Što bi bilo da Darwina nije bilo? Franjević i Gregorić u povodu obljetnice Podrijetla čovjeka.

U petak, 30. travnja, od 12:00 u Klubu Batina razgovarat će se o Darwinu, u povodu 150. obljetnice publiciranja njegova "Podrijetla čovjeka". Uvodno će govoriti Damjan Franjević (PMF) i Pavel Gregorić (Institut za filozofiju), a zanimanje za raspravu su najavili Nadežda Čačinović, Tamara Čačev, Zvonimir Šikić ... Ostali zainteresirani za prisustvovanje razgovoru putem zoom aplikacije mogu se javiti na adresu ideje@ideje.hr, a razgovor će biti izravno prenošen na youtube kanalu Sindikata znanosti. Franjević epohalnost teorije evolucije opisuje uvidom o podacima koji njome nisu bili nužno predviđeni, ali postaju smisleni samo u svjetlu te teorije. Gregorić pak, slijedom Darwina, zaključuje da čovjek ne predstavlja nikakav 'kvantni skok', iako je racionalno, moralno, samosvjesno i duhovno biće.

• Što bi bilo da Darwina nije bilo?

Ništa drugačije, no vjerojatno kasnije. Najvjerojatnije i iz pera nekolicine, a ne jednoga.

Teorija evolucije prirodnom selekcijom jedna je od najbolje potkrijepljenih teorija u povijesti znanosti, višekratno potvrđena dokazima iz širokog spektra znanstvenih disciplina, uključujući paleontologiju, geologiju, genetiku i razvojnu biologiju.

Evolucija prirodnom selekcijom proces je kojim se organizmi s vremenom mijenjaju kao rezultat promjena u nasljednim fizičkim ili bihevioralnim osobinama. Promjene koje omogućuju organizmu da se bolje prilagodi svojoj okolini pomoći će mu da preživi i ima više potomaka.

Darwin je promatrao obrazac evolucije, ali nije znao ništa o njezinim mehanizmima. Damjan Franjević, Prirodoslovno-matematički fakultet

Darwinova teorija ima dvije glavne uporišne točke. Sav život na Zemlji povezan je i srodan jedan s drugim, a raznolikost života rezultat je modifikacija populacija prirodnom selekcijom, pri čemu su neke osobine favorizirane u okolišu u odnosu na druge. Najjednostavnije rečeno, teorija se može opisati kao ‘nasljeđivanje s modifikacijom’.

Snaga Darwinove teorije leži i u tome što može povezati različite biološke aspekte u jedinstveni okvir. Razumijevanje evolucije pomaže u rješavanju bioloških problema koji utječu na naš život. Postoje izvrsni primjeri za to u području medicine. Da bi ostali korak ispred patogenih bolesti, znanstvenici moraju razumjeti evolucijske obrasce organizama koji uzrokuju bolesti. Kako bi kontrolirali nasljedne bolesti kod ljudi, istraživači proučavaju evolucijsku povijest gena koji uzrokuju bolesti. Na ove načine znanje o evoluciji može poboljšati kvalitetu ljudskog života.

No ako je ideja evolucije putem prirodne selekcije nužna i neizbježna u kontekstu razvoja i shvaćanja prirodoslovne misli i same biologije kraja 19. i početka 20. stoljeća, zašto se onda ponekad dobiva osjećaj da se samo i previše priča o Darwinu?

Odgovor dijelom leži u dva remek-djela koja nose naziv, prema hrvatskom prijevodu prof. Balabanića, “Postanak vrsta prirodnim odabirom ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život“, iako bi zgodniji prijevod bio “O porijeklu vrsta putem prirodne selekcije ili očuvanje favoriziranih rasa u životnoj borbi” (On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life, 1859.), i “Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu” (The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex, 1871.), a dijelom i u poimanju same teorije i Darwinove važnosti u njenoj definiranju iz pera Darwinovog „suborca“ i suvremenika te, prema mnogima danas, koautora teorije evolucije prirodnom selekcijom, Alfreda Russela Wallacea. U posveti Darwinu svoje biografske knjige “Malajski arhipelag“ Wallace je napisao: “U znak osobnog poštovanja i prijateljstva, ali i da izrazim duboko divljenje njegovu geniju i njegovim djelima.”

Otkrića kako geni kodiraju različite biološke ili bihevioralne osobine i kako se geni prenose s roditelja na potomstvo došla su u znanost gotovo stoljeće nakon Darwina

Genij Darwina razvidan je i iz spoznaje da, u vrijeme kad je živio i djelovao, Darwin nije znao ništa o genetici ili molekularnoj biologiji, nije znao ništa o genima ili mutacijama – ne iz svoje neukosti već zbog toga što genetika i molekularna biologija kao znanstvene discipline nisu još postojale. Darwin je de facto promatrao obrazac evolucije, ali zapravo nije znao ništa o njenim mehanizmima. Otkrića kako geni kodiraju različite biološke ili bihevioralne osobine i kako se geni prenose s roditelja na potomstvo došla su u znanost gotovo stoljeće nakon Darwina.

Tjelesne promjene i promjene u ponašanju koje omogućuju prirodnu selekciju događaju se na razini DNA. Takve se promjene nazivaju mutacijama. Mutacije su ‘gorivo za prirodnu selekciju’. Bez obzira na navedeno, ovim ‘novim’ spoznajama u biologiji Darwinova teorija evolucije ne samo da nije osporena, već je samo dublje potvrđena. I upravo u tome leži snaga Darwinove teorije. K tome, ona ima sposobnost retrodikcije činjenica i podataka koji nisu nužno predviđeni samom teorijom, ali postaju smisleni samo u svjetlu teorije evolucije, npr. obrasci distribucije vrsta na Zemlji, osobitosti u razvoju organizama iz embrija i postojanje rudimentarnih značajki koje su bez ikakve upotrebne svrhe.

Teorija evolucije prirodnom selekcijom  jedna je od najmoćnijih znanstvenih ideja u povijesti čovječanstva, ideja koja je imala dalekosežne posljedice ne samo na znanost i različite discipline i područja unutar znanosti već i na filozofiju, a posljedično i na teologiju.

Uistinu, nijedna ideja nas nije učinila toliko prolaznima, smrtnima i nebitnima poput Darwinove teorije evolucije. Nijedna ideja nam nije toliko oduzela prividnu moć, superiornost, svrsishodnost i važnost kao vrste poput Darwinove ideje. Ideje koja nas je ‘stavila na mjesto’ – naime, na mjesto samo još jedne od mnogih vrsta koje su bile, jesu i bit će stanovnici planeta kojeg zovemo Zemlja.

Za kraj svakako moramo spomenuti da u biologiji uistinu ništa ne bi imalo smisla mimo teorije evolucije. Pitanje je, dakle, bi li biologija uopće bila znanost, u današnjem smislu te riječi, bez Darwinove teorije evolucije prirodnom selekcijom.

• Darwin nije unizio čovjeka

Prije 150 godina Darwin je objavio “Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu“, djelo koje je dugo odgađao pisati. „Svjestan sam da će zaključke do kojih sam došao u ovom djelu neki odbacivati kao vrlo protuvjerske,“ napisao je u zaključku. Naime, u toj knjizi Darwin je iznio niz vrlo uvjerljivih razloga za svoju tvrdnju da je Homo sapiens, baš kao i sve ostale vrste živih bića, nastao od ranije postojećih formi koje su se razvijale pod pritiscima prirodne i spolne selekcije.

Mnoge životinje imaju rudimente racionalnosti, moralnosti, pa i samosvijesti, iz kojih su se karakteristične ljudske sposobnosti mogle postupno razviti. Pavel Gregorić, Institut za filozofiju u Zagrebu

Darwin je time utemeljio jednu novu antropologiju, u smislu jednoga novoga shvaćanja čovjeka i njegova odnosa prema ostatku živoga svijeta. U tom shvaćanju čovjek je  dio živoga svijeta, nastao iz ranije postojećih živih formi. Čovjek nije stvoren, nije izdvojen iz prirode, ne predstavlja nikakav ‘kvantni skok’ u odnosu na ostatak živoga svijeta.

To ne znači da čovjek nije racionalno, moralno, samosvjesno i duhovno biće. On sve to jest, prema Darwinu, ali ne kao posljedica stvaranja „na sliku Božju“, nego kao posljedica stotina tisuća godina razvoja i prilagodbi ranije postojećih formi koje su navedene sposobnosti posjedovale u manje razvijenim oblicima. Darwinova dokazna strategija u ovoj knjizi, dakle, ne sastoji se u tome da čovjeka na bilo koji način unizi i poistovjeti sa zvijerima, nego naprotiv da pokaže kako mnoge druge životinje, osobito viši primati, imaju rudimente racionalnosti, moralnosti, pa i samosvijesti, iz kojih bi se karakteristične ljudske sposobnosti mogle postupno razviti. I vjerovanje u jednoga svemoćnoga i dobroga Boga, smatra Darwin, razvilo se iz vjerovanja u djelovanje sveprisutnih sila i duhova koje je vjerovanje zabilježeno u svih primitivnih plemena diljem svijeta. Zapravo, danas kad čitamo “Podrijetlo čovjeka“, osobito dijelove o razvitku mentalnih sposobnosti čovjeka, jasno prepoznajemo ishodište discipline koju nazivamo evolucijska psihologija.

Darwinova antropologija doista se mnogima činila „vrlo protuvjerskom“ i još se takvom čini. I to potpuno s pravom. Naime, Darwinova je antropologija nespojiva s kršćanskom antropologijom. U svom ću izlaganju pokazati nespojivost tih dvaju nauka na temelju tri kratke ‘studije slučaja’:

(i) na tezi o podrijetlu čovjeka,

(ii) na tezi o posebnosti čovjekova uma, i

(iii) na odnosu prema smrti.

Ako je točno da je Darwinova antropologija nespojiva s kršćanskom antropologijom, slijedi da se proklamirano prihvaćanje teorije evolucije prirodnom selekcijom od strane Katoličke crkve ne može shvatiti drukčije nego s velikom ogradom – „od vrata na dolje“. Takvo selektivno prihvaćanje, međutim, nije održivo.