Povijest suradnje CERN-a i hrvatske znanosti i industrije. Razotkrivanje odnosa politike i znanosti u dvjema državama

Ministrica znanosti Blaženka Divjak potvrdila je kako će Hrvatska od 2019. godine biti pridružena članica Europskog laboratorija za fiziku čestica (CERN), najvećeg svjetskog znanstvenog laboratorija. U tom povodu donosimo poglavlje o povijesti suradnje s CERN-om iz knjige "Institut Ruđer Bošković – Ljudi i događaji 1950. – 2000." uz suglasnost autora Tanje Rudež, Krunoslava Piska te izdavača Školske knjige

• Naslovna fotografija: Potpisivanje ugovora o suradnji CERN – IRB, u CERN-u 1989. S lijeva na desno Guy Paić, Krunoslav Pisk, Owen Lock, Carlo Rubbia. (Iz knjige)

Kad je 1954. godine u Meyrinu, predgrađu Ženeve blizu švicarsko-francuske granice, osnovan CERN (Europski savjet za nuklearna istraživanja, danas Europski laboratorij za fiziku čestica), glavni je cilj bio zaustaviti odlazak najboljih europskih znanstvenika u Ameriku. Taj se model pokazao uspješnim, pa je CERN već krajem sedamdesetih godina postao ravnopravan najuglednijim američkim centrima, a osamdesetih godina Europljani su preuzeli prvo mjesto. Danas je CERN vodeći svjetski centar za fiziku visokih energija i najbolji primjer globalne suradnje u znanosti: zapošljava oko 2500 ljudi, ali na različitim projektima radi više od 10 000 znanstvenika i inženjera iz osamdesetak zemalja. Zanimljivo je da se uz 11 zapadnoeuropskih zemalja koje su osnovale CERN našla i tadašnja Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). To je doba uzleta nuklearnih instituta u Jugoslaviji, uključujući i Ruđer, sa zamisli razvoja nuklearne tehnologije i znanosti. Za jugoslavenski politički položaj u kojemu se država još uvijek nalazila pod pritiskom Sovjetskog Saveza, ali nije prelazila ni u zapadni tabor, CERN se činio idealnim rješenjem za položaj između dva bloka. Službeno se govori da CERN »razbija nuklearnu blokadu velikih«, ponajprije Sovjetskog Saveza i SAD-a. Dakako, javno se govori samo o mirnodopskoj uporabi nuklearnih tehnologija. Stoga se od članstva u CERN-u očekuje da nuklearni instituti što prije dođu na svjetsko područje nuklearnih znanja iz energetike, zatim iz medicine i industrije, a vjerojatno, posredno, i atomskog oružja. Prvi jugoslavenski predstavnici u Savjetu CERN-a, koji je najviše tijelo te organizacije, bili su Ivan Supek i Slobodan Nakićenović, sekretar Savezne komisije za nuklearnu energiju (SKNE), rekao je Krunoslav Pisk.

Istaknuo je kako je 1961. godine Jugoslavija izišla iz CERN-a, formalno zbog financijskih problema u plaćanju članarine.

– No, pravi je razlog bio što su CERN-ovi programi usmjereni na fundamentalna istraživanja u fizici elementarnih čestica, a ne prema nuklearnim tehnologijama vezanim za nuklearne reaktore koji su osnova nuklearne energetike, a i jedna od linija prema nuklearnom oružju. Na izlazak iz CERN-a sigurno je utjecala i ponuda Sovjetskog Saveza 1958. godine o suradnji Jugoslavije s Nuklearnim centrom u Dubni u Rusiji koji je analogan CERN-u, ali za zemlje Istočnog bloka. Toj suradnji u fundamentalnim istraživanjima pridodana je ponuda isporuke sovjetskog istraživačkog nuklearnog reaktora što se poslije u Nuklearnom institutu u Vinči i ostvarilo, govorio je Pisk.

Ivan Supek

Ipak, iako više nije bila članica, CERN je Jugoslaviji 1962. godine dodijelio status »promatrača«.

– To znači da je Jugoslavija imala stalne predstavnike u Savjetu CERN-a, ali ne i pravo glasovanja, odnosno odlučivanja. Supek je ostao u Savjetu do 1962. godine, dodao je Pisk i nastavio:

– Iako CERN ne razvija nuklearnu tehnologiju, u njemu su »rođene« brojne nove tehnologije koje su omogućile izgradnju dotad nepostojećih akceleratora, odnosno odgovarajućih detektora i sustava za obradu golemih količina podataka. Sve je to dovelo do velikih otkrića (primjerice, otkrića W i Z-bozona te Higgsove čestice) za koja su dodijeljene i Nobelove nagrade. U CERN-u je 1990. godine razvijena i svjetska mreža, World Wide Web (WWW) bez koje je teško zamisliti suvremenu komunikaciju. Te tehnologije razvijaju industrije zemalja članica, odnosno njihovi stručnjaci zajedno sa znanstvenicima koji su nositelji istraživanja. Takvim razvojem industrije postižu veliku prednost na općem tržištu. O tome najbolje govori finski primjer. Finska je 1991. godine ušla u CERN – i to se dogodilo na zahtjev finske industrije, a ne znanstvene zajednice. Naš je Rade Končar stekao snažne reference kada je u razdoblju od 1960. do 1964. godine isporučio CERN-u 96 magneta ukupne težine 352 tone. Dakako, te su narudžbe nestale kad je Jugoslavija izišla iz članstva – rekao je Pisk.

Ipak, Supekova prisutnost u Savjetu CERN-a, u kojemu su u to doba bili angažirani i nobelovci Werner Heisenberg i Niels Bohr, omogućila je mnogim mladim suradnicima IRB-a da ih vodeće znanstvene ustanove zemalja članica CERN-a prime na specijalizaciju.

– Taj postupak često nije bio odobravan, a ponekad ga je SKNE i kočio. Zanimljivo je da su graditelji Ruđerova ciklotrona elektroinženjer Marcel Lažanski i strojarski inženjer Eugen Boltezar 1965. godine otišli na stalne položaje u CERN. Vladimir Glaser, teorijski fizičar koji je  doktorirao kod Heisenberga, dobio je 1957. godine jedan od rijetkih stalnih znanstvenih položaja u CERN-u. Jugoslavenski položaj »promatrača« olakšavao je fizičarima iz Jugoslavije da i poslije 1962. godine dolaze u CERN kao pojedinačni suradnici.

Guy Paić i Krešo Kadija se nisu htjeli vratiti pa im je istekao ugovor o radu na IRB-u. Danilo Vranić nakon višestrukih odobrenja za boravak u CERN-u sve do 1997./1998. godine, u 1999. godini dobiva otkaz. Daniel Ferenc ima probleme u organizaciji službenog puta povezanog s CERN-om i odlazi sa IRB-a 1998. kao i Ante Ljubičić mlađi

IRB je započeo nov ciklus snažne suradnje kada Danilo Vranić 1977. godine odlazi s hrvatskom stipendijom na kraći boravak u CERN. Radi u grupi uz eksperiment NA – 5 te poslije produljuje svoj boravak. Vraća se u Zagreb i nakon doktorata 1982. ponovno službeno odlazi u CERN, iako uz neka protivljenja u OOUR-u FEP – uz opravdanje da na IRB-u ima dovoljno zanimljivih i važnih tema. Ipak, izazov u CERN-u prevladava i 1985. stvara se grupa koja je prepoznata kao IRB-ova kolaboracija na CERN-ovu eksperimentu NA 35. U grupi su, uz Danila Vranića, bili Guy Paić, Krešo Kadija, Daniel Ferenc te još neki mlađi suradnici i tehničari – rekao je Pisk. Osvrnuo se i na osipanje članova Ruđerove grupe 1990-ih godina.

– To je počelo kada je privremeno Upravno vijeće IRB-a 1994. godine poništilo njihova prijašnja odobrenja za daljnji boravak u CERN-u, u skladu s drugačijim pravilnikom koji više nije bio povoljan za rad u kolaboraciji. Guy Paić i Krešo Kadija se nisu htjeli vratiti pa im je istekao ugovor o radu na IRB-u. Danilo Vranić nakon višestrukih odobrenja za boravak u CERN-u sve do 1997./1998. godine, u 1999. godini dobiva otkaz. Daniel Ferenc ima probleme u organizaciji službenog puta povezanog s CERN-om i odlazi sa IRB-a 1998. kao i Ante Ljubičić mlađi. Krešo Kadija se 1998. godine vraća na IRB, a 1997. kao njegov suradnik iz CERN-a na Ruđer dolazi Tome Antičić koji nije studirao u Hrvatskoj i nije bio Ruđerov zaposlenik – rekao je Pisk.

Svojega prvog dolaska u CERN 1977. godine prisjeća se i Danilo Vranić.

Danilo Vranić u knjizi je ispričao anegdotu o stvaranju prve Ruđerove institucionalne grupe za suradnju s CERN-om

– Došao sam u CERN kao poštanska pošiljka. Grozno sam se osjećao, nisam znao ni riječi francuskog jezika, pa sam jedva taksistu u Ženevi objasnio kamo da me vozi. Dobio sam stipendiju Republičkog komiteta za nauku za tri mjeseca, a bio sam jako uplašen jer sam kao teoretičar dospio u skupinu eksperimentalnih fizičara. No dobro sam se snašao i iskazao što je bilo odlučujuće za moju daljnju znanstvenu karijeru. S odličnom preporukom iz CERN-a otišao sam na rad u Institut Max Planck u Münchenu – rekao mi je Vranić koji je doktorirao 1982. godine.

– Prema tadašnjem pravilniku nisam imao pravo pet godina otići na dulje vrijeme izvan IRB-a, pa sam na Institutu Max Planck boravio samo po tri mjeseca. To je bilo neučinkovito. No 1985. godine su me pozvali iz GSI Centra za istraživanje teških iona u Darmstadtu. Rekli su mi kako bi oni na dijelu detektora NA-5 u CERN-u nastavili eksperimente s teškim ionima te da su zainteresirani da im se pridružim. Preporučili su me kolege iz Instituta Max Planck. Nisam bio oduševljen, pa sam rekao: »Ja bih došao, ali Ruđer me ne pušta. Može jedino ako osnujemo kolaboraciju, pa da budem u CERN-u na taj način«. Prihvatili su. Onda sam pitao mlađe kolege, pune entuzijazma, bi li došli u CERN. No nitko nije bio zainteresiran osim Kreše Kadije – prisjetio se Vranić. Zatim je ispričao anegdotu o stvaranju prve Ruđerove grupe za institucionalnu suradnju s CERN-om. – Krešo mi je rekao: »Ja želim ići, ali pitaj Guya Paića jer mi je on bio mentor za doktorat«. Odem kod Paića po dopuštenje za Krešu, a on kaže: »Uzmi i mene«. Tada se radilo godišnji izvještaj za Ruđer, pa me pozvao i Šlaus. Rekao sam mu da planiram stvoriti grupu u CERN-u. Šlaus mi je rekao: »Uzmi i mene.« Kažem mu: »Znate, nema smisla, ja sam već pripremio grupu, poslao sam im imena«. U grupi je bio i Daniel Ferenc, a ona je postojala od 1985. do 1994. godine kada sam se morao vratiti na Ruđer – ispričao je Vranić. No, on je nastavio suradnju s CERN-om tako da mu je Ruđer svakih šest mjeseci produživao boravak.

Nazvao me Pavle Kalinić da politička stranka SDP osniva savjet uglednih ljudi iz Hrvatske. Pitao me želim li biti član tog savjeta. Bilo je jutro, išao sam na posao pa sam pitao: »Moram li ja dolaziti na sastanke i nešto raditi?« Rekao je da ne moram, pa sam pristao biti član SDP-ova Savjeta – prisjetio se Vranić. No, popis članova Savjeta objavljen je u novinama, a oko 20. siječnja 1999. godine Danilo Vranić dobio je pismeni otkaz u IRB-u.

– Nisam dobivao plaću na IRB-u, ali su mi čuvali radno mjesto. Na Božićnom domjenku na IRB-u 1998. godine rutinski sam dao tadaš- njem ravnatelju Nikoli Zovku molbu za iduće produljenje za šest mjeseci. I zamjenik ministra znanosti Nikola Ružinski mi je rekao da Hrvatska u CERN-u treba imati čovjeka koji će tamo biti stalno, a da to Hrvatsku ništa ne košta jer me plaća GSI. No dok sam bio u CERN-u nazvao me Pavle Kalinić da politička stranka SDP osniva savjet uglednih ljudi iz Hrvatske. Pitao me želim li biti član tog savjeta. Bilo je jutro, išao sam na posao pa sam pitao: »Moram li ja dolaziti na sastanke i nešto raditi?« Rekao je da ne moram, pa sam pristao biti član SDP-ova Savjeta – prisjetio se Vranić.

No, popis članova Savjeta objavljen je u novinama, a oko 20. siječnja 1999. godine Danilo Vranić dobio je pismeni otkaz u IRB-u.

– Otkaz iz Ruđera, koji je potpisao Nikola Zovko, stigao je s ružnim popratnim pismom. Ne znam kakvu je korist Hrvatska imala od toga što su mi u Ruđeru dali otkaz. Tako sam dobio posao na GSI u Darmstadtu. Moji se radovi više nisu pojavljivali s afilacijom Ruđer-GSI, nego samo kao GSI. Tako je pukla moja veza s Ruđerom. Ostao sam s obitelji u CERN-u do 1999. godine, a tada smo otišli u Darmstadt. Bio sam pet godina tamo, a 2005. godine sam se ponovno vratio u CERN, rekao je Danilo Vranić. Iako se grupa na čijem je čelu on bio raspala, ona je bila snažan poticaj za stvaranje odnosa između IRB-a i CERN-a, ali i opravdanje za suradnju Hrvatske i CERN-a.

– Glavna osoba u poticajima i pregovorima o odnosima s CERN-om bio je Guy Paić. Na temelju ugovora između IRB-a i CERN-a iz 1989. godine te Republike Hrvatske i CERN-a iz 1990. godine, devedesetih su godina i neki drugi znanstvenici s IRB-a bili uključeni u CERN-ove projekte. Ipak, nisu dosegnuli važnost NA – 35 kolaboracije – govorio je Pisk. Kao čelni čovjek IRB-a, on je krajem 1980-ih sudjelovao u nizu djelovanja koja su trebala dovesti do ponovnog učlanjivanja Jugoslavije u CERN.

– Zanimanje za znanstveno zbližavanje zapadne Europe i istočnoeuropskih zemalja, pa i Jugoslavije, pojačalo se krajem 80-ih, kada se Istočni blok počeo raspadati. Kao tipična europska organizacija nastala političkom voljom, CERN tada potiče pobude za uključivanje tih zemalja u svoje članstvo. S jugoslavenske strane, prije početka ratnih zbivanja i raspada Jugoslavije, savezne su vlade (koje su, čini se, vjerovale u opstanak države) preko svojih ministara, najprije Bože Matića, a onda i Bože Marendića, prihvatile taj poticaj. Glavni posrednik između saveznih vlada i CERN-a bio je Nuklin – udruženje nuklearnih instituta Jugoslavije (koje je uključivalo i neke industrijske institute) u čijem sam Odboru direktora, kao direktor IRB-a, od 1988. bio zadužen za odnose s CERN-om, dakako zbog značenja IRB-ove grupe u NA – 35 kolaboraciji – rekao je Pisk.

Krunoslav Pisk

– Tako me u pismu iz svibnja 1989. godine Savezni sekretar Božo Marendić obavješćuje da je misija SFRJ pri UN-u u Ženevi dobila obavijest da novi direktor CERN-a, nobelovac Carlo Rubbia, želi da se suradnja Jugoslavije i CERN-a pojača i stavi na višu institucionalnu razinu od »promatračke«. Iako su u CERN-u djelovale veće ili manje grupe fizičara (od kojih je Ruđerova u NA – 35 kolaboraciji najveća), jugoslavenska industrija (primjerice Rade Končar nekad) nije mogla surađivati, tj. izrađivati i prodavati opremu dok je Jugoslavija bila samo u položaju promatrača. Zato Rubbia predlaže nov oblik suradnje, »pridruženo članstvo« koje bi za početak (prije punog članstva) riješilo stanje bez plaćanja prave članarine. U tome je zasigurno prisutan i politički oprez u odnosu na položaj Jugoslavije kao stabilne države – dodao je Pisk.

U ponudi CERN-a posebno se isticao nov projekt LHC (Veliki hadronski sudarivač koji je pušten u rad 2008. godine), ne samo kao znanstveni izazov nego kao i veliko »gradilište« za akcelerator (posebice supravodljiva tehnologija za 30 kilometara potrebnih magneta na dubini od 100 metara pod zemljom) kao i za nove divovske detektorske sustave.

– Odgovorio sam pozitivno na Marendićevo pismo, pa sam na prijedlog Nuklina dobio poziv od Saveznog sekretarijata za inozemne poslove da kao znanstvenik budem jugoslavenski predstavnik na sjednici Savjeta CERN-a u lipnju 1989. godine te da dam izjavu – mišljenje o budućem odnosu Jugoslavija – CERN. U Ženevi sam prije sjednice razgovarao s ambasadorom Kosinom, diplomatom pri Jugoslavenskoj misiji u UN-ovu uredu, o općim postavkama suradnje Jugoslavije i CERN-a. On nije želio ići na sjednicu, mislio je da je bolje da prisustvuju znanstvenici, pa je drugo mjesto u delegaciji prepustio Guyju Paiću. Uprava CERN-a dobro je prihvatila izjavu koju sam sastavio, a u njoj je bilo istaknuto: »Mi smo spremni oblikovati i proširiti suradnju s CERN-om, imajući na umu jugoslavenske eksperimentalne grupe koje već rade u CERN-u«. Izjava je na sjednici pročitana na engleskom – rekao je Pisk.

Idući događaj bio je poziv CERN-a prigodom svečana otvaranja akceleratora LEP u studenom 1989. godine.

– Nakon svečanih govora direktora Carla Rubbie, predsjednika Francuske Françoisa Mitterranda, kralja Švedske Carla Gustafa te predsjednika Švicarske konfederacije Jean-Pascala Delamuraza za sve je prisutne u velikoj eksperimentalnoj hali LEP-a, stotinjak metara ispod površine, bio pripremljen ručak na kojemu smo bili Guy i ja. Poslije ručka imali smo zakazan sastanak u uredu direktora gdje smo Rubbia i ja potpisali (prije pripravljen) ugovor o suradnji IRB-a i CERN-a. Sličan je ugovor tom prigodom potpisao i direktor Instituta Jožef Stefan u Ljubljani, Tomaž Kalin, a bio je prisutan i ambasador Kosin. Nakon potpisivanja otvorili smo bocu vina koju smo Guy i ja donijeli, a onda smo se oko sat i pol zadržali u razgovoru s Rubbijom i njegovim pomoćnikom Owenom Lockom o idućim koracima suradnje i planovima o LHC-u – rekao je Pisk.

Novi važan korak na relaciji CERN – Jugoslavija bio je jednodnevni posjet Rubbije i njegova pomoćnika Locka Beogradu u studenom 1989. godine. Bilo je to nakon otvaranja LEP-a u CERN-u.

–  Rubbija i Lock su se sastali s predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem, inženjerom elektrotehnike i nekadašnjim direktorom Rade Končara, te njegovim ministrom Marendićem. Također su potpisali ugovor između CERN-a i Instituta Boris Kidrič u Vinči. Dan prije sastanka Nuklin je pripremio službenu večeru na kojoj smo domaćini gostima bili Božo Marendić i ja. Nas smo dvojica prije večere proveli jedan sat u šetnji i razgovoru o CERN-u, ali i o političko-ekonomskim smjernicama Markovićeve vlade – rekao je Pisk. Iako se u Beogradu razgovaralo o jugoslavenskom povratku u članstvo CERN-a, na sjednici CERN-ova Savjeta u lipnju 1990. godine nije bilo točke dnevnog reda o zemljama nečlanicama.

–   Stoga Savjet nisam mogao izvijestiti o jugoslavenskoj želji da uruči »pismo o namjerama«, ali sam o tome razgovarao s predsjednikom Savjeta CERN-a Josefom Rembserom te s Rubbijom i Lockom. Svi su oni to podržavali. U razgovoru s tehničkim direktorom CERN-a Gi- orgiom Briantijem još je jednom podržana zamisao da predstavnici jugoslavenske industrije (ponajprije Rade Končar) dođu na konkretne razgovore o transferu supravodljive tehnologije za magnete potrebne CERN-u. Od Locka sam saznao da je postojeći jugoslavenski dug u visini od 93 000 švicarskih franaka otpisan i da nema daljnjih potraživanja – rekao je Pisk.

U listopadu 1990. godine Božo Marendić predvodio je jugoslavensku delegaciju u posjetu CERN-u te uručio »pismo namjere« za ponovno učlanjenje.

– Rubbia je to pismo proslijedio članovima Odbora Savjeta, ali na dnevnom redu sjednice Savjeta u prosincu 1990. godine Jugoslavija nije na dnevnom redu nečlanica, kao primjerice Poljska, pa sam o tom razvoju događaja mogao samo razgovarati s Lockom. On mi je prenio diskusiju i stajališta Odbora: rečeno je da se Jugoslavija nalazi u istom položaju prema CERN-u kao Češko-Slovačka i Mađarska – s izgledima za članstvo u 1993. godini. Također je rečeno da jugoslavenski fizičari u CERN-u (Guy Paić te po jedan kolega iz Beograda i Ljubljane) i jugoslavenska Misija u Ženevi, Lock i ja počnemo pripremati razne tehničke podatke za povratak Jugoslavije. Politički oprez CERN-a prema Jugoslaviji kao stabilnoj državi vidljiv je i u njihovu prijedlogu da bi dobar međukorak prije članstva bili ugovori o suradnji između jugoslavenskih republika (ponajprije Hrvatske, Slovenije i Srbije) i CERN-a, slični onima koji su već potpisani s jugoslavenskim institutima, rekao je Pisk.

Istaknuo je kako je nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, već u studenome te godine, uputio dopis Josipu Manoliću, drugom po redu predsjedniku Vlade RH, o značenju i važnosti CERN-a za svjetsku, ali i našu znanost i industriju.

– Taj je dopis bio potkrijepljen izvrsnim prilogom Guyja Paića i Freda Ašnera, bivšeg zaposlenika CERN-a, ali i Rade Končara, o mogućnostima usvajanja supravodljivih tehnologija u suradnji s CERN-om. Nakon sjednice Savjeta CERN-a u prosincu 1990., dobio sam »zeleno svjetlo« da razgovaram s hrvatskim ministrima znanosti i tehnologije, vanjskih poslova, industrije, energetike itd. Zamisao je bila da bi ih trebao uvjeriti kako bi bilo dobro, za početak na ovoj razini suradnje, potpisati ugovor između RH i CERN-a, kad to već sam CERN predlaže. Nakon puno natezanja i nesporazuma, Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda Predsjednika Franje Tuđmana (inače inženjer građevine koji je radio u francuskoj kompaniji koja je gradila nuklearne elektrane), na jednom je prijamu, u slobodnu razgovoru, rekao ministru znanosti Osmanu Muftiću (u čijem sam Vijeću bio zadužen za suradnju s CERN-om): »Dajte već jednom potpišite taj ugovor« prisjetio se Pisk.

Ugovor o suradnji RH i CERN-a potpisan je u srpnju 1991. godine.

– Iako je potpisan na pet godina, on se automatski produžuje za isto razdoblje ako ni jedna strana ne traži prekid. To je poslije puno pomoglo svim hrvatskim znanstvenicima koji su sudjelovali u CERN-ovim projektima ili jednostavno boravili tamo. Politički oprez CERN-a vidi se u posljednjem članku Ugovora u kojemu piše da će se Ugovor ili mijenjati ili ponovno pregovarati ako Jugoslavija postane članica CERN-a – rekao je Pisk.

Istaknuo je kako su ratna zbivanja 1991./1992. zaustavila izravne kontakte s CERN-om – osim što su Ruđerovi fizičari u CERN-u i dalje uspješno radili.

– U ljeto 1992. u Uredu Predsjednika RH održan je sastanak na kojemu je postignut dogovor između Ministarstva vanjskih poslova i institucija (IRB, PMF, Končar) da tadašnji ministar znanosti Jure Radić uputi u CERN pismo u kojemu izražava namjeru hrvatske vlade da započne s razgovorima o članstvu. U ožujku 1993. ministar znanosti Branko Jeren upućuje sličan dopis, ali CERN drži da je Hrvatska dovoljno »pokrivena« ugovorom iz 1991. godine te da je u Hrvatskoj potrebno razviti infrastrukturu (znanstvenu i tehnološku) kako bi zemlja imala koristi od članstva u njemu. Teško se oteti dojmu da takav stav nije bio i politički motiviran – rekao je Pisk.

U svim pregovorima o suradnji CERN-a i Jugoslavije, IRB-a, RH, Končar je bio istican kao »perjanica« industrije koja se može ponovno priključiti visokim tehnološkim zahtjevima CERN-a.

– U svim svojim dopisima, počevši od 1989. do 1992., vodeći ljudi Končara to su i isticali. Potencijal te suradnje naglašavan je i u ugovorima IRB-CERN i RH-CERN. Uprava Končara i njegovi suradnici bili su obaviješteni o svim službenim i neslužbenim zbivanjima u vezi s odnosima prema CERN-u, a osobito od Guya Paića kad je riječ o ponudi izravna pristupa supravodljivim tehnologijama u CERN-u. Nažalost, činjenica je da se Končar, bez obzira na sve dogovorene mogućnosti, nije upustio u izazove CERN-a, iako su to neki njegovi stručni suradnici doista željeli.

Na odlasku s direktorskog položaja CERN-a u prosincu 1993. godine Carlo Rubbia odgovorio je na Ruđerovo pismo zahvale i dobrih želja: »… i doista sam vrlo veseo što je suradnja između IRB-a i CERN-a dala dobre rezultate…«– zaključio je Kruno Pisk.