Prodaja neizvjesnosti. Trumpova ‘reality show’ međunarodna trgovinska politika

Dok je Trump podizao svoje tablice s popisom carina, dužnosnici diljem svijeta gotovo su panično tražili ime svoje države, piše Domagoj Juričić. Pravila kao da nema - zemlje koje je optuživao za "pljačku američkih radnih mjesta", prošle su iznenađujuće blago, kao i Meksiko i Kanada. Očito, primarni cilj nije ekonomski već politički, no kakve će carine imati učinak na svjetsko gospodarstvo ne zna još nitko.

• Naslovna fotografija: Donald Trump predstavlja paket carina. (YouTube / The White House)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Kada je Donald Trump objavio nacrt sveobuhvatne carinske politike koja bi uključivala osnovnu tarifu od 10% na sav uvoz u Sjedinjene Američke Države, te drastične, do 60-postotne carine na proizvode iz Kine, pažnju javnosti privukao je bizaran detalj: neke od država na popisu gotovo da i nemaju robnu razmjenu s SAD-om, a njihovu demografiju više čine pingvini nego ljudi. No, iako se medijski refleks često zadrži na bizarnom, puno važnije je pitanje sustava. Što znači kada država koja je bila predvodnik liberalne globalizacije počne napuštati njezine temelje? Ima li ova politika unutarnju logiku, može li donijeti rezultate ili će izazvati više štete nego koristi? Što nam govori povijest, a što suvremeni podaci?

­
Neke od država na popisu gotovo da i nemaju robnu razmjenu s SAD-om, a njihovu demografiju više čine pingvini nego ljudi.

Čini se kako je medijska demonstracija nove carinske politike imala veći značaj od nje same kao i od ekonomske logike koja iza nje stoji. Najava carina bila je pažljivo režirana – gotovo televizijski trenutak osmišljen ne samo da predstavi gospodarsku viziju, već da proizvede spektakl. Trump je čitav proces pretvorio u politički reality show, gdje nije ključno što se doista predlaže, već kakvu sliku to ostavlja u javnosti. Kako primjećuje i James Carville, poznati demokratski politički strateg koji je pomogao Billu Clintonu u pobjedi 1992., Trump uživa u mogućnosti da carine uvodi samostalno, bez Kongresa, i da potom strane vlade moraju osobno lobirati za izuzeća – što za njega postaje osobna igra moći i kontrole. Tablica s popisom država i visinama predloženih carina, koja je u kratkom roku obišla medije i društvene mreže, postala je predmet globalne napetosti i nagađanja. Državni dužnosnici, analitičari i novinari širom svijeta gotovo su panično tražili ime svoje države, kao da se nalaze na listi kandidata za ispadanje iz nekog eliminacijskog natjecanja.

No, što se dublje u sadržaj zaranja, to više paradoksa izbija na površinu. Dvije zemlje koje su bile najčešće mete Trumpove trgovinske retorike – Kanada i Meksiko – prošle su iznenađujuće blago. Unatoč tome što ih je bivši predsjednik često optuživao za “pljačku američkih radnih mjesta”, u prijedlogu carinske politike nisu se našle među najteže pogođenima. Ovaj diskontinuitet između retorike i stvarne ekonomske težine mjera dodatno potvrđuje da ključni cilj nije bila uravnotežena trgovinska politika, već politički signal upućen domaćoj publici.

Trumpova carinska doktrina tako sve više liči medijskoj strategiji nego ekonomskoj paradigmi – pristup u kojem simbolika nadmašuje sustavnost, a učinak na rejtinge i percepciju ima veću važnost od dugoročnih učinaka na trgovinske tokove ili međunarodne odnose. U tom smislu, popis država i visina carina postaju sredstvo političke dramaturgije, a ne rezultat ozbiljne analize troškova i koristi.

­­

Cilj Trumpove trgovinske politike nije redefinirati trgovinske odnose, već ih pretvoriti u oružje političke mobilizacije. (Financial Times)

Sve to ukazuje na dublju istinu: Trumpova trgovinska politika više je politička strategija nego ekonomski program. Kako naglašava i analiza Financial Timesa, njezin primarni cilj nije redefinirati trgovinske odnose prema jasnim gospodarskim kriterijima, već ih pretvoriti u oružje političke mobilizacije. Iako mnogi promatrači tu retoriku doživljavaju kao pregovarački blef, investitori bi je trebali shvatiti ozbiljno. Ako bi se Trumpova agenda doista provela, mogla bi fundamentalno preoblikovati globalni trgovinski sustav – ne samo u pogledu pravila, već i u pogledu temeljne predvidivosti i povjerenja u američko vodstvo.

Trumpova carinska politika nije tek hir lidera koji se vraća na veliku scenu. Ona je institucionalno artikulirana kroz dokumente poput “Project 2025” koje oblikuje konzervativni think-tank Heritage Foundation, i jasno integrirana u obnovljenu strategiju ekonomskog nacionalizma. U toj strategiji, Amerika više nije motor globalizacije, već tvrđava koja pokušava obraniti svoju proizvodnju, suverenitet i radna mjesta od onoga što percipira kao nepravedne i nelojalne globalne tokove. No za razliku od prijašnjih američkih protekcionističkih valova, sada se ne cilja samo na pojedine sektore, poput čelika ili automobila, već na cijeli sustav međunarodne trgovine. I to u trenutku kada su globalni lanci opskrbe već narušeni pandemijom, ratom u Ukrajini, klimatskim politikama i rastućim tenzijama SAD-a s Kinom.

Zagovornici ove politike tvrde kako su prethodne liberalne paradigme bile katastrofalne po američku industriju. Tvornice su zatvarane, proizvodnja seljena u Aziju, a tzv. „Rust Belt“ – industrijski pojas SAD-a – pretvoren je u simbol propasti nekadašnjeg proizvodnog ponosa. Njihov argument je jednostavan: globalizacija je pogodovala korporacijama, a ne radnicima; slobodna trgovina je razbila srednju klasu i produbila nejednakost; a trgovinski deficit SAD-a – koji je u 2023. iznosio 773 milijarde dolara – znak je nacionalne slabosti.

­­

Deficit nije uvijek simptom bolesti, no politika carina ne vidi tu nijansu. (Efbrazil / CC BY-SA 4.0)

No tu počinje i prva slabost ove logike. Trgovinski deficit sam po sebi nije dokaz ekonomske inferiornosti. On može biti posljedica jakog domaćeg tržišta, visoke potrošnje, snažnog dolara ili strukture gospodarstva koja se temelji na uslugama, tehnologiji i financijama. Drugim riječima, deficit nije uvijek simptom bolesti – on može biti i nusprodukt povjerenja stranih ulagača u američku valutu i institucije. No politika carina ne vidi tu nijansu; ona deficit tretira kao negativnu bilancu moći, gotovo vojni poraz koji se mora kompenzirati tarifnim protunapadom.

Uvođenje univerzalne carine od 10% i ciljanih carina od 60% na robu iz Kine, te do 20% na robu iz Europske unije, imat će konkretne i brze učinke na američko gospodarstvo, osobito na krajnje potrošače. Većina svakodnevnih proizvoda – od mobitela, televizora, bicikala i odjeće, do alata, kućanskih aparata i automobila – uvezena je u cijelosti ili djelomično. Carine na te proizvode znači povećanje cijena. Brojne studije iz razdoblja 2018.–2020. godine, kada je Trumpova administracija uvela carine na kinesku robu, pokazale su kako su te tarife povećale cijene proizvoda u SAD-u a nisu dovele do povećanja domaće proizvodnje ni zapošljavanja u pogođenim industrijama. Štoviše, prema analizi Peterson Institute for International Economics, američke tvrtke prenijele su veći dio tereta carina na potrošače, a dobavljači su preusmjerili trgovinu prema trećim tržištima, izbjegavajući SAD.

­
Carine ne djeluju u vakuumu. One izazivaju protumjere.

Osim toga, carine ne djeluju u vakuumu. One izazivaju protumjere. Kina je u prethodnom trgovinskom ratu uvela uzvratne carine na američke poljoprivredne proizvode, posebno pogađajući farmere u državama poput Iowe i Nebraske, koji su tradicionalno republikanski glasači. EU je već najavila da bi, u slučaju unilateralnih carina na europske automobile ili robu široke potrošnje, odgovorila recipročnim mjerama, čime bi američki izvoz bio dodatno pogođen. S obzirom na to da SAD godišnje izvozi više od 2.1 tisuća milijardi dolara roba i usluga, svako sužavanje pristupa inozemnim tržištima imat će domino učinak na tisuće poduzeća i milijune radnih mjesta.

Reakcije na najavljene carine nisu izostale. Europska komisija već razmatra paket protumjera usmjerenih na digitalne gigante i automobile iz SAD-a, dok je Njemačka industrijska komora upozorila da bi takve mjere mogle izazvati “novi hladni rat u trgovini”. Kina je signalizirala spremnost na recipročnu eskalaciju, uključujući restrikcije izvoza rijetkih metala i dodatne carine na američke prehrambene i tehnološke proizvode. Kanada i Meksiko već su aktivirali konzultacije unutar USMCA okvira, a Indija i Brazil otvoreno razmatraju uvođenje vlastitih tarifnih barijera. Globalna trgovinska scena ponovno poprima konture uzvratnog protekcionizma, što povećava rizik fragmentacije tržišta i rastuće nestabilnosti.

Nadalje, povećanje cijena zbog carina može pogurati inflaciju. U trenutku kada američka središnja banka pokušava balansirati između kontrole inflacije i poticanja rasta, takav politički udar na cijene robe široke potrošnje otežava monetarnu politiku. Čak i investitori koji su simpatizirali ideju reindustrijalizacije SAD-a sada pokazuju znakove opreza. Kapitalna ulaganja u sektore ovisne o uvozu već su usporena, a dionice u sektorima poput potrošačke elektronike i automobilske industrije bilježe povećanu volatilnost.

Zagovornici nove politike često ističu kako se ovime štite američki radnici. No stvarnost je da je većina proizvodnih radnih mjesta izgubljena ne zbog globalizacije, već zbog automatizacije i promjena u strukturi proizvodnje. Vratiti proizvodnju u SAD znači proizvoditi robotizirano, u visoko specijaliziranim pogonima, što ne znači povrat radnih mjesta, već ulaganja u obrazovanje, digitalne vještine i infrastrukturu. Carine tu malo mogu pomoći. One stvaraju umjetnu konkurentnost, ali bez sustavne industrijske politike – uključujući ulaganja u R&D, obrazovanje i zelenu tranziciju – taj štit je kratkotrajan.

Stopa radne participacije u SAD-u (2013.–2024.) pokazuje dugoročan pad udjela radno sposobnog stanovništva koje je aktivno na tržištu rada. Pandemija 2020. godine izazvala je dramatičan pad, a unatoč djelomičnom oporavku, razina iz 2013. još uvijek nije dosegnuta. Ova dugoročna dinamika sudjelovanja u radnoj snazi dodatno kontekstualizira političku privlačnost Trumpove trgovinske doktrine. Dok ona obećava povratak radnih mjesta i revitalizaciju proizvodnje, podaci jasno pokazuju da je problem daleko kompleksniji – riječ je o višegodišnjem trendu koji je započeo prije Trumpova mandata i koji nije zaustavljen ni nakon pandemijskog šoka. Povratak radne participacije zahtijeva sustavne mjere obrazovanja, digitalne tranzicije i prilagodbe tržišta rada – a ne samo protekcionističke impulse.

­­

Dok je nacionalni prosjek iznosio 62,4%, pojedine države poput District of Columbia, Minnesote i Južne Dakote znatno su iznad prosjeka, dok druge, poput Zapadne Virginije, Mississippija i Novog Meksika, zaostaju. Ove razlike odražavaju širi kontekst ekonomskih prilika, obrazovne strukture, pristupa radnim mjestima i demografskih čimbenika. U političkom smislu, služe kao podsjetnik kako radna snaga u Americi nije homogena – i da politike poput carina koje obećavaju “povrat radnih mjesta” moraju uzeti u obzir duboko ukorijenjene regionalne razlike.

­­

Službeno izvješće, umjesto da poziva na jednostrane carinske mjere, preporučuje bilateralne i multilateralne pregovore. (USTR)

Izvješće američkog Ureda trgovinskog predstavnika (USTR), National Trade Estimate Report on Foreign Trade Barriers iz 2024., detaljno popisuje prepreke s kojima se američki izvoznici susreću širom svijeta. Navode se tehničke barijere, sanitarni i fitosanitarni propisi, diskriminatorni sustavi javne nabave te netransparentni standardi u zemljama poput Kine, Indije, pa i Europske unije. No, umjesto da poziva na jednostrane carinske mjere, dokument preporučuje bilateralne i multilateralne pregovore – unutar WTO-a i kroz instrumente poput sporazuma o trgovinskoj olakšici. Time se jasno iskazuje stav kako američka administracija prepoznaje izazove, ali preferira suradnju i dijalog nad silom i odmazdom.

Ipak, potpuno suprotan ton dominirao je u velikoj medijskoj najavi Donalda Trumpa. Iako je formalno pohvalio radnu skupinu i samo izvješće, istodobno je predložio mjere koje su u izravnoj suprotnosti s preporukama dokumenta – uključujući najavu širokih, sveobuhvatnih carina kao glavnog odgovora na nepoštenu trgovinu. Upravo tu leži ključna razdjelnica između institucionalne trgovinske diplomacije i političkog impulsa Trumpove doktrine.

U povijesti, najpoznatiji primjer radikalnog protekcionizma ostaje Smoot-Hawley Tariff Act iz 1930., koji je doveo do kolapsa globalne trgovine i produbio Veliku depresiju. Drugi primjer je Reaganovo ograničenje uvoza japanskih automobila 1980-ih, što je privremeno zaštitilo Detroit, ali nije zaustavilo pad američke konkurentnosti jer nije riješilo temeljne slabosti – tehnološku zaostalost, visoke troškove i lošu organizaciju rada.

Suvremeni kontekst je još složeniji. Danas više ne postoji čista nacionalna proizvodnja. Komponente mobitela dolaze iz Tajvana, softver iz Indije, baterije iz Južne Koreje, a sklapanje se odvija u Vijetnamu. U takvom svijetu, carina ne pogađa samo inozemnog konkurenta, već i vlastitu opskrbnu mrežu. To potvrđuju i analize iz prethodno spomenutog izvješća prema kojem barijere poput kvota, netransparentnih procedura, ili korupcije u zemljama poput Argentine, Bangladeša ili Alžira, pogađaju ne samo trgovinu, nego i investicije, jer stvaraju neizvjesnost i dodatne troškove. No rješenje nije povući se iz globalnog tržišta, već ga oblikovati – kroz norme, sporazume, saveze i strateške inicijative.

Umjesto povratka u prošlost, izazov je oblikovati budućnost

Trumpova doktrina nudi jednostavne odgovore na kompleksna pitanja. Ona rezonira u dijelu javnosti koja se osjeća napuštenom i prevarenom liberalnim poretkom. Ali ekonomska stvarnost rijetko tolerira jednostavne odgovore. Povrat radnih mjesta iz 1990-ih je iluzija. Umjesto povratka u prošlost, izazov je oblikovati budućnost. Carine kao dio strategije mogu imati smisla – primjerice za strateške sirovine, obrambenu industriju ili zelene tehnologije – ali kada postanu sveobuhvatni politički alat, gubi se mjera, a s njom i učinkovitost.

Globalna ekonomija je u fazi fragmentacije. Deglobalizacija je realnost koja traži pametnu navigaciju, a ne izolaciju. Americi je u određenom trenutku odgovaralo izvoziti proizvodnju jer je to donosilo niže cijene, veći profit i geopolitičku kontrolu. Danas želi sve dovući natrag – ali svijet se promijenio. Kina više nije tvornica svijeta koja šuti; EU ima vlastiti Zeleni plan i industrijsku politiku; Globalni jug traži prostor za pregovaranje. U tom novom poretku, Trumpova Amerika nudi jednostavan recept, ali pitanje je – ima li za njega tržišta?

Dodatnu dimenziju razumijevanju ovog fenomena daje pogled iznutra – onaj iz svakodnevnog života. Nisu svi efekti carina vidljivi odmah u statistici ili bilanci. Primjerice, tijekom prethodnog Trumpovog mandata, carine na perilice rublja uvedene protiv južnokorejskih proizvođača dovele su do povećanja domaće proizvodnje u tvrtki Whirlpool. No istovremeno, cijene perilica za potrošače porasle su u prosjeku za 12%, a čelik potreban za njihovu izradu poskupio je zbog carina na metal. Netko je možda pobijedio na jednoj razini, ali su mnogi drugi platili cijenu. Takvi primjeri pokazuju kako se političke odluke često fragmentirano odražavaju na gospodarstvo – uz dobitnike, postoje i nevidljivi gubitnici. Poljoprivrednici koji su izvozili soju u Kinu bili su kolateralna šteta trgovinskog rata. Male trgovine koje prodaju robu široke potrošnje nisu mogle prenijeti rast cijena na svoje mušterije, pa su smanjile marže. Ove nijanse važno je ne izgubiti iz vida, jer u njima se prelama pravo lice političke ekonomije.

Zašto, unatoč takvim posljedicama, carine često nailaze na snažnu potporu birača? Razlog je djelomično psihološki. U političkoj komunikaciji, carine su iznimno moćan simbol: jednostavne su za razumjeti, zvuče kao obrana, stvaraju dojam da „mi radimo nešto konkretno“ protiv „njih“. Carine stvaraju binarnu sliku: naši protiv njihovih. Ekonomija kao teren brojeva, ekosustava i međuovisnosti zamjenjuje se narativom o suverenitetu, povratu kontrole i nacionalnoj obnovi. U vremenu zbunjenosti, to su moćni osjećaji. No oni su i dvosjekli mač. Ako se temelje na pogrešnim dijagnozama, mogu pogoršati upravo one bolesti koje žele izliječiti.

Važno je naglasiti kako Sjedinjene Države nisu usamljene u korištenju ekonomskih instrumenata za postizanje strateških ciljeva. Europska unija, premda formalno predana slobodnoj trgovini, koristi regulatorne standarde, sanitarne norme i kompleksne tehničke specifikacije kako bi zaštitila unutarnje tržište. Mnoge američke tvrtke žale se na Meursingove tablice u prehrambenoj industriji, na neprozirne procedure homologacije i na zatvorene tehničke odbore. Kina, s druge strane, koristi državne subvencije, kontrolu nad sirovinama i uvjete pristupa tržištu za podršku vlastitim šampionima. To pokazuje da svijet nije mjesto igre jednakih – ali odgovor na tu asimetriju ne mora biti autarkija. Može biti stvaranje novih pravila, saveza i mehanizama reciprociteta. Unilateralne carine su samo jedno, najgrublje oruđe u toj kutiji alata.

U tom sve složenijem kontekstu sve češće se koristi pojam „weaponized interdependence“ – kada se međusobna ovisnost više ne smatra zalogom mira i suradnje, već sredstvom geopolitičke kontrole. Pristup rijetkim sirovinama, poput litija ili galija, postaje sredstvo pritiska. Tehnologija – nekoć polje univerzalne povezanosti – postaje linija fronte. Trgovina više nije neutralna aktivnost, već kanal utjecaja. U tom smislu, carine nisu više samo fiskalni instrument – one su način iskazivanja moći. No svaki put kad država koristi ekonomiju kao oružje, otvara mogućnost da i drugi učine isto. Sustav zasnovan na nepredvidivim kaznama postaje nestabilan. A u takvom sustavu mali i srednji akteri – među njima i države poput Hrvatske – postaju nesigurni suputnici u trgovinskoj vožnji bez pojasa.

Vizualizacija tromjesečnog kretanja S&P500 dan nakon uvođenja carina. Što ako EU uvede carine na američke digitalne usluge? (finviz.com)

Kako bi se uvela dodatna dubina u razumijevanje, korisno je zamisliti nekoliko hipotetskih, ali mogućih scenarija. Što ako Europska unija uvede carine na američke digitalne usluge, uključujući oglašavanje i obradu podataka, čime bi pogodila Amazon, Google i Meta-u? Što ako Kina – kao najveći dobavljač ključnih metala za zelenu tranziciju – odluči ograničiti njihov izvoz pod izlikom nacionalnih prioriteta? Što ako zemlje Globalnog juga usklade svoje porezne režime i kolektivno nametnu trošarine na multinacionalne brendove? Što ako se pojavi nova digitalna valuta potpomognuta resursima BRIKSa koja počne supstituirati dolar u bilateralnim aranžmanima? Ovi scenariji nisu znanstvena fantastika, već mogućnosti u svijetu gdje se ekonomska suradnja sve više koristi kao poluga moći.

I upravo zato, usprkos svim realnim problemima globalnog sustava trgovine, vrijedi se zapitati: može li trgovina ponovno postati pozitivna priča? Možemo li je redefinirati, a ne srušiti? Odgovor možda leži u novom realizmu – onom koji priznaje nejednakosti i političke tenzije, ali i dalje vjeruje da je suradnja moguća i poželjna. Povratak zdravoj trgovini ne znači povratak naivnosti. On zahtijeva pametnija pravila, bolju redistribuciju koristi, transparentnije standarde i nove forume za pregovore. U tom smislu, današnje carine mogu biti signal da sustav treba resetiranje – ali ne i opravdanje za njegovu destrukciju.

Carine kao oružje političke strategije mogu proizvesti ekonomsku štetu koja će nadživjeti jednog predsjednika. I zato je sada važnije nego ikad promišljati: ne samo tko će platiti više za televizor, perilicu ili bušilicu, nego kakvu ćemo ekonomiju graditi u svijetu koji više ne vjeruje u slobodnu trgovinu. Jer ako slobodnu trgovinu napustimo kao ideju, a ostavimo samo njezine instrumente, riskiramo dobiti novi vrli svijet u kojem više nema prostora ni za pingvine, ni za ljude – samo za tarife.