Prava žena, briga za djecu i starije, produženo školovanje: Vrijednosni i praktični izazovi starenja stanovništva.

Jeremy Shearmur nastoji sistematizirati izazove s kojima se suočavaju javne politike u zapadnom svijetu koji proistječu iz demografskih kretanja. Promjena sustava vrijednosti izaziva neočekivane posljedice koje sa svoje strane utječu na zadržavanje tradicionalnih vrijednosti. A tu su i praktična pitanja: tko će njegovati sve starije stanovništvo koje sve duže ovisi o tuđoj pomoći i sl. 'Laka rješenja' poput stimuliranja nataliteta ili imigracije, također dolaze uz vlastite složene izazove.

• Naslovna fotografija: Umirovljenici kartaju belu na otvorenom (Boris Scitar/PIXSELL)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

U knjizi Demographics Unraveled, Amlan Roy citira konzultanta Petera Druckera koji je napisao: “Demografija je najvažniji čimbenik na koji nitko ne obraća pozornost, a kada obraća pozornost, promašuje bit.”[1] Dat ću sve od sebe da u ovom članku ne promašim bit – iako treba ići pažljivo, ne samo zato što su, kao što Roy sugerira, uključeni mnogi različiti čimbenici, već i zato što demografija nije sudbina, što Dorling i Gietel-Bastan naglašavaju u knjizi Why Demography Matters.[2] Pri tome misle – nasuprot ljudima koji ističu ‘populacijske bombe’ itd. – ne samo da su empirijski podaci koji leže u osnovi demografskih projekcija često nesigurni, već i da su problemi složeni i da se suočavamo s mnogim i teškim izborima o tome kako bismo trebali odgovoriti na njih.

Unatoč tome, jasno je da postoje neka ozbiljna pitanja s kojima se suočavamo, o kojima ću raspraviti.[3] Nadalje, ponudit ću argumente zašto su problemi javne politike u ovom području posebno teški. Ovo ne samo da je polje u kojem može doći do značajnih sukoba između naših očekivanja, naših ‘vrijednosti’ i stvarnosti naše situacije, već živimo i u razdoblju u kojem vlada nepovjerenje prema svima koji tvrde da nude stručnost, te u kojem se preferencije ljudi, a posebice njihove tvrdnje da im se nanosi nepravda, pojačavaju putem društvenih mreža. Ovdje je opći problem taj da, iako je sve znanje – uključujući i znanje stručnjaka – pogrešivo, ono nam ipak može ukazati na granice onoga što se može postići, kojih možda nismo svjesni, koje bi nam moglo biti teško razumjeti, a koje se ne može sažeti u jednostavne slogane.

Očit primjer su nemiri u Francuskoj protiv predsjednika Macrona da se podigne razina na kojoj ljudi mogu primati državne mirovine. Temeljni je problem, ovdje, da se – kao i druge bogatije zemlje – Francuska suočava s problemom da stariji ljudi žive mnogo dulje nego što su živjeli u prošlosti. Nadalje, smanjene stope nataliteta i sve veći postotak mlađih ljudi u daljnjem obrazovanju znače da će vjerojatno biti manje ljudi na tržištu rada nego što je bilo prije, za uzdržavanje ljudi koji su u mirovini i čije se mirovine kontinuirano isplaćuju kroz oporezivanje zaposlenih.

Nedvojbeno postoje problemi s Macronovim idejama – u najmanju ruku položaj žena i poteškoće oko jedinstvene dobi za odlazak u mirovinu kada, recimo, oni koji su cijeli život radili teške fizičke poslove mogu biti u znatno lošijoj situaciji u pogledu kasnijeg odlaska u mirovinu, nego što su, recimo, oni koji obavljaju svoje poslove u uredu. No, problemi su ovdje da svi ti faktori mogu biti vrlo složeni, da nešto što bi zadovoljilo kao politika moglo biti u sukobu s interesima nekih ljudi, a u isto se vrijeme kositi s osjećajem pravednosti u drugih.  Osim toga, važno je imati na umu da u stvarnom svijetu politiku ne određuju nepristrani platonski čuvari, već pregovaračke pozicije određenih skupina (npr. sposobnost ljudi u određenim sektorima gospodarstva da realno zaprijete stvaranjem problema štrajkom). Dok je još jedan značajan čimbenik način na koji društvena uređenja, u bilo kojem trenutku, pokazuju povijesnu ovisnost o ustaljenom putu, tako da je ono što ljudi primaju i što očekuju primiti na važan način povezano s načinom na koji se njihov položaj u gospodarstvu razvijao tijekom vremena.

Osim toga, vrijedi imati na umu da se neki od problema, ovdje – npr. oni koji pogađaju žene – odnose na pitanja o uobičajenim obrascima sudjelovanja žena u radnoj snazi. To, međutim, znači da će pokušaji postizanja zadovoljavajućeg mirovinskog sustava vjerojatno biti međusobno povezani s drugim pitanjima koja su sama po sebi složena i teška za reformu.

Daljnji problem, na koji ovdje mogu samo aludirati, pitanje je mogućnosti – i, u mjeri u kojoj je djelotvorna, legitimnosti – da se vlada bavi pitanjima poput ovih na način da nas ‘gura’ na ponašanje koje tvrdi se da bi to dovelo do boljih rezultata politike.[4] Nadam se da ću se pozabaviti ovim pitanjem u budućem članku u ovom časopisu.

• Koji su problemi?

Najhitniji demografski problemi prilično su očiti, u smislu da su već tu s nama u bogatijim zemljama. Pitanja smanjenja nataliteta (u smislu broja djece koju ljudi imaju), mobilnosti iz ruralnih u urbana područja, te veće mogućnosti obrazovanja i karijera za žene, dovoljno su očita. Također postoji sve veći broj mlađih ljudi koji se dalje školuju – čime dulje ostaju izvan tržišta rada. Osim toga, sve više nas živi duže. Ali dugovječnost obično prate dugi periodi u kojima ljudi ovise o mirovinama i periodi – ovisno o pojedincu – kronično lošeg zdravlja i ovisnosti o tuđoj pomoći.

Ove stvari, ako se uzmu zajedno, odmah signaliziraju neke probleme. Smanjenje nataliteta znači da se mijenja omjer između onih koji rade i onih koji su u mirovini. Ovdje postoje dvije vrste problema. S jedne strane, ako se mirovine financiraju na temelju generacijske solidarnosti (u sustavu u kojem su mirovine jednostavno teret trenutne radne snage), to će uzimati sve veći dio poreznih prihoda.[5] (Postoje, naravno, mogućnosti da se to riješi oporezivanjem bogatstva. Ali ljudi koji su već platili porez na dohodak koji su upotrijebili za kupnju imovine vjerojatno će se buniti zbog toga, što će stvoriti složene probleme ako će to uključivati kuće ili mirovinsku štednju.)[6] Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb (i općenito socijalnu skrb) za starije osobe. S druge strane, postoji ozbiljan problem zbrinjavanja sve većeg broja ljudi koji sada ne samo da žive dulje, nego su često i u lošoj tjelesnoj formi, ili s raznim vrstama demencije – s čime se medicinska istraživanja još teško hvataju ukoštac.

Dorling i Gietel-Basten odbacuju ideju “demografije kao sudbine”. Roy je ukazao na složenost tematike, i što ona sve zapravo uključuje.

Kao što su Dorling i Gietel-Basten naglasili, sva ta pitanja suočavaju nas s određenim izborima, a ne jednostavno s “demografijom kao sudbinom”. Ali ti izbori mogu biti teški. Kao problemi javne politike često su složeni i uključuju međuodnose između mnogo različitih čimbenika. Također su povezani s osobnim odlukama i političkim izborima koje donosimo, često na temelju predosjećaja i obično bez razumijevanja širih posljedica koje će iz njih proizaći.[7]

Krenimo s natalitetom. Primijećeni su karakteristični trendovi: kako se zemlje kreću ka urbanizaciji, kako žene stječu više obrazovanja i prilika za zapošljavanje u većoj mjeri usporedive s muškarcima, kako smrtnost dojenčadi pada i kako kontracepcija postaje lako dostupna. To obično dovodi do manjeg broja rađanja. U nekim je zemljama to dovelo do toga da rađanja ne dosegnu ‘zamjensku razinu’, a time i do zabrinutosti oko ravnoteže stanovništva između mladih i starih. Ovdje su, međutim, dvije stvari vrijedne pažnje. S jedne strane, gdje postoji izdašnija potpora ljudima da imaju djecu, broj djece ima tendenciju porasta. S druge strane, ne postoji automatski mehanizam koji balansira privatne odluke o rađanju djece i njihove šire ishode – u smislu balansa između radno sposobnih i onih koji su u mirovini. Ovo postavlja pitanje bi li se ovime vladina politika trebala pozabaviti – i, ako jest, na koji način.

Ovdje su relevantna i sljedeća dva pitanja.

Prvi se odnosi na očekivanja žena. U onoj mjeri u kojoj žene imaju očekivanja od karijera sličnih onima koje karakteriziraju karijere muškaraca, postoji problem kako se to reflektira na brigu o djeci. Pokretanje ovog pitanja ne sugerira da je to dužnost koja mora pasti na žene, a svakako ne samo na njihove resurse – i nauštrb karijere. Ali kada se ovo pitanje postavi, treba se zapitati: tko će preuzeti te dužnosti i tko će ih platiti (tj. samo roditelji ili općenito članovi društva)? Povijesno gledano, dužnosti brige za mlade, bolesne i starije osobe uglavnom su padale na žene. To se ne može ostvariti ako žene ostvaruju karijere jednake onima kojima su težili muškarci dok nisu imali takve dužnosti. Također je važno imati na umu stupanj do kojeg se život u ‘razvijenim’ zemljama sada odvija uz pretpostavku da će u kućanstvu postojati dva izvora prihoda. To znači da u postojećim radnim uvjetima nitko nije spreman preuzeti dužnosti skrbi o djeci.[8] Također nije jasno da su se, u političkom smislu, zemlje u potpunosti suočile s onim što to znači bilo u smislu radnih obveza ljudi (da ne govorimo o tome kako se s tim problemima trebaju suočiti, recimo, oni koji su samozaposleni), ili u smislu da se briga o djeci ostvaruje pomoću profesionalnih usluga koje se plaćaju iz poreza.

Drugi se tiče braka. Povijesno gledano, postojali su jaki društveni pritisci na žene da se udaju ako su trudne, a u nekim su se zemljama neudane žene suočavale s ogromnim pritiskom da daju svoju djecu na posvajanje. Ovo je područje u kojem se čini da ljudi cijene slobodu da se ne moraju vjenčati (iako je zanimljivo da i u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, iako je ta sloboda snažno naglašena od 1960-ih naovamo, čini se da su bogatiji ljudi još uvijek skloniji sklapanju braka).[9] Čovjek ne može ne imati suosjećanja za žene u ovoj situaciji. Ali poteškoće u odgoju djeteta bez financijske i praktične podrške partnera su ogromne, a također može biti problema za djecu ako odrastaju u okruženju u kojem postoji samo jedan roditelj.[10]

Drugo opće pitanje tiče se troškova obrazovanja. Obrazovanje, a posebno produženo obrazovanje, je skupo. Tu su i izravni troškovi (i pitanje tko ih treba snositi), ali i problem da su oni koji se školuju i sami izvan tržišta rada. (Ili, što se čini sve češćim, uzimaju poslove s nepunim radnim vremenom, često nauštrb svog obrazovanja, ali koji su također obično puno niže produktivni od poslova koje bi mogli obavljati da rade s punim radnim vremenom.[11]) Ako omjer između zaposlenih i onih u obrazovanju padne kao posljedica pada stope nataliteta, demografi su istaknuli da to, zapravo, proizvodi bonus – u smislu da država mora potrošiti manje na plaćanje školovanja. Postoje i privatne (u smislu pojedinca) i društvene koristi od obrazovanja (u smislu koristi za društvo općenito od odgovarajućeg obrazovanja njegovih članova). Ali čini se da je teško utvrditi koja je ravnoteža između njih. Nadalje, postoje očiti problemi oko toga koje obrazovanje zapravo ikome donosi koristan povrat ulaganja.

Čini mi se da se u Britaniji tradicionalno tercijarno obrazovanje smatra analognim kargo kultu.[12] Kargo kultovi bili su fenomen na nekim pacifičkim otocima, u kojima su domoroci – kao odgovor na to što su vidjeli da se tijekom Drugog svjetskog rata iskrcava svakakva roba iz aviona, u korist pripadnika oružanih snaga drugih zemalja koji su se tamo zatekli – pretpostavili da bi i oni trebali imati pravo na ta dobra, te da bi ih primili ako izvrše odgovarajuće obrede.[13] Nešto slično, čini mi se, dogodilo se s britanskim sveučilištima sredinom dvadesetog stoljeća.

Udio stanovništva koji ih je pohađao izvorno je bio malen, i postojala je velika konkurencija za upis. Oni koji su ih pohađali obično su imali dobre izglede za dobro plaćen posao. Pohađanje klasičnih studija, ili mojeg predmeta, filozofije, imalo je korisnu ulogu –u smislu da su oni koji su se bavili time obično prelazili na zahtjevnije položaje u državnoj službi i zanimanjima poput prava, koja su zahtijevala upravo onu vrstu intelektualnih vještina koje su ovi predmeti davali. Čini mi se da je postojalo očekivanje da će, ako se veći broj učenika upusti u iste obrazovne aktivnosti, oni također dobiti materijalne koristi koje je stekla manja, elitnija skupina u prošlosti.

Došlo je do značajne ekspanzije britanskih sveučilišta – koja se od tada nastavila (i koja je uključivala ono što su bili učiteljski fakulteti i razne druge fakultete visokog obrazovanja, koji su pretvoreni u sveučilišta). To je dovelo do velikog širenja visokog obrazovanja u područjima umjetnosti i društvenih znanosti.[14] Sigurno je da je došlo do povećane potražnje za vještinama više razine i društvene koristi od njihovog razvoja. Ali koje su to koristi i što je točno trebalo podučavati u kojim područjima, nikad nije bilo jasno.[15] U kakvoj je to vezi s individualnim izborom kolegija za studiranje, također – obično – nije bilo jasno onima koji su donosili relevantne odluke. A u Britaniji, barem, postoje redoviti izvještaji kako industrija nije u stanju dobro iskoristiti vještine koje ljudi imaju, dok postoji kronični nedostatak ljudi u određenim kvalificiranim zanimanjima za koja je osposobljavanje relativno zanemareno.[16]

Treći problem odnosi se na produljenje očekivanog životnog vijeka, u smislu sve većeg broja ljudi koji dožive veću starost. Ovaj problem ima dva aspekta.

Prvi se odnosi na mirovinsko osiguranje. Ovdje je važan faktor što su mnoge zemlje naslijedile sustave generacijske solidarnosti, u kojima troškovi mirovinskog osiguranja za starije osobe padaju na trenutnu radnu snagu. To je često bilo povezano s proizvoljnim[17] idejama o dobi u kojoj bi ljudi trebali moći otići u mirovinu i imati pravo na takvu mirovinu – što se obično smatra ‘pravima’. Dovoljno očiti problemi su da, ako dođe do promjene relativnog broja ljudi u radnoj snazi u odnosu na one koji su u mirovini, situacija može postati teško održiva, ekonomski. Ali to je teško promijeniti. Stariji su uglavnom revni glasači, i ima ih mnogo. Ako je mirovina dodijeljena na temelju navršenih godina života, teško će se prijeći na situaciju u kojoj postoji diferencijacija na temelju zdravstvenog stanja ili vrste posla koji su obavljali, koliko god bi to moglo izgledati racionalno. Teško je i prijeći s takvog sustava na samofinancirajući sustav doprinosa, budući da bi bilo problema oko perioda u kojem bi se činilo da jedna skupina ljudi na kraju plaća i za sadašnju generaciju umirovljenika i za vlastite mirovine.

To ne znači da se ti problemi ne mogu prevladati, te sigurno postoje neki dobri sustavi – kao što je australski mirovinski sustav, u kojem se državne mirovine kao takve ne temelje na doprinosima, već predstavljaju socijalnu pomoć koja se određuje na temelju drugih prihoda, dok se ljude kroz porezne olakšice potiče na mirovinsku štednju u specijalnim privatnim fondovima.

Drugi problem odnosi se na medicinsku i socijalnu skrb – u smislu zbrinjavanja ljudi koji se više ne mogu brinuti sami o sebi. Problem je ovdje, s jedne strane, u tome što su napredak u medicini, znanje o prehrani i bogatstvo doveli do toga da stariji ljudi žive mnogo dulje nego prije, a u mnogim slučajevima do toga da ljudi dožive duboku starost dok su pritom vrlo sposobni. Međutim, ne samo da su koristi od toga vrlo neujednačene, već će se na kraju potreba za skrbi pojaviti kod svih (osim ako ne uživaju u blagodatima iznenadne smrti). Ovome se može dodati da u današnje vrijeme puno više ljudi može živjeti mnogo dulje s teškim invaliditetom svih vrsta. Ovdje su problemi tko će to platiti, i tko će preuzeti posao skrbi? Ne samo da su troškovi znatni, nego ih je na neki način i teško predvidjeti.[18]

Produljenje očekivanog životnog vijeka doista je nešto što su ljudi očekivali (iako pad očekivanog životnog vijeka zbog Covida i, recimo, zbog problema vezanih uz pretilost u nekim bogatim zemljama nije bio predviđen). Ali kakvi će biti učinci medicinskog napretka ne samo na očekivani životni vijek nego i na sposobnost ljudi da žive produktivnim životom, puno je teže predvidjeti. Konkretno, dok su stope smrtnosti od bolesti srca, moždanog udara i nekih vrsta raka pale, još uvijek nije postignut značajan napredak u odnosu na demenciju. Širi je učinak postignutog napretka samo odgađanje, a ne rješenje problema ovisnosti o tuđoj pomoći.

Sljedeće se pitanje ovdje odnosi se na to tko treba pružati skrb? Jedan očiti problem je da je pomak žena prema većoj uključenosti u opće tržište rada i rast feminističkih ideja značio da će manje žena biti spremno ili dostupno preuzeti plaćene uloge njegovatelja koje su preuzimale u prošlosti (da ne govorimo o njihovoj spremnosti ili dostupnosti da to učine na neplaćenoj osnovi). Mogao bi se očekivati pomak muškaraca prema ovim ulogama.[19] Ali to bi obično uključivalo promjenu u koncepciji uloga koje su spremni preuzeti, što bi moglo predstavljati određene poteškoće. Osim toga, sve to znači da se treba se pozabaviti i niskim plaćama koje su prevladavale u ovom području. A to opet izaziva pitanje: tko bi to platio?

Treba li to rješavati općim oporezivanjem ili odgovornost prebaciti na dotične pojedince (i njihove obitelji). Neki stariji ljudi mogu biti prilično bogati (bilo u smislu mirovinske štednje, bilo zbog porasta cijena nekretnina – oboje se obično povećava kao posljedica ‘kvantitativnog popuštanja’). No, tko je pogođen u smislu da mu je potrebna opsežna njega tijekom dugog razdoblja, stvar je slučaja. U Britaniji je postojao snažan otpor ideji da bi ljudi trebali prodati svoje kuće kako bi financirali te izdatke, u najmanju ruku jer bi htjeli ušteđevinu ostaviti svojoj djeci. U načelu, može se činiti da je ispravan način ograničeni porez na nasljedstvo za svakoga u određenom postotku imovine – koji bi, međutim, trebao biti pod nadzorom kako ljudi ne bi mogli raspolagati svojom imovinom prije svoje smrti na načine koji to izbjegavaju. Ali politički bi to vjerojatno bilo vrlo teško.

Posljednje pitanje ovdje je imigracija. Dok – kao što su Dorling i Gietel-Basten naglasili – treba biti vrlo oprezan u donošenju takvih prosudbi, u pogledu brojki i osnove na kojoj su napravljene – neke su bogatije zemlje doživjele značajne promjene u svojim dobnim profilima. Pojavio se nedostatak njegovatelja, ali i ljudi s važnim vještinama. To je pak dovelo do onoga što bi se moglo nazvati strukturnim potrebama za imigrantima – koji bi također mogli biti dobrodošli jer povećavaju broj ljudi koji zarađuju i plaćaju porez. Međutim, postoji nekoliko problema u vezi s tim.

Strukturna potreba za imigracijom je jedna stvar, a pružanje dobrodošlice imigrantima sasvim druga

Prvi, na koji ću se osvrnuti u sljedećem odjeljku, jest da je jedna stvar to što postoji strukturna potreba za imigracijom u smislu trenutnog stanja gospodarstva, a sasvim druga stvar pružanje dobrodošlice imigrantima. Doista, naširoko se tvrdilo da je jedan od glavnih razloga zašto je postojala potpora za ‘Brexit’ to što ljudi ne vole imigraciju u Britaniju iz drugih dijelova EU-a.[20]

Drugo, postoji problem u tome što s vremenom imigranti postaju sve sličniji populaciji u koju su se doselili – npr. u smislu nataliteta i težnji.[21] To znači da će, u onoj mjeri u kojoj su problemi strukturni, imigracija biti samo kratkoročno rješenje i morat će se stalno ponavljati u sljedećim generacijama.

Treće, nije jasno hoće li imigranti biti spremni zauzeti takva radna mjesta. Općenito gledano, stopa kojom se svjetska populacija povećava znatno opada.[22] Također nije slučaj da će ljudi koji se požele preseliti nužno imati one vrste vještina koje razvijena gospodarstva trebaju. (Iako je zanimljivo da su Filipini razvili komercijalne medicinske škole, posebno s ciljem osposobljavanja ljudi koji će raditi u inozemstvu.[23])

Međutim, druga strana ovoga je kakav je utjecaj na zemlje iz kojih ljudi migriraju kako bi iskoristili prilike u drugim zemljama. Ovo nije tema o kojoj ja – pišući u Škotskoj – mogu razumno pisati obraćajući se ljudima u Hrvatskoj. No, vrijedno je spomenuti ono za što se tvrdi da je bio negativan učinak trgovine robljem na razvoj Afrike.[24] Postoje očite razlike između dobrovoljnog iseljavanja i trgovine robljem, a postoji i složena priča o ekonomskom učinku novčanih doznaka od onih koji su se preselili u inozemstvo. No, pitanja su ovdje očito složena, a njihova analiza zahtijeva proučavanje ne samo dobrovoljnih pojedinačnih odluka, već i proučavanje ponekad složenih posljedica tih odluka i načina na koji one zatim strukturiraju okruženje u kojem djelujemo. To je, doista, ono što me vodi do posljednjeg dijela ovog teksta.

• Neki rizici populizma

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je porastom oblika populizma. To, očito, nije nešto što je bilo nepoznato u prošlosti. Razmislite samo o demagoškim aspektima demokracije u klasičnom svijetu, kao i o nekim fenomenima međuratnih godina u dvadesetom stoljeću. Ali ono što se dogodilo, politički, u Mađarskoj, Poljskoj, Italiji i Francuskoj, da ne govorimo o fenomenu Trumpa u Sjedinjenim Državama i Brexitu u Britaniji, trebalo bi natjerati liberalne demokrate da zastanu – ne samo zato što se ovdje bavimo ljudima  u relativno bogatim zemljama, u kojima građani imaju lak pristup izvorima informacija.

Matthew Goodwin postavlja važna pitanja, ali i pogrešno brine zbog zanemarivanja ‘životnih vrijednosti’ ljudi koji nisu prosperirali od promjena u Britaniji.

O ovoj situaciji moglo bi se puno reći. No, ovdje je možda korisno usporediti  pitanja koja sam dosad pokrenuo s onim  što je rečeno u nedavno objavljenoj knjizi britanskog akademika. Matthew Goodwin u knjizi Values, Voice and Virtue, koja je nedavno objavljena, raspravlja o načinu na koji se Brexit – i po njemu moguća buduća reorijentacija konzervativizma u Britaniji prema više populističkim linijama[25] – može shvatiti kao posljedica zanemarivanja ‘životnih vrijednosti’ ljudi koji nisu imali značajne koristi od promjena koje su se nedavno dogodile u Britaniji. On skreće pozornost na učinak gubitka tradicionalnih poslova u proizvodnji, na veliko useljavanje, kao i na dominantnu ulogu koju trenutno ima liberalno orijentirana ‘probuđena’ elita, i sve veći broj mladih diplomanata proširenog sveučilišnog sustava koji dijele njihove vrijednosti.

Po mom mišljenju, on postavlja važna pitanja – ne samo zanemarivanja, u razvoju javne politike, interesa mladih muškaraca iz radničke klase, nego i pitanje zabrinutosti za simboličko signaliziranje vrline, nasuprot problema ljudi u stvarnom svijetu.[26] Ali, mislim da on jako i griješi. Jer njegova je posebna briga, kao što sam naznačio, zanemarivanje ‘vrijednosti’ tih ljudi. Pritom ne misli samo na njihov tradicionalizam i način na koji su ih patronizirali ljudi koji sebe smatraju boljim, nego i na njihove suštinske reakcije na probleme u javnoj politici.

Ali to – nadam se da je sugerirao prvi dio ovog članka – često mogu biti složena pitanja, kod kojih naše intuitivne reakcije možda nemaju previše smisla. Važno je da ljudi mogu izraziti svoju zabrinutost.  Katkad se možda ne može puno učiniti u vezi s tim, ili ono zbog čega su zabrinuti može predstavljati drugu stranu upravo onoga za što se oni s entuzijazmom zalažu. Nadalje, kao što nam demografija sugerira, neke od stvari koje nas uznemiruju mogu biti proizvodi odluka koje smo mi i drugi ljudi mogli slobodno donijeti, ali čije dugoročne posljedice nismo bili u dobroj poziciji razumjeti.

Stručno znanje ipak ima ključnu ulogu u donošenju razumnih odluka, te odbacujemo ideje stručnjaka na vlastitu odgovornost

Sve ovo – a iako sam to ilustrirao iz demografije, mogao sam isto tako i iz ekonomije i drugih područja specijaliziranih studija – nosi, vjerujem, važnu lekciju. Iako moramo primijetiti da nije nepogrešivo, stručno znanje ipak ima ključnu ulogu u donošenju razumnih odluka, te da odbacujemo ideje stručnjaka – što je trenutno postalo previše uobičajeno – na vlastitu odgovornost. (Iako je stručno mišljenje, naravno, poput svog našeg znanja, pogrešivo.) Suočavamo se sa stvarnim rizikom da proces oblikovanja politike, i naša politika, postanu previše usmjereni na izražavanje naših ‘vrijednosti’ – pri čemu one mogu uključivati ideje koje su, iako privlačne, zapravo prostodušne i ne bi preživjele nikakvo ozbiljno kritičko razmatranje ljudi koji znaju o čemu govore. To, međutim, ne znači da ih mnogi ljudi možda neće ‘lajkati’ na društvenim mrežama.

Ako sam u pravu u vezi ovoga, čini mi se da je doista važan zadatak kako se pozabaviti ponovnim stvaranjem javne sfere u kojoj građani mogu biti informirani o tome zašto se političke odluke donose i na kojim temeljima, ali u kojoj također mogu dobiti razumne odgovore pune poštovanja na svoja pitanja i skepsu o tome što se radi. Nadam se time pozabaviti u nekom budućem članku, uzimajući za primjer probleme s Covidom.

Članak je s engleskog preveo Ivan Fischer. Izvorni tekst: Demography, Expectations and Public Policy

• Bilješke

[1] Amlan Roy, Demographics Unraveled, Chichester: Wiley, 2022.

[2] Danny Dorling i Stuart Gietel-Basten, Why Demography Matters, Cambridge: Polity, 2017.

[3] Kao primjer, pogledajte članak The Economista, čiji naslov sve govori.

[4] Pogledajte Wikipedia članak o ‘Nudge Theory’ i neke od glavnih referenci.

[5] Vrijedno je napomenuti da su problemi produljenog životnog vijeka povijesno predstavljali izazove i za neke privatne mirovinske sustave. Jer ako to nije bilo predviđeno i usklađeno s oblicima štednje i ulaganja, programi ne mogu ispuniti svoje obveze.

[6] Također je, međutim, vrijedno zapaziti način na koji je nedavno ‘kvantitativno popuštanje’ monetarne politike imalo učinak napuhavanja mnogih cijena imovine. Zanimljiv je, međutim, problem postoje li učinkoviti načini oporezivanja toga koji ne bi doveli do većih poteškoća.

[7] Također me iznenadilo, kad sam čitao Why Demography Matters, da su mi se autori, iako su nudili nijansirano razumijevanje složenosti područja kojim se bave, i sami postali žrtve, kad su se bavili ekonomskim, društvenim i ekološkim pitanjima, one vrsta bacanja slogana bez nijansi prema kojemu su s pravom bili kritični u svojem stručnom području.

[8] Kina se, recimo, suočava s teškim problemom zbrinjavanja starijih osoba, u situacijama kada je sada sasvim uobičajeno da oni žive na selu, dok su im se djeca preselila u gradove. U sustavu u kojem se od djece očekuje da se brinu o ostarjelim roditeljima postoje posebni problemi zbog posljedica politike jednog djeteta, kao u slučaju kada dijete umre prije svojih roditelja.

[9] O tome pogledajte Charles Murray, Coming Apart: The State of White America, 1960–2010, New York: Crown Forum, 2012. ili Robert D. Putnam Our Kids: The American Dream in Crisis, New York: Simon & Schuster, 2015. i Matthew Goodwin, Values, Voice and Virtue , Harmondsworth: Penguin, 2023. o Velikoj Britaniji.

[10] Ovdje mislim i na činjenicu da, ako je samo jedna osoba odgovorna za dijete, stvari moraju biti teške kada su umorni ili jednostavno siti jedno drugog. Dok postoji prednost odrastanja u okruženju u kojem postoje dobri obrasci interakcije između dvoje odraslih u bliskom međusobnom odnosu.

[11] Dok sam predavao na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri, u Australiji, iznenadilo me da su mnogi sposobni studenti radili honorarno konobareći u restoranima i kafićima ili radeći kao noćni zaštitari u javnim zgradama.

[12] Za nedavni pogled na sve ovo koji je optimističniji od mog, pogledajte The Economist od 3. travnja 2023.: ‘Was your degree really worth it?  Crunching the puny financial benefits of many university courses’.

[13] Vidi o tome izvrsnu knjigu Iana Jarvieja The Revolution in Anthropology, London: Routledge, 1964.

[14] I na ono što izgleda kao znatno premalo trošenje na tehničko obrazovanje. Međutim, iznenađujuće je da je u mnogim siromašnijim zemljama došlo do masovne proizvodnje inženjera, za koje se čini da nisu bili ništa zapošljiviji od britanskih studenata društvenih znanosti.

[15] Još jedno pitanje, koje ću ovdje samo ukratko spomenuti, jest stupanj do kojeg je daljnje obrazovanje postalo položajno dobro – tj. nešto što vam daje prednost samo u odnosu na druge ljude. (Tj. kao da stojite na drvenoj kutiji da biste bolje vidjeli na nekoj paradi: ako svi dobiju takve kutije, svatko će završiti tamo gdje je i prije bio.) Vidi, za samu ideju, Fred Hirsch, Social Limits to Growth, London: Routledge, 1977 . U visokom obrazovanju to je dovelo – nakon što je sve više ljudi imalo diplome prvostupnika – do sve većeg broja ljudi koji su također polagali diplome magistra. Sve su glasniji prigovori da se sve to radi samo kako bi se dobilo zaposlenje za koje, zapravo, nije bilo potrebno ništa više od školske spreme.

[16] Posebice električara, vodoinstalatera i ljudi vještih u obradi drveta, zidanju i općenito u građevinskim zanatima.

[17] O tome pogledajte Why Demography Matters.

[18] Što će  s druge strane vjerojatno predstavljati probleme u vezi s isključivo privatnim mirovinskim osiguranjem, osim ako se ulaganja – čiji će povrati uvijek biti neizvjesni – mogu kombinirati s komercijalnim osiguranjem od promjena u očekivanom životnom vijeku.

[19]Usp. Will Shepherd, ‘Gender imbalance in the social care sector’, u kojem stoji da su 2018. godine 84% njegovatelja u Engleskoj bile žene.

[20] Pogledajte, za nedavno djelo koje to empirijski argumentira, Values, Voice and Virtue Matthewa Goodwina.

[21] Moglo bi se reći: ali zašto se ne osloniti na ‘gastarbajtere’ kojima je uskraćena mogućnost trajnog naseljavanja. No, povijesno gledano, mnogi su se imigranti namjeravali preseliti u zemlju samo na privremenoj osnovi, ali obično tada usvajaju životne navike zemlje u koju su se preselili, dok njihova djeca tamo odrastaju, pohađaju škole i postaju građani nove zemlje. Postoje modeli koji se striktno drže gastarbajterskog obrasca; npr. Singapur, u kojem se žene koje rade kao sobarice deportiraju ako zatrudne (vidi Why Demography Matters). Ali nije očito da bi mnoge zemlje željele usvojiti takve načine postupanja s ljudima.

[22] Jasno je da je druga stvar kakve će biti posljedice migracija u svjetlu klimatskih promjena, ali to nije nešto čime se mogu pozabaviti u ovom članku.

[23] Usp. https://en.wikipedia.org/wiki/Medical_education_in_the_Philippines

[24] Pogledajte, na primjer, https://scholar.harvard.edu/files/nunn/files/empirical_slavery.pdf

[25] Ovdje vrijedi imati na umu argument koji je iznio Cas Mudde u svojoj knjizi The Far Right Today, Cambridge: Polity, 2019., da su populističke stranke i u Mađarskoj i u Poljskoj počele kao tradicionalnije konzervativne stranke.

[26] Vidi, o tome, i poveznicama s određenim distinktivnim idejama u novijoj filozofiji, moj ‘Postmodernism and Politics’ (Postmoderna politika, Ideje 31. ožujka 2021.);