Šetači pasa i programeri. Automatizacija zahtijeva vrlo visoke ili nikakve vještine. Što je dobra a što loša ekonomija

Ne postoje čvrsti zakoni ekonomije koji nas sprječavaju da izgradimo humaniji svijet, nego slijepa vjera, osobni interes ili obično nerazumijevanje ekonomije navodi mnoge ljude da to tvrde, pišu nobelovci za ekonomiju Abhijit V. Banerjee i Esther Duflo u knjizi o razlici dobre i loše ekonomike koju ovdje prikazuje Goran Mihelčić

Dobitnici lanjske Nobelove nagrade za ekonomiju, indijski supružnici Abhijit V. Banerjee i Esther Duflo (koja je najmlađa i tek druga žena dobitnica te nagrade za ekonomiku), naišli su na veći interes medija nego što je uobičajeno. Njihova knjiga Good Economics for Hard Times iz studenog prošle godine uvrštena na brojne popise najboljih knjiga 2019. godine. Radi se o svojevrsnom nastavku njihove prve knjige, Poor Economics, o intervencijama u siromašnim sredinama svijeta u razvoju.  Good Economics for Hard Times  odgovor je na “psihodeličnu ludost Brexita, Žutih prsluka i Zida” koja je zamijenila “zbunjeni optimizam” iz doba njihove prve knjige. Autorima je cilj obrazložiti što je pošlo po zlu i zašto, ali i što je prošlo po dobru: „Napisali smo knjigu da ustrajemo na nadi … koliko o problemima toliko o tome kako naš svijet može biti obnovljen, dokle god smo iskreni s dijagnozom.“  Djelo je to koje postavlja visoke standarde razlikovanja  “dobre” od “loše” ekonomije, kojih se ne uspijeva uvijek pridržavati. Riječima autora, „nije opasno raditi pogreške već biti toliko zaljubljen u svoj pogled da se ne dopusti činjenicama proturječnost.“ [i] Autori su svjesni stereotipa da su ekonomske teme često nepristupačne. Već u predgovoru spominju da „ekonomisti zapravo ne pišu knjige, kamoli knjige koje ljudska bića mogu čitati“. U skladu s time knjiga je pisana vrlo pristupačno i gotovo udžbenički.

Uvodno poglavlje, provokativno nazvano MEGA: Make Economics Great Again, posvećeno je razlazu ekonomske znanosti i javnosti. Autori naglašavaju kako ekonomisti trebaju s javnosti dijeliti ne svoje zaključke, već put kojim su došli do njih, točnije kritičko razmišljanje. Autori  upućuju da su stajališta o gorućim ekonomskim pitanjima podjednako polarizirana u svim dijelovima svijeta i često se svode na afirmacije pojedinih osobnih vrijednosti. Kada se i spominju podaci često su izmišljeni ili pojednostavljeni. „Odgovori na te probleme zahtijevaju više od tvita.“ Zabrinjavajuće je što su istraživanja u UK i SAD pokazala kako prosječno tek četvrtina ljudi vjeruje ekonomistima kad je riječ o njihovom području stručnosti.

„Ekonomisti su više poput vodoinstalatera; rješavamo probleme kombinacijom intuicije utemeljene u znanosti, nešto pogađanja potpomognutog iskustvom i mnoštvom čistih pokušaja i pogreške.“ [ii]

Ekonomisti često „ne vide dalje od svojih metoda i modela“. Stručnjaci vidljivi u medijima pristrani su prema tržišnom optimizmu zbog interesa svojeg radnog mjesta dok su akademski ekonomisti neskloni predviđati trendove. Zbog toga su javnosti privlačniji stručnjaci koji spremno daju željena predviđanja. Autori gorko primjećuju da mediji kad i ne dobiju jednostavna objašnjenja  manipuliraju izjavama da dobiju željeni soundbite. Pogreška ekonomista je što se u tom sukobu povlače  u akademske rasprave. Valja reći da je ta zamjerka konstanta u gotovo svakoj raspravi o znanosti već desetljećima i teško je originalan uvid.

• Migracije

Drugo poglavlje, From the Mouth of the Shark, posvećeno je najutjecajnijem političkom problemu današnjice, migracijama. Udio međunarodnih migranata u svjetskom stanovništvu isti je i kao prije trideset ili šezdeset godina (3%). Istovremeno javnost, prema istraživanjima, sustavno precjenjuje udio migranta u općoj populaciji. U Italiji, udio useljenika u stanovništvu je 10%, no javnost misli da je 26%. Javnošću dominira strah od zasićenja ponude radne snage, no tržište rada je kompleksnije. Države iz kojih se najviše emigrira nisu najsiromašnije, već najnestabilnije na svijetu. Ambiciozni migranti koji slijede bolje plaće manjina su, čak i kada je osobna korist jasna i lako dostupna. Iz Grčke se za najveće krize iselilo „tek“ nepunih 3% stanovništva.

Migracije su dobre i za nacionalne ekonomije i za migrante. Novi radnici su ujedno i novi potrošači, pa nova potražnja poravnava posljedice povećane ponude radne snage. U slučajevima kada su strani radnici trošili zaradu u svojoj domovini (poput čeških radnika u Njemačkoj) stvarno je i došlo do pada u zaposlenosti lokalnog stanovništva, no ne i njihovih plaća.

Bracerosi (šp. „ručni radnici“) su meksički migranti koji su od 1942. poticani da privremeno borave u SAD kako bi obrađivali polja. Bio je to najveći program ugovornog zapošljavanja u američkoj povijesti sa 4,6 milijuna sudionika. Po njegovom kraju 1964. došlo je do velikog nedostatka radne snage jer mladi Amerikanci nisu htjeli raditi u uvjetima u kojima su radili bracerosi.

Za moderno je vrijeme važnije to što priljev nove radne snage čini automatizaciju manje privlačnom poslodavcima. Primjer za to je Kalifornija šezdesetih godina. Kada je dogovor o zaštiti meksičkih seoskih migranta (bracerosa) prekinut u Kaliforniji 1964., stupanj mehanizacije farmi je u iduće tri godine narastao sa gotovo nule na 100%, prestigavši u tome savezne države koje uopće nisu imale pristup takvoj migrantskoj radnoj snazi. Prilikom mehanizacije napušteni su postojeće kulture koje se nisu mogli obrađivati pomoću strojeva pa je prekinut uzgoj jagoda, salate i krastavaca.

Autori smatraju da postoji migracijska kriza, no ne ona pretjerane međunarodne migracije već premale unutarnje ili takve međunarodne migracije koja mnogima poboljšava život. Upozoravaju da se spremnost na selidbu ubrzano smanjuje od devedesetih. U SAD visokoobrazovani radnici se sele, no niskoobrazovani ne samo da se ne sele u ekonomski uspješnije sredine već se zbog troškova života čak sele u siromašnije države. Zbog toga su u SAD podjele prema stupnju obrazovanja sve očitije neovisno o klasičnim podjelama uvjetovanim stupnjem urbaniteta.

• Protekcionizam

U trećem poglavlju, The Pains from Trade, knjiga se bavi politikom kojoj se ekonomska disciplina jednoglasno protivi: protekcionizmom. Autori analiziraju slučajeve kada slobodna trgovina šteti zajednicama suprotno očekivanjima ekonomista. Razlog tome je „ljepljivost“ (sticky economy). Ugled, tradicija, privlačnost na tržištu rada i drugi faktori nisu nezavisni već snažno povezani, pa se ekonomski čimbenici u svakodnevnom životu grupiraju. Zbog toga neki sektori mogu opstajati desetljećima bez ulaganja u produktivnost ili eliminiranja neprofitabilnih elemenata, čak i kada su pod jakim pritiskom konkurencije. Time je narušena pretpostavka da slobodno tržište prisiljava sudionike da se prilagođavaju pritiscima, pa tvrtke zadržavaju svoje niše sve dok se potpuno ne slome. Kako je ljepljivost ekonomije karakteristika zone dnevne migracije [iii] propast tvrtki dovodi do katastrofalnih posljedica na lokalnoj razini čak i kada nacionalna ekonomija raste. Ovaj problem jednako pogađa zemlje poput SAD, Španjolske, Norveške ili Njemačke jer je mehanizam problema isti.

Autori su kritični prema reakcijama društva na ovaj problem. Propast određenog poduzeća obično za sobom povuče čitavu zonu dnevnog putovanja: propadaju uslužne djelatnosti zbog manjka potrošača, rastu kriminal i ovisnosti, a radnici padaju u trajnu nezaposlenost i prisiljeni su živjeti od bilo kakvog oblika socijalne pomoći. Kada sudbina takvih „postapokaliptičnih“ gradova i postane javnim pitanjem, ponuđena su rješenja nedovoljna. Privatne inicijative bogataša i poduzeća često su tek na razini samopromocije jer su obećana ulaganja premala i pretpostavljaju da će netko drugi snositi većinu troškova hipotetskog ulaganja. Državni programi pomoći obično su preslabo financirani i paradoksalno ograničeni bojaznima političara od favoritizma, što ih čini ranjivim u izbornim ciklusima. Zbog toga  su ciljane intervencije prema izravno pogođenim radnicima manje popularne od tarifa koje prividno štite čitave proizvodne lance ali ne nude trajna rješenja.  Banjerjee i Duflo komentiraju da tarife rezultiraju time da „poljoprivredni radnici gube svoje poslove da bi radnici u čeličani mogli zadržati svoje.“ Zaključuju da su stručnjaci pretpostavljali „zdravo za gotovo“ da će radnici lako moći naći nove poslove ako to zasluže svojim trudom. „To je uvjerenje obojilo socijalnu politiku i pripremilo današnji sukob između ‘gubitnika’ i ostalih.“

Zadovoljavajući smještaj unutar zone dnevne migracije omogućava tvrtkama da opstanu unatoč slabostima, no kad propadnu za sobom povlače cijelu zonu, što izaziva socijalne promjene koje ne može riješiti samo tržište, a i intervencije imaju svoje naličje.

Za razliku od čvršćeg početka knjige, središnja poglavlja počinju sadržajno vrludati, često se okrećući prema praktičnim zaključcima o pomoći siromašnima. Vidljiva je i promjena naglaska prema težnjama i mogućnostima, umjesto testiranim preporukama.

Četvrto poglavlje, Likes, Wants, and Needs, bavi se s nekoliko isprepletenih problema: preferencijama potrošača, politikom identiteta i usponom ksenofobnog populizma. Ono je najviše obojeno osobnim iskustvima autora s obzirom da detaljno ilustriraju političku i ekonomsku polarizaciju u Indiji vezanu uz kastinski identitet. Autori vrludaju po raznim osnovnim spoznajama socijalne psihologije i bihevioralne ekonomije, no pohvalno je što koriste primjere ne samo iz sjevernoameričkog kruga što je tipičan problem suvremene psihološke znanosti. Njihov zaključak da se ljudi žele osjećati vrijednima toliko je očigledan i dobro potvrđen nalaz da je opravdano tu točku označiti kao početak opadanja dotad visoke kvalitete knjige.

 Među ekonomistima postoji jaka sklonost da se na pitanja imigracije i trgovine daju kategorički odgovori („imigracija je dobra,“ „slobodna trgovina je bolja“) a da ih ne prate detaljnim objašnjenjima i potrebnim upozorenjima, što snažno podriva vjerodostojnost. [iv]

Peto poglavlje, The End of Growth, započinje dramatičnom tezom Roberta Gordona da je rast trajno završio 16. listopada 1973. (početak naftnog embarga OPEC-a)  s naftnim embargom nakon čega je u bogatim zemljama započelo razdoblje sporog rasta koje traje do danas. Zlatno razdoblje visokog poslijeratnog rasta je završilo, no ostala je ukorijenjena žudnja za njegovim povratkom. Autori predbacuju struci što ni danas ne može dati jasan odgovor što utječe na rast. Ilustrativno prenose citat o rezultatima rada Komisije o rastu i razvoju Svjetske banke: „Nakon dvije godine rada skupine 21 svjetskog vođe i stručnjaka, radne grupe s 11 članova, 300 akademskih stručnjaka, 12 radionica, 12 konzultacija i budžeta od 4 milijuna dolara, odgovor na pitanje kako postići visoki rast je ugrubo: ne znamo, ali vjerujte stručnjacima da će to shvatiti.“

• Klimatske promjene

Šesto poglavlje, In Hot Water, posvećeno je klimatskim promjenama. Dok su one u bogatim zemljama još politički drugorazredna tema, u mnogim zemljama u razvoju već su ključni problem. Primjerice, u Indiji je klimatizacija još rijetka, pa jedan dodatni dan ekstremne vrućine (iznad 32 °C) povećava smrtnost 25 puta više nego u SAD. Banerjee i Duflo smatraju da se na borbu protiv klimatskih promjena gleda previše olako. Smanjena potražnja za fosilnim gorivima smanjila bi im cijenu i učinila primamljivima ekonomijama zemalja u razvoju. Rješenja koje nude autori su razni oblici bihevioralnog „gurkanja“ (nudging) kombiniranih sa porezima usmjerenim mijenjanju navika ljudi i poduzeća. Na jednom mjestu pišu: „Ekonomisti tipično pretpostavljaju da većina ljudi ne bi dobrovoljno žrtvovala ništa da utječe na život nerođenih ljudi ili onih koji žive vrlo daleko. No ovo vjerojatno nije točno npr. za tebe čitatelju inače bi već zaklopio knjigu davno.“ Ova rečenica najbolje ocrtava optimizam ili ovisno o sudu čitatelja, nevjerojatnu naivnost autora.

• Nepotrebni radnici

Po svojoj aktualnosti ističe se sedmo poglavlje, Player Piano, nazvano po prvom romanu Kurta Vonneguta (distopiji o nepotrebnim radnicima). „Danas su optimisti rasta i pesimisti rada često iste osobe; i jedni i drugi vjeruju da će budući rast biti pogonjen zamjenom radnika robotima.“ Autori ističu kako je to jedno od pitanja u kojima su gledišta struke gotovo potpuno ujednačena, a razloga za zabrinutost ima. Za prve industrijske revolucije radničke nadnice u Britaniji su se između 1755. i 1802. prepolovile i nisu se oporavile sve do 1820. Ekonomski povjesničar Robert Fogel utvrdio je da su u istom razdoblju engleski dječaci bili pothranjeniji od robova na američkom Jugu. Obrat na tržištu rada trebalo je čekati nekoliko generacija. Dok su za prethodnih industrijskih revolucija izgubljena radna mjesta zamijenila nova zanimanja, ne postoji jamstvo da će se to i ovaj puta dogoditi, ni koliko brzo.

Jedno istraživanje prisutnosti industrijskih robota pokazalo je, suprotno očekivanjima, da su posljedice mjerljivo negativne. Samo  jedan industrijski robot po zoni dnevnog putovanja smanjio je broj radnih mjesta za 6,2 i nadnice radnika. Veća automatizacija nije dovela ni do veće zaposlenosti inženjera. Banerjee i Duflo upozoravaju da sadašnja automatizacija uklanja potražnju za nekim vještinama a povećava za poslovima koji zahtijevaju ili nikakve ili vrlo visoke vještine („šetači pasa i programeri“). Pritom je potencijalno zabrinjavajuće što je većina inovacija usmjerena prema automatizaciji postojećih radnih zadataka (machine learning) umjesto razvoju novih proizvoda. Također, „tehnologije najopasnije za radnike su one koje neki istraživači nazivaju tak’-tak’ automatizacijom: dovoljno je produktivna da se usvoji zbog oporezivanja, no nedovoljno da podigne opću produktivnost.“ Usprkos zabrinutosti, autori  upozoravaju da visoka radnička prava mogu spriječiti poduzeća da otpuste loše radnike ili zaposle nove što dugoročno pridonosi nezaposlenosti. Ciljano oporezivanje robota nije provedivo jer je u praksi teško razlikovati stroj od robota.

Iako je ovo poglavlje tematski potencijalno najzanimljivije, autori ga skreću u obranu kejnezijanizma. Banerjee i Duflo također odbacuju popularnu Pikketyevu tezu da je za rast nejednakosti između superbogatih i ostalih isključivo odgovorna deregulacija. Uz liberalizaciju azijskih zemalja te „pobjednik uzima sve“ prirodu digitalnih industrija značajan čimbenik vide u pretjerano razvijenom financijskom sektoru SAD i UK.  U Ujedinjenom Kraljevstvu je financijski sektor „progutao“ 60%  dobitaka u zaradi makar ima tek petinu superbogatih. Autori su posebno kritični prema pretjeranoj razvijenosti financijskog sektora jer iskrivljava tržište rada i kapitala: „Zapošljavanje najboljih od najboljih je možda učinkovit alat za financijsko poduzeće da se reklamira, no ako ti talenti ne rade ništa korisno izgubljeni su svijetu. Možda bi u zdravijem svijetu pisali iduću veliku simfoniju ili liječili rak gušterače.“

Za razliku od ovog naivnog zaključka, bolja je primjedba da plaće bankara, menadžera i drugih nemaju veze sa njihovim radnim učinkom. „Većina aktivno upravljanih fondova nije ništa bolja od ‘pasivnih’ fondova koji tek repliciraju tržišni indeks. Štoviše, prosječni američki osiguravajući fond lošiji je od američkog tržišta dionica … Velik dio premija zaposlenima u financijskom sektoru su čiste rente; odnosno nagrade ne za talent ili za naporan posao već za ništa više nego sreću pri dobivanju tog posla.“

• Intervencionizam

Osmo poglavlje, Legit.gov, posvećeno je učinkovitom državnom intervencionizmu. Suprotno populizmu koji je postao popularan na lijevom krilu demokrata u Americi, ultrabogati ne mogu financirati cijelu vladu. Bilo kakva matematička računica upućuje da bi porezi trebali rasti svima, uključujući i srednjoj klasi. Istraživanja pokazuju da ljudi ne vjeruju da bi oni zbog povećanih poreza počeli manje raditi (niti uistinu počinju manje raditi kao što je to pokazala Švicarska prilikom porezne reforme), no bar polovica ljudi vjeruje da bi drugi počeli manje raditi. „Konačno, portretiranje birokrata i političara idiota koji blebeću ili korumpiranih ljigavaca, za što su ekonomisti vjerojatno djelomično odgovorni, duboko je štetno.“ Rezultat toga su državne institucije u kojima službenici imaju previše propisa i premalo ovlasti, a koje privlače u najboljem slučaju osrednje osobe i množe papirologiju. Loš društveni konsenzus o institucijama izravno se prenosi na ponašanje pojedinaca. U jednom eksperimentu, studenti u Danskoj manje su varali kada bi ih se podsjetilo da se nadaju jednog dana raditi u državnoj službi, no u Indiji je isti eksperiment polučio potpuno suprotne rezultate. Ovih pokusa nema u Hrvatskoj no jasno je kakvi bi bili očekivani rezultati.

• Univerzalni temeljni dohodak

Osmo poglavlje, Cash and Care, analizira učinkovitost socijalnih programa. Postojeće socijalne programe često koristi premalo potencijalnih korisnika. Ulogu u tome igra sram, kompliciranost programa i neinformiranost mogućih korisnika što rezultira varljivo slabim učincima makar njihov mehanizam funkcionira. Suprotno javnoj raspravi, univerzalni temeljni dohodak je bolji kao lijek za okolnosti materijalne deprivacije, gdje i mala količina dodatnog prihoda može izbaviti ljude iz gladi, nego za probleme nestajuće srednje klase u bogatim zemljama. Bojazni od zlouporabe nenamjenskih poticaja korisnicima pokazuju se neopravdanima. U nizu zemalja davanje nenamjenskih sredstava nije rezultiralo većim trošenjem za duhan i alkohol, ali jest boljom ishranom. Sukladno tome, eksperimenti su pokazali da uvođenje negativne stope poreza nije dovelo do dramatičnog povlačenja radnika sa tržišta rada.

Autori upozoravaju da situacija u bogatijim zemljama nije dosegla najnižu točku. Europi možda predstoji moguću utrka među zemljama u snižavanju poreza na kapital koju je potencijalno pokrenuo francuski predsjednik Emmanuel Macron ukidanjem poreza na imetak (što je uz povećanje trošarina na benzin pokrenulo prosvjed Žutih prsluka). Europa bi time počela replicirati sadašnju situaciju u SAD. Same SAD su „u slijepoj ulici. Četrdeset godina objašnjavanja da su dobra vremena odmah iza ugla stvorile su situaciju u kojoj previše ljudi ne vjeruje ikome, ponajmanje vladi.“[v]

Konačni zaključak knjige je da bogati i siromašni svijet ujedinjuju određene temeljne zablude. Slobodna tržišta podrazumijevaju dinamičnost svih sastavnica ekonomije, no ekonomisti i političari podcjenjuju ljepljivost ekonomije. „Naša socijalna zaštita još ima viktorijanske osobine i previše političara i ne pokušava skrivati svoj prijezir prema siromašnima i onima u lošem položaju.“ Međutim, optimizam autora i isticanje nade ponovno odaje naivan, ako ne i granično ponizan ton. „Duh ove knjige je da ne postoje čvrsti zakoni ekonomije koji nas sprječavaju da izgradimo humaniji svijet, već da je mnogo ljudi čija slijepa vjera, osobni interes ili obično nerazumijevanje ekonomije navodi da to tvrde.“[vi] Parafrazirajući autore iz ranijeg dijela knjige, mogući čitatelji kojima je to potrebno opetovano naglašavati odavno bi odustali od ove knjige.

„Problemi sa kojima se suočavaju bogate zemlje često su nestvarno slični onima koje smo navikli proučavati u svijetu u razvoju – ljudi koje je zaobišao razvoj, brzorastuća nejednakost, manjak povjerenja u vlast, rascijepljena društva i državna uređenja.“[vii]

Uzor je Danska, u kojoj je tržište rada fleksibilno i a zaposlenik zaštićen

Značajan dio medija i javnosti na njihovu je Nobelovu nagradu reagirao implicitno ili eksplicitno ističući da je netko u ekonomiji nagrađen za borbu protiv siromaštva. Samim time autori su svrstani u ljevicu, po logici da je pomaganje siromašnima isključivi prerogativ ljevice. Dio čitatelja stoga je razočaran apolitičnošću knjige, ali i samim stajalištima autora koji nipošto nisu kritičari kapitalizma već su njegovi zagovornici. Knjiga ne samo da ne krivi (neo)liberalizam već tu riječ i ne spominje.

Autore zanima kako doći do učinkovitih rješenja pa na početku jasno ističu kako žele rasprave i učinkovita istraživanja, a ne podilaženje određenom grupnom konsenzusu. Zdušno zagovaraju širenje programa pomoći ugroženima, povećano oporezivanje radi povećanja državnih prihoda i intervencionizam, a pritom kritiziraju dogmatsku deregulaciju i pretjeranu razvijenost financijskog sektora. No, istovremeno su čvrsti pobornici slobodne trgovine i migracije radnika, protivnici državnog vlasništva nad poduzećima te smatraju da prevelika radnička prava i moćni sindikati dugoročno pogoršavaju probleme koje navodno rješavaju. Mnoga od svjetskih postignuća proteklih desetljeća koje ponosno navode postignuća su ekonomskog i političkog liberalizma.

Njihovi prijedlozi težak su zalogaj za aktualno popularne lijeve ideje u bogatim zemljama. Povećano oporezivanje za nove državne programe bilo bi izvedivo tek ako se njime zahvati i srednji sloj, a pritom autori čvrsto odbacuju bilo kakvo populističko tumačenje o „vraćanju otetog“ od bogatih. Iako je nejednakost nepobitni problem, ona nije loša zbog nepravednosti već jer može dovesti do narušavanja učinkovitosti tržišnih mehanizama. Privatizacija sama po sebi nije uvijek dobra, ali nije ni velika država kojoj preporučuju manji broj dobro financiranih velikih programa umjesto mnoštva manjih. Država ima ulogu pružati usluge koja privatni izvori ne mogu, no ne i voditi poduzeća. Slobodna trgovina ima najviše koristi za manje i siromašne zemlje suprotno tradicionalnom uvjerenju prema kojemu su one žrtve ekonomskog imperijalizma. Na kraju knjige autori se opisuju kao pobornici „pametnog kejnesijanizma,“ a kao mogući uzor navode Dansku u kojoj je tržište slobodno i dinamično, no radnici ne moraju strahovati od otkaza kao egzistencijalno opasnog (flexicurity).

Prolazni trend a ne rješenje. International Fairtrade Certification Mark je brand korišten u više od 50 zemalja da bi se njime označilo da je proizvod napravljen prema zadovoljavajućim standardima radničkih uvjeta i prava.

Good Economics for Hard Times djelo je koja pruža uvid u velik broj različitih eksperimentalnih istraživanja i činjenično opovrgava uvriježena uvjerenja zbog čega se očekivano našla na popisima najboljih knjiga 2019. godine (poput onog The Economista). Snage knjige su iscrpna faktografija koja vješto manevrira primjerima iz većih i manjih ekonomija. Pri tome se ističu primjeri iz Indije, jednoj od najvećih i najkompleksnijih ekonomija koja je inače u vječitom drugom planu kod rasprava o svjetskoj ekonomiji.

Ovo ne znači da je knjiga bez slabosti. Optimistične preporuke često je teško razlikovati od naivnih truizama. Opetovano ponavljanje očiglednog otkrića da ljudima nije bitan samo novac već i osjećati se vrijedno nevjerojatno je posebno obrazlagati u 2019. godini. Inzistiranje da su ekonomska pitanja dosad previše pojednostavljivana podriva tendencija autora da u mnogim pitanjima samo odbace postojeća rješenja i povuku se na siguran zaključak da je dobro pomoći ljudima u siromaštvu. Kontinuirano kritiziranje ekonomista i javne komunikacije u početku djeluje hrabro i objektivno, no kako knjiga odmiče postaje predvidljivo posipanje pepela.

Pogotovo u drugom polovici knjige autori čine isti grijeh za koji prozivaju svoje kolege. Dotičući se vrućih pitanja često pribjegavaju selektivnom odabiru čimbenika za argumentiranje (što je vidljivo i neupućenim čitateljima), izbjegavajući polemiku oko pojedinačnih pitanja i umjesto toga nude svojevrsnu reviju različitih optimističnih nalaza. Primjerice spominjanje popularnosti pozitivne psihologije kao argument samo po sebi istovremeno je logička pogreška te promašeno kada je današnji konsenzus da je ona pseudoznanstveni trend. Citirajući Fairtrade brend kao dokaz da su kupci spremni plaćati više za etički proizvedene proizvode lako je dovesti u pitanje navodeći primjere koji upućuju da se radi o prolaznom marketinškom trendu. Ovi problemi najizraženiji su kod poglavlja o ekonomskom rastu te rasprave o nejednakosti koja sadržajno preotima kasnije teme. Upućeniji će lako primijetiti da autori pretjerano pojednostavljuju kvantifikaciju pokazatelja u oba problema (makar za isto optužuju svoje kolege) kako bi osigurali da njihova poruka ne bude odbačena zbog nesigurnosti. Očito je da će glavni dio potencijalne publike ipak biti čitatelji postojećih progresivnih pogleda koji se već moraju suočiti s time da autori ne zagovaraju socijalizam.

U Ujedinjenom Kraljevstvu knjiga je naslovljena Dobra i loša ekonomika

Knjiga je pisana na na temelju podjele „dobre“ i „loše“ ekonomije koja nije zasnovana na ideologiji nego na istraživačkim provjerljivim rezultatima. Vrijedi svakako napomenuti da je knjiga u Ujedinjenom Kraljevstvu naslovljena Good Economics, Bad Economics. Autori su svoja stajališta i prijedloge namjerno argumentirali logikom dokazivosti i pragmatičnosti umjesto pribjegavanju moraliziranju o tome što je najpravednije. Njihova poruka da „nije opasno raditi pogreške već toliko biti zaljubljen u svoj pogled da se činjenicama ne dopusti da proturječe“ svakako je potrebna vremenu kada su pitanja o temeljnim značajkama ekonomskih sustava ponovno u prvom planu. Prema autorima je najpoštenije reći da je knjiga vrlo pristupačno i sofisticirano napisano popularno-znanstveno djelo koje ne uspijeva uvijek zadržati visoke standarde koje si zadaje, ali vrijedi pročitati makar samo zbog širine eksperimenata koje citiraju. Dobro štivo za trenutna vremena.

• Bilješke

[i] Prvo poglavlje.

[ii] Prvo poglavlje.

[iii] Eng. commuting zone; commuting – dnevno putovanje do posla, – područje je koje objedinjuje zajedničko tržište rada. Čini konzistentan sustav u kojemu radnici putuju do radnih mjesta, neovisan o administrativnim ili političkim granicama (npr. u Europi šira zona Bruxellesa).

[iv] Četvrto poglavlje.

[v] Sedmo poglavlje.

[vi] Sedmo poglavlje.

[vii] Predgovor.