Stagnira najprofitabilnije ulaganje. Znanost bi mogla postati pašnjak kojim se svi koriste ali nitko u njega ne investira.

Financiranje temeljne znanosti u SAD stagnira već 15 godina. Mogli bismo uskoro živjeti u svijetu u kojem svaka zemlja pokušava iskoristiti temeljnu znanost koju financiraju drugi, a da je sama nije spremna financirati.

• U doba uzleta američkog svemirskog programa 2/3 investicija u R&D bile su državne, a 1/3 je bila industrijska. Danas je 1/3 državna, a 2/3 su industrijske. Na naslovnoj slici Neil Armstrong, koji je prije gotovo 50 godina, 20. srpnja 1969, načinio prvi čovjekov korak na Mjesecu

Kongres SAD umjetnost financira, preko National Endowment for the Arts, sa 150 milijuna dolara godišnje, humanistička područja, preko National Endowment for the Humanities, sa 150 milijuna dolara godišnje, a temeljnu znanost, preko National_Science_Foundation, sa 7800 milijuna dolara godišnje. Nije teško dokučiti da je razlog ove ogromne razlike veza znanosti i ekonomskog rasta (znanstvena otkrića vode do novih tehnologija, koje vode do novih proizvoda i novih poslova).

Taj je rast u zadnjih 150 godina eksponencijalan. Na primjer, BDP per capita u SAD raste u zadnjih 140 godina ovako:

Naravno, veza znanosti i ekonomskoga rasta nije jednostavna (nekima je i upitna) ali je sigurno da ekonomski uspješnije zemlje veći postotak BDP-a ulažu u znanstvena istraživanja. Industrijski najjače zemlje u zadnjih 50 godina ulažu oko 3% dok one manje uspješne (u koje spada i Hrvatska) ulažu bitno manje.

Ipak, reći će skeptici, korelacija nije siguran znak uzročne veze. Jesu li bogati bogatiji zato što više ulažu u znanost ili više ulažu u znanost zato što su bogati? Ili možda postoji treći faktor koji uzrokuje i veća ulaganja i veće bogatstvo?

Tim su se pitanjima u zadnjih 50 godina bavili mnogi ekonomisti i došli su do prilično jasnih odgovora (Robert Solow je za svoj odgovor dobio Nobelovu nagradu).

Najprije podsjetimo da se svaki eksponencijalni rast temelji na pozitivnoj povratnoj sprezi: rast neke veličine potiče sama ta veličina, tj. produkcija neke veličine potiče još veću produkciju te iste veličine (za one koji znaju nešto matematike, eksponencijalne funkcije rješenja su diferencijalnih jednadžbi oblika y’ = cy).

To znači da eksponencijalni ekonomski rast mora uključivati produkciju nečega što je i samo faktor te produkcije.

Klasični su faktori produkcije, izučavani još od Smitha i Ricarda, prirodni izvori, ljudski rad i kapital. Prirodni izvori ne mogu ostvariti pozitivnu povratnu spregu (oni se ne umnažaju potaknuti time koliko ih ima). Rast populacije jest potaknut samom populacijom pa ekonomija raste s porastom stanovništva, ali to ne dovodi do rasta ekonomije per capita. Dakle samo kapital može ostvariti pozitivnu povratnu spregu koja vodi eksponencijalnom rastu ekonomije per capita.

Međutim, daljnja detaljnija istraživanja o tome koliko rasta nosi kapital uspješno su objasnila tek oko 50% postojećega rasta. Neobjašnjeni dio rasta, poznat kao Solowljev rezidual, uspješno je objašnjen tek novim faktorom produkcije: tehnološkim napretkom. Njega ne možemo smatrati kapitalom (iako je vezan s intelektualnim kapitalom) jer tehnološka razina neke ekonomije nema titulara (nije ničije vlasništvo), ali nedvojbeno ostvaruje pozitivnu povratnu spregu (tehnologija producira novu tehnologiju).

Potaknuti ovim uvidom mnogi su se ekonomisti bavili procjenom povrata na investicije u temeljnu znanost koja je glavni pokretač tehnološkog napretka. Pokazalo se da te investicije imaju ogromni povrat od 20% do čak 60%.

Zašto onda ne vidimo bitno veća ulaganja u temeljnu znanost kada je ona toliko isplativa? Problem za investitore jest taj da je povrat velik ali nije lako prisvojiv (appropriable). Iako se znanost destilira u tehnologiju (koja pak pokreće rast) to se nužno ne dešava u istom laboratoriju, ili čak u istoj zemlji, u kojoj je stvorena odgovarajuća znanost. Nagrada je velika ali investitor nije siguran da će biti njegova.

Ukratko, znanost je javno dobro u koje privatni sektor (zbog vlastitog ekonomskog interesa) najčešće ne investira, pa su za ostvarenje njenog punog potencijala nužne javne (tj. državne) investicije. Otuda 37 000 milijuna dolara SAD investicija u znanost. Naravno, to je i razlog zašto u R&D (research & development) država uglavnom financira R, a biznis D.

Ipak, trendovi se mijenjaju. U doba uzleta američkog svemirskog programa 2/3 investicija u R&D bile su državne, a 1/3 je bila industrijska. Danas je 1/3 državna, a 2/3 su industrijske. Stvari se očito miču od R prema D, a jasno je i zašto.

Poslije Drugog svjetskog rata SAD su ostvarivale 50% svjetskog BDP-a. To je osiguravalo da je najmanje 50% povrata od investicija u R&D prisvojivo. tj. da ostaje u SAD. Taj je postotak sigurno bio i bitno veći budući da Europa i Japan u to vrijeme nisu imali potrebnih kapaciteta za apsorpciju rezultata američke temeljne znanosti.

Danas imaju i oni i mnogi drugi, a apsorpcija se zbiva brzinom interneta. To dovodi u pitanje ekonomsku isplativost investiranja u temeljnu znanost. Zato nije čudno da njeno financiranje u SAD stagnira (na 37 000 milijuna dolara) već 15 godina. Budući da to iz istih razloga slijede i druge zemlje, glavni faktor eksponencijalnog ekonomskog rasta mogao bi polako nestati.

Mogli bismo uskoro živjeti u svijetu u kojem svaka zemlja pokušava iskoristiti temeljnu znanost koju financiraju drugi, a da je sama nije spremna financirati. Takva situacija  podsjeća na „tragedije javnoga dobra“ (koje su primjeri zatvorenikove dileme s više od dva igrača). Klasični je primjer zajednički pašnjak koji svi koriste, ali u čije održavanje nitko ne investira. Kada konačno propadne svi su na gubitku.

Prijeti li i znanosti da postane takav pašnjak?