Prijić-Samaržija: Znanost i obrazovanje u vrtlogu vanjskih i unutrašnjih kriza. Imaju li snage

Ideje.hr s partnerima započinje niz razgovora o znanosti i visokom obrazovanju. Rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić-Samaržija u uvodnom će izlaganju prvog razgovora (23. studenoga od 14:00 u Florijana Andrašeca 18a/I), pokušati obuhvatiti glavne neuralgične točke sustava, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. U nastavku donosimo glavne teze izlaganja, a na kraju i organizacijske detalje

Institucije visokog obrazovanja u Europi i u svijetu prolaze trenutak intenzivnog promišljanja svoje održivosti, budućnosti te, posebice, svoje uloge i utjecaja u vremenima kriza i očekivanih transformacija. Cilj je izlaganja da se pokuša artikulirati izazove i pitanja za europska sveučilišta, s fokusom na sveučilišta u Republici Hrvatskoj.

U prvom ću dijelu ukratko konstatirati kontekst poli-krize, niza kriznih stanja – od oružanih sukoba i humanitarne krize, energetskih, klimatskih, demografskih izazova do krize demokracije i prosvjećenosti te radikalizacije društva. Kontekst poli-krize ima svojstva kaskade kriza, odnosno, multiplicirajućeg efekta koji ukazuje na zajednički uzrok – politički i ekonomski društveni poredak obilježen intenzivnim tehnološkim promjenama, mobilnosti i komunikacijom. Društveni kontekst je nužno polazište jer determinira okvir unutar kojeg sveučilišta traže svoju ulogu i nove formate – u učenju i poučavanju, istraživanju i novim oblicima društvene odgovornosti. Od sveučilišta se, kao nikada prije,  očekuje da iskorače izvan svojih zidova i da se kao ‘racionalni centri’ aktivno uključe u rješavanje društvenih problema i očuvanja europskih, a zapravo, univerzalnih, vrijednosti.

U drugom ću dijelu ću navesti neke izazove pred svjetskim, pa i europskima sveučilištima, u spomenutim okolnostima.

U području obrazovanja, sveučilišta se suočavaju s prijetnjom gubljenja relevantnosti diploma prilikom zapošljavanja jer sve veći broj tvrtki zapošljava temeljem svoje provjere kompetencija. Nadalje, ‘generacija Z’ se identificira kao generacija ‘konzumerista’, koji od sveučilišta traže vrijednost za uloženo vrijeme i novac, atraktivne i fleksibilne puteve učenja te kompetencije za budućnost u kojoj su njihove karijere nepredvidive.

U području istraživanja, ireproducibilnost rezultata znanstvenih istraživanja pokazala je naličje kvantitativnog mjerenja izvrsnosti i ukazala na moćne komercijalne lobije u znanstvenom izdavaštvu i sustavima rangiranja koji počivaju na javnim proračunima. Suvremena sveučilišta sve više rješenje nalaze u sustavu otvorene znanosti i reformi evoluiranja akademskih karijera.

U kompleksnim vremenima očekuje se od kolektivne inteligencije koju sveučilišta baštine i kultiviraju da transferiraju znanje unutar inovacijskih ekosustava i interdisciplinarnih okvira – budući problemi nikada nisu disciplinarni. Pojačane su aktivnosti na stvaranju i jedinstvenog europskog obrazovnog prostora kroz projekt Europske sveučilišne inicijative, koja ima za cilj povezati sveučilišta u transnacionalne pravne entitete, generirati europsku diplomu, ali i zaštititi europske vrijednosti demokracije, vladavine prava, slobode i jednakosti.

S navedenim, ali i brojnim dodatnim izazovima suočava se sustav visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, na što ću se osvrnuti u trećem dijelu.

Značajna rasprava ovog trenutka vezana je uz pad broja studenta, rascjepkanost sustava visokog obrazovanja, te budućnost sustava – studijskih programa, radnih mjesta, pozicije na ljestvicama rangiranja i sl. – u svjetlu predviđanja utemeljenog na nastavku negativnog demografskog trenda i rasta aspiracijske mobilnosti. Rješenje se nerijetko nalazi u internacionalizaciji, zbog proširenja ‘bazena’ potencijalnih studenata, ali i europeizacije kriterija rada i rezultata. Međutim, za proces internacionalizacije nedostaje

(i) unutrašnje motivacije i kapaciteta na svim razinama, od nacionalne do sveučilišne (niska razina prijava i povlačenja sredstava iz EU fondova, otpor administracije za funkcioniranje u interancionalom okruženju, i sl.);

(ii) podrška nacionalnog sustava koji je skrojen kao samo-dostatan i izoliran (administrativne barijere za strance, nerazvijen sustav upisa i podrške, izostanak subvencije za ‘non-EU’ državljane, i dr.).

Druga velika tema koja se ne može zaobići je korupcija u sustavu i korupcija sustava, dio kojega je direktna i indirektna politizacija sustava. Pokazuje se da institucijska kultura na sveučilištima nije često zrela za uživanje akademskih sloboda i autonomije, pa se na svakoj razini razvijaju mali centri moći (fakulteti, odjeli, zavodi, odsjeci i sl.). Sustav trpi i od neočekivanih posljedica besplatnog obrazovanja, a to je izvlačenje profita umjesto ulaganje u studente i kvalitetu, kao i inflacije ocjena. Strah i otpor prema promjenama je tradicionalno visok, često u procjepu između zdrave i potrebne kritičnosti s jedne strane i toksičnog elitizma te očuvanja sigurnih pozicija, s druge.

Deficit demokratskih kompetencija očituje se i u krizi demokratskog, informiranog i stručnog liderstva, devijacijama u izbornim postupcima, otporu prema implementaciji europskih vrijednosti i europskih praksi transparentnog i manje birokratskog poslovanja.

Bez pretenzija da mogu zahvatiti sve dimenzije izazova ili sve perspektive iz kojih se o svakoj pojedinoj temi može razgovarati, moj je ključni zaključak da sadržajna i informirana rasprava iz važnih europskih foruma još nije doprla do naših institucija i javnosti. Razlozi su brojni, ali posebno zabrinjavajućom nalazim predominantnu apatiju, osjećaj nemoći i besmislenosti aktivnog angažmana i kritičke rasprave.