Pristanak na ponuđenu smrt. Procjenjuje liječnik, ali konačnu riječ ima pacijent.

U svojem trećem članku o asistiranoj smrti, Duje Kovačević nudi srednji put između dvaju proturječnih modela opisanih u prethodnom tekstu. Između apsolutnog prava na samoodređenje i ustrajanja na najboljem interesu pacijenta, postoji i opcija koja pacijentu ostavlja stupanj autonomije, a istovremeno se oslanja i na liječničku procjenu objektivnih faktora.

• Naslovna ilustracija: Portret sir Thomasa Morea, autora Utopije – prosvjetiteljske fikcije o utopijskom društvu u kojem je, između ostaloga, eutanazija bila dopuštena (Wikimedia Commons)

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

• Prethodni članci iz serijala o asistiranoj smrti: Eutanazija i medicinski potpomognuto samoubojstvo. Etika odabira vlastitog kraja, Autonomija odlučivanja o prekidu svog života. Paradoks oprečnih modela samoodređenja

Etičari i pravnici na autonomiju pacijenta u medicini gledaju kroz pravo na samoodređenje. Svaka osoba ima pravo donijeti odluku u skladu sa svojim uvjerenjima o tome što je za nju najbolje. To pravo, kako se poštuje kod odabira životnog partnera ili partnerice, primjenjuju i na slučajeve asistirane smrti. No, kako sam pokazao u prethodnom tekstu, to dovodi do cijelog niza problema, od kojih su dva ključna.

U jednu ruku, ako je za svaku osobu najbolja ona odluka koju ona sama donese, onda je naša autonomija gotovo neograničena, a svi imaju i više nego dobar razlog pomagati nam da ostvarimo svoje nakane. Doktori bi, tako, svakom pacijentu koji odluči da je za njega to najbolje, po svojoj moralnoj dužnosti trebali asistirati pri umiranju.

U drugu ruku, ako je za svaku osobu najbolja ona odluka koja promiče njene interese, onda model samoodređenja ne ispunjava svoju svrhu; jer, kao što smo vidjeli, ljudi ne da nisu dobri u promicanju svojih interesa, već često, kako sugeriraju empirijski podaci, nisu u stanju ocrtati što je uopće to što je za njih najbolje. Da prihvatimo taj model autonomije, ili bi svi bili autonomni pa bi tako i zdravi ljudi umirali uz pomoć doktora, što gotovo nitko nije spreman prihvatiti; ili nitko nije autonoman, ne samo za odluku o trenutku i načinu vlastite smrti, već i niz drugih medicinskih procedura. Ni to oni razumni među nama ne bi olako prihvatili. Na sreću, birati manje između ta dva zla ne moramo. Postoji i treće.

• Autonomija kroz model pristanka

Šalu na stranu, uz ovo problematično popularno na stolu imamo i potpuno drugačije shvaćanje autonomije, a ono ima veze s informiranim pristankom i pravom na tjelesni integritet. Razvila ga je filozofkinja Emma Bullock još 2015. u znanstvenom radu Assisted Dying and the Proper Role of Patient Autonomy. U njemu je, kako i naslov kaže, raspravljala o adekvatnoj ulozi autonomije u slučajevima asistirane smrti. Ona kaže kako se autonomija obično povezuje s onom teorijom ljudskih prava prema kojoj su (ponovimo iz prvog članka u seriji) ljudska prava tu da promiču dobrobit i interese onih koja ta prava uživaju. Autonomija se, stoga, poštuje kroz određeno pravo ako i samo ako ostvarivanje tog prava ispunjava svrhu promicanja interesa i dobrobiti osoba, odnosno pacijenata. Samoodređenje, mišljenja je Bullock, baš kako sam i sugerirao u prethodnom tekstu, igra tako minimalnu ulogu u promicanju dobrobiti pacijenata, ako u tome iti malo uspijeva. Ona zbog toga autonomiji dodjeljuje kompletno drugačiju ulogu.

Filozofkinja Emma Bullock argumentira kako su liječnici ti koji bi trebali odrediti što je u objektivnom najboljem interesu pacijenata, a uloga njihove anatomije je u pristanku. (PhilPeople.org)

Autonomija pacijenta nije ništa drugo nego li naše pravo da se odupiremo neželjenim vanjskim intervencijama drugih ljudi. Što je u najboljem interesu pacijenta koji odlučuje umrijeti i je li asistirana smrt logičan korak za njegovu dobrobit nije nešto što pacijent, u sklopu svoje autonomne odluke, mora zahvatiti. Ne, Bullock kaže da su liječnici ti koji bi trebali odrediti što je u objektivnom najboljem interesu pacijenata, a uloga autonomije pacijenta je u pristanku. Slikovito, liječnik je taj koji odredi da je, s obzirom na objektivne faktore^[1], u najboljem interesu pacijenta da umre uz asistenciju liječnika, a pacijent na to daje ili ne daje svoj pristanak.

Autonomija je, dakle, u stvarnosti utjelovljena na davanju ili uskrati pristanka, a utemeljena je u pravu na tjelesni integritet. To je tzv. negativno pravo jer je njegova bit u našoj zaštiti od drugih ljudi. Drugi nam, u datom kontekstu liječnici, mogu napraviti određenu stvar ako i jedino ako mi na to pristanemo. Pristanak uvijek možemo ne dati ili ga u bilo kojem trenutku uskratiti. Pravo na tjelesni integritet jedno je od ‘najtemeljnijih’, ako ne i ‘najfundamentalnije’ ljudsko pravo (u zapadnim demokracijama). S tim se slažu i istaknuti autori^[2] koje citiram u magisteriju, a u zakonodavstvu Europe pravo na tjelesni integritet regulirano je u članku 52. Europske konvencije o ljudskim pravima.

• Postojan, dobrovoljan i kompetentan pristanak

Kako sam spomenuo u prvom članku, proponenti legalizacije asistiranog umiranja generalno smatraju da autonomna odluka znači – postojana, dobrovoljna i kompetentna odluka. U tom modelu autonomija znači pristanak na medicinsku proceduru. Da bi takva odluka bila postojana, mora postojati nekakav period kroz koji pacijent kontinuirano daje pristanak na asistenciju pri umiranju. Pacijent u proceduri umiranja s asistencijom liječnika pristanak mora dati u više navrata; u samom početku prije nego što krene evaluacija, zatim minimalno još jednom kada se u priču uključuje neovisni liječnik i psihijatar, i na koncu, ako zahtjev prođe sve prethodne barijere, pred sam trenutak umiranja^[3].

Koliko dugo liječnici i psihijatri trebaju promatrati postojanost informiranog pristanka pitanje je iz diskusije o nijansama. U magisteriju se oslanjam na stručnjake prema kojima bi taj proces trebao okvirno trajati nekoliko mjeseci (kada su u pitanju neterminalne bolesti)^[4]. Nadalje, da bi odluka pacijenta bila dobrovoljna mora dolaziti od njega samoga. Nitko drugi na njega ne smije utjecati ili ga prisiliti da si okonča život. Liječnici i psihijatri takve bi prisile bili u mogućnosti prepoznati tijekom evaluacije pacijenta te ih prijaviti nadležnim tijelima. Na koncu, da bi odluka bila kompetentna, u ovom modelu, pacijent mora biti sposoban dati pristanak. Za to postoje određena tri uvjeta koja raspisujem u magisteriju. Pacijent je kompetentan dati pristanak ako:

1. pacijent razumije medicinske činjenice
2. pacijent razumije relevantne posljedice svoje odluke
3. pacijent ima razuman stav prema svojoj dobrobiti i oporavku

Čak i u slučaju mentalnih oštećenja, poremećaja, anksioznosti i depresije koje se mogu javiti kao komorbiditeti kod teško i/ili terminalno bolesnih ljudi, gotovo su uvijek pacijenti sposobni dati informirani pristanak. To je, osim moralne, i pravna kategorija odlučivanja za sebe, a oni kojima sudskim putem nije utvrđena nekompetentnost (u Hrvatskoj se to vezuje uz radnu sposobnost), imaju pravo donijeti odluku za sebe. Tako bi trebalo biti i u slučaju asistirane smrti. Naravno, uz pretpostavku da je pristanak koji su dali, kako sam ranije podcrtao, postojan (kontinuiran i ponovljen) te dobrovoljan (nije rezultat prisile).

Procjena kompetencije za davanje pristanka mogla bi stati na prva dva gore navedena uvjeta. Dodajem i treći koji se odnosi na neke od razloga koje pacijenti daju za umiranje. Oni, ponovimo, prema modelu pristanka ne odlučuju što je u njihovu najboljem interesu, ali zasigurno u procesu liječnicima uz pristanak navode i razloge zašto žele umrijeti. Držim da je sasvim prikladno očekivati da osoba koja traži asistenciju liječnika pri umiranju mora moći navesti nekoliko razloga zašto to želi, a koji nisu u potpunosti odvojeni od realnosti^[5].

Na temelju činjenice da su ljudi u bitnome neuspješni pri određivanju što je u njihovu najboljem interesu i donošenju odluka koje će promicati njihovu dobrobit, Emma Bullock preferira svoj model autonomije naspram, među proponentima asistirane smrti raširenog modela samoodređenja. Tome u svojem magisteriju dodajem još nekoliko argumenata, a ovdje ću izdvojiti dva najbitnija.

• Prvi argument: Tako se autonomija već shvaća u medicini

Model pristanka je prikladniji u evaluaciji odluka o asistiranoj smrti, smatram, jer je prikladniji za medicinu i medicinski kontekst uopće. Štoviše, model je to koji faktički više odgovara onome kako se gleda na autonomiju u stvarnom ophođenju liječnika prema pacijentima, i obratno. Dok u svakodnevnom životu imamo slobodu donositi pregršt liberalnih odluka o tome koji ćemo auto voziti, što ćemo nositi, s kim ćemo provesti život i hoćemo li biti roditelji, što uključuje i pravo na pogrešku koju poslije imamo priliku zažaliti, u medicini se prema autonomiji jednostavno ne odnosimo na isti način. Naše vlastito određivanje najboljeg interesa za nas same prilazi svome kraju u onom trenutku kada odlučimo (ili ne) da je u našem interesu otići k liječniku. Kada uđemo u ordinaciju, naša autonomija dobiva novu ulogu. Ilustracije radi, navest ću dva scenarija^[6]:

Scenarij 1: Nešto vas svrbi i pecka u grlu i nakon nekoliko dana odlučili ste otići k liječniku. Pregledao vas je, dao vam je da izvadite krv, a kad su stigli nalazi i njih je detaljno iščitao. Nakon pregleda rekao vam je da je uzrok neugodnog osjećaja u grlu bakterijska upala krajnika. Zatim je rekao da je za liječenje takve upale najbolji specifičan antibiotik – penicilin – i napisao vam recept.

Scenarij 2: Skupili ste neku gadnu bakteriju. U startu vam se činilo da vaša potkoljenica tako izgleda zbog dijabetesa koji imate, no posljednjih nekoliko dana osjećate bol i žarenje, koža vam izgleda jako tamno, natečena je, javila se temperatura. Odlazite kod svojeg liječnika, on vas hitno šalje u bolnicu gdje vas pregledava specijalist. Prvog dana prolazite sve pretrage i okuplja se tim liječnika. Sutradan, nakon rasprave, glavni od njih dolazi vam priopćiti nesretnu vijest. Imate nekrotizirajući fascitis i liječnici smatraju da je nemoguće spasiti vašu nogu. Zaključuju da je najbolje amputirati nogu kako se infekcija ne bi dalje širila.

Ovo su dva dijametralno suprotna slučaja. Jedan je svakodnevan, drugi je, za mnoge, bizarno dalek. No, imaju nešto zajedničko, a to su principi na kojima liječnici i pacijenti ostvaruju svoja prava i obveze. U oba slučaja liječnici su epistemički autoriteti kod kojih dolazite upravo zarad njihove ekspertize o zdravlju i liječenju. Oni su ti koji na temelju svoje stručne procjene, nalaza i konzultacija s kolegama određuju koji bi tijek liječenja, medicinskih zahvata i procedura za vas bio najbolji. Određuju, dakle, što je u vašem najboljem interesu. No, hoćete li vi uistinu popiti antibiotike? Hoćete li dati svoj potpis za amputaciju noge? To je na vama. Vi ćete dati ili ne dati pristanak, a bez vašeg pristanka liječnik vas ni na što neće moći prisiliti^[7].

Ni u jednom od ova dva slučaja ozbiljan liječnik neće pacijenta upitati da sam odredi, ni da ocrta što je u njegovu najboljem interesu. To ga neće tražiti gotovo ni za jednu medicinsku proceduru, izuzev prekida trudnoće na zahtjev (gdje je pravo na samoodređenje osobe i svrha postojanja procedure) te možda nekih privatnih estetskih zahvata. Autonomija u medicini već funkcionira na način da liječnici određuju što je u našem najboljem interesu, a mi kao pacijenti na to dajemo ili ne dajemo pristanak, odnosno donosimo konačnu odluku. Zašto onda to samo ne bismo proširili na pitanje asistirane smrti? Zašto ne bismo mogli zamisliti i treći scenarij u kojem nakon višemjesečnih analiza, evaluacija i mišljenja neovisnih stručnjaka, liječnici dođu do zaključka da je u vašem najboljem interesu umrijeti, a vi ste im, tijekom tog procesa evaluacije, za asistenciju pri umiranju iskazivali postojan, dobrovoljan i kompetentan pristanak? Ne vidim validan razlog zašto bismo baš taj slučaj tretirali drukčije^[8].

• Drugi argument: Nema pristanka iz pogrešnih razloga

Model pristanka, kako ga ja razrađujem, ima još jednu očitu prednost. Nemoguće je da pacijent da pristanak na medicinsku proceduru iz pogrešnih razloga, i da to bude prihvaćeno. Postoje situacije u kojima su pacijenti koji zahtijevaju asistenciju pri umiranju (uz neizlječivu ili terminalnu bolest) teško depresivni pa razlozi koje navode zašto žele umrijeti mogu biti različiti. Jedan je od njih, dosta simptomatski čest, da ne zaslužuju živjeti ili da ovaj svijet nije za njih.

Ako pacijent nije u stanju, kako je ranije rečeno, imati razuman stav prema svojoj dobrobiti i mogućnosti oporavka, njegov će se pristanak smatrati nekompetentnim i, stoga, nevaljanim. Neće moći dobiti asistenciju pri umiranju. Da bi pristanak bio kompetentan, razlozi koje pacijent navodi moraju biti u skladu s onim što su liječnici odredili vezano za njegove objektivne najbolje interese. Model samoodređenja, iako rašireniji, na ovo ne može odgovoriti jer, ponovimo još jednom, ili su svi autonomni ili (gotovo) nitko prema takvom shvaćanju ne bi bio autonoman. Model pristanka nudi odmjerenu sredinu.

• Objektivni najbolji interes

Ideja iza objektivnog najboljeg interesa, kako argumentira Emma Bullock u znanstvenom radu iz 2015. koji sam spominjao, sastoji se u tome da postoji nešto intrinzično – po sebi – dobro za pacijente, neovisno o tome što oni misle da za njih je ili nije dobro. Neovisno, dakle, o tome što bi oni potencijalno odlučili da njihova autonomija ima ulogu samoodređenja. Prvi je prigovor konceptu objektivnog najboljeg interesa da nije u stanju zahvatiti različite subjektivne preferencije između ljudi. Jednostavno rečeno, ono što je dobro za jednu osobu, nije nužno dobro i za drugu; ili ono što je loše za jednu, nije loše i za drugu. Barem ne jednako jer nije nam svima stalo do istih stvari u životu.

No, Bullock kaže da koncept objektivnog najboljeg interesa može dati težinu subjektivnim preferencijama ljudi na način da objektivni faktori temeljem kojih, u slučaju asistirane smrti, liječnici mogu mjeriti dobrobit pacijenta, ne dobivaju istu težinu. Možemo zamisliti dvije osobe. Marko, koji je nepokretan od rođenja i taj život, iako ljudima koji su pokretni teško zamisliv, za njega je jedini koji može zamisliti. Maja, nasuprot njemu, profesionalna je sportašica koja je ostala nepokretna nakon teške prometne nesreće. Hipotetski, a pokazalo bi se, s velikom vjerojatnošću i u stvarnosti, Marko lakše podnosi svoj invaliditet od Maje koja je do nesreće bila pokretna i, štoviše, cijeli joj se život vrtio oko profesionalnog sporta i fizičke aktivnosti.

Subjektivne preferencije imaju ulogu u određivanju objektivno najboljeg interesa. Amy Van Dyken-Rouen, nekadašnja svjetska rekorderka u plivanju, stvaran je primjer vrhunske atletičarke koja je pretrpjela ozljedu kralježnice u prometnoj nesreći. (Colorado State University)

Ako bi pokretljivost bila jedan od objektivnih faktora na temelju kojih određujemo objektivnu dobrobit osobe, kod ovo dvoje (ili bilo kojih dvoje ljudi), imala bi različitu težinu sukladno njihovim osobnim preferencijama i težnjama. Objektivni najbolji interes mjeri se prema objektivnim faktorima dobrobiti osobe, no može uključivati i subjektivne preferencije. Samo, za razliku od samoodređenja najboljeg interesa, subjektivni dojam osobe nije centralan dio kod utvrđivanja dobrobiti. Na koncu, valja istaknuti da postoji nešto objektivno oko subjektivnog dojma svake osobe što je u njenom najboljem interesu; sposobnost svake osobe da percipira i smatra što je za nju najbolje sukladno njenim vrijednostima, objektivno i univerzalno pridonosi dobrobiti te osobe.

• Teorija objektivno odredive dobrobiti

U prethodnih nekoliko redaka često sam spominjao dobrobit. Kada pričamo o objektivnom najboljem interesu važno je napomenuti da takav koncept de facto izranja iz teorije objektivno odredive dobrobiti – iz ideje da postoje objektivni faktori kojima se može utvrditi dobrobit pacijenta. Postoje različiti filozofski pristupi dobrobiti^[9]. U radu sam iznio neke od temeljnih razlika između objektivnih, subjektivnih i kombiniranih pristupa tom fenomenu, no odlučio sam pitanje dobrobiti u filozofskom smislu ostaviti – otvorenim. Tema je to zasebne rasprave koja zaslužuje svoj prostor i dubinu, a pritom, u raspravi o asistiranoj smrti, možda i nije najprikladnija.

Rasprave o etičkoj opravdanosti asistiranog umiranja za cilj imaju tu praksu institucionalizirati i pronaći načine kako najbolje formulirati javne politike i propise koji će regulirati praksu u stvarnosti. Zbog toga, prije svega, teorija dobrobiti treba biti praktična, primjenjiva. Primjenjiva teorije objektivne dobrobiti priznaje da možda ne zahvaća (sve) ono što je za osobu u cjelini najbolje i što konstituira njenu dobrobit, no fokusira se zato na one elemente koji su mjerljivi – jer je objektivna. Opet, razvijanje cijele primjenjive teorije objektivne dobrobiti bio bi preambiciozan zadatak za mladog filozofa pa u svom magisteriju samo nudim okvir koji kasnije mogu značajno doraditi etičari, stručnjaci za javne politike, pravnici i zdravstveni stručnjaci.

Primjenjiva objektivna teorija dobrobiti sastoji se od, očekivano, mjerljivih, pretežito objektivnih faktora koje zdravstveni stručnjaci – liječnici, psihijatri i klinički psiholozi – mogu postupno vrednovati na nekoj skali. Neki od faktora koji se svakako moraju naći na takvoj listi, a navodim ih u svojem magistarskom radu, su:

• fizička bol
• osjetila (vid, sluh, njuh, okus, dodir)
• vitalne funkcije (npr. disanje)
• motorne funkcije i aktivnosti
• snaga
• svijest
• kognitivne sposobnosti (znanje, zaključivanje, razumijevanje)
• emocionalni kapacitet (sreća, ugoda, zadovoljstvo, samopouzdanje)
• osobni identitet
• ‘osjećaj’ ili iskustvo uspjeha

Osnovni su ovo faktori koji su pretežito objektivni, ali sadrže i neke subjektivne, osobne doživljaje osobe poput posljednja dva. Popis se može proširivati i sužavati ovisno o stanju osobe i bolesti koja je temeljni razlog zahtjeva za asistencijom pri umiranju. Također, kako smo i ranije napomenuli, nužno će za različite pacijente s različitim bolestima i različitim osobnim preferencijama pojedini faktor dobiti ili izgubiti na težini. Ono što im je zajedničko jest da se mogu u objektivnom smislu, koliko je išta u objektivnom smislu moguće – mjeriti i ocijeniti. Na temelju upravo tih objektivnih faktora, baš kao što određuju u pogledu drugih medicinskih procedura, liječnici, psihijatri i klinički psiholozi ovdje bi određivali je li uistinu, objektivno, u najboljem interesu pacijenta da dobije asistenciju pri umiranju. Nužan uvjet je, naravno, da je pacijent sam, postojano, dobrovoljno i kompetentno iskazivao svoj pristanak na tu medicinsku proceduru.

Ovaj model poštuje autonomiju pacijenta, naglašava odgovornost liječnika i primjenjiv je u praksi

Ovo je sažetak koncepta objektivnog najboljeg interesa koji bi se, dorađen, mogao implementirati u procedure asistiranog umiranja. Kako sam spomenuo, moguće je da funkcionalan i primjenjiv model dobrobiti, na tragu ovog koji skiciram u magisteriju, ne uspijeva u potpunosti objasniti što uistinu konstituira dobrobit svakog individualnog pacijenta. Štoviše, odgovor na to pitanje možda je i nemoguće dati (kao, uostalom, i na brojna filozofska pitanja oko kojih se milenijima vode beskrajne polemike). Upravo zbog toga i težnje da ove procedure institucionaliziramo u praksi – a praksa asistirane smrti već postoji u svijetu – biram primjenjivi model objektivnog određivanja dobrobiti i najboljeg interesa pacijenata, koji pritom ne isključuje osobne preferencije individualne osobe, već im daje značaj i težinu.

Da sumiramo; asistirana smrt bi prema modelu pristanka bila opravdana ako je (a) pacijent u stanju iskazati postojan, dobrovoljan i kompetentan pristanak na medicinsku proceduru i (b) u njegovu je objektivnom najboljem interesu umrijeti baš kako je i zatražio. Ovaj model smatram prikladnim i poželjnim kada je u pitanju argumentiranje u prilog opravdanosti institucionalizacije asistirane smrti jer bezrezervno poštuje autonomiju pacijenta istovremeno naglašavajući iznimnu odgovornost liječnika u postupku, a usto je i primjenjiv u praksi. U posljednjem članku postavit ću za mnoge najzanimljivije pitanje – tko bi, sve, po ovome modelu mogao biti opravdani kandidat za asistiranu smrt?

• Bilješke

^[1] Kasnije ću se detaljno pozabaviti konceptom objektivnog najboljeg interesa, a sad ću definirati autonomiju kroz model pristanka i njegove glavne prednosti nad modelom samoodređenja koji je predstavljen u prethodnom tekstu.

^[2] Pravo na tjelesni integritet kao jedno od najtemeljnijih ljudskih prava spominju Herring i Wall (2017.) u svojem znanstvenom radu The nature and significance of the right to bodily integrity.

^[3] Koraci u proceduri evaluacije za i izvršavanje asistirane smrti ovdje su pojednostavljene, a baziraju se na zakonu iz Belgije, koji sam u magisteriju uzeo kao jedan od oglednih slučajeva. Taj zakon možete vidjeti ovdje.

^[4] Autori kao što su Verhofstadt i kolege (2019.) u znanstvenom radu Psychiatric patients requesting euthanasia: Guidelines for sound clinical and ethical decisions navode da proces evaluacije postojanosti pristanka mora trajati zasigurno više mjeseci kako bi ostavili prostora pacijentima da promisle o svojim odlukama koje mogu biti prenagljene.

^[5] Primijetite kasnije kako je ovo povezano sa subjektivnim elementiam u teoriji objektivnog najboljeg interesa i objektivno odredive dobrobiti.

^[6] Kako bih što jasnije ilustrirao problematiku, scenariji koje navodim nešto su izmijenjeni u odnosu na one koje sam prezentirao unutar svojeg magistarskog rada.

^[7] Iako oni ne zagovaraju model pristanka, Jonsen, Siegler i Winslade (2006.) navode da u medicini liječnici prezentiraju plan liječenja pacijentu, a ovaj ga prihvaća ili odbija. Osim toga, Herring i Wall (2017.), opet nevezano, kažu da je promatranje autonomije kao pozitivnog prava varljivo jer se u pravu uvijek poštuje negativno pravo, odnosno pravo osobe da se odupire nametanju i neželjenim intervencijama drugih ljudi. To nevjerojatno podsjeća na shvaćanje autonomije kroz model pristanka koji zastupamo Emma Bullock i ja.

^[8] Ovdje bi mi sad netko mogao prigovoriti da sam neozbiljno ili pak zlonamjerno pokušao zaobići očit prigovor, a to je da postoji razlika jer je ovo jedina medicinska intervencija koja završava – smrću pacijenta. To je točno, no da bi ta činjenica činila moralno relevantnu razliku, smrt moramo smatrati uvijek nepoželjnom. To, pak, povlači pitanje – zašto? Davanje prednosti života, ma koliko bijednom i ispunjemom patnjom, ispred smrti, mora biti potkrijepljeno snažnim argumentima. Puko pozivanje na društveno i kulturno usađeno uvjerenje o svetosti života neće biti dovoljno. Upravo zbog toga što druge argumente izvan doktrine svetosti života ne nalazim, neću se podrobnije baviti spomenutim prigovorom.

^[9] Za više informacija o subjektivnim, objektivnim i kombiniranim filozofskim teorijama o dobrobiti ljudi i pacijenata pogledajte bilješku Well-being koju je za Stanford Encyclopedia of Philosophy napisao Roger Crisp (2021.). Toj bilješci možete pristupiti ovdje.