Prosvjedi, procesije, dokolice i privilegija. Iskustva hodanja i njihova kulturna značenja

Od dokonog lutanja, preko vjerskih procesija do prosvjednih marševa, hodanje nikada nije samo fizičko kretanje, već složen kulturni fenomen, piše Maja Profaca o studiji književnih tekstova i teorijskih analiza Dubravke Zime pod naslovom "Hodanje"

•  Naslovna fotografija: Prosvjedni marš “Ujedinjeni protiv fašizma” u Zagrebu. (Luka Antunac / PIXSELL)

• Maja Profaca doktorica je znanosti iz područja filozofije, teoretičarka i dugogodišnja recenzentica teorijskih knjiga HR Trećeg programa. Autorica je pet filozofskih knjiga, sudjelovala je u nekoliko znanstveno-edukacijskih projekata na temu rodnih stereotipa u pravosuđu, a radi i kao prevoditeljica s engleskog jezika.

Knjiga Hodanje: Poglavlja iz kulturne povijesti Dubravke Zime zanimljiva je studija, kulturnih, društvenih i njima često uvjetovanih osobnih značenja koje je hodanje imalo kroz europsku, posebno hrvatsku povijest. Služeći se književnim tekstovima, suvremenim teorijskim analizama, filozofskim esejima i drugim povijesnim izvorima, autoričina je analiza bliska još nekim suvremenim, vrlo kvalitetnim interdisciplinarnim istraživanjima kulturnih fenomena poput knjige Vještica na kauču Nataše Polgar ili Šutnje straha Jelene Marković, dokazujući da teorijski aktualna, interdisciplinarna istraživanja mogu biti zanimljiva širokom krugu čitatelja. Strukturirajući knjigu kao kulturno-povijesnu studiju s primjerima i naglaskom na književnim tekstovima iz pojedinog perioda, Dubravka Zima napisala je knjigu i o različitim značenjima prisutnosti u javnom gradskom prostoru vodeći se pritom običajnim, klasnim i rodnim uvjetovanostima i razlikama, ali i pitanjima forme subjektivnosti promatrača i promatranih, osobito zanimljivih iz rodno-povijesne dimenzije.

­­

Autorica se oslanja na autore od  Rousseaua, Waltera Benjamina, Virginije Woolf, Augusta Šenoe, Antuna Gustava Matoša, Jagode Truhelke sve do važnijih suvremenih studija o hodanju.

Analizirajući hodanje i kao kolektivnu i kao samotnu, kontemplativnu aktivnost, kao svakodnevni način mobilnosti ili praksu iskoraka iz profanog kroz obred, hodočašće ili procesiju, flânersko hodanje gradom ili način artikuliranja društvenog statusa i urbanog identiteta, kao društvenu i političku praksu koja obuhvaća i afirmativno i protestno hodanje, konačno, kao odraz oskudice ili dokolice, autorica se oslanja na autore od  Rousseaua, Waltera Benjamina, Virginije Woolf, Augusta Šenoe, Antuna Gustava Matoša, Jagode Truhelke sve do važnijih suvremenih studija o hodanju poput knjiga Wanderlust: Povijest hodanja Rebecce Solnit i knjige Pješice: Povijest hodanja Josepha A. Amatoa.

Citirajući pitanje Rebecce Solnit; kada, kako i zašto hodanje od uobičajenog načina kretanja postaje iskustvo, u prvom poglavlju knjige o hodanju kroz povijest, autorica polazi od rimskog perioda i hodanja kao najčešćeg načina kretanja i prelaženja duljih ili kraćih razdaljina, da bi se zaustavila na običajima srednjeg vijeka poput hodočašća do svetih mjesta kršćanske religije, odnosno lokalnih svetišta i crkvi. Hodočašća, čiji su ciljevi bili pokajanje i iskupljenje od  grijeha, dobar su primjer promišljanja hodanja kao iskustva, u smislu njegove transformirajuće funkcije i kulturno uvjetovanih, religijskih svrha.

Tek s krajem 17. stoljeća nesvrhovita šetnja postaje obilježje privilegiranosti a bogati se okreću hodanju prirodom i gradom

S druge strane, i drugim je razdobljima bilo svojstveno da viši društveni slojevi imaju i drugačije mogućnosti kretanja dok je neprivilegiranim dijelovima društva hodanje bilo jedina mogućnost mobilnosti. Tek s krajem 17. stoljeća nesvrhovita šetnja postaje obilježje privilegiranosti a bogati se okreću hodanju prirodom i gradom kao aktivnosti uz koju se vežu ugoda, društvenost ali i prezentacija društvenog statusa. Kako Dubravka Zima svojom studijom o hodanju želi rasvijetliti značenja koja je hodanje u vidu različitih društvenih praksi imalo na hrvatskim prostorima, služeći se pritom često zapisima hrvatskih književnika i književnica, jedna od spisateljica koja je u 19. stoljeću pisala o svojim šetnjama karlovačkom okolicom ili po korzu gradom, čije zapise autorica više puta navodi, tako je karlovačka spisateljica Dragojla Jarnević. Zima često navodi zapise i hodačka iskustva i Antuna Gustava Matoša kao i opise ponašanja i razgovora građana na zagrebačkim šetalištima  Augusta Šenoe.

Urbano hodanje igralo je veliku ulogu u artikulaciji građanskog identiteta u 19. stoljeću, što se odrazilo i na književnost tog perioda i simboličkoj figuri flâneura o kojem su u svojim esejima pisali Charles Baudelaire i Walter Benjamin. Pritom valja uočiti da dokono hodanje gradom u 19. stoljeću nije bilo rodno neutralna aktivnost te da je, ukoliko nije bilo uz pratnju ili iz nužde, bilo dostupno samo muškarcima iz srednje klase, dok je nižim klasama ono još uvijek uglavnom bilo jedina mogućnost kretanja.

Baveći se u ostatku knjige hodanjem u vidu analize nekoliko značajnih kulturnih i društvenih praksi, autorica u drugom poglavlju analizira obredno i religijsko hodanje kao oblik nesvakodnevnog, duhovnog iskustva radilo se pritom o kolektivnom i strukturiranom pješačenju, primjerice, u procesijama i pogrebnim povorkama ili mukotrpnim hodočašćima pojedinaca.

Najstariji opisi procesija na hrvatskim područjima potječu iz 15. stoljeća, primjerice, detaljni opisi dubrovačkih procesija koje je u svom Opisu slavnog grada Dubrovnika zapisao Filip de Diversis 1440. godine. O procesijama iz pozicije promatrača pišu i Dragojla Jarnević, Matoš a autorica navodi i suvremena istraživanja Marine Blagaić, Ive Niemčić, Maje Milošević ili Marijane Belaj, koja o hodočašću piše kao o “kompoziciji imaginacije, simbola, vjerovanja, praksi i iskustva,” odnosno načinu transformiranja osobnog identiteta pri čemu ono odražava svoj društveno-povijesni kontekst.

U poglavlju o hodanju i gradu Dubravka Zima piše o ulozi hodanja u oblikovanju modernog, urbanog identiteta počevši od dokonog hodača gradom 19. stoljeća i eseja Waltera Benjamina, preko njegovih običajnih i zakonskih regulacija pa do Amatove studije o vrstama gradskih hodača od zaposlenih i dokonih do protestnih marševa skupina prosvjednika. U 19. stoljeću sve više je i književnika koji pišu o hodanju od Thomasa Hardyja i Dickensa do Dragojle Jarnević ili Antuna Nemčića. Za urbane sredine 19. stoljeća, osim šetnji gradskim ulicama, karakteristične su i strukturirane šetnje parkovima i promenadama kao način regulirane društvene prezentacije odnosno društvenosti općenito. Osobitu pažnju autorica posvećuje ženskom hodanju, koje je bilo ograničeno nizom tradicijskih, običajnih ali i zakonskih normi čije kršenje je po djevojke i žene moglo imati ozbiljne posljedice, poput privođenja zbog pretpostavljenog prostituiranja. Primjer ženskog iskustva promatranja grada i ulice autorica ponovno nalazi u književnosti, u eseju Virginije Woolf Lov na ulicama: londonska pustolovina iz 1927. godine, koji polazi od autoričine odluke da izađe kako bi kupila olovku da bi autorica zabilježila slučajne susrete prilikom tog izlaska i promatranje uličnog života, reflektirajući i odupirući se dužnostima koje joj nameće tradicionalna uloga žene.

Među odabranim tekstovima koji ilustriraju različite aspekte gradskog hodanja nalaze se i memoari Vilme Vukelić o šetnji Zrinjevcem, tada središtem gradskog života. (Vintage Zagreb)

Različite aspekte gradskog hodanja poput dokolice, opasnosti koje su vrebale na ulicama osobito žene koje same hodaju gradom ili pravila društvenog ophođenja autorica ilustrira odabranim tekstovima iz tog razdoblja, poput pisanja Augusta Šenoe o novim zagrebačkim šetalištima na Gornjem gradu, Dragutina Hirca o prvoj zagrebačkoj slastičarni Palajnovki ili memoarskih zapisa Osječanke Vilme Vukelić o šetnji Zrinjevcem, tada središtem gradskog društvenog života ili o osječkom Gradskom vrtu. Hodač i hodačica, žena na ulici kao objekt promatranja i imaginacije, osobito na primjerima iz književnosti,  odnosno kao akter i promatračica neke su od zanimljivijih tema ovog poglavlja koje valja istaknuti.

Posljednje poglavlje pod naslovom “Hodanje kao društveni i politički čin” govori o hodanju kao načinu izražavanja kolektivne volje, artikulacije identiteta kao i društvenih i političkih pozicija. Premda ono može biti i afirmativno u vidu svečanih povorki, hodanje kao angažman i politički čin često izražava kritiku pojedinih društvenih pojava i politika kao i poziv na promjenu. Polazeći od hodanja i pariške revolucije 1789. pa sve do antiratnih protesta dvadesetog stoljeća ili pokreta Reclaim the Streets sredinom 1990-ih, autorica piše o emocionalnom, identitetskom, političkom i ceremonijalnom aspektu hodanja u povorci. Ovi aspekti prisutni su i u protestnim i u afirmativnim povorkama pri čemu se afirmativne povorke često održavaju tradicionalno, primjerice, u svrhu slavljenja nacionalne i lokalne prošlosti ali i kao drugi vidovi iskazivanja kolektivnog identiteta.

Krajem 19. stoljeća protestno hodanje i demonstracije postaju sve češći način iskazivanja kolektivnog negativnog stava

Jedna takva povorka bila je svečana povorka koja je pratila posvetu nove sveučilišne zastave zagrebačkog sveučilišta 19. svibnja 1907. Ovaj primjer svečane proslave spomenut je radi zanimljivih povijesnih detalja, kakve autorica često navodi, u ovom slučaju izvještaja o proslavi iz Obzora u kojem se simbolično navode imena dviju studentica koje su sudjelovale u povorci – Mire Kočenda i Olge Herak – s obzirom da su nedavno djevojke stekle pravo studiranja na zagrebačkom sveučilištu.  Ipak, krajem 19. stoljeća protestno hodanje i demonstracije postaju sve češći način iskazivanja kolektivnog negativnog stava.  Stoga se osim istraživanja sudionika takvih povorki ne smije zanemariti potreba za analizama njihovog utjecaja na promatrače odnosno institucije i subjekte kojima su namijenjene. Također, smatra autorica, valja spomenuti i postojanje masovnih, nasilnih marševa često usmjerenih protiv ranjivih društvenih skupina do kojih obično dolazi prilikom suspenzije uobičajenog reda i poretka.

Konačno, osim što govori o svima prepoznatljivim kulturnim fenomenima i praksama često s naglaskom na rodnom i klasnom iskustvu, kao i zbog zanimljivih pojedinosti vezanih uz određene povijesne periode i lokalitete, što knjizi daje dodatan šarm i pitkost, knjiga Dubravke Zime zanimljiva je kulturno-povijesna studija s teorijski ažurnom analitičkom pozadinom. U tom smislu, ona je sadržajna i za teoretičare i za povjesničare različitih disciplina, ali i za širok krug čitatelja koji će u njoj naći zanimljive književne i autobiografske zapise o povijesti s hodanjem povezanih običaja i  života u gradovima na ovim prostorima.