O smrti, ljubavi, sreći i smislu. A. C. Grayling u potrazi za odgovorom kako živjeti svoj život.

Filozofirati znači naučiti živjeti, a ne samo umrijeti, piše Zdenko Duka o pristupu britanskog filozofa A.C. Graylinga u njegovoj knjizi „Filozofija i život“. Smrt, ljubav, sreća i smisao velike su životne teme koje traže filozofske odgovore, a Grayling smatra da odgovornost za pronalazak smisla pripada isključivo svakom pojedincu.

• Naslovna fotografija: Minimalistička verzija “Smrti Sokrata”. (ChatGPT 4o)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Pitanje koje si svatko treba postaviti i odgovoriti na njega, glasi: „Kako trebam živjeti svoj život?”, odnosno „U skladu s kojim vrijednostima treba živjeti? Kakva osoba trebam biti? Čemu valja stremiti?“ – ističe britanski filozof A.C. Grayling. Takvo pitanje ili pitanja naziva sokratovskim, jer je Sokrat bio mislilac koji je takva i slična pitanja postavljao, tražeći u dijalozima s ljudima promišljene odgovore. Većina ljudi takva pitanja i ne postavlja, pa ipak, ima svatko svoju životnu filozofiju, smatra A.C. Grayling.

Planetopija, u prijevodu s engleskog Vinka Zgage, objavila je opsežnu knjigu „Filozofija i život“ A.C. Graylingau kojoj on široko pristupačno, ali i filozofski duboko analizira najveće životne teme kao smrt, ljubav, sreću, zlo, smisao života i pritom interpretira misli značajnijih filozofa o tim temama. Planetopija je objavila knjigu 2024., a u Londonu je ona izašla godinu dana ranije. A.C. Grayling je napisao i uredio više od trideset knjiga iz filozofije, povijesti, znanosti te aktualnim zbivanjima. Pisao je kolumne za Guardian i Times. Ravnatelj je New College of Humanities na Sveučilištu Northeastern u Londonu i izvanredni član St. Anne’ Collegea u Oxfordu.

­­

Tema Graylingove knjige je filozofija života, Lebensphilosophie, za koju tvrdi kako je u proteklih stotinu i nešto godina zanemarena na sveučilištima.

Tema knjige „Filozofija i život“ je filozofija života, Lebensphilosophie. Autor tvrdi da je ona u proteklih stotinu i nešto godina na sveučilištima zanemarena. Razdoblja u povijesti zapadne filozofije kad je pitanje „Kako živjeti?“ bilo predmet najžustrijeg proučavanja s primjenom na svakodnevni život, „bila su starogrčko i rimsko razdoblje u kojima su stoicizam, epikurejstvo i druge škole zauzele svoje klasične oblike; odvijalo se to između 4. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća n.e.“

Filozofija pruža više pitanja nego odgovora. Ona nije apstraktna disciplina, nego bi trebala biti konkretno koristan način razmišljanja koji doprinosi boljem životu. Grayling nastoji pokazati kako filozofski pristupi mogu obogatiti svakodnevnu praksu i razumijevanje života. Kritičko mišljenje i filozofija potenciraju osobni rast.

„U jednom važnom smislu vrijeme zapravo ne postoji, postoji samo iskustvo.“, piše on. Jer, koliko ste dugo živjeli ne mjeri se količinom nego kvalitetom. Kad ste s osobom na romantičnom vikendu, vrijeme kao da je stalo. Ako živite život bogat iskustvima, nećete proživjeti jedan život, nego mnogo njih.

Etika se bavi odgovorom na sokratovsko pitanje, riječ „etika“ ima korijen u starogrčkoj riječi „ethos“, koja znači „karakter“. „Riječ koju ću upotrijebiti da opišem mrežu trenutno prevladavajućih društvenih sentimenata, mišljenja, običaja, tradicija i očekivanja je – normativnost“, ističe Grayling. Mnogi, možda čak većina ljudi, potpuno prihvaćaju ‘normativnost’“ ali je onima drugima ona prepreka da žive u skladu s vlastitim odgovorima na sokratovsko pitanje.

U klasičnoj filozofiji kardinalnim se vrlinama smatraju hrabrost, mudrost, umjerenost i pravednost, pri čemu mudrost označava praktičnu razboritost. Kršćani su ovim vrlinama dodali poniznost i ljubav prema Bogu i počeli naglašavati čednost, celibat i stid, koji se zapravo odnosi na gađenje prema tijelu, tjelesnim, posebno seksualnim funkcijama.

Po Graylingu, u igri su tri koncepta: smislen život, život vrijedan življenja iz perspektive onog koji ga živi, i život koji ostatak svijeta smatra značajnim. (Ian Scott / CC BY-SA 3.0)

Graylingov filozofski pristup odbacuje bilo kakav religijski pristup. „Smisao života“ je veliki misterij. Ali, Grayling piše: „Kad god mene pitaju za smisao života, odgovaram im da je smisao života štogod vi odlučite.“ Autonomno, dakako. U igri su, po njemu tri ključna koncepta: smislen život, život vrijedan življenja iz perspektive osobe koja ga živi i život koji ostatak svijeta smatra vrijednim i značajnim, neovisno o osobnom iskustvu čovjeka koji ga proživljava. Za Junga osobni osjećaj besmisla stvara neuroze. (Be)smislom života osobito se bavio egzistencijalizam. Njegova je preteča Blaise Pascal. Nekoliko stoljeća kasnije, bez obzira jesu li prihvaćali termin „egzistencijalizam“ ili nisu, na vrlo različite načine, bili su to Kierkegaard, Jaspers, Husserl, Heidegger, Camus, Sartre.

Smrt nije tako mračna i depresivna tema kako većina ljudi misli, smatra A.C. Grayling pa dodaje da se neki od najdubljih filozofskih pristupa životu temelje na izreci da „filozofirati znači naučiti umrijeti“. Tu je izreku smislio Sokrat, što je Platon naveo u svom dijalogu „“Fedon“, zatim ju je citirao Ciceron u svojim „Razgovorima u Tuskulu“, a kasnije je poslužila kao naslov jednog Montaigneova eseja. Grayling interpretira – kad izgubite strah od smrti, možete živjeti punim plućima, slobodno i neustrašivo.  Zapravo Sokratova „filozofirati znači naučiti umrijeti“ znači „filozofirati znači naučiti živjeti“. Grayling (sjajno) konstatira da „budući da je stanje smrti identično onom kao da se nikad niste rodili, ništa u vezi ‘bivanja mrtvim’ nije samo po sebi dobro ili zlo.“ Glavni način nošenja sa strahom od smrti je da je prihvatimo, a zatim ignoriramo njezinu neizbježnost „te tako izbjegavamo sudbinu kukavice koja u svojoj mašti umire tisuću puta“.

Grayling za one koji vjeruju ili se nadaju da postoji zagrobni život, osobna egzistencija i svijest koja preživljava u nekom bestjelesnom obliku, rezolutno konstatira da su „dokazi za takvo što ravni nuli, osim u obliku religijskih tradicija i praznovjerja koje također ne dokazuju apsolutno ništa“. Iz takvih je (religijskih) perspektiva smrt zapravo smisao života jer tek tada počinje „stvarna“ egzistencija. No, tu se ne radi o onom ljudskom životu kojeg propitkuje filozofija. Ističe da valja razlučiti smrt osobe od smrti tijela. Kad umrete, vaše se osobnost može svesti na utjecaj koji ste imali na živote drugih.

Smrt možemo iskusiti samo kad gubimo druge

No, većina ljudi nije tek svjesna nego i samosvjesna, pa većina ljudi (barem nevjernika), naravno, rekli bismo, smrt smatra gubitkom. G.B. Shaw u „Povratku Metuzalemu“ sugerira da bi beskrajna egzistencija bila neizdrživa, no smrt većini dolazi ipak prebrzo.  Ali, Grayling ponavlja: smrt možemo iskusiti samo kad gubimo druge pa je iskustvo smrti povezano sa žalovanjem. Podsjeća nas na Epikura kad piše da naša smrt nije dio našeg osobnog iskustva – i dalje smo živi dok umiremo, čak i ako smo pred sam kraj nesvjesni.

A.C. Grayling se zauzima za eutanaziju kad osobi koja je teško oboljela nema nade ni pomoći i u tom stanju trpi bol i poniženje. „Mogućnost da takva osoba zatraži pomoć da skonča takvu situaciju (i da joj tu pomoć pružimo), pogotovo ako se njena patnja ne može olakšati ni na koji drugi način, konačna je potvrda slobodne volje i jedan zadnji dostojanstven čin“, piše Grayling. Podsjeća da oni koji zazivaju koncept „svetosti života“ u slučaju eutanazije ili pobačaja, ne protive se jako ratu, proizvodnji oružja, iako eutanazija i pobačaj mogu pomoći živima, a svrha rata i oružja je ljudima nauditi. Za Graylinga sveta je kvaliteta života, a ne pusta kvantiteta. Neizbježni su nedostaci starosti, ali ključni su stanje duha i uma, ističe Grayling, i vrline kao što su hrabrost, promišljenost i druželjubivost.

Kako tumači A.C.Grayling drevni Grci su smatrali da je mania – ono što mi zovemo zaljubljenošću – božanska kazna i bili su zahvalni što ih je starost navodno oslobodila njenih okova. Najviše su cijenili philiju, prijateljsku ljubav. Testosteron i estrogen, koje proizvodi hipotalamus u mozgu, su hormoni koji potiču požudu i dok je hipotalamus zaokupljen time, ostatak mozga ne radi gotovo ništa.

„U tome leži komedija i tragedija zaljubljenosti i seksa, a to je i razlog zašto su drevni Grci te fenomene smatrali ludošću“, piše Grayling. „Istina je da stanje braka nakon faze zaljubljenosti više podsjeća na zajedničko vođenje malog poduzeća nego na veliku romansu“.

Postotak razvoda vrti se oko 50 posto u razvijenim zemljama, iako je učestalost braka u opadanju u odnosu na manje formalne oblike zajedničkog života, ali takvi oblici veza propadaju još češće. Postoje tvrdnje da čak 90 posto veza propada, uključujući veze u ranom razdoblju izlazaka i druženja, piše Grayling. Sama ta statistika izaziva sumnju je li zaljubljenost (pod utjecajem endokrinog sustava) dobar temelj za planiranje dugoročnog obiteljskog života. No, osjećati strastvenu potrebu za drugom osobom i vjerovati da je taj emocija uzajamna opojan je osjećaj. Postoji projekcija naše vizije te osobe, Stendhal u svom eseju „O ljubavi“ naziva to „kristalizacijom“. Zaljubljena osoba projicira svoju kristalizaciju na drugu osobu, sve dok vrijeme ne smrska te ideale.

Postoji teorija da je konzumerističkim društvima potrebna visoka stopa razvoda i prekida jer onda ljudi kupuju novi set bijele tehnike, pa su razvodi dobri za ekonomiju!

Grayling opisuje priču iz 12. stoljeća o Heloisi, nećakinji kanonika iz crkve Notre Dame i filozofu Pierru Abelardu, o njihovoj strastvenoj ljubavi i tajnom braku te kastriranju Abelarda koje je jednoj bandi platio Heloisin ujak. Tada Abelard odlazi u samostan. Čak i 15 godina nakon toga Heloise, također iz samostana,  upućuje pismo Abelardu pa mu piše da „čak i za vrijeme svete mise, kad bi naše molitve trebale biti najčišće, putene vizije užitaka koje smo dijelili toliko obuzimaju moju nesretnu dušu da moje misli hrle prema tom razvratu, a ne prema mojim molitvama.“ Njihova su pisma objavljena u 18 stoljeću, kad su se u epistolarnoj formi prepričavali opisi romantične ljubavi.

­
Goethe je napisao svoju veliku “Marienbadsku elegiju” nakon što ga je barunica Ulrike odbila.

U 74. godini života Goethe se zaljubio u 17-godišnju barunicu Ulrike von Levetzow te ju je zaprosio, nakon čega ga je ona odbila, a onda je napisao svoju veliku pjesmu „Marienbadska elegija“. Najluđe razdoblje romantične ljubavi „kad ništa – ni bogovi ni bogatstva, ni karijera ni svjetski ratovi – osim strasti nije važno, traje možda nekoliko tjedana ili mjeseci“, piše Grayling.  Pa kasnije i zaključuje da bi se moglo reći da je prijateljstvo najbolji oblik zrelog ljudskog odnosa jer je najpozitivnije i najmanje negativno u svojim učincima „kad pođe po dobru ili zlu“.

O „sreći“ Grayling piše da izvorno značenje odražava povezanost s idejom životnog stanja koje stvara emocije zadovoljstva i ispunjenosti. Ali, ako je sreća ograničena na emocionalno stanje u kojem se osjećate zadovoljno – osjećate se neuznemireno, spokojno – je li to cilj života? Pa postavlja pitanje: “Biste li radije bili sretna svinja ili nesretni Sokrat?” Grayling piše da postoje viši ciljevi od osjećaja sreće. „Ako je sreća zaista najviši cilj, onda bi – ironičan je – izlijevanja Prozaca u svjetske zalihe vode moglo postići cilj.“ I pitanje je je li istina toliko važna da je vrjednija od iluzija koje ljudima nude utjehu? Odgovor je da jest, da je istina vrjednija. Jer ako želimo vlasništvo nad svojim životom i istinski birati svoje ciljeve „stvari moraju biti čiste i jasne“.

Studiji sreće pokazuju je da su za životno zadovoljstvo najvažniji osjećaj autonomije – kontrole nad vlastitim životom i osjećaj da vas cijene zbog onoga što jeste i činite, dakle osjećaj vrijednosti. Sjajan je Graylingov opis da je „sreća poput točkice svjetlosti u mračnoj sobi: ako gledate ravno u nju, nevidljiva je, no postaje očita kad pogled usmjerite u drugom smjeru. Vidite je krajičkom oka, kao popratni dio ili rezultat aktivnosti koje same po sebi imaju vrijednost, neovisno o različitim osjećajima koje te aktivnosti mogu izazvati u različitim ljudima.“ Svijest o sreći „možda dolazi tek retrospektivno“.

„Filozofija života mora biti proizvod vašeg rada i djelovanja: filozofija mora biti vaša kako bi i život bio vaš, nešto što ste odabrali i svjesno živite“, izričit je Grayling.