Racionalnost u doba korone. Što utječe na odluke Stožera? Kako odlučuju građani? Inteligencija i stručnost nisu garancije

Suprotno uobičajenim uvjerenjima, racionalnost nije isto što inteligencija. Spoznaje iz psihologije prosuđivanja i donošenja odluka upozoravaju nas na mogućnost da će donositelji odluka biti podložni predvidivim neracionalnostima. Vrlo je vjerojatno da će Stožer Civilne zaštite ustrajati u načinu rada koji je donosio rezultate i kad bude vrijeme za promjenu strategije. Što se tiče građana, izgledno je da bi uskoro mogli (neopravdano!) zaključiti da nije baš nužno pridržavati se svih uputa

• Autori, Zvonimir Galić, Nikola Erceg i Mitja Ružojčić, s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istraživači su na projektu „Implicitna ličnost, donošenje odluka i vođenje u organizacijama“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost (projekt 9354, voditelj: izv. prof. dr. Z. Galić). Znanstveni rad koji je napisan na temelju istraživanja može se pronaći na https://psyarxiv.com/cgjw8

Jedan naš poznanik za uskršnji se vikend odlučio oglušiti na pozive Stožera za civilnu zaštitu i posjetio svoje roditelje. Imaju 80 i 75 godina, oboje su kronični bolesnici te spadaju u najrizičniju skupinu potencijalnih oboljelih od COVID-19. Žive s poznanikovim bratom koji skrbi o njima. Naš poznanik nije bio neko vrijeme kod roditelja jer živi u drugoj općini, a nije imao propusnice koje su mu trebale za prelazak „granice“. Netom prije Uskrsa dobio je  propusnicu jer je supruga imala bubrežni napad pa ju je vozio na hitan pregled u bolnicu u općini u kojoj mu žive roditelji. Naš poznanik je obrazovana i bistra osoba, ali misli da je cijela priča oko koronavirusa i fizičkog distanciranja pretjerana i, uostalom, nitko koga on poznaje nije obolio. Zbog toga ne smatra da je pogriješio što je posjetio roditelje neposredno nakon što je boravio u bolnici u kojoj je mogao biti izložen koronavirusu. Voli svoje roditelje i ne želi da obole ili umru, ali ih je svojim neodgovornim ponašanjem doveo u opasnost jer njegova ponašanja proizlaze iz njegovih netočnih uvjerenja o trenutačnoj situaciji.  Racionalno ponašanje je ono koje nas dovodi do ishoda koje želimo odnosno ono koje u nekoj situaciji maksimalizira našu ukupnu dobrobit (instrumentalna racionalnost). Ono je moguće jedino u slučaju da je utemeljeno na racionalnom mišljenju odnosno proizlazi iz uvjerenja koja točno održavaju stvarnost (epistemička racionalnost).  Naš poznanik, premda inteligentan, ponaša se instrumentalno neracionalno (dovodi u životnu opasnost roditelje koje voli) jer njegovo ponašanje proizlazi iz njegovih netočnih uvjerenja o trenutačnoj situaciji (epistemičke neracionalnosti).

Suprotno uobičajenim uvjerenjima, racionalnost nije isto što inteligencija. Predvidljivim neracionalnostima skloni su i manje i više pametni građani i, vjerojatno relativno inteligentni, donositelji odluka. Spoznaje iz psihologije, posebno istraživanja iz prosuđivanja i donošenja odluka, ukazuju nam na neke neracionalnosti koje su u novoj i neizvjesnoj situaciji suočavanja s koronavirusom očekivane i predvidive. U ovom tekstu opisat ćemo rezultate i implikacije istraživanja u kojem smo ispitali odrednice racionalnog ponašanja građana u doba korone te ćemo pokušati predvidjeti buduće iracionalnosti građana i donositelja odluka odnosno implikacije koje će te neracionalnosti imati za suočavanje s opasnostima vezanim uz COVID-19.

• Koronavirus, racionalnost i građani

Između 21. i 29. ožujka, u najkritičnijem periodu pandemije u Hrvatskoj, odnosno trenutku kada smo se još pribojavali da ćemo dijeliti sudbinu Italije ili Španjolske, proveli smo istraživanje na više od 1000 građana Hrvatske kojim smo pokušali ispitati o čemu ovisi odgovorno ponašanje građana u trenutačnoj situaciji. Sudionike smo regrutirali preko društvenih mreža pa su među našim sudionicima većinu činili obrazovaniji (više od 80% visokoobrazovanih), mlađi sudionici (prosječna dob 35, raspon od 15 do 74) i žene (74%).

Prije svega htjeli smo provjeriti jesu li mjere i preporuke Stožera za civilnu zaštitu uistinu rezultirale odgovornijim ponašanjem građana pa smo pitali sudionike jesu li u zadnjih 10 dana prali ruke češće i temeljitije, izbjegavali fizički kontakt s drugim ljudima, pazili da kašlju i kišu u lakat ili maramicu te jesu li izbjegavali izlazak iz kuće/stana. Većina sudionika navela je da je promijenila navike zbog COVID-19 krize odnosno da se ponaša odgovorno, ali se značajna manjina nije ponašala sukladno preporukama Stožera (Slika 1). Budući da je znatan dio naših sudionika bio visokoobrazovan, zaključili smo da stupanj obrazovanja očito nije dovoljan „zaštitni faktor“ protiv neodgovornog ponašanja nego smo se fokusirali na zabrinutost oko situacije s koronavirusom i znanstveno neutemeljena uvjerenja povezana s koronavirusom/bolesti COVID-19 kao moguće odrednice (ne)odgovornog ponašanja.

Slika 1. Odgovorno ponašanje sudionika istraživanja u korona krizi

Sudionici našeg istraživanja bili su zabrinuti zbog situacije, što je oblikovalo njihovu procjenu situacije, ali i odredilo stupanj odgovornog ponašanja. Skoro polovica naših sudionika (46%) procijenila je da su znatno zabrinuti za sebe i svoju obitelj zbog koronavirusa, a čak je četvrtina sudionika procijenila je da će 31. 3. u Hrvatskoj biti 2000 ili više potvrđeno zaraženih (stvarni broj bio je 867). Također, većina, čak 68% sudionika, smatrala je da osoba zaražena koronavirusom u prosjeku zarazi preko 10 novih ljudi (procjene se razlikuju ovisno o izvoru, ali se obično kreću između 2 i 4). Naši rezultati pokazali su da je stupanj zabrinutosti djelomično proizlazio iz opće sklonosti ljudi tjeskobi i, važnije, odražavao se u većem stupnju odgovornog ponašanja. Dakle, tjeskoba i zabrinutost u ovoj situaciji pokazali su se pozitivnim „saveznicima“ jer su doveli do boljeg uvažavanja preporuka o prikladnom ponašanju u kriznoj situaciji.

Sudionike smo pitali i koliko se slažu s nizom teorija zavjere oko koronavirusa (Slika 2) i „metodama“ liječenja COVID-19 bolesti (Slika 3) koje nisu znanstveno potvrđene, a kruže internetom od pojave zaraze. Premda se većina sudionika nije slagala niti s jednom teorijom, neke od njih dobile su značajnu potporu. Trećina naših, uglavnom visokoobrazovanih sudionika, složila se s tvrdnjom da koronavirus nije potekao od životinja već je stvoren u laboratoriju.  Slično je bilo i sa zabludama o liječenju bolesti COVID-19: čak četvrtina sudionika se barem donekle složila s tvrdnjama da se koronavirus može isprati iz grla većim količinama vode odnosno da se zaraza može spriječiti pijenjem vrućih napitaka ili tuširanjem u vrućoj vodi.

Slika 2. Slaganje sudionika istraživanja s teorijama zavjere povezanima s korona virusom.

Slika 3. Slaganje sudionika istraživanja sa znanstveno neutemeljenim metodama liječenja bolesti COVID-19.

Zanimale su nas i psihološke odrednice vjerovanja u te zablude. Dodatni podaci koje smo prikupili o sudionicima našeg istraživanja pokazali su da su ta uvjerenja djelomično vezana uz inteligenciju odnosno da su inteligentniji sudionici našeg istraživanja bili manje skloni slagati se sa znanstveno neutemeljenim uvjerenjima. Međutim, i kad smo sudionike statistički ujednačili po inteligenciji, stupanj vjerovanja u navedena neutemeljena uvjerenja ovisio je o njihovoj sklonosti racionalnom mišljenju.  Ljudi koji su bili skloni oslanjati se na osjećaje i intuiciju više nego na objektivne podatke i argumente bili su skloni neutemeljenim uvjerenjima. Takvim uvjerenjima također su bili skloni i oni koji su inače neskloni preispitivati vlastite zaključke i razmatrati argumente suprotne svojim trenutnim razmišljanjima.

Ono što nam je bilo puno zanimljivije – zablude oko porijekla koronavirusa i načina liječenja COVID-19 bile su relativno snažno povezane s većom učestalosti neodgovornog ponašanja i, uz izostanak zabrinutosti, predstavljale su ključan psihološki mehanizam koji potiče neodgovorno ponašanje. Teorije zavjere i pristajanje uz neznanstvena uvjerenja pojednostavljeno se izjednačavaju s nižom inteligencijom i lošijim obrazovanjem (zapravo, neke složene teorije zavjere zahtijevaju značajne kognitivne kapacitete da bi ih se osmislilo i/ili razumjelo).  Vjerovanje u ne-znanstvena uvjerenja zadovoljava psihološku potrebu da se razumije složena i nepredvidiva situacija te predvidi njen budući razvoj što umanjuje tjeskobu koju izaziva osjećaj ugroženosti zbog koronavirusa. Međutim, ova uvjerenja su problematična jer smanjuju motivaciju za odgovorno ponašanje pa su zato potencijalno štetni medijski napisi koji uvode teorije zavjere u „mainstream“ medije odnosno ekstremni mediji koji promoviraju radikalne ideje. Prema tome, najučinkovitiji način obeshrabrivanja neodgovornih ponašanja građana predstavlja kombinacija osvještavanja potencijalnih rizika odnosno crnih scenarija (tzv. apel strahom) te temeljito „raskrinkavanje“ pogrešnih uvjerenja koja se pojavljuju u različitim izvorima. 

• Koronavirus, racionalnost i donositelji odluka

Naši rezultati, dakle, donekle objašnjavaju dosadašnji uspjeh mjera Stožera za civilnu zaštitu. Do sada su donositelji odluka na građane utjecali prvenstveno koristeći apel strahom  („Virus je jako opasan i ubija velik broj ljudi diljem svijeta.“ , „Ukoliko se ne budete ponašali odgovorno i prema uputama, riskirate da ubije i vas ili nekog vama bliskog.”) Kako se vidi i iz našeg istraživanja, prestrašenost i zabrinutost zbilja dovode do odgovornijeg ponašanja.

Doživljaj da predložene mjere nemaju smisla, zamor zbog učinaka koje one imaju na normalan život te vanjski poticaji kao što je lijepo vrijeme, predvidivo će izazvati porast neodgovornog ponašanja.

Međutim, postoje barem dva  problema s dugotrajnijim korištenjem apela straha. Prvo, izazvani strah može imati i neželjene posljedice. Pretjerani strah može uzrokovati da ljudi odgađaju potreban posjet liječniku zbog straha od zaraze odnosno ostaju u okolnostima u kojima im prijeti jednaka ili veća fizička ugroza kao i ona od COVID-19. Na ovaj način odgovorno ponašanje koje je posljedica upotrebe apela strahom „poništi” svoje pozitivne učinke u domenama života koje nisu izravno povezane s koronavirusom. Drugo, igranje na kartu straha vrlo vjerojatno neće biti dugoročno učinkovito. Trenutačne mjere su vrlo restriktivne, a većina nas, srećom, nema izravno niti posredno iskustvo s COVID-19.  Stoga će nam s protokom vremena biti sve teže predočiti što smo poštivanjem restriktivnih mjera kao zajednica izbjegli. Izgledno je da bi naši građani uskoro mogli (neopravdano!) zaključiti da su „prijetnje” bile pretjerane i da nije baš nužno pridržavati se svih uputa koje dobivamo. Doživljaj da predložene mjere nemaju smisla, zamor zbog učinaka koje one imaju na normalan život te vanjski poticaji kao što je lijepo vrijeme, predvidivo će izazvati porast neodgovornog ponašanja.

Zbog iskustva bliskog rada u stresnim i neizvjesnim okolnostima, među ključnim donositeljima odluka vrlo vjerojatno su se razvili osobni odnosi koji, po svim dostupnim spoznajama, mogu predstavljati prijetnju jasnom i nepristranom sagledavanju situacije. Stožer civilne zaštite

Stožer Civilne zaštite trenutačno izvrsno radi, ali svoje odluke donosi u uvjetima visoke neizvjesnosti. Posljedice tih odluka na niz aspekata nemoguće je sagledati iz trenutačne perspektive pa ćemo njihovu kvalitetu moći adekvatno procijeniti tek u narednim mjesecima i godinama. Spoznaje iz psihologije prosuđivanja i donošenja odluka upozoravaju nas na mogućnost da će donositelji odluka biti podložni predvidivim neracionalnostima. Primjerice, vrlo je vjerojatno da će ustrajati u načinu rada koji je donosio rezultate i kad bude vrijeme za promjenu strategije. Nadalje, zbog iskustva bliskog rada u stresnim i neizvjesnim okolnostima, među ključnim donositeljima odluka vrlo vjerojatno su se razvili osobni odnosi koji, po svim dostupnim spoznajama, mogu predstavljati prijetnju jasnom i nepristranom sagledavanju situacije. Osim što bi donositelji odluka mogli biti odani pravcima donošenja odluka i kad više ne budu davali odgovarajuće rezultate (pristranost prekomjernog troška), lako je moguće da će postati ranjivi na pristranost potvrđivanja i selektivno tražiti samo one informacije koje će potvrđivati već zacrtani smjer odlučivanja.

Istraživanja iz psihologije timskog donošenja odluka pokazuju da su u različitim domenama najbolji oni timovi koji uz niz stručnjaka s iskustvom kvalitetne suradnje sastav tima učestalo obnavljaju novim članovima koji dovode u pitanje uobičajen način donošenja odluka i donose nove perspektive. Primjerice, u svrhu donošenja najkvalitetnijih odluka za sve članove društva, timu donositelja odluka u kojem su zdravstveni stručnjaci (epidemiolozi i infektolozi) te ministri koji upravljaju ključnim državnim sustavima (zdravstvo i unutrašnji poslovi) mogli bi biti priključeni vrhunski stručnjaci za ekonomske i društvene teme jer će se kvaliteta odluka Stožera vrlo brzo vrednovati prema njihovim ekonomskim i društvenim posljedicama.

• Građani, donositelji odluka i aktivno otvoreno mišljenje

Pandemija koronavirusa predstavlja zdravstveni, ekonomski i socijalni izazov generacije.  Način na  koji se s njom suočavamo odredit će razvoj društva u predstojećim godinama. Najveću šansu za dobrobit najvećeg broja članova društva imat ćemo ako se i građani i donositelji odluka oslone na racionalno mišljenje.

Racionalnost neke donesene odluke u životu najčešće prosuđujemo prema ishodu kojim je ona kasnije u životu rezultirala. Tako, primjerice, racionalnost odabira odjevnog predmeta ili obuće prosuđujemo na temelju udobnosti ili reakcije okoline, a ispravnost odluke o izboru automobila prema broju odlazaka automehaničaru (ali i reakcije okoline). No, slično ključnim životnim izborima kao što je odabir životnog partnera ili karijernog puta, situaciju suočavanja s koronavirusom obilježava složenost i nepredvidivost. Posljedice odluka građana i donositelja odluka su višestruke, vremenski udaljene od donesene odluke, imaju visoku cijenu i ovise o nizu stvari koji nisu pod njihovom kontrolom.

Za maksimiziranje dobrobiti u ovakvim situacijama psihologijska istraživanja predlažu tzv. preskriptivne teorije racionalnosti koje propisuju način i proces prosuđivanja i odlučivanja koji će rezultirati najtočnijim prosudbama, uvjerenjima i odlukama. Najpoznatija od ovih teorija je ona koja ističe važnost „aktivnog otvorenog mišljenja” (eng. Actively open-minded thinking; AOT). AOT se odnosi na tendenciju preispitivanja inicijalnih zaključaka i na aktivno traženje dodatnih informacija i argumenata, posebno onih koji se ne slažu s našim trenutnim uvjerenjima i zaključcima, te adekvatno uključivanje tih novih informacija u konačan zaključak ili odluku.

Kada donosimo važne odluke trebali bismo prosuđivati (1) jesmo li dobro promislili o svim argumentima koji su nam dostupni, (2) jesmo li tražili dodatne perspektive kako bi donijeli argumentiranu odluku i (3) jesmo li tražili razloge zbog kojih bi naši trenutni zaključci mogli biti krivi ili smo selektivno birali dokaze koji će nas poduprijeti u već donesenim odluka. Prema svim dostupnim informacijama, ovakav proces donošenja odluka ima najveću vjerojatnost uspjeha. To vrijedi za našeg poznanika s početka teksta, ali i donositelje ključnih odluka iz Stožera civilne zaštite.

• O istraživačima:

Zvonimir Galić izvanredni je profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovi glavni istraživački interesi vezani su uz motivaciju i donošenje odluka u organizacijskom i potrošačkom ponašanju a radovi su mu objavljeni u brojnim uglednim međunarodnim časopisima. Bio je gostujući istraživač na Purdue University, Psychological Sciences u SAD-u (Fulbright’s Postdoctoral Research Award), i na Australian National University, Research School of Management u Australiji (Endeavour Postdoctoral Research Fellowship).

Nikola Erceg asistent je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog Fakulteta u Zagrebu. U svom istraživačkom radu bavi se individualnim razlikama u donošenju odluka i racionalnosti. Svoja istraživanja objavio je u međunarodnim časopisima kao što su Journal of Economic Psychology, Journal of Cognitive Psychology i Journal of Happiness Studies. Trenutačno je na doktorskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Mitja Ružojčić je poslijedoktorand na Katedri za psihologiju rada i ergonomiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Međunarodno je objavljivani autor te recenzent za međunarodne časopise iz područja psihologije rada i organizacijske psihologije. U svom radu ispituje što motivira ljude za posao te kako prakse upravljanja ljudskim resursima mogu pomoći da radnici budu produktivniji, a ujedno zadovoljni svojim poslom.