Puhovski: Marušić se sprda i s vjerom, zbog nedomišljenosti, naravno

Brak je - kao ugovor - onaj (veliki) društveni koncept, na kojemu je baš kršćanstvo nedvojbeno mnogo učinilo, ali to Marušić (kao katolik!?) ne razumije, nego (opet kao katolik!?) dogmatski širi evolucijsku teoriju na društveno-povijesne ugovorne prakse, piše Žarko Puhovski u odgovoru Matku Marušiću, kojim redakcija ovu raspravu zaključuje

Naslovna slika: Julie Andrews (desno) u filmu Moje pjesme moji snovi. Jesu li redovnici i redovnice “poremećeni”, trebaju li biti na liječničkoj skrbi, jer ne daju doprinos “održanju vrste”?

Nezadovoljan mojim tekstom „Bilo kuda, rod je svuda…od Biblije na dalje“ Matko je Marušić reagirao (uobičajeno) ešofirano. Na 949 slovnih znakova (s bjelinama) koliko mu je bilo posvećeno u mojem tekstu, odgovorio je (u skraćenoj verziji) osam puta duljim tekstom, ali dosta nejasnim, zapravo. U četiri točke on bi da pobija moje stavove, no da bi to mogao morao bi ih ponajprije razumjeti, što, izgleda, nije slučaj. Jer, njegovim slijedom:

1.Napisao sam „rod se kao terminus technicus u ne-lingvističkome kontekstu pojavljuje (i to u seksologiji) razmjerno nedavno (1951.), s Moneyevim studijama o hermafroditizmu“. Ne niječući to, M.M. pripovijeda o pretvaranju muškarca u ženu, samoubojstvima, itd., a radilo se je o pukoj historijsko-terminologijskoj oznaci, pa njegova primjedba liči na komentar tvrdnje da je Hitler uveo „Sieg Heil!“ koji bi počeo sa: ali on je bio zločinac…;

Marušić kaže da je bik prema kravi nježan, bikovski. Ta je “nježnost” možda podobna za bikove, ali ljudi takvu praksu milenijima sankcioniraju kao silovanje

2.Na moje ruganje bio-logici onih koji spol svode na „prirodnost“ – paralelom s odnosom bika i krave, M.M. odgovara da je riječ o „odnosu na koji krava pristaje“, a „bik je prema kravi nježan ! Naravno bikovski“. Ne mogu, doduše, konkurirati dubini uvida što ih M.M. ima u psihu bikova i krava, no moj je argument da je ta „nježnost“ možda podobna za bikove, ali nije za (današnje) ljude – koji takvu praksu milenijima sankcioniraju kao silovanje. A „nježnost“ bikova logički prenose na ljude oni koji spol smatraju biologijskom danošću, odnosno, oni, koji poput Marušića pouzdano znaju da „ljudski pretci“ nisu silovali. (Tomu nasuprot, usp., npr., Timothy Taylor, „The Prehistory of Sex: Four Million Years of Human Sexual Culture“, Bantam1996);

Ideja pak da bi „bračna vjernost“ bila „biološki koncept teorije evolucije“ pokazuje posve smušenu „poziciju“:

a) brak je – kao ugovor – onaj (veliki) društveni koncept, na kojemu je baš kršćanstvo nedvojbeno mnogo učinilo, ali to Marušić (kao katolik!?) ne razumije, nego (opet kao katolik!?) dogmatski širi evolucijsku teoriju na društveno-povijesne ugovorne prakse;

b) postoje monogamni i poligamni sisavci, ali brak – kao ugovor – postoji samo u ljudskome društvu. Ako to ne prihvaća, nespretni bi Marušić morao, u najmanju ruku, (prošireno evolucijski) prihvatiti potpuno izjednačenje svih oblika ljudskoga života u paru (heteroseksualnome, dakako) s crkvenim brakom, jer vjernost je i tako moguća…;

c) ako je „vjernost“ o kojoj M.M. piše doista bitno vezana uz odgoj djece, onda ona, logički, obuhvaća i sve vrste paralelnih (seksualnih i inih) veza obaju roditelja s trećima i četvrtima, uz uvjet da zajedno i dalje brinu o potomstvu. Bio bi to interesantan, pa možda i privlačan koncept, ali teško uskladiv, primjerice, s kršćanskim naukom.

3. Dokazujući da su transrodne osobe zapravo „pacijenti“, M.M. – s indikativnim zakašnjenjem – ponavlja zablude koje su ne tako davno pratile i homoseksualne osobe. Iz činjenice pak da se transrodne osobe „obraćaju liječnicima“ (pa i liječnicama gdjegdje) ne slijedi ništa o njihovim pravima, osim, možda, to da ta prava treba posebice štititi. No, ako je za M.M. „istina, opis prirodnoga zakona“, a „poremećaj opis onoga što odstupa“ od tog zakona, onda je problem očit s obzirom na njegovo već navedeno prtljanje s bikovima i kravama, njihovom nježnošću, itd.

Samozvani katolički biolog M.M. završno poentira tvrdnjom da je poremećaj, odnosno odstupanje od normalnosti ono „što nije na korist održanju vrste, što god tome bio razlog“. Tako „poremećeni“ trebaju biti prepušteni liječnici(a)ma na skrb, jer ne daju prinos „održanju vrste“. Tisuće i tisuće svećenika, redovnika, redovnica, npr.? A baš sam za njih pokušao u svojem tekstu pokazati da su osobe kod kojih se rod – društvena uloga, naime – sustavski emancipira od (biologijski dane) spolnosti.

4. Sve ovo M.M. smatra, na koncu, „medicinskom lekcijom“!? Stoljećima razvlačeni Hipokrat trebao bi mu biti svjedokom, no, za razliku od poslovičnih pokojnih svjedoka, ovaj je ostavio svoje jasno stajalište: „štitit ću bolesnika od svega što bi mu moglo štetiti ili nanijeti nepravdu“. Na žalost, M. M. ne vidi povoda da neke, koje očito smatra bolesnicima, štiti od nepravde – dok to neke njemu antipatične teorije barem pokušavaju.

Riječju, radi se o spisatelju koji se – nehotice, zbog nedomišljenosti, naravno – zapravo sprda i s vjerom (kojoj se pripisuje) i s pacijentima  (na koje se kune), pa i s Hipokratom (kojega navodi). Ozbiljan je, čini se (premda je teško provjerivo), jedino u empatiji spram bikova i krava.