Riječ godine u 2018 mogla bi biti BINO – Brexit in name only

Problem Sjeverne Irske je nerješiv, piše Tin Radovani o razvoju pregovora o izlasku Velike Britanije iz Europske Unije. Ipak, to je znak inteligencije funkcionirati s dvije kontradiktorne ideje u glavi, unatoč tome što je rasplet neminovan. Kako mutež pomaže May da opstane, a Corbynu odmaže da se domogne mjesta premijera

Merry Christmas Ms. May!

How do you like my fudge, sailor?

Dakle, problem Sjeverne Irske je nerješiv. Nerješiv pod pretpostavkom pregovaračkih smjernica, tzv. red lines, koje je Theresa May u veljači ove godine postavila u svojem govoru u Lancaster Houseu. Njihovu srž čine tri ‘izvan’: izvan ingerencije Europskog suda pravde (ECJ), izvan jedinstvenog tržišta, izvan carinske unije.

No, želi li se:

• očuvati uska interpretacija Brexit referenduma izražena u tim tvrdo postavljenim pregovaračkim pozicijama,
• očuvati teško postignut mirovni sporazum od Velikog petka u pokrajini, i
• izbjeći irski veto na nastavak pregovora o razvodu s EU te prelazak na fazu o trgovinskim odnosima post Brexit,

ta tri britanska ‘izvan’ mogu onda značiti samo jedno od slijedećega:

1. ili granice između Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva nema, pa prema tome Velika Britanija ostaje unutar jedinstvenog tržišta, unutar carinske unije i pod ingerencijom ECJ-a (tri ‘izvan’ su poništena), što znači da nema ništa od ‘stvarnog’ izlaska iz Unije, ‘poštivanja’ demokratski izražene volje većine te da opet slijedi ‘građanski rat’ oko EU,
2. ili da tvrda granica mora biti na kopnu između Republike Irske i Sjeverne Irske, a kako još nema te tehnologije koja može uvjeriti političare s obje strane te granice da će se održati slobodni i nesmetani protok roba i ljudi, to znači da mirovni sporazum pada u vodu uz mogući povratak nemira, da ne kažem nasilja, a do toga baš nikome nije stalo,
3. ili da granica mora biti negdje na Irskom moru između Britanije i Irske, što ruši teritorijalnu cjelovitost Ujedinjenog Kraljevstva. I dok bi to još bilo prihvatljivo katolicima u Sjevernoj Irskoj, ta ideja tjera pjenu na usta protestantskim unionistima (DUP) koji s deset glasova održavaju Theresu May u ulici Downing.

I kako bi to apokrifno rekao bard: „Therein lies the rub.“ Nešto ili netko mora popustiti. A ako ne, onda jedino preostaje muljaža[1].  No, nije svaki fudge probavljiv svakome.

To je, koliko se čini, postalo na vrlo bolan način jasno britanskoj premijerki negdje pri kraju glavnog jela (bio je serviran iverak) i deserta (ne znam što je trebalo biti servirano) u ponedjeljak 4. prosinca tijekom ručka u uredima Predsjednika Europske komisije u Briselu, četiri dana prije roka koji joj je EU dala za postizanje odlučnog napretka u prvoj fazi pregovora o razvodu kako bi se mogla pokrenuti druga, ona za njezin politički opstanak bitna, o trgovinskim odnosima. S druge strane stola je sjedio Jean-Claude Juncker, ne baš osoba kojoj se je pametno ispričati usred zadnjeg zalogaja iverka i reći da joj od deserta neće biti ništa jer vam je upravo propala pregovaračka pozicija za izlazak iz EU. Jean-Claude je bio izbačen iz sale i Theresa je sat vremena pokušavala uvjeriti Arlene Foster (predsjednicu DUP-a) da muljaža koju je ona predložila između Republike Irske (dakle EU i jedinstvenog tržišta) i Sjeverne Irske neće vremenom narušiti teritorijalnu cjelovitost Velike Britanije, tj. polako odlijepiti pokrajinu od ostatka kraljevstva ostavivši ju samu i napuštenu u jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji.

Prema pisanju Telegrapha, Theresa May je u pola ručka s Junkerom nazvala Arlene Foster (na slici), protestantsku unionisticu (DUP) ne bi li je uvjerila da dogovor o granici neće narušiti cjelovitost Velike Britanije

Muljaža se sastojala u razmjerno liberalnom britanskom shvaćanju i prihvaćanju uvjeta koji je postavio Dublin, da post Brexit ne smije biti regulativne divergencije između pravila koja rukovode tržištima EU i Velike Britanije (nužna muljaža kako bi se očuvao mirovni sporazum od Velikog petka), tj. da se regulativna konvergencija (koja je inače uvjet za pristupanje u EU) mora poštivati između EU i UK. Međutim, kako se DUP-ovcima činilo, time bi se uspostavio dvostruki regulativni sustav u Velikoj Britaniji koji bi Sjevernu Irsku polako počeo udaljavati od matice zemlje.

Još je uvijek prvo pravilo politike da treba znati kako brojati

Nitko nije mogao pretpostaviti da britanska premijerka neće potrošiti ni pet minuta na konzultaciju sa strankom:

• koja je tvrdo unionistička,
• koja se jedina od glavnih sjevernoirskih stranaka protivila mirovnom sporazumu u pokrajini, i
• koja joj s 10 glasova omogućava da bude na vlasti.

Slijedećih pet dana Velika se Britanija zabavljala učenjem razlika između ‘regulativne konvergencije / divergencije’ i ‘regulativnog sklada’ (regulatory alignement). Semantičkih se nijansi ne bi postidjeli ni najveći umovi skolastike. Ukratko, da ne ulazimo u to koliko puta je Theresa zvala Arlene, koja se prva dva dana nije dala ni namamiti iz Belfasta u London, a niti odazivala na telefonske pozive, i u to koliko puta su članovi britanskog kabineta pokušali nalijepiti različite slojeve smisla i značenja na te termine, dovoljno je reći da je dogovor opet postignut u zadnji trenutak. Nacija je tako s velikom zebnjom iščekivala ukrcavanje PM-a na avion za Brisel, do kojeg je konačno došlo nešto iza ponoći s četvrtka na petak 8. prosinca.

Naravno da je psihodrama koja se zbivala tih dana između Belfasta i Londona bila samonanesena rana koja potiče još od izvanrednih izbora u lipnju ove godine. No, na kraju DUP-ovci su ipak shvatili da moć njihovih 10 glasova koju imaju nad Theresom May po confidence and supply dogovoru ima vrlo jasna ograničenja. Naime, da ta moć postoji samo u sadašnjoj, jedinstvenoj i teško ponovljivoj parlamentarnoj aritmetici po kojoj su oni nužno potrebni konzervativcima da spriječe laburistički dolazak na vlast.

Sve je jasnije da zahvaljujući dugoj sjeni koju drug Corbyn baca na poziciju britanskog premijera, slabost Therese May je zapravo njezina najveća snaga, kao što je snaga Arlene Foster i torijevskih euroskeptika njihova najveća slabost, jer je razmjerno malo potrebno da se u ulici Downing promjeni stanar

Dakle, ne postigne li se dogovor o kraju prve faze pregovora s EU, politička budućnost Therese May dolazi u pitanje, a s njenim mogućim padom otvara se, iako ne nužna, i mogućnost novih izbora, a u tom slučaju je sasvim jasno da su minimalni izgledi kako bi se ponovio isti odnos snaga kojim DUP-ovci kontroliraju Torijevce, pobijedili oni ili ne, tj. došao Corbyn na vlast ili ne[2]. Prema tome, Arlene Foster je vrlo brzo došla do toga da ona jednako tako treba May koliko i Theresa nju, te da bi svako daljnje ucjenjivanje moglo nepovratno izbaciti DUP iz centra političke moći. A Jeremya Corbyna, osvjedočenog simpatizera ujedinjene Irske, protestantski se unionisti boje kao vrag tamjana (doslovno, s obzirom na to da vrlo vjerojatno vjeruju u to da vrag postoji, jer za njih drugog objašnjenja za evoluciju i jednakopravnost homoseksualnih brakova jednostavno nema).

Sve je jasnije da zahvaljujući dugoj sjeni koju drug Corbyn baca na poziciju britanskog premijera, slabost Therese May je zapravo njezina najveća snaga, kao što je snaga Arlene Foster i torijevskih euroskeptika (kratkotrajnih saveznika) njihova najveća slabost, jer je razmjerno malo toga potrebno da se u ulici Downing promjeni stanar, a to nitko od njih ne želi.

“A rose by any other name would smell as sweet …”

Nije bez vraga F. Scott Fitzgerald govorio kako je znak prvoklasne inteligencije biti u stanju funkcionirati s istovremeno dvije kontradiktorne ideje u glavi. Na kraju fudge kojeg su svi prihvatili nalazi se u točki 49.  EU / UK sporazuma o prvoj fazi pregovora i koji sporazum jasno kaže dvije stvari, da:

• UK izlazi iz jedinstvenog tržišta i carinske unije, ali i isto tako da se
• UK obavezuje na potpunu regulativnu sukladnost (‘full alignement’) s EU ukoliko se tijekom daljnje faze pregovora ne pronađe drugi način funkcioniranja otvorene granice na Irskom otoku.

Dakle, mekani Brexit sve samo ne imenom jer ne može biti granice između Sjeverne Irske i ostatka Britanije.

Britanski Brexit ministar i glavni pregovarač David Davis već neko vrijeme govori kako je cilj postići iste ishode s EU različitim regulativnim metodama. Pri tome naravno posvećuje minimalnu količinu vremena kako se to uopće može postići. No, zahvaljujući cijeloj ovog sagi o potpunom regulativnom skladu, ipak se mogu početi nazirati neki obrisi britanske pregovaračke pozicije i toga što UK na kraju svega želi postići. U nedostatku boljeg i bogatijeg opisa (jer zaista do sada smo čuli samo nasumce porazbacane parole) Davis zna govoriti o modelu Kanada +++. To bi okvirno po njemu značilo:

• sve ono što Kanada u ima u svojem ugovoru s EU, plus
• neki dijelovi onoga što je Japan upravo dobio u svojem sporazumu, plus
• uključivanje barem dobrog dijela britanskog servisnog sektora, plus
• City

Servisni sektor je blizu 80% britanskog BDP-a, zapošljava također oko 80% radne snage, a banke i osiguravajuća društva donose najmanje £124bn godišnje državnom proračunu.  Regulativna konvergencija je Velikoj Britaniji dakle itekako važna ne samo radi održavanja slobodnog prometa roba, nego prije svega radi priznavanja jednakih standarda poslovanja u servisnom sektoru i tzv. ‘passporting rights’ za banke koja im omogućavaju slobodno poslovanje u EU, i daljnje održavanje koliko toliko centralne uloge City-a kao jednog od glavnih svjetskih financijskih središta. Bez svega toga u paketu ta priželjkivana srednjeatlantska pozicija Velike Britanije bi mogla biti prilično neugodna.

Naravno da muljažom ništa nije riješeno i da su glavni problemi samo odgođeni za ne tako daleku budućnost. Recimo, ovako na brzinu, evo nekih:

• puna regulativna sukladnost i regulativna konvergencija kao termini nemaju jasnu pravnu snagu, ostavljajući svim stranama razmjerno velike hermeneutičke i skolastičke slobode oko određivanja pravog smisla (do čega je već i došlo)– dakle, tko će biti nadležan za točnost interpretacije?
• kako će se mjeriti divergencija?
• nije jasno čija će se pravila primjenjivati i kako – jedinstvenog tržišta ili carinske unije?
• nije jasno ukoliko EU u prijelaznom razdoblju odluči promijeniti neka od pravila jedinstvenog tržišta ili carinske unije hoće li na njih UK moći utjecati, hoće li biti za stolom?
• kako će se pomiriti odnosi s trećim zemljama od kojih su neke, Kanda i Japan recimo, a da ne govorimo o budućim ugovorima koje EU kani sklopiti, već jasno rekle kako će raditi probleme ukoliko UK dobije privilegirani status?

Laburisti

Ako je netko mislio da je muljaža oko Brexita svojstvena samo britanskoj vladi, Laburisti tek pružaju pravu predstavu. Corbynov stav, najbolje opisan kao ‘konstruktivna dvosmislenost’, određen je s jedne strane elektoralnom realnošću lipanjskih izbora koja je u laburističko pleme ugurala disparatne dijelove Britanije – srednju urbanu klasu jugoistoka i dijelove antiimigracijske niže klase sjevera (tj. pro-EU Hackney / anti-EU Sunderland koaliciju). A s druge strane njegovim gotovo lenjinističkim nepovjerenjem spram svega što barem naoko jača ili pogoduje tržišnom poslovanju. Takva dvosmislenost navodi laburističkog Brexit ministra u sjeni Keira Starmera na zanimljiva retorička salta mortale oko toga što bi točno njegova stranka htjela na kraju cijelog procesa.

Da budemo odmah na čistu prije nego što nakratko krenemo u pojedinosti, osobno smatram Starmerovo imenovanje jedinim ozbiljnim i pametnim potezom kojeg je Corbyn povukao, a koji je potez izvan njegove comfort zone i uskog kruga istomišljenika. Kao QC i bivši javni tužilac, Starmer je svojom staloženošću, forenzičkom preciznošću i razumijevanjem pravila i procesa, koliko god je to uz Corbyna i McDonnella mogao, izgradio laburističku poziciju koja barem jednim dijelom ne pati od pretjerane ideologiziranosti i retoričkog besmisla tipa ‘Laburisti žele Brexit koji štiti radna mjesta’ (tko to ne želi? čak i Torijevci to žele).

Ne može se reći da ne živimo u fascinantnim danima kad se promjena cijele ideološke pozicije jedne, recimo, ozbiljne zapadnoeuropske političke stranke o sudbinskim pitanjima zemlje može svesti na opreznu upotrebu određenog i neodređenog člana

Rekavši sve to, i nakon što je Barry Gardiner (laburistički ministar u sjeni za trgovinu) tijekom ljeta očito bio bitchslapped za tezu da bi članstvo u carinskoj uniji bilo katastrofalno za UK i da bi je norveški model pretvorio u vazalnu državu, Starmer je odmah nakon zaključenja prve faze pregovora odlučno izjavio da budući model odnosa EU i UK nije toliko važan koliko su važni ishodi. A to su ostanak u carinskoj uniji i varijanti jedinstvenog tržišta. Ili kako se je izrazio – ‘Norveška za 21. stoljeće’. Otvorio je mogućnost pregovora o kvalificiranju četiriju EU sloboda, te ponudio ne potpuno slobodnu imigraciju iz EU, nego jednostavnu imigraciju i slobodu kretanja ljudi.

Mc Donnell, broj dva Laburist: promjena cijele ideološke pozicije svela se na opreznu upotrebu određenog i neodređenog člana: a single market, a ne – the single market; a customs union, a ne – the customs union

Međutim Starmerov najveći uspjeh mora biti to da je naveo Johna McDonnella (broj dva Laburist i ministar financija u sjeni) da se založi za ostanak u reformiranom jedinstvenom tržištu koristeći kao ključnu pojmovnu distinkciju u svojem ideološkom preobraženju razliku između određenog i neodređenog člana, tj. preferirajući ostanak Velike Britanije nakon Brexita u ‘a single market‘ a ne u ‘the single market‘, i ostanak u ‘a customs union‘ a ne u ‘the customs union‘. Ne može se reći da ne živimo u fascinantnim danima kad se promjena cijele ideološke pozicije jedne, recimo, ozbiljne zapadnoeuropske političke stranke o sudbinskim pitanjima zemlje može svesti na opreznu upotrebu određenog i neodređenog člana.

Ostavimo li na trenutak značaj i ulogu gramatike za izgradnju ideoloških pozicija, centralno pitanje postaje koliko dugo može trajati, uz svu Starmerovu pojmovnu preciznosti, ta konstruktivna dvosmislenost Laburista. Radi li vrijeme za Corbyna ili ne? Je li tu iza ugla već ‘Corbyn vrhunac’?

Laburistički fudge ima smisla samo pod pretpostavkom da će parlamentarnih izbora biti prije negoli Velika Britanija formalno istupi iz EU, tj. ako Theresa May padne u slijedećih godinu dvije. Samo u tom ograničenom razdoblju istovremeno namigivanje i Remainerskom Hackneyu i Leaverskom Sunderlandu ima nekog elektoralnog smisla i moglo bi uroditi plodom. Nakon toga status UK je fait accompli, operativna korist od ‘konstruktivne dvosmislenosti’ nestaje i Corbyn postaje Brexit kolaboracionistom barem za jedan dio njegove dosadašnje glasačke koalicije. Kakvi takvi izgledi za jednakomjernu teritorijalnu rasprostranjenost koju favorizira britanski glasački sustav (‘First past the post‘), i koja je valjda elektoralni telos te njegove ‘konstruktivne dvosmislenosti’ oko Brexita, tako pada u vodu i tih 60tak zastupničkih mjesta koja su Laburistima nužna za pobjedu postaju neodsanjani san.

Održi li se May, a kako stvari stoje to postaje sve izvjesnije i izvjesnije, slijedeći izbori su 2022. tri godine nakon izlaska iz EU. A kako se čini nacija polako vraća svoje povjerenje u nju očito smatrajući zaključivanje prve faze pregovora nekakvim uspjehom. Glasačke intencije opet daju prednost Torijevcima (42%) nad Laburistima (41%), a Corbyn bez nekih 10% ispred vladajuće stranke teško da može čvrsto vjerovati u svoju pobjedu.

Ako May padne, Corbyn bi se pobjedom na izborima mogao naći u izuzetno složenoj političkoj situaciji između demokratskog mandata za izlazak iz EU na jednoj strani, i parlamenta koji je većinom za ostanak na drugoj

Osim toga, kako bi nadoknadio neizbježni gnjev Brexitom izdanih dijelova svojeg elektorata, Corbyn bi na slijedećim izborima morao još i više krenuti u retail politics koja mu je donijela uspjeh na ovogodišnjim obećavajući doslovno svakome sve i svašta. To znači da bi on nekako morao nametnuti ne samo ne-Brexit teme, nego i biti izuzetno velikodušan oko mjera koje predlaže (recimo onima ispod 40 godina starosti za svaki glas dati besplatan stan i oprostiti sve studentske dugove). Međutim kredibilitet razmjerno velikodušnih izbornih obećanja, koja će biti nužna kako bi i dalje kontrolirao svoju koaliciju srednje i niže klase, bit će izuzetno teško održati u uvjetima tada već realno postojećeg Brexita i svih ekonomskih problema koji će njime nastupiti.

S druge strane, ako May padne, Corbyn bi se pobjedom na izborima mogao naći u izuzetno složenoj političkoj situaciji između demokratskog mandata za izlazak iz EU na jednoj strani, i parlamenta koji je većinom za ostanak na drugoj. Legislativna navigacija između te Scile i Haribde je gotovo nemoguća.

U svakom slučaju dolazi vrijeme da Corbyn počne definirati na koje to beneficije jedinstvenog tržišta Laburisti računaju kada kažu da se zalažu za Brexit koji štiti radna mjesta.

Što nas čeka u 2018.

• Dobar dio slijedeće godine proći će u raspravama svih strana[3] što točno znači ‘full alignment’ a što ‘regulatory convergence’.
• Dobar dio Leavera će se pitati je li Theresa May uopće izvela Veliku Britaniju iz EU.
• Tijesna parlamentarna aritmetika će učiniti procesualna pitanja izuzetno važnima jer će o tome ovisiti snage i veličine potencijalnih parlamentarnih pobuna.
• Zbog poraza vlade oko amandmana kojim je donji dom parlamenta izborio pravo glasa o konačnom sporazumu Theresa May će jako teško sastaviti parlamentarnu većinu za tvrdi Brexit, te će morati surađivati s parlamentarnom većinom za meki Brexit.
• Laburisti će morati nekako uvjerljivo ukinuti svoju ‘konstruktivnu dvosmislenost’ oko Brexita.
• Riječ godine bi mogla biti ‘BINO’ – ‘Brexit in Name Only’ (Brexit samo imenom).

FLW (famous last words).

[1] U ovom kontekstu tehnički i pravnovažeći termin na engleskom je ‘fudge‘ – između ostalog vrst slatkiša od špinovanog šećera koji se, umjesto s vodom, radi s mlijekom i maslacem (recept dostupan na zahtjev, podatke dostaviti redakciji). Uglavnom, point je da su možda suprostavljene stvari povezane na razmjerno nejasan način, ali da se svima sviđa, tj. da su svi zadovoljni te da formulacija ostavlja interpretaciju svima na slobodnu volju. Kako na hrvatskom nema adekvatnog slatkiša koji bi imao tako važno značenje u strategijama pregovaranja i postizanja sporazuma, dalje u tekstu koristimo naizmjence termine ‘muljaža’ i izvorni termin ‘fudge‘.

[2] Ako bi na novim izborima Torijevci osvojili uvjerljivu većinu ili nešto više zastupničkih mjesta nego sada, automatski se gubi snaga 10 DUP glasova i novi PM može operirati bez obzira na njih. A ako pak pobjedi Corbyn, tek onda postaju irelevantni. Prema tome, jedino s May i sa sadašnjom parlamentarnom aritmetikom DUP nešto znači te im novi im izbori itekako nisu u interesu.

[3] Mnogo ih je: Leaveri i Remaineri kod Torijevaca, Leaveri i Remaineri kod Laburista, LibDems, DUP / ostali u Sjevenoj Irskoj, Velšani, Škoti samo s britanske strane. A zatim, prije svega Republika Irska pa EU Komisija, EU Parlament i svaka EU zemlja.