Sjetio sam se onog Tarbuka, koji je pozvao novinare i bombardirao grad. A i ‘obnova’ se srušila kao od kula karata

Nikola Šolić bio je u Petrinji na Staru godinu 2020. Nije mu prvi put. Poznati ratni foto-reporter imao je nesreću uživo se sjetiti koječega čemu je svjedočio u tom gradu posljednjih nekoliko desetljeća

Onaj prvi petrinjski ranojutarnji potres sam propustio, spavao sam i nisam ga osjetio, što je još čudnije, nije ga osjetila ni Maca koja mi je spavala kraj nogu ali mi se zato onaj drugi, podnevni, sutra dan, urezao u mozak. Kao klinac sam doživio, osjetio i u memoriju pohranio onaj u Skoplju i onaj u Banjaluci a proljetos zagrebački tako da mi iskustva ne fali, ali osjećaje i misli što su mi proletjele glavom tijekom tih nekoliko desetaka sekundi ljuljanja i poskakivanja zgrade ne mogu komparirati ni s čime prije doživljenim.

Ne, nije me bilo strah jer mi ga je, zapravo, ono iskustvo valjda potisnulo negdje u bespuća podsvijesti ali mi je zato tijelo doživjelo groznu nelagodu izazvanu duljinom trajanja tog slow motion gibanja poda i zidova mog dnevnog boravka. Taman sam bio ustao od kompjutera u namjeri da pristavim nešto za ručak kad se zaljuljalo tako da sam pomislio da mi s tlakom nešto nije u redu, a onda na potres, pa onda na statiku zgrade, godinu gradnje i sve one važne standardne činjenice za koje mislimo da su istinite i koje nam daju vjeru u to kako smo i do kojih granica sigurni u vlastitom domu.

Hvala ‘dragom bogu’ što sam valjda intuitivno prije 20 godina izabrao stan u zgradi iz 1986. a smatra se da je to, barem što se tiče potresa i gradnje, bila sretna godina, nije se štedjelo na materijalu a nije se bogme ni kralo ovoliko, postojali su protokoli i standardi a i mjere i kazne za one koji ih se nisu pridržavali.

I sve mi takve misli zuje u glavi a on i dalje ljulja i baš kad pomisliš hoće li više stati a on udari još jače a ona nelagoda pređe u mišiće pa se počneš grčiti ali ti odmah padne na pamet da je to od nedostatka magnezija jer si jutros zaboravio popiti, i da ćeš to sigurno napraviti samo da ovaj više prodje. A on neće i neće, u godinu se pretvorilo tih pišljivih tridesetak sekundi. Onda je stalo, stalo je u tijelu ali ne i u glavi.

Od tad se stalno trese, nekad onako potiho, visokofrekventno, a ponekad snažnije, duge amplitude, baš kao sad kad smo parkirali uz park u centru Petrinje, na Staru godinu, 31. prosinca ove nesretne godine s dvije dvojke i dvije nule. Tri zarez pet po Richteru.

Na to se više i ne osvrćemo, tolerancija raste a koliko vidim raste tolerancija i prema mjerama protiv one druge ugroze, pandemije COVID-19 pošasti koja nas takodje pere već godinu dana. Grad gotovo prazan, tu i tamo netko domaći, dolazi teška mehanizacija, volonteri iskrcavaju kutije s humanitarnom pomoći, Janinom vodom i sličnom pomoći za ljude u muci.

Tri gospodje zabundane i umotane u deke sjede oko vatre ispred hrpe cigle i urušene kuće u kvartu iza autobusnog kolodvora, piju jutarnju kavu i međusobno divane a ja gledam što je ostalo od Petrinje. Poznajem je, tu sam bio u onoj  obaveznoj studentskoj vojsci za bivše države, a bio sam i ono jutro devedeset i prve kad je onaj lunatik Tarbuk pozvao novinare u tadašnju kasarnu JNA pa pred njima raspalio VBR-ima po gradu i kad je kasnije tenkovima potaracao isti ovaj centar i sad vidim da je to ustvari bila sitnica koju su ovi naši poslije Oluje potemkinovski obnovili a potres za tren oka rasturio i rastresao do temelja.

Kažu da će se 70 posto petrinjskih građevina morati srušiti te ponovo izgraditi a ja se nadam da taj posao neće izvoditi braća i kumovi onih post olujnih domoljubnih Potemkina  čiji nasljednici uporno rade na štetu gradjana, a istodobno na njihovu osobnu kokošarsku korist.