fetišizma. Jedan od najranijih bila bi filozofija anarhističkog teoretičara Proudhona koji je entuzijastično prihvaćao neke osnove kapitalističkog načina proizvodnje, dapače proglašavao ih je vječnim zakonima Uma i prirode i instancijacijama vječite pravde (Justice éternelle) – i nije slučajno da je dimenzija kapitalizma koju je hipostazirao bila upravo ona konkretna. Proudhon je zadržao buržoasku koncepciju čovjeka kao radnika koji proizvodi vrijednost, vlasnika i proizvođača dobara, te je zadržao građansku koncepciju vlasništva kao ukorijenjenog u radu i razmjenjivog za druge proizvode rada. Proudhonu se cijeli sistem rada i razmjenjivanja proizvoda rada za ekvivalente rada doimao kao prirodan i nepromjenjiv; fokus njegove kritike bili su oni apstraktni elementi kapitalizma poput novca i financijskog kapitala općenito.

Sličnu koncepciju imao je i lijevi rikardijanac Thomas Hodgskin, koji je socijalizam zamišljao kao kapitalizam bez samih kapitalista; radnici bi posjedovali poduzeća i profiti bi pripadali njima, te bi raspolagali zaradom onako kako to ionako već rade kapitalisti, s tom razlikom da ne bi više postojala klasa neproduktivnih vlasnika. Buržoaski oblici vlasništva i rada ipak su hipostazirani i shvaćeni kao utemeljeni u prirodnim zakonima; Hodgskinova revolucija nije trebala biti protiv kapitalizma kao takvog već samo protiv klase trgovačkih i financijskih parazita koji samo obrću novac i nikako sami ne sudjeluju u proizvodnji opipljivih i očito korisnih dobara.

Takva reduciranja kapitalizma na njegovu apstraktnu dimenziju uz istovremenu reifikaciju njegove konkretne dimenzije stara su vjerojatno koliko i kapitalizam sam. In summa, ovaj parcijalni anti-kapitalizam vidi kapitalističku industriju i razmjenjivanje korisnih stvari kao prirodne ljudske aktivnosti, a kapitalističke društvene odnose kao perverziju nečeg inače nevinog; radi se o imanentnoj pobuni koja ne shvaća da je uvjetovana onime čemu se protivi. Kapital je shvaćen (samo) kao apstrakcija koja parazitira na konkretnom radu.

Postone nas nadalje upućuje na činjenicu da je takva polovična pobuna protiv apstraktne dimenzije kapitala nešto što sačinjava važan element u modernim oblicima antisemitizma. Nacisti nisu bili direktno nadahnuti upravo spomenutim socijalistima, koliko nam je poznato (mada vrijedi istaknuti da je Proudhon bio antisemit), ali analogno shvaćanje kapitalizma možemo pronaći i kod njih.

Kada usporedimo fetišizam konkretne dimenzije kapitalizma s modernim oblicima antisemitizma, uviđamo zapanjujuće paralele: Židov je postao personifikacijom apstraktne dimenzije kapitala. Navodna moć Židova je, kako smo već naznačili, nešto neopipljivo i zakulisno i latentno; ovo se može shvatiti kao ideološki prijevod neosobne moći kapitala, koja se razlikuje od predmodernih oblika moći po tome što je nije moguće reducirati na volju samih kapitalista. Nadalje, navodna moć Židova je totalizirajuća – što je opet analogno moći kapitala, čijem često latentnom utjecaju ne može izmaknuti nijedna sfera društvenog života. Moderni antisemitizam okrivljuje Židove za širok raspon modernih fenomena; urbanizaciju, proletarizaciju, demokraciju (besadržajnu i dekvalificiranu vladavinu većeg broja, da i ovdje istaknemo apstraktnu dimenziju), liberalizam, uništenje tradicionalnih zajednica i oblika života itd. Ova teorija također adekvatno objašnjava ambivalentan odnos nacista prema modernitetu; kapital u svojim konkretnim oblicima (recimo, moderna industrija) nije shvaćen kao u bitnom smislu modernim – radi se o prirodnom nastavku srednjovjekovnih zanata. Samo je kapital u obliku novca i financijskih žongliranja brojevima asociran sa Židovima.

Kapitalizam proizvodi konkretne stvari kao neizbježne nositelje apstraktne vrijednosti. Roba se pojavljuje kao uporabna vrijednost i produkt konkretnog rada, te ima i apstraktnu dimenziju kao medij kvantifikabilne razmjenske vrijednosti i količine apstraktnog radnog vremena. Ova podjela omogućava oblik fetišizma koji apstraktnu dimenziju kapitalizma postavlja kao ono što kapitalizam sačinjava u bitnom smislu; proizvođenje konkretnih i korisnih stvari se izolira kao od kapitalizma neovisan moment. A to nas konačno dovodi do ideologije svojstvene brojnim antikapitalističkim pokretima i teorijama u posljednja dva stoljeća, uključivo i nacizam, čija je glavna kvaliteta pobuna protiv apstraktnog.

„Socijalizam“ kojim su se nacisti samoopisivali vjerojatno je bio više od pukog demagoškog trika i nacional-socijalizam jest predstavljao pokušaj pobune protiv dimenzije kapitalizma koju se identificiralo sa Židovima

Prijelaz s fetiša konkretne i uporabno-vrijednosne dimenzije kapitala na moderan oblik antisemitizma nije teško uočiti; u modernom antisemitskom imaginariju, Židov je naprosto personifikacija onoga što se smatra bitnim elementom kapitalizma. Kapital vlada čitavim svijetom na neosoban i nevidljiv način, pogoni ogromne socijalne promjene koje dotiču milijunske populacije, te svoje cirkulacije počinje i završava kao novac – prazna i apstraktna mjera vrijednosti. Moć koju moderni antisemitizam – i samo taj antisemitizam – pripisuje Židovima je analog podvojenom obliku u kojem se manifestiraju kapitalistički društveni odnosi. „Socijalizam“ kojim su se nacisti samoopisivali je vjerojatno bio nešto više od pukog demagoškog trika i nacional-socijalizam jest predstavljao pokušaj pobune protiv jedne specifične dimenzije kapitalizma, koju se identificiralo sa Židovima.

Hitler je govorio o krvi, ali je izgradio stroj – s tim da ovaj industrijalizirani romanticizam nije toliko nekonzistentan kao što se može doimati. Nacistička je ideologija asocirala modernitet s apstrakcijama, te oboje sa Židovima. Postone temelji svoju teoriju antisemitizma na ovoj korelaciji: nacizam je bio pobuna protiv apstraktne dimenzije kapitala, koja je istovremeno fetišizirala i toj apstraktnoj dimenziji suprotstavljala njegovu realnu i opipljivu dimenziju. Ovim fetišizmom – koji nije ograničen samo na naciste ili desnicu općenito – Postone objašnjava one aspekte modernog antisemitizma koji ga čine povijesno posebnim i različitim od pred-industrijskih primjera.

• Literatura

Hunt, E. K., Lautzenheiser M.: History of Economic Thought: A Critical Perspective. M. E. Sharpe, 2011.

Lacquer, W.: The Changing Face of Antisemitism. Oxford University Press, 2006.

Marks, K.: Bijeda Filozofije. Prosveta, BIGZ, Beograd 1977.

Marks, K.: Kapital: Kritika političke ekonomije. Prosveta, Beograd 1978.

Postone, M.: History and Heteronomy: Critical Essays. University of Tokyo Center for Philosophy, 2009.

Postone, M: The Holocaust and the Trajectory of the 20th Century. U: Postone, M., Santner, E. (ur.): Catastrophe and Meaning: The Holocaust and the Twentieth Century. University of Chicago Press, Chicago 2003.

Postone, M.: Time, Labor and Social Domination. Cambridge University Press, New York 1993.