Potpisi za referendum o mirovinskom sustavu su skupljeni. Ali, problem na tržištu rada ostaje

Sindikati su objavili da su prikupili enorman broj, više od 600.000 potpisa za referendum o mirovinskom sustavu; gotovo da konkuriraju izlaznosti na europske izbore. Već je kampanja otvorila pitanja liberalno-demokratskog poretka, zatim pitanja strukture mirovinskog sustava, odnosno privilegija u sustavu solidarnosti radničkih mirovina kao i pitanja tržišta rada. Odličan kontekst za raspravu o prekarnom radu koju Ideje.hr organiziraju 14. svibnja u 13:00 u Zagrebu, Florijana Andrašeca 18a/1, uz sudjelovanje kako stručnjaka koji će predstaviti svoja istraživanja o digitalno transformaciji rada tako i predstavnika stranaka koje se natječu za Europski parlament i predstavnika sindikata

Iz ograničenog, nereprezentativnog, ali uvjerljivog, iskustva o tome zašto su ljudi davali potpise za referendum nameću se prije svega dva razloga (iako su, po prirodi stvari, brojni).

Prvi je – želimo da se i nas pita (kad se o nama odlučuje).

A drugi – oni ne znaju kako je nama.

Te razloge ističu i predstavnici sindikata. To su, međutim, načela na kojima počiva liberalna demokracija, izrečena svakidašnjim jezikom u konkretnim okolnostima. Ta su načela neotuđiva, kao da su egzistencijalna, utoliko je besmislena svaka rasprava o ograničenim dosezima demokracije i demokratskog odlučivanja, o populizmu i sličnim fenomenima, koja ne vodi računa o pravu na (su)odlučivanje o vlastitom životu i pravu na izražavanje, od čega se i sastoji  pluralizam. (No, građanskog odgoja nema u školama, što se primijeti.)

U taj kontekst valja  pozicionirati i razgovor premijera Andreja Plenkovića na štandu za prikupljanje potpisa. Kako je i sam potvrdio, pitao je sindikaliste zašto potpise nisu prikupljali prije pet godina, znaju li da je odluku o produženju dobi za stjecanje prava na mirovinu donijela prethodna, Milanovićeva, SDP-ova vlada?

To je međutim važno njemu, manje njima i građanima koji su potpisali. Na ta su pitanja sindikalisti odgovorili, no to je tema za drugi forum. Međutim, iz dinamike prikupljanja potpisa proistječe da je dodatnu motivaciju građanima dala protukampanja Ministarstva. Na nju su građani reagirali potpisima kojima su poručili – želimo da nas se pita kad se o nama odlučuje! Zato su potkraj kampanje potpisivali više nego prije.

Druga rješenja

Odnosno, što je isto, ali rečeno na drugi način – želimo da se razmisli i o drugim rješenjima održivosti sustava radničkih mirovina a ne samo putem produženja dobi za stjecanja prava na mirovinu. (Ovaj izbor riječi je važan – nije posrijedi, ne može biti riječ o odbijanju rada odnosno odustajanju od rada, najmanje o zabrani rada nakon 65. godine nego o tome u kojoj se dobi stječe pravo na mirovinu. Nakon stjecanja prava na mirovinu i dalje ostaje pravo na rad.)

Mirovinski sustav je bio prva velika reforma u 21. stoljeću u Hrvatskoj, i – po općem uvjerenju – jedina. Kad se kaže reforma, misli se na promjenu načela. Promjena parametara, produženje dobi za stjecanje prava na umirovljenje, nije reforma. Gotovo dva desetljeća nije se ni pratilo ni pažljivo analizirala realizacija promjene načela. Upravo obratno.

Produženje dobi, to jest restrikcija kod stjecanja prava na mirovinu najlakše je, to jest nikakvo rješenje problema mirovinskog sustava. Osobito s obzirom na probleme unutar tog sustava, koji su upravo prikupljanjem potpisa za referendum jače nego prije izbili u javnost. Riječ je, naravno, o posebnim propisima koji su se ukrcali u sustav solidarnosti mirovina stečenih na temelju rada.

Razdvajanje mirovinskog i posebnih propisa

Odvajanje mirovinskog od sustava posebnih propisa nužan je preduvjet reforme i stabilizacije mirovinskog sustava (preciznije, sustava radničkih mirovina). Neizbježan prvi korak. Naime, koliko je održiv, iz kojih se izvora puni mirovinski sustav ni kakva je distribucija unutar njega, nije moguće ustanoviti bez tog razdvajanja.

U javnosti se pomalo naziru i privilegiji unutar samog sustava radničkih mirovina, kad bi bio očišćen.  Radi se, naime, o zloupotrebi načela solidarnosti utajom doprinosa. U vrlo iscrpnom intervjuu o tome govori Velibor Mačkić, kojeg Ideje.hr već izdvojile kao  najreflektivnijeg političkog ekonomista mlađe generacije. (“Velik broj onih koji su ostali na tržištu rada, okrenuli su se samozapošljavanju, otvarali su se obrti i pritom uplaćivali vrlo niski doprinosi, a potom dobivali minimalne mirovine koje su veće od onog što su uplaćivali”, podsjeća Mačkić).

“Utaja” doprinosa čak se  mogla očekivati s obzirom na silne zloupotrebe putem sustava posebnih propisa i opravdava se racionalnim izborom. Bitno je da se taj problem, ta teška deformacija, ne može ni početi rješavati bez razdvajanja sustava. A onda se može početi govoriti i o izvedbama u drugom stupu.

Populizam i deliberacija

Referendumska kampanja modelira retoriku. Kao što je modeliraju i internetske kampanje. Obje te forme kanaliziraju stvari prema onome što se konvencionalno naziva populizam, koji je međutim i u ovom slučaju – posljedica okolnosti, izostanka deliberacije na drugi način, premda je bilo prilika. Zato vrijedi ponoviti – “67 je previše” ne može značiti odustajanje od rada, odbijanje rada nakon 65. godine nego je riječ o dobi u kojoj se stječe pravo na mirovinu. Stjecanje prava na mirovinu je u Hrvatskoj izvitopereno posebnim propisima. Ali i da nije, ono ne isključuje daljnje sudjelovanje na tržištu rada.

Kako su se stvari odvijale možda je najbolje izrazila jedna žena potpisujući za referendum: Kad su me slali u mirovinu rekli su da sam prestara za rad. Sad kažu da sam premlada za mirovinu. Tim je riječima pozicionirala problem na tržište rada, na rad, kojim, nakon desetljeća teškog zanemarivanja, Hrvatska izrazito oskudijeva.

Tržište rada

Mirovinski sustav izrazito ovisi o dinamici na i karakteristikama tržišta rada. Ono se dramatično mijenja. Statistički gledano Hrvatska je europski šampion prekarnog/nesigurnog rada. Ako je to posljedica tek ideoloških zastranjenja, za što ima argumenata, onda je zaokret moguć, iako nije lak. Rad kao da je bio smetnja u dosadašnjem tijeku tranzicije. Prekarizacija rada je međutim posljedica i drugih okolnosti, svjetskih i tehnoloških trendova kao i strukture nacionalnog gospodarstva. Činjenica je, ipak, da je tržište rada svih prethodnih godina bilo u drugom planu, potiskivano. Nepovoljna statistika može biti posljedica tog zapostavljanja. Rasprava o tržištu rada uklapa se u raspravu o mirovinskom sustavu.

Za kraj, nekoliko uvodnih pokazatelja.