Promet na pravcu Zagreb-Beograd i Beograd-Zagreb nakon Drugog svjetskog rata. Kako je (i zašto) obnovljen kazališni život

U pet nas slika teatrologinja Snježana Banović podsjeća na 70 godina rada Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, s naglaskom na ulogu hrvatskih glumaca, redatelja i drugih kazališnih poslenika u pokretanju i afirmaciji tog kazališta osnovanog dekretom, s ciljem i misijom. Tko je u Beograd otišao samovoljno, tko se udomaćio, a tko nikako nije mogao svladati jezik

Naslovna slika: Mira Stupica kao Petrunjela u Držićevu Dundu Maroju

1. Premijera

Uvečer 3. travnja 1948. godine, kada se pred prepunim gledalištem novoga kazališta na beogradskom Cvetnom trgu prvi put podigao zastor, na sceni se ukazala slika gostionice u selu Betajnova koju je oblikovao istaknuti vojvođanski slikar intimističkoga stila Milenko Šerban. Potom se u svjetlu reflektora pojavi dvoje prelijepih mladih ljudi – romantik Maks i njegova ljubav Francka, kći beskrupuloznoga industrijalca Kantora.  U toj socijalnoj drami izrazitoga pesimizma, Kralj Betajnove Ivana Cankara, Maksova je replika prva:

Zaista, Francka, mnogo štošta se promenilo za ovo vreme dok sam se potucao po svetu. Obogatili ste se, a ja sam prosjak, skitnica.

Izgovorio ju je te večeri onim nezaboravnim magnetskim glasom prepunim baršuna Branko Pleša svojoj dragoj koju je otjelovila mlada prvakinja voluminozna glasa i pojave Marija Crnobori. Sve dalje je na stotine puta ispričana kazališna bajka, koju na pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu u režiji Bojana Stupice prije sedamdeset godina započinju dvoje bivših đaka zagrebačke Zemaljske glumačke škole, a uz koje će se u istoj predstavi naći još jedanaest hrvatskih glumaca: Tomislav Tanhofer u ulozi Krneca, Dejan Dubajić kao Župnik, Joža Rutić u ulozi Franca Bernota, Mladen Šerment kao Nadzornik Kantorova imanja, Ivo Jakšić kao Pristav te (u malim ulogama gostiju i seljaka) Nada Gregurić, Karlo Bulić, Salko Repak i Jurica Dijaković.

Branko Pleša, iz Splita u Beograd

Kasnije će Pleša reći da je koji mjesec ranije u JDP ušao kao u hram da u njemu čuje daleko više od onoga što je dotad čuo, a Marija Crnobori će uvjeravati sve do kraja života  da je baš ona izrekla prvu riječ na voljenoj sceni jer je namjerno pretekla Plešu rekavši mu prije nego li je zaustio izreći gornju rečenicu samo jedno umilno „Maks…“ Kako bilo, i on i Crnobori svoju će punu će afirmaciju doživjeti upravo u tom kazalištu postavši stupovi JDP-a, time i vodeća glumačka imena bivše države.

Sedamdeseti je rođendan JDP obilježio nekidan s istim naslovom (režija Milan Nešković, debitant u JDP) obnovivši usto i mnoštvo sjećanja na vrijeme nastanka tog kazališnog fenomena, u izgradnji i razvoju kojeg su sudjelovala i mnoga  hrvatska umjetnička imena pa je red da mu se iz Hrvatske i čestita prigodnim tekstom koji govori o dalekovidnoj viziji pojedinca, sretno spojenoj s kolektivnim elanom niza darovitih ljudi, u čemu je politika odigrala izuzetno značajnu, premda ne i odlučujuću ulogu. Priča o nastanku JDP-a nije zanimljiva samo sa stanovišta afirmacije kulturnog prostora napisao je nekidan u prigodi jubileja Aleksandar Milosavljević precizno utvrdivši da su političke okolnosti poslužile kao svojevrsna scenografija, ali su umjetnički razlozi ti koji su snažnije odredili sudbinu ovog teatra.

Marija Crnobori i Mata Milošević, U agoniji M. Krleže 1959

2. Kontekst

Odmah po oslobođenju od fašizma u proljeće 1945., nova se jugoslavenska vlast našla pred golemim zadatkom obnove zemlje koja je pružala sablasnu sliku ruševine. Na Međunarodnoj reparacijskoj konferenciji u Parizu je ustanovljeno da je Jugoslavija u II. svjetski rat ušla kao jedna od najnerazvijenijih država u Europi, a da je iz rata izašla s 10% stanovništva manje (uključivši čak 40 000 visoko obrazovanih ljudi), s 2/5 razorene industrije, 50% uništenih pruga, 35% uništenog brodovlja, 223 urušena rudnika, s opustošenim školama, bibliotekama, arhivima, muzejima, kazalištima… Preko 3 milijuna ljudi ostalo je bez kuće ili stana, a šteta na baštini iznosila je preko milijardu dolara. (izvor: B. Doknić, M. F. Petrović, I. Hofman, Kulturna politika Jugoslavije 1945 – 1952. Zbornik dokumenata, Arhiv Jugoslavije, Beograd 2009.)

Zahvaljujući golemom radnom elanu i entuzijazmu stanovništva, u nepune dvije godine uklonjene su najteže posljedice rata. Uz promet, industriju i poljoprivredu koji su zbog prehrane stanovništva imali prvenstvo, uskoro je na red došla i temeljita obnova prosvjetno-kulturnoga sektora koji se u ovome razdoblju odvija paralelno s gospodarskim oporavkom te se baš kao i ostali sustavi, strogo trasira po uzoru na Sovjetski Savez. Prosvjeta i kultura postaju, naročito od uvođenja Petogodišnjega plana 1947. godine, važna poluga široke misije transformacije cijeloga društva te se uspostavljaju kao društvene aktivnosti od izvanrednog značaja.

Već tijekom 1946., osnovana su u Jugoslaviji čak 42 nova profesionalna teatra s ansamblima, a do kraja 50-ih godina njihov se broj zaustavio na 73. Samo je u Hrvatskoj u ljeto 1947. – kada  Tito osobno u cilju podizanja pozorišne kulture jugoslavenskih naroda izdaje Uredbu o osnivanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta kao umjetničke ustanove saveznog značaja (30. VII. 1947.) – bilo 8 narodnih kazališta republičkog i gradskog značaja

Ivo Tijardović, prvi intendant zagrebačkoga HNK u novoj državi (1945 – 1949), neko vrijeme i zastupnik u Hrvatskom saboru, istaknuo je u jednom svom izlaganju da se obnova u zemlji odvija takvim tempom da izaziva divljenje čitavog naprednog svijeta te da su i radnici u kulturi puni poleta prionuli teškom i odgovornom poslu: uzdizanju najširih narodnih slojeva na kulturnom polju. Taj plimni val u kulturnome stvaralaštvu ponajbolje se može uočiti upravo u obnovi kazališne mape zemlje. Već tijekom 1946., u godini golemoga elana za kulturu, a uoči osnivanja ustanove koja je imala jasnu viziju postati središnje jugoslavensko kazalište, osnovana su u Jugoslaviji čak 42 nova profesionalna teatra s ansamblima, a do kraja 50-ih godina njihov se broj zaustavio na 73. Samo je u Hrvatskoj u ljeto 1947. – kada  Tito osobno u cilju podizanja pozorišne kulture jugoslavenskih naroda izdaje Uredbu o osnivanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta kao umjetničke ustanove saveznog značaja (30. VII. 1947.) – bilo 8 narodnih kazališta republičkog i gradskog značaja.

Jugoslavensko dramsko pozorište zamišljeno je kao kazališni centar za stvaranje novo-propisane socijalističke scenske umjetnosti. Od samog  početka bilo je građeno kao nadnacionalno što se i vidi u jezgrovitom tekstu povijesnoga Titova ukaza: Osnivam kazalište – Jugoslavensko dramsko pozorište

Nepunu godinu kasnije, 1948. u travnju, u vrijeme kad mladi tandem Pleša & Crnobori spremaju svoje prve uloge u prvoj predstavi kazališta na Vračaru, mnogi još nisu svjesni široke programske misije nove državne ustanove: uspostavljanja serioznog i dosad nikad kod nas prakticiranog studioznog rada (M. Matković) po uzoru na MHAT (Moskovski hudožestveni akademski teatar, osn. 1898.) i njegove voditelje, ponajveće kazališne autoritete i reformatore XX. stoljeća K. S. Stanislavskoga i V. I. Njemiroviča-Dančenka. Jednostavno rečeno, JDP je zamišljen kao kazališni centar za stvaranje novo-propisane socijalističke scenske umjetnosti. No, kako ni jedna vizija ne nastaje i ne razvija se bez izuzetnog angažmana pojedinaca, tako je i ova započela  godinu dana ranije dok je Branko Pleša još bio u angažmanu u Splitu, a Marija Crnobori u Rijeci ne sluteći ni u snu da će im teatarski čarobnjak Bojan Stupica i njegov studijski boravak u SSSR-u odrediti glumačku i životnu sudbinu.

Energični Stupica, iako još trpi posljedice koje su na njegovo zdravlje tijekom rata ostavili progoni i logor, tada je na funkciji direktora slovenske Narodne drame u Ljubljani, a u MHAT-u ga ponajviše inspirira njihov izbor repertoara i stvaranje realističnoga scenskog stila za koji smatra da je pravi recept za oblikovanje nove, usto i od Agitpropa propisane socijalističke kazališne umjetnosti u Jugoslaviji. Prepun dojmova iz Moskve, 11. studenog 1946. predaje saveznom Komitetu za umetnost i kulturu FNRJ svoj Elaborat o Centralnom teatru Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Iako s drugim imenom kazališta, implementacija njegove detaljno razrađene ideje pokrenuta je odmah, jer njeno je ishodište u sovjetskoj Moskvi odigralo važnu ulogu.

Od svojih je početaka ono bilo građeno kao nadnacionalno što se i vidi u jezgrovitom tekstu povijesnoga Titova ukaza koji će uskoro uslijediti: Osnivam kazalište – Jugoslavensko dramsko pozorište. Da je itekako znao što potpisuje toga vrelog, posljednjega dana srpnja 1947. godine, može se vidjeti u nekim njegovim ranijim istupima, još tijekom NOB-a u kojima se najavljivalo formiranje novoga jugoslavenskoga kazališta, a jednom kasnijom prilikom (1975.), to je i šire obrazložio:

U našem narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji pozorište je bilo snažan faktor kulturnog uzdizanja boraca na frontu i u pozadini i vrlo značajan činilac revolucionarne mobilizacije i razvijanja svijesti širokih slojeva naroda (…) Pozorište je oduvijek bilo, i to mora i danas biti, plemeniti i stvaralački posrednik između umjetnosti i naroda, naroda i umjetnosti.

Za usporedbu, te 1947. za kulturu u Srbiji izuzetno značajne godine, pokreće se još novosadska Opera (Balet će se osamostaliti tri godine kasnije, 1950.) i to u okviru  Vojvođanskog narodnog pozorišta kako se do 1951. naziva Srpsko narodno pozorište (osn. 1861.), a koje s radom Drame započinje već 17. III. 1945., dok u Novom Sadu još odjekuju topovi sa sremskog fronta. Srbija je u to vrijeme imala dva narodna pozorišta republičkoga značaja – Narodno pozorište u Beogradu i ono u Nišu, a oblasna su dotad već bila osnovana u Kragujevcu i u Šapcu. U ovome razdoblju u Srbiji započinju svoje djelovanje i gradska kazališta Beogradu, Nišu, Titovom Užicu, Požarevcu, Zaječaru, Čačku, Leskovcu, Kruševcu, Vranju, Prokuplju i Pirotu. U AP Vojvodini, uz novosadsko djeluju u Subotici mađarska i hrvatska Drama te gradska, ujedno i narodna kazališta u Somboru, Pančevu, Sremskoj Mitrovici, Zrenjaninu i Vršcu dok se u AP Kosovu i Metohiji kazalište otvara u Prištini. Trebalo je za nove ustanove iznaći dovoljno umjetničkih i administrativno-tehničkih i upravnih kadrova pa je uslijedilo i otvaranje umjetničkih škola diljem zemlje.

3. Izgradnja i priprema

Novo se kazalište ubrzano gradi po projektu rekonstrukcije postojeće zgrade bivšeg Manježa (Kraljevski konjički eskadron) arhitekta Momčila Belobrka, a u suradnji s Bojanom Stupicom. Adaptacija zgrade u kojoj je nakon I. svjetskog rata bilo smješteno Narodno pozorište i koja je bila već obnavljana nakon požara 1927. pa kratko poslužila i kao sjedište Narodne skupštine,  započela je u kolovozu 1947. Po suludo nerealnom planu trebala je biti završena na staru godinu iste te godine, no ubrzo nakon početka radova dolazi do zastoja uslijed lošeg planiranja oko nabavke materijala. Prvi upravnik, kritičar Eli Finci zadržava se na tom mjestu kratko iako je s umjetničkim rukovodiocem Bojanom Stupicom trasirao čvrsti programski okvir koji se u stvari nije promijenio do danas. Po riječima Velibora Gligorića, književnog i kazališnog kritičara koji će na tu funkciju doći krajem 1947. s tek započetog mandata upravnika Narodnog pozorišta, morala je zbog problema s gradnjom odmah biti zatražena intervencija nadležnih faktora, koji su – ako je suditi po nastavku radova i danas nezamislivoj kratkoći izvedbe –  bile brze i efikasne. Ipak, nisu bili čarobnjaci pa se gradnja zbog lošeg izbora građevinskih i drugih poduzeća na gradilištu otegla izvan željenoga roka koji se produžio do proljeća sljedeće, 1948. godine. No, rad na umjetničkoj produkciji od čak četiri predstave (Kralj Betajnove, Ujak Vanja, Ribarske svađe, Svet) započeo je paralelno s projektom zgrade, ujesen 1947.

4. Ansambl i program

Odmah nakon ukaza o rođenju novoga kazališta započinje intenzivan rad na stvaranju ansambla pa u Beograd pristižu glumci iz cijele zemlje koji su oduševljeni rascvetavanjem pozorišnog života u Beogradu (B. Pleša). Uskoro započinje rad na repertoaru visokih kriterija bez banalnosti i stereotipa. Da je tome tako dokazuje danas gotovo zaboravljena činjenica da je Nušićeva komedija Svet –  jedna od prvih na programu, skinuta tijekom proba. Naime, kako još nije svima bilo jasno kojim putem i stilom krenuti, glumci su se ponašali po moći navike, rutini i šabloni te tako stvorili najveći, a po Gligoriću i jedini umjetnički problem na početku rada novoga kolektiva.

Što se ansambla tiče, misija je bila blistava: JDP je zajedničko čedo svih naših kazališnih napora koje samo ima sjedište u glavnom gradu – njegove su kuće u svim kazališnim centrima naših republika, ono je doista svojina svih naših naroda. (M. Matković). Stoga se ansambl formira od ponajboljih glumaca svih nacionalnih teatara u zemlji što dovodi do velikih seoba i promjena u tada nevelikoj jugoslavenskoj umjetničkoj zajednici. Za usporedbu – u trenutku kad JDP ulazi u svoju drugu sezonu broj kazališnih umjetnika u Jugoslaviji izgleda ovako:

Glumci: Srbija 376 + 41 u JDP-u; Hrvatska 229; Slovenija 67; BiH 53; Makedonija 25. Ukupno: 791.

Redatelji: Srbija 14 + JDP 1; Hrvatska 14; Slovenija 4; BiH 0; Makedonija 1. Ukupno: 34

Glumci-redatelji: Srbija 29 + JDP 1; Hrvatska 27; Slovenija 6; BiH 3; Makedonija 1. Ukupno: 67.

Sveukupno: 825 profesionalnih kazališnih umjetnika od kojih 67 i glume i režiraju.

Po nekim izračunima, potražnja kazališta u zemlji je za prvu grupu iznosila 1113, za drugu gotovo dvostruko od postojeće – 72. Stoga su njihove uprave nerado prepuštala svoje ponajbolje glumce Beogradu, no tu nije bilo izbora, misija se morala izvesti što bezbolnije. Zato je ansambl u jesen 1947. sastavljan na brzinu, često i mimo odluke uprava – za neke je glumačke transfere odluku donosilo savezno ministarstvo, za neke republička, za neke Agitprop s neupitnima Milovanom Đilasom i Radovanom Zogovićem na čelu, za neke su pak, kako to u teatru često biva, bile presudne privatne i prijateljske veze, a ne uspješnost, stručnost i umjetnički potencijal. Najsloženiji je zadatak nove uprave bila upravo integracija pridošlica u novu sredinu i stvaranje homogene grupe od pojedinaca s različitim školama glume i govora, tradicijama, navikama, jezičnim različitostima i stilom igre.

No, ta je misija tek djelomično uspijevala jer je u ansamblu već od samog početka bilo i šupljina i viška, kako je to najkraće izrazio pomalo ogorčeni Gligorić u pismu saveznom ministarstvu te se vidjelo da neki pojedinci ne spadaju ni po čemu u tako zahtjevan kolektiv. Marijan Matković 1949. u jednom svom tekstu ipak utvrđuje: Žrtva je to koju današnja ostvarenja ovog ansambla stostruko naplaćuju svim jugoslavenskim narodima svojom predvodničkom ulogom u stvaranju našeg novog scenskog izraza.

U svemu, u rujnu 1947. već je angažirano 49 članova (41 glumačkih i 8 umjetnika režije, scenografije i kostimografije) sakupljenih iz svih većih jugoslavenskih kazališta. U Beograd su tako iz Novoga Sada došli Milan Ajvaz, prije član osječkog, potom i zagrebačkog kazališta, Rahela Ferari i njezin muž Aleksandar Stojković, Jurica Dijaković (1952. prelazi u Zagreb), scenograf Milenko Šerban, majstor pozornice Boško Jovanović i drugi. Iz Zagreba prvi stižu Joža Rutić (nakon sukoba s upravom HNK i Politbiroom CK KPH se u stvari sklanja u Beograd pod zaštitom Vjeke Afrića), Jozo Laurenčić i Salko Repak, (postat će uskoro direktor Beogradskog dramskog pozorišta pa obnovitelj Niškog pozorišta), a nakon 23 godine angažmana u HNK i dugogodišnji tehnički upravitelj i povremeni scenograf Antun Potočnjak. Uskoro im se pridružuju Marija Crnobori i Dejan Dubajić koji će u JDP-u proslaviti 30. obljetnicu svoga kazališnog rada, te Mladen Šerment (vraća se u Zagreb 1951., nikad ne svladavši jezik). Iz Osijeka stiže Tomislav Tanhofer sa suprugom Ivicom, iz Splita Karlo Bulić i Branko Pleša, iz Zadra Ivo Jakšić Leitner. Ljubljana šalje u Beograd Berta Sotlara (ostaje samo do 1950.), Veru Bebler, Sonju Hlebš, a sa Stupicom je tu od početka njegova, uskoro bivša supruga, kazališna diva Sava Severova s iskustvom igranja na mnogim jugoslavenskim pozornicama, nenadmašna Krležina Laura Lenbach. Kasnije je izjavljivala da joj je prvi dan u novome kazalištu bio najljepši u životu.

I dok je glumački ansambl rastao iz dana u dan, organizacijsko-upravni je kaskao: u isto vrijeme kad Gligorić piše svoje pismo Komitetu (prosinac 1947.), kazalištu još nedostaju glavni operativci: operativni direktor, glavni sekretar, personalni referent itd., no dobro se ekipiraju tehnička ekipa i radione – krojačka, obućarska, stolarska, slikarska, vlasuljarska.

Mira Stupica i Jozo Laurenčić u Dundu Maroju 1949. Predstava je s velikim uspjehom obišla Pariz, Beč, Budimpeštu, Varšavu, Moskvu (MHAT, naravno), Lenjingrad, Kijev, Veneciju…, a odigrana je i na Brijunima, za Tita, njegove goste i suradnike na improviziranoj sceni na otvorenom

Zamišljeni program od kojeg se puno očekuje priprema se bez zastoja te se prva faza JDP-a u svemu odvija u znaku Bojana Stupice koji uskoro postavlja jednu od najznačajnijih produkcija JDP-a, Držićeva Dunda Maroja u Fotezovoj obradi (4. II. 1949. Sc. Milenko Šerban, kost. Danka Pavlović). Dundo se zadržao na sceni dva desetljeća i bio izveden 459 puta ostavši do danas jedna od najizvođenijih predstava u povijesti JDP-a i postavši zbog izuzetne glumačke podjele, njihove velike discipline, volje i žara ponos novoga teatra.

Karlo Bulić, koji je maestralno igrao naslovnu ulogu i za nju 1949. dobio saveznu nagradu, kasnije je izjavio: Volio sam Dunda Maroja, bila je to velika zaljubljenost, a nakon gotovo 500 predstava – mrzio sam i Dunda i predstavu!

Predstava je s velikim uspjehom obišla Pariz, Beč, Budimpeštu, Varšavu, Moskvu (MHAT, naravno), Lenjingrad, Kijev, Veneciju…, a odigrana je i na Brijunima, za Tita, njegove goste i suradnike na improviziranoj sceni na otvorenom. Ansambl je predstavu igrao poletno i s velikim oduševljenjem, sjetio se kasnije u jednom intervjuu Joža Rutić da je Tito izrazio veliko zadovoljstvo viđenim. U njoj je briljirao Jozo Laurenčić u ulozi Pometa koji mu je bio životna rola. Sam je govorio da bez Pometa ne može ni privatno ni na sceni, da su se našli da zajedno prožive život. Kada je Laurenčić preminuo u listopadu 1961., igrali su jednu predstavu samo za njega, publika je zamoljena da na kraju ne aplaudira, a ansambl ju je cijelu izveo u suzama, od početka do kraja. Jednu od najupečatljivijih epizoda u Dundu – onu Uga Tudeška tumačio je Joža Rutić koji je kao i Laurenčić, istu ulogu imao i na praizvedbi Držić-Fotezova Dunda u zagrebačkom HNK 1938. godine. Karlo Bulić, koji je maestralno igrao naslovnu ulogu i za nju 1949. dobio saveznu nagradu, kasnije je izjavio: Volio sam Dunda Maroja, bila je to velika zaljubljenost, a nakon gotovo 500 predstava – mrzio sam i Dunda i predstavu!

Mira i suprug Bojan Stupica, kojeg je partijski list Borba optužio za formalizam – u to je doba to eufemizam za diverziju protiv države i Partije.

Za to prvo razdoblje značajna je u svakom smislu bila spektakularna drama revolucije Ljubov Jarova sovjetskoga pisca Ternjeva (s kojom M. Crnobori započinje svoju grandioznu nisku tumačenja naslovnih junakinja), možda i više radi onoga što se događalo iza scene. Naime partijski list Borba, Stupicu optužuje za formalizam – u to doba je to eufemizam za diverziju protiv države i Partije.

Nakon dugog vijećanja, odlučeno je da se klavir s lijeve strane premjesti na desnu zato što je klavir instrument buržoaskog elementa i kvari čistotu levice.

U optužbama čak prednjače mnogi iz beogradskoga kruga nadrealista, a nastavljaju Agitprop i Zogović (odgovoran u tom tijelu za književnost, a s njom u vezi i za kazalište), koji traži da se zaustavi rad na predstavi jer je između ostaloga  klavir postavljen na lijevu stranu pozornice. Nakon dugog vijećanja, odlučeno je da se klavir s lijeve strane premjesti na desnu zato što je klavir instrument buržoaskog elementa i kvari čistotu levice. Joža Rutić, član ansambla i bivši član HNK s partizanskim stažem od 1942. do 1945., ustvrdio je da su u toj predstavi i glumci loši jer im nije dovoljno rastumačena istorija boljševičke revolucije. No, premijera predstave ipak se pretvorila u Stupičin trijumf, što je bilo vidljivo i na prvoj turneji ansambla koja je uslijedila u ljeto te 1949. godine. U svemu, u prvih pet godina djelovanja, JDP  je prikazao 24 naslova u čak 1275 izvedaba, a Bojan Stupica režirao je i bio autor scenografija za čak njih devet. Samo je Dundo Maroje u tome razdoblju izveden 200 puta.

Bila ja to formativna faza JDP-a u kojem je Bojan Stupica bio i majka i otac novoga teatra, za kojeg će spomenuti kolega Milosavljević u istom tekstu ustvrditi: Stupica, ma koliko temperamentan i slobodouman, nije JDP-u darivao modernistički senzibilitet. Bit će to baština Milana Dedinca, onog istog koji je pisao normativne kritike o Stupičinim režijama.  Taj će francuski đak, pjesnik (autor glasovite Javne ptice), esejist, prevoditelj, istaknuti član književnog kruga beogradskih nadrealista, kritičar i prvi poslijeratni urednik Politike, biti umjetnički direktor JDP-a  od 1948 – 1953. i upravnik od 1959 do 1962.

Milan Dedinac (ipak ljepši nego Sartre) i Milivoje Živanović

Za to je razdoblje nezaobilazan dolazak u JDP Jovana Ćirilova (1955.), najprije kao asistenta režije pa dramaturga, od 1963. umjetničkog ravnatelja (upravnik je istaknuti redatelj Miroslav Belović) te od 1985. punih 14 godina umjetničkog direktora i upravnika koji će nakon izuzetnih uspjeha JDP-a u zemlji i svijetu biti 1999. – smijenjen. Dedinac i Ćirilov će u Beograd dovesti J. P. Sartrea u prilici premijere njegovih Zatočenika iz Altone, a Ćirilov koji je diplomirao na Sartreu posvetit će mu pjesmu Večera sa Sartreom (Ćutao sam i kao gnom vrebao iskosa svog nekadašnjeg učitelja…ali nisam mogao da mu uhvatim ni pogled ni osmeh, sve zbog onog legendarnog strabizma i prezira prema osmesima…možda me je i gledao Sartr, no ja to nisam znao). Sartre se te večeri zapravo udvarao glumici Nadi Gregurić koja je po Ćirilovu bila ružna gotovo kao on, no tješilo ga je to što je Milan Dedinac koji ne važi za lepog čoveka u stvari lep kad sedi kraj J. P. Sartrea.

Književnici s vrha Parnasa nisu bili rijetkost u JDP-u, u Upravnom su vijeću krajem 50-ih godina imali čak Ivu Andrića od kojega su glumci uvijek očekivali da im kaže nešto o  kazalištu, glumi, o njima…On bi (po riječima njegove miljenice Marije Crnobori) blago, nasmiješen, širom otvorenih očiju, jednostavno rekao: „Znate, ja se ne razumem u pozorište…“

Ivo Andrić (“znate, ja se ne razumem u pozorište”), član Upravnog vijeća sa suprugom Milicom Babić, istaknutom srpskom kazališnom kostimografkinjom

U kazalište se nije razumio ni redovan gost na njihovim premijerama  J. B. Tito koji je jako volio svoje čedo, a znalo se u upravi da će s njim u gledalištu kazalište sutradan osvanuti na naslovnici Politike. Volim da dođem kod vas, u onom Narodnom pozorištu je tijesno, nema čovjek gdje ni noge da ispruži govorio bi Tito i aplaudirao Krleži na svečanoj premijeri Salome i Na rubu pameti u povodu autorova 70. rođendana, u Belovićevoj režiji s Ljubom Tadićem u glavnoj ulozi, zatim Büchnerovoj Dantonovoj smrti također u režiji Belovića sa Stevom Žigonom kao Robespierreom. Ćirilov je tvrdio da se Tito nije ni trudio sakriti svoje kazališno neznanje, no ipak je u vezi s tom predstavom izjavio: Dobro je, greška bi bila praviti paralelizam po kome bih ja bio Danton nasuprot Staljinu Robespierreu… No, ljubav između Tita i njegova čeda pukla je 1969. kad Boro Drašković režira dramu Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića o stradanju beogradskoga boksača zvanog Ljuba Vrapče na Golom otoku. Predstava u kojoj briljiraju Ljuba Tadić, Miša Janketić, Ljiljana Krstić i drugi nailazi na oduševljenje publike, ali i na žestoke kritike Partije koju (po nekim izvorima) „iznutra“ inicira glumac i član Partije Ljubiša Jovanović nezadovoljan svojim likom kapetana UDBE. U roku od samo 19 dana, tikva puca do državnog vrha.

Tito na balkonu Gradske kuće u Zrenjaninu proziva JDP i predstavu Kad su cvetale tikve

Tito ju osobno kritizira 25. X., u govoru s Gradske kuće u Zrenjaninu kad pred tisućama okupljenih, uz kukuruz i rekorde s vojvođanskih njiva ljutit spominje i tamo neke kazališne tikvice koje ne cvatu i koje su klip u točkovima revolucije, a koje je napisao onaj što je bio na mramoru na Golom otoku! Nakon toga, Gradski komitet pa partijska organizacija JDP-a traže od Stupice da (nakon nekoliko izvođenja), predstavu skine s repertoara što on, nakon što bezuspješno za spas zove na ručak svoje Slovence Edvarda Kardelja i drugaricu Pepcu, teškom mukom i čini. Umire nekoliko mjeseci nakon toga, a izuzetni roman po kojem je autor sam napisao dramu, prognan je iz biblioteka i knjižara. Taj će skandal ostati jedna od većih mrlja na kulturnoj mapi Jugoslavije i kao prava havarija utjecati na živote svih aktera predstave – nitko od njih više nije bio isti, a redatelj Drašković odustat će od kazališta na 30 godina. Sljedeći put su Tikve procvale na sceni tek 1984., četiri godine nakon smrti svoga cenzora.

A Stupica? Nije mu to bio prvi sukob s politikom i Partijom. Njega će već 1955. zajedno sa suprugom Mirom i njenim bratom Borom Todorovićem put nanijeti upravo u Zagreb, a nakon što se iz partijskoga komiteta od uprave i kolektiva zatražilo temeljito preispitivanje Bojanovih ideoloških skretanja. U Zagrebu će u repertoarnom i svakom drugom smislu u samo dvije sezone preobraziti zaspali ansambl, pogođen po drugi put u pet godina odlascima glumaca, ovaj put zbog formiranja Zagrebačkog dramskog kazališta. Nakon toga, vratit će se u Beograd, ovaj put u Narodno pozorište, zatim 1959. izgraditi Atelje 212 koji vodi do 1967, a posljednje dvije godine života (1968 – 1970.) provest će opet na mjestu upravnika u svom  JDP-u. Tada će i angažirati cijelu generaciju mladih glumaca koji se i danas nazivaju Bojanovim bebama, među kojima su Svetlana Bojković, Đurđija Cvetić, Milan Gutović, Josif Tatić, Voja Brajović (bit će jedno vrijeme upravnik i postaviti 1982. na repertoar dramu Slobodana Šnajdera Hrvatski Faust, čiji će nastavak, pisan po narudžbi JDP-a biti produciran sljedeće godine) i Branko Cvejić koji će na čelu JDP-a biti cijelo desetljeće (2002. – 2011.), sve od otvorenja zgrade nakon ponovne obnove koja je trajala od 1997. kada je  strahoviti požar zbog dotrajalih instalacija uništio scenu i gledalište JDP-a i dekor Mizantropa koji je te večeri igrao i kada je samo dan nakon toga umro doajen ovoga kazališta – glumac, redatelj i pedagog Mata Milošević. Od 2011. do danas, na čelu JDP-a je Tamara Vučković Manojlović, prva upravnica u povijesti ovoga kazališta.

5. JDP i Zagreb

U vezi odlaska kazališnih snaga iz Hrvatske u JDP bilo je od početka skandala od kojih su neki došli i do političkih vrhova. Tako je krajem 1947., nakon samo jedne sezone angažmana u HNK, glumac Ivo Jakšić Leitner imenovan direktorom zadarskoga kazališta što on odbija te poduzima za to doba nezamisliv potez: samovoljno napušta dužnost u Zadru, odlazi u JDP te uskoro završava na Disciplinskom sudu hrvatskoga Ministarstva prosvjete gdje ga proglašavaju krivim i u presudi potražuju njegovih pet mjesečnih plaća. Sud nije uvažio glumčevu obranu da nije mogao prihvatiti novu dužnost jer da po svome uvjerenju za vršenje iste ne raspolaže sa dovoljnim stručnim sposobnostima te da su mu životni uvjeti u Beogradu povoljniji nego u Zadru.

Rješavanje teškog pitanja zvanog što i kako s Crnobori u zadatak dobiva ravnatelj Drame HNK Ranko Marinković da ga pretrese s drugom Grgom Gamulinom (u to doba načelnikom u Ministarstvu) koji odlučuje da Crnobori ipak ostaje u Rijeci. No, iznad Gamulina je bilo drugih sila (Na slici: Marija Crnobori i Strahinja Petrović u Čehovljevom Ujaku Vanji)

Istovremeno je iz Zagreba u JDP poželjela otići i mega-prvakinja Božena Kraljeva za koju je to JDP tražilo suglasnost od uprave HNK, no taj veliki transfer uprava nije odobrila jer je Kraljeva bila neophodno potrebna u ansamblu. Bila bi možda i puštena da se u Zagreb mogla vratiti Marija Crnobori, tada još u angažmanu u Rijeci. Rješavanje teškog pitanja zvanog što i kako s Crnobori u zadatak dobiva ravnatelj Drame HNK Ranko Marinković da ga pretrese s drugom Grgom Gamulinom (u to doba načelnikom u Ministarstvu) koji odlučuje da Crnobori ipak ostaje u Rijeci. No, iznad Gamulina je bilo drugih sila pa će ona uskoro – zbog supruga Marka Foteza kojem se neće ispuniti želja da bude angažiran u Zagrebu već u novootvorenom Beogradskom dramskom pozorištu – otići u Beograd. JDP će tako ostati bez Kraljeve koja će na sceni HNK briljirati još 20 godina.

Uprava HNK ne odustaje, kao svojevrsnu nadoknadu za izgubljene prvake, želi u Zagreb dovesti beogradske, Strahinju Petrovića i Rašu Plaovića, no sve  ostaje na željama, pravac Beograd -Zagreb bio je znatno manje prometan nego pravac Zagreb-Beograd. Nije prošlo dugo, a između JDP-a i ostalih narodnih Drama dolazi do rivaliteta, u Zagrebu čak i jedan razgovor između Strozzija, Ajvaza, Repaka i Rutića prilikom gostovanja JDP-a 1953. dolazi na dnevni red partijskoga sastanka – trojica potonjih naime usred Zagreba izjavljuju da zagrebačka drama ništa ne valja i da bi je trebalo srušiti kao i direkciju Drame, što je prvak, ali i istaknuti član Partije Emil Kutijaro protumačio navikama glumaca da stalno olajavaju.

Iste godine, HNK se teško nosi s odlaskom svoje prvakinje Irene Kolesar koja će u JDP-u ostati 20 godina, ističući se ponajviše u ulogama Shakespearovih junakinja – njegova Julija tamo joj je i bila prva uloga, a igrala ju je u alternaciji s Olgom Spiridonović. Zagreb joj nikada nije oprostio odlazak u Beograd u kojem ipak, zasjenjena svojim prijateljicama Mirom Stupicom i Marijom Crnobori nikada nije bila prva zvijezda – na skorom gostovanju u HNK dočekana je hladno, ovacije su bile rezervirane za njezina Romea – Branka Plešu.

Tih godina, jedan od najznačajnijih aktera hrvatskoga kazališta Tito Strozzi, ponesen elanom svojih kolega koji su preselili u Beograd i sam često razmišlja o JDP-u. Kad 1948. osniva u sklopu HNK Dramski studio, laboratorij za mlade glumačke kadrove, uvjetuje upravi da budući članovi, po uzoru na glumce JDP-a dobiju svoje radno odijelo za pokuse, a glumice uz to još i dugu suknju, što im omogućuje na predstavama uvježbano slobodno kretanje u stilskim haljinama, a svi usto i šlape za pokuse. Na programu su, baš kao i u JDP bile predviđene svakodnevne fiskulturne vježbe prije jutarnjeg početka rada te, suprotno dugogodišnjoj tradiciji, da dobivaju cjelovite tekstove, a ne samo ispisanu svoju ulogu. Strozzi je naime tijekom gostovanja po nizu gradova širom zemlje svratio u Beograd gdje je iskoristio slobodno vrijeme da pomno studira rad Centralne drame bivajući od jutra do ponoći u tom teatru gdje se uvjerio da se pozitivni rezultati mogu postići samo podvrgavanjem jednoj ličnosti i jednom sistemu. Razmišlja, inspiriran uspjehom tamošnjih Ribarskih svađa i o jednoj klasičnoj komediji za Dramski studio, a atmosfera u JDP ga se toliko dojmila da je u prilici jednoga u nizu sukoba s tvrdom zagrebačkom upravom zaprijetio da će otići iz HNK u kojem je proveo gotovo 30 godina uspješnoga rada – u JDP ili u filmsku struku, gdje me rado primaju, nadajući se koristi od mog rada. No, to se nije dogodilo, a sljedeći susret s kolegama iz JDP-a upriličen mu je na proslavi njegove 30. obljetnice 9. veljače 1952. kada je održana i praizvedba njegova komada Utvara i kada su slavljeniku uručene brojne nagrade i lovor-vijenci, održani brojni govori, među ostalima bio je tamo i Tomislav Tanhofer u ime JDP-a.

Samo dva tjedna nakon Strozzija, svoj je glumački jubilej od četvrt stoljeća slavio dramski prvak Emil Kutijaro i to s praizvedbom drame Mećava Pere Budaka. Protokol govora i uručenja darova i lovor-vijenaca bio je identičan Strozzijevu, samo su čestitari bili drugi, sada je u ime ansambla JDP-a u Zagreb došao Joža Rutić.

Prvo gostovanje ansambla JDP-a u Zagrebu uslijedilo je već u ljeto 1949. u okviru njihove prve velike jugoslavenske turneje na kojoj su posjetili još i Ljubljanu, Maribor, Rijeku, Pulu, Brijune, Zadar, Split i Dubrovnik, a predstavljeno je kao odraz i izraz naših općejugoslavenskih, socijalističkih težnja i stremljenja na kazališnom sektoru. U Zagrebu su izveli četiri naslova: hrvatski (Dundo Maroje), srpski (Rodoljupci), slovenski (Kralj Betajnove) i sovjetski (Ljubov Jarova). Marijan Matković je u svom dužem osvrtu istaknuo da se radi o najboljem dramskom kolektivu Jugoslavije, koji je doduše, još uvijek daleko od svog cilja, ali se vidi homogen ansambl i nova metoda rada s glumcima u kojem se tekst predstavlja, a ne, kao u većini naših građanskih teatara – preživljava čime se po njemu već došlo do specifičnog – jugoslavenskog i socijalističkog scenskog izraza. Iako najveći prigovor s pravom daje nedostatku suvremenog jugoslavenskog teksta na repertoaru tog kazališta (novi socijalistički dramski glumac može samo na jugoslavenskom socijalističkom tekstu doći do svoje konačne artističke mete), u prvom redu ističe izvedbu Dunda Maroja. Oduševljen Stupičinim smislom za scenski detalj i akustični štimung uspoređuje ga s Gavellom jer obojici težište pažnje nije na scenskom oživljavanju stanki kojim zaokružuju čin ili scenu ili samo detalj, nego u produbljivanju odnosa koji izvire iz govorne riječi. Iako ga oduševljavaju kreacije Joze Laurenčića, Mire Stupice, Karla Bulića, Dejana Dubajića i Viktora Starčića, ponajveće zasluge za njihovu renesansnu radost nad životom pridaje upravo Bojanu Stupici jer je pravilno pristupio tom tekstu koji je baš u njegovoj režiji otkrio prvi put čitavo svoje bogatstvo i neslućene interpretativne mogućnosti.

Komplimenti kakve je JDP dobio za Dunda nisu bili rezervirani za Kralja Betajnove. Primjedbe su se odnosile na gubitak Cankarove poetičnosti uslijed prijevoda, jednoličnosti u radnji zbog čega je predstava patila od kabinetske izmučenosti, no zagrebačka je publika na nogama aplaudirala, najjače svojim bivšim članovima: ponajprije Mariji Crnobori, a zatim Tomislavu Tanhoferu, Dejanu Dubajiću, Joži Rutiću i Mladenu Šermentu. Spomenuta Ljubov Jarova s masu scena naročito se dojmila Matkovića, u prvom redu zbog spektakularne ekspozicije koja je oživjela atmosferu vremena Revolucije, ali i zbog toga što je Stupica ipak odlučio ispred revolucije dati naglasak na ljubavi, progledavanju i rastu naslovne junakinje u izvedbi Marije Crnobori. Trijumf s premijere te predstave ponovio se i na ovome gostovanju u Zagrebu, a politička previranja oko nje bila su zaboravljena. Sterijine Rodoljupce u režiji Mate Miloševića s Jožom Rutićem u glavnoj ulozi Žutilova, Matković drži suviše prometnima i to zbog jeftine komike, razvodnjavanja Sterijine satire i neriješenih idejno-scenskih pitanja. U završnom dijelu opsežnog osvrta na ovo gostovanje on zaključuje da su počeci JDP-a solidni, da se u tom teatru ne ide za bleferskom gradnjom krova bez izgrađivanja temelja te da mogu biti ponos ne samo ovog kolektiva, nego doista svih naših naroda.

Zagrebačkog se gostovanja u svojoj knjizi uspomena Šaka soli prisjetila Mira Stupica koja je izazvala oduševljenje zagrebačke publike u ulozi Saše Njegine u Talentima i obožavaocima: Te večeri u tom gradu našeg gostovanja malo ko je spavao. Mnogo nas je sveta posle predstave sačekalo, hteli su da nam izraze ljubav, zahvalnost i uzbuđenje

Od gostovanja koje slijede, vrijedi spomenuti ono pojedinačno Save Severove i Božidara Drnića 1951., u glavnim ulogama Laure i Križovca u Krležinoj drami U agoniji, a u svibnju 1953., JDP izvodi, uvijek pred prepunim gledalištem (po dva puta) Kralja Leara, Talente i obožavaoce Ostrovskoga, Racineovu Fedru i još jedan svoj klasik – Jegora Buličova Maksima Gorkoga.  Zagrebačkog se gostovanja u svojoj knjizi uspomena Šaka soli prisjetila Mira Stupica koja je izazvala oduševljenje zagrebačke publike u ulozi Saše Njegine u Talentima i obožavaocima: Te večeri u tom gradu našeg gostovanja malo ko je spavao. Mnogo nas je sveta posle predstave sačekalo, hteli su da nam izraze ljubav, zahvalnost i uzbuđenje za naše „Talente“.

 

Most između HNK i JDP djelovao je i dalje, sve do 1986. godine, a srušio ga je rat. Uzaludno sam ga, zajedno s umjetničkim direktorom Gorčinom Stojanovićem pokušala opet uspostaviti 2002., s mjesta ravnateljice Drame HNK, želeći u Zagreb dovesti Držićeva Skupa u režiji Jagoša Markovića, a odvesti u Beograd naše Očeve i sinove  Turgenjeva u režiji Ivice Kunčevića. Uzalud, većina ansambla bila je protiv toga, uskoro sam na krilima te zvučne „afere“ otišla iz HNK. Na razmjene između HNK i JDP čekali smo još desetljeće i pol.

Tek početkom 2016. godine, Beograđani stižu u Zagreb s Molièreovim Umišljenim bolesnikom, u režiji istoga Jagoša Markovića čemu je, u lipnju 2015. prethodilo gostovanje HNK u JDP s Krležinim Vučjakom  u režiji Ivice Buljana. Uz Dramu o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića koju je s velikim uspjehom 2010. producirao JDP u režiji Ive Milošević, ovo je, za obje strane izuzetno važno gostovanje napokon nastavilo kulturni promet između dva kazališna središta započet daleke 1949. godine. Beograđani su iz Zagreba ispraćeni kao i nekada – gromoglasnim aplauzom publike i s oduševljenjem u čemu im se na moju radost pridružio i dio ansambla koji je protiv takvih razmjena još 2002. direkciji HNK slao zapjenjena pisma prepuna ostrašćenih pokuda na račun ravnateljice Drame.