Slučaj Grenland. Probuđena Europa ili trenutak prolazne odlučnosti?

Kratku ali dramatičnu Grenlandsku krizu, napetost do sada neviđenu u odnosima SAD-a i ostalih NATO saveznika, komentira vanjskopolitički analitičar Luka Ignac. Zašto je Trump morao popustiti, i je li Europa pobijedila te što mora napraviti ako želi kapitalizirati ovakav rasplet?

• Naslovna fotografija: Donald Trump, Ursula von der Leyen, krajolik Grenlanda. (Gage Skidmore / CC BY-SA 2.0,  European Parliament / CC BY 2.0, Jensbn / CC BY 3.0)

• Autor je vanjskopolitički analitičar fokusiran na transatlantske odnose, EU-NATO suradnju, nove tehnologije i geopolitiku.

Praćenje dinamike događaja u Sjedinjenim Američkim Državama ovih je dana postalo iznimno zahtjevno. Od sukoba federalnih imigracijskih agenata i prosvjednika u Minneapolisu, preko neizvjesnosti američkog odgovora na nemire u Iranu, pa sve do teme koja je posljednjih tjedana privukla posebnu pozornost: Grenlanda. Sve je jasnije kako će 2026. godina biti prijelomna, ne samo za smjer američke unutarnje i vanjske politike, već i za budućnost transatlantskih odnosa.

Slučaj Grenlanda predstavlja presedan kao prvi put da Europa nije samo reaktivno odgovorila na američku inicijativu, već je prepoznala da Washington djeluje iz pozicije unutarnje slabosti te je na toj osnovi oblikovala ishod. U tom kontekstu, Grenland postaje točka susreta američkih sigurnosnih ambicija, probuđene europske odgovornosti i nove geopolitičke realnosti.

• Povijesni kontekst

U dosadašnjim raspravama o transatlanticizmu, Grenland je češće tretiran kao političko pitanje nego kao strateški fokus. Američki pristup otoku povijesno se temeljio na suradnji s Kraljevinom Danskom i konceptu arktičke sigurnosti, koja ne obuhvaća samo vojnu prisutnost, nego upravljanje prostorom u kojem se klimatske promjene, geopolitički interesi i suverenitet preklapaju brže nego bilo gdje drugdje.

Suradnja SAD-a i Danske od samih je početaka NATO-a počivala na pragmatizmu i povjerenju. Kao jedna od osnivačica Saveza, Danska je još tijekom Drugog svjetskog rata, dok je sama bila pod nacističkom okupacijom, prepustila obranu Grenlanda američkim i savezničkim snagama. Taj je potez ostavio trajan pečat na odnosima Washingtona, Kopenhagena i Nuuka. Sporazum o obrani Grenlanda iz 1951. godine omogućio je SAD-u izgradnju ključne vojne infrastrukture, poput zračne baze Thule (danas Pituffik Space Base), koja je tijekom Hladnog rata postala vitalna točka sustava rane uzbune i nadzora Arktika. Donedavno, ti su odnosi funkcionirali kao stabilna simbioza vojne suradnje i političke volje tri strane. Međutim, političke promjene u Washingtonu dovele su do drukčijeg čitanja uloge Grenlanda u američkoj sigurnosnoj strategiji.

Interes Trumpove administracije za Grenland proizlazi iz specifičnog svjetonazora koji sigurnost Zapadne hemisfere vidi kao apsolutni prioritet za osiguranje američke nacionalne sigurnosti. Riječ je o svojevrsnoj reviziji „Monroeove doktrine“, kojom se vanjskim silama šalje poruka da se drže podalje od američke interesne sfere. Tome treba dodati i element političke ostavštine, želju da se u drugom mandatu ostavi povijesno prepoznatljiv trag, osobito u kontekstu otapanja Arktika koje otvara nove pomorske rute i pristup ključnim rijetkim mineralima oko kojih se vodi strateško nadmetanje s Kinom i Rusijom.

• Eskalacija i europski odgovor

Iako Donald Trump nije prvi američki predsjednik koji je pokazao interes za kupnju Grenlanda (SAD je to razmatrao 1867., 1910., 1946. i 1955.), njegov najnoviji pokušaj izdvojio se agresivnošću. Trumpova tvrdnja da je Grenland nužan “zbog nacionalne sigurnosti i slobode diljem svijeta” i odbijanje isključivanja vojne opcije kao sredstva pritiska na Dansku bila je “kap koja je prelila čašu” za Europu.

Kao rezultat, globalna tržišta su potonula nakon što je predsjednik zaprijetio dodatnim carinama zemljama koje su rasporedile vojne snage, čime je s indeksa S&P 500 izbrisano 1,2 bilijuna dolara vrijednosti. Trump se istovremeno suočio s podijeljenom Republikanskom strankom koja se većinom protivila invaziji na Grenland. Uz to, približavanje izbora za Zastupnički dom i dio Senata i rastući otpor prisutnosti ICE-a u Minnesoti te reakcija na pucnjavu u slučaju Renee Good stvorili su dodatan pritisak na Bijelu kuću. Trump si u takvim okolnostima nije mogao priuštiti daljnju eskalaciju; dodatna tržišna nestabilnost i nova politička kriza destabilizirale bi stranku koja ulazi u izbornu godinu, u kojoj vladajuća garnitura tradicionalno gubi mandate. Budući da mu je za nastavak političke agende nužna kontrola nad Senatom i Zastupničkim domom, ne iznenađuje da je Trump ubrzo nakon dolaska u Davos najavio okvir budućeg sporazuma koji ne uključuje američko vlasništvo. Tržišta su na tu vijest reagirala trenutno, nadoknadivši gotovo sav prethodno izgubljeni kapital.

Po prvi put nakon Trumpova povratka na dužnost, europski lideri prepoznali su ograničen manevarski prostor u kojem se nalazi Trumpova administracija i ostali su jedinstveni i čvrsti u odgovoru na pritisak iz Bijele kuće i, čini se (za sada), osigurali diplomatsku pobjedu.

• Kraj stare transatlantske pogodbe

Iako se Trump povukao od najradikalnijih prijetnji, ostaje otvoreno pitanje dugoročnih posljedica na koheziju NATO-a. Da bismo razumjeli težinu situacije, moramo se vratiti na nepisani transatlantski dogovor koji je oblikovao poslijeratni poredak: SAD je bio sigurnosni jamac i strateški lider, a Europa lojalan politički i ekonomski partner. Ta se stabilnost temeljila na asimetriji moći koju je Europa prihvaćala jer joj je omogućavala ulaganje u socijalnu državu i ekonomski razvoj.

Danas se te pretpostavke nepovratno mijenjaju. U Davosu su političke elite, predvođene kanadskim premijerom Marcom Carneyem, javno priznale tu promjenu. Fokus SAD-a seli se na Zapadnu hemisferu i Indo-Pacifik, dok unutarnja politička polarizacija smanjuje predvidljivost američkog vodstva. Povratak geopolitike velikih sila i klimatske promjene koje Arktik pretvaraju iz periferije u središte interesa dodatno potkopavaju stare obrasce transatlanticizma.

Iskorištavanje ovog trenutka zahtijevat će od Europske unije spremnost na donošenje teških odluka koje nadilaze logiku konsenzusa. To podrazumijeva uspostavu trajnih zajedničkih obrambenih kapaciteta izvan ad hoc koalicija, korištenje kvalificirane većine u pitanjima vanjske i sigurnosne politike ondje gdje je to pravno moguće, te uvjetovanje pristupa europskim fondovima usuglašavanjem s europskim sigurnosnim i vanjskopolitičkim pozicijama. Takvi potezi neminovno će dovesti do nesuglasica unutar Unije, osobito u odnosu na članice koje sustavno blokiraju zajedničko djelovanje ili se oslanjaju na bilateralne aranžmane sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom. Ali ukoliko politički smjer Europe ostane talac unutarnjih igara, bez obzira na izbore u Mađarskoj, Francuskoj ili Slovačkoj, grenlandski presedan mogao bi ubrzo postati još jedan primjer prolazne odlučnosti, a ne početak stvarne europske geopolitičke ambicije.

• Budućnost u rukama Europe

Budućnost transatlantskih odnosa po prvi se put u velikoj mjeri nalazi u europskim rukama. Unija danas raspolaže stvarnim kapacitetima (ekonomskim, regulatornim i sve više sigurnosnim) koji joj omogućuju da bude aktivniji subjekt transatlantskih odnosa. Europski geopolitički položaj, posebno na istočnim i sjevernim granicama, nameće potrebu za aktivnijom ulogom, jer se na trajnu američku pažnju više ne može računati, što je Trumpova administracija jasno artikulirala u svojoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji.

Grenland u tom smislu nije iznimka, nego testni slučaj. Europa je rekla jasno “ne”, a Trump si nije mogao priuštiti eskalaciju. Ta razlika označava prekid s dosadašnjom logikom transatlantskih odnosa. Pitanje više nije hoće li savezništvo opstati, već hoće li Europa iskoristiti ovaj politički trenutak za jačanje vlastitih obrambenih i ekonomskih kapaciteta. Ako Europa izvuče pouke iz grenlandskog slučaja, otvorit će se prostor za uravnoteženiji odnos sa SAD-om, utemeljen na većoj europskoj odgovornosti i rebalansiranim transatlantskim odnosima.