Psihologija i pandemija. Destruktivna kompeticija i narcizam slabe legitimitet eksperata i liberalnu demokraciju

Zabrinjava hipoteza da je uspješno partnerstvo stručnjaka i liberalnih demokracija bilo tek jedinstveni splet okolnosti u drugoj polovici 20. stoljeća kada je društvena nejednakost bila mala, a ekonomije su desetljećima rasle u miru, piše Goran Mihelčić potkraj članka u kojem se bavi psihološkim i inim razlozima slabljenja autoriteta stručnjaka, osobito vidljivim u koronakrizi, a koji se očituje u nemilosrdnim sukobima elita i populističkim nasrtajima na elite

• Naslovna ilustracija: Rembrandt, Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa (Wikipedia)

Jedna od novih zastupnica u Saboru poznata po odbijanju nošenja maski kao argument navodi da su istaknuti stručnjaci u jednom trenutku rekli da maske „ništa ne pomažu,“ makar ih sada zagovaraju. Nedavno je zatražila da se ukine nošenje maski kod djece spominjući znanstvena istraživanja koja pokazuju da nošenje maski ne pridonosi smanjenju zaraze koronavirusom. Slične poruke javljaju se na prosvjedima u glavnom gradu Hrvatske, odjekuju društvenim mrežama, a zajedničko im je to što se u raspravama suprotstavljene strane pozivaju na stručnjake i istraživanja. Četiri godine ranije, tadašnji britanski ministar Michael Gove izjavio je u povodu referenduma oko Brexita da je „narodu dosta stručnjaka iz organizacija s kraticama koji govore da znaju što je najbolje i stalno su u krivu.“

Alexis de Tocqueville u svojem klasiku „O demokraciji u Americi,“ uočio je da građani ne vjeruju stručnjacima. „Utjecaj inteligencije jednog čovjeka na druge nužno mora biti vrlo ograničen u zemlji gdje su građani, izjednačenog statusa, jasno vidljivi jedni drugima i gdje u njih nisu vidljivi znakovi neupitne veličine ili nadmoćnosti pa se stalno vraćaju svojem razumu kao najočitijem i najizravnijem izvoru istine. Nije time uništeno samo povjerenje u ovog ili onog čovjeka već sklonost vjerovanju u bilo čiji autoritet.“ Tocquevilleove riječi neočekivano su prikladne današnjoj javnoj raspravi. Richard Hofsteader  uočio je 1964. da je „intelektualac nekad blago ismijavan jer je nepotreban, no sada je žučno prezren jer zna previše. […] Intelekt se prezire kao oblik moći ili privilegije.“

Netrpeljivost i nepovjerenje prema stručnjacima uvijek je postojalo, no postaje, bar prividno, sve izraženije. Građani ogorčeni društvenim nejednakostima u njima vide samo urotnike u opravdavanju postupaka elita. Širenje dostupnosti obrazovanja i informacija tome nije pomoglo. Povećalo je prisutnost kontrarijanskih stručnjaka i dostupnost bazičnih informacija koje se krivo koriste ili nenamjerno, zbog manjka analitičkih vještina, ili namjerno radi manipulacije. Rezultat je javni prostor u kojemu ima stručnih mišljenja po mjeri i potrebi svake osobe.

• Pandemija i predviđanja

Kina je 23. siječnja 2020. potpuno odsjekla Wuhan (jedanaestmilijunski grad) kako bi zaustavila širenje koronavirusa. Većina zapadnih medija prognozirala je da se ne treba uznemiravati oko nove bolesti. Poznati Vox je nekoliko dana kasnije ustvrdio da COVID neće biti smrtonosna pandemija. The Washington Post je krenuo pojašnjavati da će državne mjere prevencije nepravedno nišaniti marginalizirane skupine. The Daily Beast je napao naslovnice, upozorivši da je gripa prava prijetnja američkim životima. The New York Times je prozvao karantene „epidemiološki nepotrebnima.“ U Hrvatskoj je novi ministar zdravstva Vili Beroš krenuo u pripremu mjera pod pretpostavkom da se crne prognoze neće obistiniti i neće biti potrebno zatvarati granice.

Zapadni su mediji na samom početku umanjivali opasnost od koronavirusa (Twitter).

Na prvi pogled izgleda da se radi o potpunom zakazivanju javnih institucija. Problem je u tome što se predviđanja interpretiraju ex post facto, a ishodi se razmatraju dihotomno. U vrijeme zatvaranja Wuhana bilo je previše nepoznanica o vremenu inkubacije, stopi smrtnosti ili glavnom obliku širenja. Jezik epidemioloških radova koji su jasno upućivali na eksplozivan rast sadržavao je formulacije poput „trebao bi“, „moglo bi postati neizbježno“, „što i kako treba napraviti je visoko specifično ovisno o kontekstu.“ Čitatelju ostaje da prosudi radi li se o pozitivno ili negativno sročenoj tvrdnji, da ili ne.

Jedan od evolucijski stvorenih mentalnih prečaca je da je u slučaju nepoznatih i nesigurnih situacija slijediti ono što i drugi čine. Prethodne dvije zabrinjavajuće epidemije nisu uzrokovale globalnu krizu. SARS koji se pojavio u Kini u studenom 2002., završio je u ljeto 2003. sa 8098 slučajeva u 29 zemalja i 774 smrti.  Pandemija svinjske gripe H1N1 zarazila je četvrtinu svjetskog stanovništva, a ubila 284 000 ljudi (svakog šest-tisućitog oboljelog). Stoga su brojni mediji pretpostavili da je šansa globalne katastrofe zanemariva. Čak i među stručnjacima koji su prepoznali potencijalne posljedice pandemije, nije postojala nepobitna povijest uspješnih predviđanja. Sociologinja Zeynep Tufekci među prvima je u Americi upozorila na potrebu pripreme za puni udar pandemije, no samo šest godina ranije pozvala je na paniku zbog epidemije ebole u Africi, upozorivši da bi mogla ubiti milijun ljudi prije kraja godine. Ubila je ‘samo’ 11 325 ljudi.

• Fijasko s nošenjem maski

Samo dan prije nego je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Maja Grba Bujević izjavila je da maske „konkretno i jasno“ ne mogu pomoći građanima. Mjesec dana kasnije, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak je poručio da zdrave osobe ne moraju nositi obične pamučne maske u javnim prostorima jer ne pomažu kod koronavirusa, već imaju „samo psihološko značenje.“ Nakon idućih mjesec dana postale su preporučene, a potom i obavezne u javnom prijevozu i na javnim mjestima. Hrvatska nije bila endemična po tome, isti razvoj događaja se ponavljao i u drugim zemljama.

Glavni je argument bio da nošenje maski neće blokirati virus koji je mnogo manji od pora. Američki centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) krajem veljače nije preporučivao nošenje maski na licu. Brojni su članci isticali da nošenje maski ne bi bilo korisno jer ih većina ne zna nositi ispravno, a bilo je moguće da ih ponestane za najizloženije – zdravstvene djelatnike. No, većina virusa širi se preko iskašljanih kapljica koje i obične maske blokiraju, a osim toga blokiraju strujanje zaraženog zraka u prostorima ograničene ventilacije. Većina institucija danas preporučuje nošenje maski čak i onih kućne izrade. Američki CDC je u srpnju objavio upute kako izraditi maske kod kuće.

Logički gledano, mala zaštita je bolja od nikakve zaštite. Čak i ako nije bilo dokaza da maske pomažu u suzbijanju širenja virusa, zašto od početka nisu bile jednoznačno preporučene?

Jedno od objašnjenja bila je zabrinutost za moguću nedovoljnu raspoloživost maski zbog pretjerane potražnje. Ona je opravdana za respiratore poput N95 i visokokvalitetne maske, no ne i za jednostavne maske koje je lako proizvesti u dovoljnoj količini (iako se  neki dijelovi svijeta muče s time i danas). U tom slučaju, poruka stručnjaka je trebala glasiti da se ne kupuje previše maski kako bi bile dostupne zdravstvenom sustavu.

Iduće objašnjenje bila je inercija medicinske struke. Nakon epidemije H1N1 virusa prije deset godina institucije nisu preporučivale nošenje maski kao mjeru sprječavanja zaraze gripom. Stoga je opravdano pretpostaviti da su stručnjaci u početku bili skeptični preporučivati nošenje maski jer nije postojalo istraživanja koje bi dokazalo da definitivno sprječavaju zaraze, no čak i tada su priznali da maske vjerojatno pružaju ‘malo’ zaštite. No, postojala su istraživanja koja su već zaključivala da je za sprječavanje širenja gripe nošenje i maski napravljenih kod kuće bolje od nenošenja maski. Brojne nove studije odlučno su pokazale da je prijenos zrakom najbitniji vektor širenja koronavirusa, a nošenje maski je stoga učinkovito.

Nakon epidemije H1N1 virusa prije deset godina institucije nisu preporučivale nošenje maski (Izvor: CDC)

Scott Alexander zaključio je da u medicini iz etičkih i pravnih razloga prevladava izjednačavanje činjenice da nešto nije dokazano s time da ne radi. Time se nameće visoki prag kojim se sprječava avanturističko i neodgovorno ponašanja liječnika. Jedan od vodećih američkih epidemiologa, John Ioannidis, proslavio se istraživanjem točnosti medicinskih nalaza. Slavan je njegov rad iz 2005. o tome kako je čak 50% do 90% medicinskih radova pogrešno.

• Privlačnost kontrarijanizma

Vjerojatno najbolje objašnjenje za nedosljedne preporuke oko maski je potreba za zauzimanjem stava suprotnog većini – kontrarijanizam. Ljudi su evoluirali kao društvena bića, pa je konformitet grupnim normama implicitan. Ako je netko devijantan, za to mora postojati razlog, dobar ili loš. Napredak životnog standarda i bogaćenje društva omogućuje kontrarijancima da vode uspješne živote pa ljudi sve češće procjenjuju u korist kontrarnosti kao signala uspjeha.

U nejasnim i kompliciranim situacijama ljudi su skloni okrenuti se drugima za informacije ili donošenje odluka. Kontrarijanci su obično sigurniji u sebe nego prosječni ljudi, što se dovodi u vezu sa izraženijom osobinom narcizma. Sigurnost u uvjerenja u kompleksnim okolnostima obično se uzima kao dokaz stručnosti i točnosti. Osim toga, prilikom propitivanja tradicionalnih normi i ideja javnost često pribjegava pozivanju na autoritet javno vidljivih intelektualaca.

Zaključak da nošenje maski pruža barem neku zaštitu i time je bolje od nikakve zaštite previše je očit. Bolje je kontrarno stajalište gdje stručnjaci tumače laicima zašto njihova logika ipak nije dobra, a nenošenje maski čak može biti dobro jer neispravno korištene maske mogu povećati rizik od daljnjeg širenja zaraze.

Oni koji predvide nešto neočekivano i točni su u tome izdižu se od ostatka, no oni koji predvide nešto neočekivano i nisu u tome točni ne padaju ispod prosjeka

Kontrarna razmišljanja su visoko vidljiva i visokorizična, pa ako se pokažu točnima visoko podižu status osobe koja ih je prva iznijela. S druge strane u kompleksnim situacijama lako je opravdati pogrešna predviđanja, pa je isplativije biti odvažan u predviđanjima jer točan pogodak više podiže status nego što ga pogrešno predviđanje spušta. Oni koji predvide nešto neočekivano i točni su u tome izdižu se od ostatka, no oni koji predvide nešto neočekivano i nisu u tome točni ne padaju ispod prosjeka već se svrstavaju u istu zajedničku grupu svih ostalih. Javnost ne percipira zvonoliku distribuciju stručnjaka već ih samo dijeli na dobre i loše.

• Problemi intra-elitnog natjecanja

Jedan od poznatih apokrifnih citata tvrdi da je akademska politika toliko brutalna jer su ulozi u njoj vrlo niski. Ta uzrečica samo odražava spoznaje o intra-elitnom natjecanju. Sukobi unutar elita imaju više posljedica na ostatak društva nego njihovo navodno jedinstvo protiv ostatka društva. Velika većina stručnjaka zapravo nisu elita u bogatstvu i moći, ali im današnji informacijski ekosustav omogućava da budu ugledni ili popularni.

Kod natjecanja elita bolje je govoriti o utjecaju financijske sigurnosti nego financijskog imetka jer veći financijski resursi omogućavaju da se ulaže više u daljnje natjecanje, a gubici ne utječu presudno na kvalitetu života. U neelitnih slojeva čak i jedan osobni poraz može trajno marginalizirati osobu. Elite si mogu dopustiti gubljenje bitke i regrupirati svoje snage za nove borbe. To dovodi do stanja trajnog sukoba koji je u informacijsko doba maksimaliziran i sveden na dnevnu bazu.

U osnovi, trebalo bi se raditi o dobrom fenomenu. Stalno natjecanje jedna je od temeljnih pretpostavki tehnokratsko-meritokratskih procesa koji bi liberalne demokracije trebali činiti nadmoćnim poretkom. Najbolji i najvrjedniji će biti nagrađeni, dok će lijeni i manje sposobni biti gurani prema dolje.

Status stručnjaka ne trpi srednji sloj, postoje samo dobri i loši

No, pretjerano natjecanje među elitama može biti pogubno za stabilnost i opstanak društva, jedna je od poznatih teza kliodinamičara Petera Turchina. Neki od pretendenata na članstvo u elitama usvajaju antielitna uvjerenja čime se oportunistički svrstavaju među predvodnike nezadovoljnika percipiranim nepravednim monopolom moći. Elite često nameću kao barijere zahtjevne i složene norme, a pretendenti potiču stvaranje paralelnih struktura moći koje su konkurencija postojećim. Institucije se okreću jedna protiv druge, a članovi elita pribjegavaju zarobljavanju određenih institucija kako bi poslužile kao utvrde za očuvanje njihovog statusa. Sveučilišta i znanstvene institucije pri tome nisu iznimka.

U znanosti, obrazovanju i vezanim visokim djelatnostima već desetljećima raste broj pretendenata za ograničeni broj mjesta. Fakultetsko obrazovanje prestalo je biti rijetko, a funkcija poslijediplomskih studiji više je imetak za plaćanje troškova nego dostizanje rijetkog intelektualnog postignuća. Rastući je svjetski problem stvaranje obrazovanih radnika koji su prisiljeni raditi u poslovima ispod njihovih kvalifikacija što vodi do ogorčenosti. U znanosti se radna mjesta u pravilu stvaraju kada netko napusti zemlju, tržište rada ili svijet živih, a natjecanje za njih je oštro i surovo.

Status intelektualca u društvu podložan je istim mehanizmima. Informacijsko doba omogućilo je da se status stručnjaka revidira iz dana u dan. Javnosti su najatraktivniji stručnjaci koji su joj lako dostupni i slažu se s uvjerenjima koja javnost već gaji. Za svako stajalište naći će se dovoljno stvarnih ili prividnih stručnjaka koji će pokušati kapitalizirati u toj niši. Kako status stručnjaka ne trpi srednji sloj – samo dobre i loše, dolazi do potrebe za isticanjem od drugih pod svaku cijenu. Većini ljudi bitno je razlikovati se od glupih, no u znanstvenika i stručnjaka cilj nije biti pametniji od njima očito inferiornih, nego od onih koji su im bliskih intelektualnih sposobnosti.

Dodatni je problem što ljudi imaju tendenciju da više vjeruju onima koji su sigurni u sebe (što je jedan od razloga za famozni psihopatski šarm). To je posebice pogubno kod stručnih pitanja jer se odgovori o mnogim problemima mogu dati tek kao složene prosudbe koje zavise o mnogo čimbenika. Laici u tome mogu vidjeti pametovanje, izbjegavanje odgovora ili nesposobnost. Javnost se stoga okreće javnim ličnostima koje su spremne dati jasne i britke prognoze.

Psihopatski šarm: više se vjheruje onima koji su sigurni u sebe i ‘ne pametuju’

• Bojno polje prognoziranja

Od samog početka pandemije medijima kruži velik broj stručnjaka koji iznose najrazličitije brojeve procjena zaraženih i mrtvih. Svijet će još dugo biti izložen javnoj raspravi oko očekivanog broja smrti, stvarne smrtnosti, postotka zaraženih potrebnih za početak učinka imuniteta krda i drugih epidemioloških termina. Stručne prognoze formulirane su probabilistički što ih čini odbojnim i nerazumljivim javnom diskursu. Cilj prognoza je voditi i pomagati u procesu odluka, no one se redovito interpretiraju kao definitivne izjave o događajima koji će se dogoditi poput bacanja novčića u zrak – on će pasti ili na jednu ili na drugu stranu. Meteorolozi prognoze formuliraju tako da govore o velikoj vjerojatnosti kišnog ili sunčanog vremena, no većina ljudi interpretira njihove prognoze kao događaj koji će se ili dogoditi ili se neće dogoditi. Osim toga, predviđanja često utječu na same ishode događaja koje nastoje prognozirati. Predviđanja broja umrlih formulirana su kondicionalno, odnosno ovisno o tome hoće li se uvesti i poštovati preventivne mjere.

Prognoze se temelje na ekstrapolaciji podataka o događaju koji se nije dogodio, a temeljene su na uzorcima koji se prikupljaju pristrano pa je njihova pouzdanost i interpretacija velik problem. Za pojedina mjerila, moguće je ovisno o pristupu interpretaciji dostupnih podataka dobiti procjene mjerila smrtnosti koje su različite nekoliko, ali možda i više desetaka puta. Time je otvorena mogućnost za brojne različite, a potpuno utemeljene procjene podataka.

Uvijek kontrarijanski raspoložen statističar rizika Nicholas Taleb za prvog svjetskog vala zatvaranja kritizirao je mjere zatvaranja kao empirijski nedokazane. Procjene su bazirane na uzorcima koji nisu reprezentativni. Velik broj asimptomatičnih ljudi nikad nije testiran, no jest većina ljudi koji pokazuju ozbiljne simptome (obično stariji). Zbog toga je moguća smrtnost precijenjena, a sve prognoze su besmislene. Pandemija predstavlja Talebu omiljeni slučaj crnog labuda, nezamislivog događaja čije je postojanje i vjerojatno nemoguće zamisliti dok se ne dogode. Sam Taleb je u skladu sa svojom kontrarijanskim tendencijama brzo upozorio da pandemija nije crni labud već bijeli labud zato što svjetske zdravstvene institucije upozoravaju na njenu mogućnost već godinama.

Tajno revidirao svoje prognoze. Richard Epstein

Richard Epstein je 16. ožujka prognozirao da u SAD neće biti više od 500 smrti od koronavirusa. Već tjedan dana kasnije morao je ispraviti svoj tekst i dodati komentar da je njegova izvorna procjena bila 10 puta premala. No, tjedan dana kasnije, kriomice je izmijenio i ispravak i reformulirao ga tako da zvuči da je njegova početna procjena iznosila 5000 smrti čime si je dopustio da pogodi brojku smrti od 50 000 u SAD. Unutar samo dva tjedna Epstein je morao povećati svoju procjenu 100 puta što dobro ilustrira varljivost stručnih preporuka.

Kada se ne prognozira o brojevima smrti, prognozira se o učinkovitosti i potrebama mjera zatvaranja. Švedska je postala kontrolni slučaj za pitanje jesu li stroge mjere zatvaranja potrebne za spašavanje države. Njena ekonomija nije izbjegla posljedice. Švedski zavod za zapošljavanje očekuje da će stopa nezaposlenosti dostići 11% u ožujku iduće godine što je porast od otprilike 4% zbog pandemije. Iako je smrtnost u Švedskoj gora u usporedbi s Danskom nije katastrofalna i u kolovozu je bila bliska onoj SAD, no silaznog trenda jer su se rane smrti dogodile u domovima za starije. S druge strane, Švedska nije ni blizu ciljanog postotka stanovništva potrebnog za imunitet krda. Glavni švedski epidemiolog misli da bi mogao iznositi 30%, iako je vjerojatnije bliže 20% ili 25%, što je daleko od potrebnih 70% (vjerojatnije 80%), no vrlo blisko postocima zaraženog stanovništva u žarištima poput Londona ili New Yorka. Šveđani su prvotno očekivali dostići tu brojku već početkom svibnja. Ishodi ne govore jasno u prilog pobornicima švedskog modela niti u prilog kritičarima. Kao i kod prognoza o smrtnosti, pandemija omogućuje veliku plastičnost analiza.

Ako stručnjaci mogu doći do različitih zaključaka temeljem istih podataka, kome javnost i političari trebaju vjerovati? Philip Tetlock je 2005. analizirajući prognoze stručnjaka utvrdio da velik broj stručnjaka ne daje bitno bolje prognoze od nasumičnih pogodaka. No, postojali su stručnjaci koji su bili bolji od predviđanja od svojih kolega. „Lisice“ su imale više širokog znanja o više polja i bolje su bile u integriranju i generaliziranju svog znanja. „Ježevi“ su bili visokokvalificirani u jednom polju i imali su poteškoća u prognoziranju jer su znali primjenjivati samo znanje ograničeno na jedno usko polje na svaki problem. Tetlock je uočio da su ježevi bili previše samouvjereni zbog svoje visoke stručnosti u jednom složenom području i nisu kritički razmišljali o svojim i situacijskim ograničenjima. Lisice su zbog svoje šire informiranosti bile svjesnije svojih ograničenja i fleksibilnije u svojim predviđanjima.

• Prosudbeni egalitarizam i kriza autoriteta

Sociolog Gil Eyal u ovogodišnjoj knjizi The Crisis of Expertise (2020) upozorava da znanost postaje domena kojoj se sve manje vjeruje upravo zato što postaje neizostavan dio donošenja odluka u svakodnevnom životu. Upozorenja o antiintelektualizmu stalno se pojavljuju kroz povijest, no postaju očitija danas jer je sve više znanstvenih disciplina potrebno za upravljanje društvom. Eyal kao i Turchin smatra da je broj pretendenata za status stručnjaka narastao, a borbe među njima postaju sve intenzivnije.

Sve je manje znanstvenih pitanja koji se neće odraziti na društvo ili politiku. Epidemiolozi su desetljećima upozoravali na rizik od širenja zaraznih bolesti iz Azije, ali taj je problem 2020. prestao biti teoretski problem zdravstvenih organizacija i postao stvarnost svakog čovjeka na planetu. Čak i tehnička pitanja koja nemaju izravni dodir s ljudima poput uvođenja 5G tehnologije postaju politizirana. Kako znanost postaje dio politike, tako i politika ulazi u znanost. Dolazi do povratne petlje gdje se pojedini problemi polariziraju, a nova zbivanja samo produbljuju podjele. Nije teško primijetiti da su oni skloni populističkom antiestablišmentu spremno stali na stranu protivnika nošenja maski jer se u suštini radi o otporu postojećem poretku.

Raste broj pretendenata za status stručnjaka, a borbe među njima postaju sve intenzivnije. Gil Eyal

Krizu legitimnosti stručnih autoriteta teško je odvojiti od krize legitimiteta liberalne demokracije. Jedna od neželjenih posljedica širenja dostupnosti obrazovanja i informacija je to što se time implicira svojevrsni prosudbeni egalitarizam. Postojanje slobode izražavanja i demokratskog sustava uzima se kao dokaz da su sva mišljenja jednako vrijedna. Kao i u drugim poljima, ravnopravnost se brka s jednakošću vrijednosti. Nejednakost u bilo kojem obliku postala je opasna riječ u suvremenom društvu. Sva postignuća moraju se izjednačiti u ime laičkih shvaćanja slobode, pravednosti i jednakosti, što laike ohrabruje da vjeruju da su njihovi zaključci jednako dobri makar bili protivni konsenzusu stručnjaka. Laičko razmišljanje izjednačava mentalni rad s određenim oblikom fizičkog rada. Nekad se smatralo da je za točan odgovor bilo potrebno nekoga nazvati ili posjetiti, otići u knjižnicu ili arhiv da bi se došlo do neporecive teoretske činjenice koja piše negdje. Informacijsko doba danas nudi pregršt informacija sa samo nekoliko klikova što se u umovima mnogih izjednačuje s nalaskom mitske točne činjenice.

Rast populističkog impulsa u javnoj raspravi sili političare da se počnu oslanjati na stručnjake čije se preporuke poklapaju s onima koje javnost očekuje. Kao odgovor na tu tendenciju stručnjaci se primiču poziciji paternalističke tehnokracije u korist ‘glupe’ javnosti

Rastuća zabrinutost zbog nejednakosti moći u razvijenim društvima prelijeva se i na odnos prema stručnjacima. Optuživanje nekoga za sluganstvo elitama i rad protiv interesa naroda zapravo potječe iz rastućeg ogorčenja pojedinaca time što društveni i politički sustav zanemaruje njihovu patnju i interese. U javnoj raspravi se stručnjaci sve manje razlikuju od elita, makar većina stručnjaka ne donosi odluke niti nadilazi sloj dobrostojećih obitelji. Rast populističkog impulsa u javnoj raspravi sili političare da se počnu oslanjati na stručnjake čije se preporuke poklapaju s onima koje javnost očekuje. Kao odgovor na tu tendenciju stručnjaci se primiču zagovaranju paternalističke tehnokracije za korist „glupe“ javnosti čime se dalje produbljuje kriza demokracije. U svemu ulogu imaju i suvremeni mediji. Kada se i traže komentari stručnjaka, prenose se samo njihov vrijednosni sud i banalizirane izjave. Time iz javne rasprave nestaje dio koji bi razdijelio ekspertizu od pukog emocionalnog iznošenja mišljenja.

Suvremena društva ne mogu funkcionirati bez stručnjaka. Stručnjaci griješe, no načelno gledano bolji su u predviđanjima i analizama od motiviranih laika. Zaoštravanje odnosa između javnosti i laika pogubno je za liberalne demokracije. Problem je što je teško procijeniti koje je rješenje. Jačanje stručnjaka riskira smanjivanje njihovog nadzora i transparentnosti procesa. John Ioannidis našao se na udaru kritike zbog upornog lobiranja u Bijeloj kući protiv mjera zatvaranja ekonomije i zbog suautorstva kontroverzne studije u Santa Clari za koju se pokazalo da ima metodoloških problema i sukoba interesa. S druge strane jačanje javnosti povećava rizik da glavni kriterij u stručnjaka postane njihova politička podobnost kako bi legitimirali postojeću politiku. Nezavisnost znanosti i stručnog mišljenja jedna je od osnovica slobodnog društva, a njihova odsutnost osobina autoritarnih režima.

Najteže je ponuditi preporuke kako izbjeći sve destruktivniji proces i postići ravnotežu povjerenja između javnosti i stručnjaka. Možda je procese tek moguće prevenirati jasnim vođenjem institucija, neutralizacijom populističkih tendencija te usađivanjem u obrazovanje vještina kritičkog razmišljanja. Zabrinjava hipoteza da je uspješno partnerstvo stručnjaka i liberalnih demokracija bilo tek jedinstveni  splet okolnosti u drugoj polovici 20. stoljeća kada je društvena nejednakost bila mala, a ekonomije su desetljećima rasle u miru. O nepovjerenju prema stručnjacima bolje je govoriti kao o posljedici drugih problema, nego to pripisivati antiintelektualizmu i zaglupljivanju javnosti.  Sva postignuća civilizacije utemeljena su na akumulaciji znanja i vještina, a stručnjaci će biti ključan dio društva dokle će biti i povijesti.