Dok sasiječete jedan pseudoznanstveni prigovor, nastanu dva nova

Zašto je teško opovrgnuti pseudoznanost? Zato što je uvijek lakše smisliti prigovor nego odgovoriti na njega. Odgovori moraju zadovoljavati visoke kriterije, dok se prigovori mogu rangirati od ozbiljnih do besmislenih, odnosno zlonamjernih. Pseudoznanstvenici su ustvari dosta inventivni -:)

U prvom dijelu ovog članka bile su predstavljene neke karakteristike po kojima možemo prepoznati pripada li neka tvrdnja znanosti ili pseudoznanosti. No, nije bilo govora o tome zašto je pseudoznanstvene stavove općenito teško promijeniti, odnosno zašto testovi iz prvog dijela (opovrgljivost i provjerljiva predviđanja, međurezultati, uklapanje u širu sliku…), i drugi argumenti često nisu sami po sebi učinkoviti u borbi protiv pseudoznanosti.

Moć uvjerenja

Jedan od čestih aduta pseudoznanosti jest da počiva na privlačnim uvjerenjima, odnosno idejama koje se dobro uklapaju u nečiji svjetonazor, pružaju laka rješenja na teške probleme ili jednostavno dobro zvuče. Sama po sebi, uvjerenja su neznanstvena, ona su dio naše osobnosti, filtera kroz koji promatramo svijet (Hanson), i zato ih je tako teško promijeniti. Pogledajmo nekoliko uvjerenja:

1. Prirodno je dobro. Proizvodi koji dolaze iz prirode, „od kumice s placa“, bolji su od konkurencije iz tvornica ili laboratorija

Romantiziranje prirode primjer je čestog uvjerenja koje je raspravom vrlo teško promijeniti. No, konkretnu tvrdnju (1) moguće je provjeriti, odnosno opovrgnuti ako definiramo što znači „bolje“. U slučaju prehrambenih proizvoda tako možemo diskutirati o cijeni, okusu, količini korištenih pesticida, broju neželjenih bakterija ili pak utrošku resursa (prostora, vode…) potrebnim za dobivanje određene količine proizvoda. Međutim, mnogi ljudi su nezainteresirani za takve rasprave – jednostavno se osjećaju bolje kad kupe i jedu prirodno.

2a.   DNA ima strukturu trostruke zavojnice (Pauling, 1952.)

2b.   DNA ima strukturu dvostruke zavojnice (Watson & Crick, 1953.)

I znanstvene teorije počinju kao uvjerenja. Dok je struktura DNA bila nepoznata, različiti istraživači imali su različite ideje od kojih su kretali u pokušaje interpretacije eksperimentalnih podataka. Tako je Linus Pauling krenuo od pogrešne ideje, no kada je shvatio da su Watson i Crick (uz pomoć neobjavljenih podataka Rosalind Frankin) predložili ispravnu priznao je da je u krivu – promijenio je svoje uvjerenje.

3. It seems that if one is working from the point of view of getting beauty in one’s equations, and if one has really a sound insight, one is on a sure line of progress. (Dirac, 1963.)

Neki znanstvenici nisu bili tako fleksibilni. Genijalni fizičar Paul Dirac tvrdio je kako jednadžbe kojim opisujemo prirodne zakone moraju imati lijep oblik – na temelju osobnog uvjerenja!

4. Cjepiva donose više štete nego koristi. Cijepljenje djece treba biti izbor, a ne obaveza.

Rasprave oko gornjih tvrdnji vrlo su žestoke, a sugovornici u pravilu imaju vrlo polarizirane stavove. Jedan dio neslaganja pojavljuje se zbog različitih stavova o pitanju osobnih sloboda, konkretno: „Ima li država pravo propisivati obavezne medicinske zahvate?“, dok drugi dio proizlazi iz činjenice da osobna, emocionalno nabijena iskustva proizvode vrlo snažna uvjerenja. U istraživanju objavljenom u časopisu Pediatrics, Nyhan et al. pratili su kako različite vrste sadržaja utječu na stavove roditelja o cijepljenju.[1] Među roditeljima sa skeptičnim stavovima, najveću promjenu uzrokovali su emotivni sadržaji – fotografije bolesne djece, odnosno priča o djetetu oboljelom od ospica. Druge dvije vrste sadržaja: informacije o tome kako nema dokaza o povezanosti cjepiva i autima, i informacije o opasnostima bolesti koje se sprječavaju cijepljenjem ne samo da nisu bile efikasne, već su u nekim slučajevima i intenzivirale negativne stavove o cijepljenju!

O kriterijima

Kako raspravljati s nekim oprečnih uvjerenja? Kako propitkivati sebe – jesu li moji stavovi takvi-i-takvi samo zato što se uklapaju u neka moja uvjerenja, ili su produkt racionalnog razmatranja? Odgovor valja potražiti u kriterijima. Dok su uvjerenja iracionalna i neznanstvena, kriteriji za njihovo propitkivanje trebaju biti racionalni, dobro definirani i jednaki za sva uvjerenja, što je vrlo teško postići.

Prva prepreka održavanja jednakih kriterija je u selektivnoj konzumaciji informacija. U nedavno objavljenom članku naslova Information Avoidance, autori zaključuju kako je vrlo teško ne izbjegavati informacije s kojima se ne slažemo.[2] Selektivna konzumacija informacija nije zlonamjerna – validacijom svojih stavova osjećamo se bolje. Drugim riječima, treba uložiti svjestan trud da bismo pružili jednaku „priliku“  informacijama koje idu u prilog uvjerenjima suprotnim našima, kao i onima s kojima se slažemo.

Drugi problem vezan uz kriterije, koji se osobito često pojavljuje u rasprava povezanima s pseudoznanosti, odnosi se na mijenjanje kriterija ovisno o uvjerenju. Takva, često zlonamjerna, manipulacija raspravom može se raditi na dva načina: snižavanjem kriterija za obranu vlastitog, i povećavanjem kriterija za validaciju tuđih uvjerenja.

Motte and bailey doktrina

Prvu taktiku Shackel je prozvao Motte and bailey doktrinom. U srednjovjekovna vremena, gradovi se često gradili na brežuljcima u blizini plodne zemlje (motte). Takva je zemlja žiteljima pružala blagostanje u vremenima mira, no bilo ju je teško braniti. Prilikom napada, građani bi se sklanjali u utvrdu (bailey) koja je bila skučena i hladna, ali im je omogućila da prežive. Slična se pojava javlja i u raspravama – zagovornici pseudoznanosti, kada nemaju zahtjevnog sugovornika, šire vrlo kontroverzne i teško obranjive tvrdnje te na taj način dobivaju pozornost ili plasiraju svoj proizvod. No, kada su suočeni s ozbiljnijim napadom, svoju kontroverznu tvrdnju pretvaraju u lako obranjivu i nekontroverznu. Ta nekontroverzna tvrdnja im omogućuje da zadrže svoje uvjerenje, koje kad „zrak postane čist“ mogu opet lako eskalirati.

Motte and bailey doktrina: Kada nemaju zahtjevnog sugovornika, zagovornici pseudoznanosti šire vrlo kontroverzne i teško obranjive tvrdnje te na taj način dobivaju pozornost ili plasiraju svoj proizvod. Suočeni s ozbiljnijim napadom, svoju kontroverznu tvrdnju pretvaraju u lako obranjivu i nekontroverznu.

Kako onda raspravljati u takvim slučajevima? Pogledajmo primjer:

A: Cjepiva uzrokuju autizam!

B: Misliš li baš na cjepivo (oslabljeni virus) ili na aditive, odnosno prezervative? Bi li ti „čisto cjepivo“ bilo prihvatljivo?

Mogućnost 1	Mogućnost 2
A: Ne, ni „čisto cjepivo“ mi nije prihvatljivo.	A: Mislim da je stvar u aditivima.
B: Zašto? Znaš li kako cjepivo funkcionira? Što ti točno nije prihvatljivo? Što bi promijenilo tvoje mišljenje?	B: Kojima točno? Znaš li da se neki od aditiva o kojima se puno raspravljalo više ne koriste? Što bi promijenilo tvoje mišljenje?

Gornju raspravu možemo razložiti na dva dijela. U prvom, cilj je prepoznati što je točno tema (cjepivo ili aditivi), a u drugom treba postaviti pitanje: „Što bi promijenilo tvoje mišljenje?“ Ako je odgovor „Ništa“, rasprava je besmislena, a ako je konkretan ona se može nastaviti.

Zlatna riža i nerealni kriteriji

Prema WHO-u, u Africi i jugoistočnoj Aziji nalazi se oko 250 milijuna djece koje pate od nedostatka vitamina A.[3] Svake godine oslijepi ih između 250 i 500 tisuća, od kojih polovica umre u narednoj godini. Jedina vrsta hrane dostupna toj populaciji u značajnoj količini je riža. Ingo Potrykus, profesor na prestižnom ETH-u, 1999. godine predložio je humanitarni projekt stvaranja riže obogaćene vitaminom A, čije bi se sjeme besplatno dijelilo u tim područjima. Zvuči dobro? Međutim, kreiranje takve riže zahtijevalo je primjenu tehnologije rekombinantne DNA, tako da je nastala riža, prozvana Zlatnom rižom zbog boje, bila „GMO“. Naravno, odmah su se javili kritičari, vođeni uvjerenjem kako su GMO‑ovi zlo. Neki od prigovora bili su:

• Zlatna riža ne proizvodi dovoljno vit. A.
• Zlatna riža proizvodi previše vit. A.
• Taj plan ima profit za cilj.
• Riža je uključena u 70 patenata.
• Neka uzgajaju drugo povrće bogato vit. A.
• Mještani neće htjeti jesti žutu rižu. To je zadiranje u njihova prava.
• Promjena klime mogla bi utjecati na genetsku stabilnost Zlatne riže.
• Kriminalci će obojati običnu rižu u žuto.

Na sve ove prigovore bilo je potrebno dati odgovor, što je Potrykus i učinio. No jedan od prigovora, koji se dijelio kao dio pamfleta Greenpeacea naslovljenog Golden illusion, glasio je ovako:

It would not be a surprise if additional unexpected changes in the plant occurred, posing new risks to the environment or human health. … However, it is virtually impossible to look for unexpected effects—by definition, one cannot know what these effects might be, or where to look for them!

Riječ je dakle o mogućim neočekivanim efektima, koje je – po definiciji – nemoguće predvidjeti. Za razliku od prethodnih, na ovaj je prigovor nemoguće odgovoriti – on je neopovrgljiv. No, to nije bio jedini problem. Greenpeace, uz citiranje National Research Councila, također je napisao kako:

…genetic engineering has a higher probability of producing unanticipated changes than some genetic modification methods.

dok je stvaran citat[4] sljedeći:

…genetic engineering has a higher probability of producing unanticipated changes than some genetic modification methods, such as narrow crosses, and a lower probability than others, such as radiation mutagenesis. Therefore, the nature of the compositional change merits greater consideration than the method used to achieve the change.

U prvom citatu, rečenica je naprasno prekinuta na polovici, tako da GM tehnologiju prikaže u što lošijem svjetlu: „…genetsko inžinjerstvo je po nekom kriteriju lošije od nekih tehnika“. No, nastavak rečenice (drugi citat) glasi „a bolje od nekih drugih“, a sljedeća rečenica zaključuje kako je vrsta promjene važnija od metode kojom postižemo tu promjenu.

Dakle, vađenjem citata iz konteksta protivnici GMO-a ne samo da su prikrili stvarno stanje, već su i izbacili važnu kritiku (treba obratiti pozornost na promjenu koju uvodimo) jer im se nije uklapala u uvjerenje!

Sljedeći prigovor bio je kako nema dovoljno kliničkih istraživanja o Zlatnoj riži. Međutim, 2013. objavljen je pregled niza kliničkih ispitivanja Zlatne riže. Zaključak[5] je bio:

These multiple reviews found no concerns related to the integrity of the study data, the accuracy of the research results or the safety of the research subjects. In fact, the study indicated that a single serving of the test product, Golden Rice, could provide greater than 50 percent of the recommended daily intake of vitamin A in these children, which could significantly improve health outcomes if adopted as a dietary regimen.

Odgovor protivnika GMO-a? Vandaliziranje polja Zlatne riže[6] uz komentar kako nitko nema pravo koristiti ljude kao pokusne kuniće.

O čemu se radi? Uvijek je lakše smisliti prigovor nego odgovoriti na njega, koliko on god banalan bio. U konkretnom slučaju Zlatne riže, kriteriji koje su odgovori na različite prigovore morali zadovoljavati bili su vrlo visoki, dok su sami prigovori rangirali od ozbiljnih do besmislenih, odnosno zlonamjernih.

Uvijek je lakše smisliti prigovor nego odgovoriti na njega, ma koliko on banalan bio. Zato se borba protiv pseudoznanosti često čini nemogućom – dok sasiječete jedan prigovor ili teoriju, nastanu dvije nove.

Zašto su protivnici tehnike rekombinantne DNA toliko glasni? Jedan dio ih drži kako su biljke nastale tom tehnikom „neprirodne“ ili opasne u usporedbi s biljkama nastalim drugim tehnikama. No dokaza za to baš i nema – u stvari, „GM tehnologija“ preciznija je od ostalih, utječe na najmanji broj gena, daje vrlo predvidljive rezultate i podliježe oštrijim kriterijima nego ostale.

Na primjer, jabuke dobivene mutagenezom (bombardiranje kemikalijama ili radijacijom u svrhu proizvodnje mutacija) mogu se prodavati pod organske, iako ne znamo točno kakve smo mutacije izazvali.

GM tehnike preciznije su od ostalih, utječu na najmanji broj gena, daju vrlo predvidljive rezultate i podliježu oštrijim kriterijima nego ostale.[7]

Drugi dio kritičara GMO-a prihvaća da se radi o izuzetno preciznoj i moćnoj metodi, pa predlažu ograničenja, odnosno strogu kontrolu od strane države u svrhu sprečavanja monopola, odnosno manipulacije poljoprivrednika od strane proizvođača.Također, predlažu strogu kontrolu vrsta promjena koje se mogu napraviti na biljci, neovisno o metodi. Te su kritike svakako valjane, no većina se rasprava (nažalost) zaustavlja na uvjerenjima o „prirodnom“ i „umjetnom“.

Zašto je važno raspravljati?

U današnje vrijeme, odabrati ideje s kojima se slažemo i okružiti se istomišljenicima lakše je nego ikad. Većina uvjerenja je bezopasna i osobna, no neka pseudoznanstvena stajališta (primjerice o liječenju ili promjeni klime) mogu imati dalekosežne posljedice. Upravo zato, raspravljati s neistomišljenicima i kritički procjenjivati ideje izuzetno je važno – nije lako voditi poštenu, objektivnu raspravu (bez hidri i utvrda), te zadržati otvoren um prema uvjerenjima s kojima se ne slažemo.

Igor Rončević radi kao poslijedoktorand na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Ilustracije nacrtala Petra Kožar.

Literatura

[1] Puni tekst članka dostupan na: http://pediatrics.aappublications.org/content/133/4/e835

[2] Puni tekst članka dostupan na: http://pubs.aeaweb.org/doi/pdfplus/10.1257/jel.20151245

[3] http://www.who.int/nutrition/topics/vad/en/

[4] http://www.nap.edu/catalog/10977/safety-of-genetically-engineered-foods-approaches-to-assessing-unintended-health

[5] http://academicsreview.org/2013/09/tufts-university-statement-on-golden-rice-research

[6] http://www.sciencemag.org/news/2013/08/activists-destroy-golden-rice-field-trial

[7] Preuzeto s http://grist.org/food/genetic-engineering-vs-natural-breeding-whats-the-difference/