klub batina

Video razgovora o Ivi Bićaniću. Planovi rada. Principi. Sjećanja

Ideje.hr / 15. veljače 2022. / Klub Batina / čita se 9 minuta

U ponedjeljak 14. veljače u 17:00 Ideje.hr održan je (hibridni) skup u znak sjećanja na profesora Ivu Bićanića. Bila je to radna komemoracija. Na skupu je najavljeno pokretanje Platforme za mlade istraživače IB i organizacija konferencije u čast Ive Bićanića krajem godine te kako će biti dovršene dvije knjige koje je Bićanić doveo blizu konačnom obliku neposredno prije njegove prerane smrti. Govorili su njegovi bivši studenti, suradnici i prijatelji

  • Naslovna fotografija: Hana Kolić, prva je iznijela svoja sjećanja i zapažanja o tome čemu ju je Bićanić u znanosti naučio.

U nastavku je također izvještaj s Arhivanalitike Velimira Šonje u kojem je prvo iznio što je sam govorio a potom prepričao dio izlaganja Milana Deskara Škrbića.

Tekst se izvorno može naći na poveznici 

Profesor I.B.

Jučer je održan skup u organizaciji Ideje.hr u znak sjećanja na nedavno preminulog profesora Ivu Bićanića. Tim povodom napisao sam tekst. Nisam ga se striktno držao u izlaganju, pa ga ovdje objavljujem. Željko Ivanković je svoj tekst o moralnoj ekonomici Ive Bićanića također već objavio. Milan Deskar-Škrbić je napravio prvi pregled bibliografije i ključnih ideja Ive Bićanića koje je predstavio na skupu, a pronaći ćete ih u dnu ovog teksta. Mladi ekonomisti – njegovi studenti pripremaju udrugu IB (profesor se uvijek tako potpisivao) koja će održati prvu konferenciju potkraj ove godine. Na skupu su o svojim sjećanjima na I.B.-a govorili i Hana Kolić i Marko Škreb.

*

Ovo sjećanje na Ivu Bićanića – profesora, započet ću pričom koja nije o Ivi, ali će nas dovesti do njega.

Moj prijatelj, koji nije ekonomist, već trideset i pet godina ulazi u predavaonu na jednom fakultetu. Jednom mi je ispričao i ovu priču: Ulaziš tamo, svaki dan. Prolaze godine, generacije, desetljeća, a priča je uvijek ista. Svjestan si da odabirom tema, literature i načinom izlaganja utječeš na mlade ljude. Oblikuješ njihove umove. Svjestan si i koliko ćeš odabirom načina ocjenjivanja i samim ocjenama utjecati na njihove živote i karijere. Teško je ostati priseban ako si toga stalno svjestan.

Moj prijatelj je govorio o odgovornosti profesora – o odgovornosti za nove generacije, za svakog mladog čovjeka.

Ljudi se s tom odgovornošću različito nose. Neki, koji u tom poslu ne pronalaze trajan izvor inspiracije pokleknu i pretvore svoje profesorske postupke u automatizam, rutinu. Ali u predvidivosti nema razvoja. Neki još više pokleknu i svoje postupke pretvore u praksu moći – nadzor nad točnošću ponavljanja izloženog gradiva. Ali u ponavljanju nema razvoja. No neki, a takav je bio Ivo, vrlo rano shvate bit visokog obrazovanja. Bit koja je suprotna predvidivosti i ponavljanju. U čemu se ona krije?

Jedno od značenja riječi profesor je – učitelj vještine. Vještine razmišljanja o predmetu. Učitelji vještine ne uče zaključcima ili o kopiranju zaključaka nego o procesima dolaženja do relevantnih zaključaka. Strukturiranje tih procesa je bit, vještina. U ekonomici je riječ o načinima postavljanja hipoteza; o ulogama koje u tome imaju poznate teorije, dobrim dijelom uobličene uz pomoć matematičkih relacija; riječ je i o prikupljanju, obradi i sistematizaciji statističkih podataka; o njihovoj analizi, sve do zaključaka s kojima valja postupati oprezno i skromno, s ogradama. Jer zaključkom krug propitivanja nije dovršen, već počinje ispočetka. To treba posebno naglašavati u ovom čudnom vremenu u kojemu se znanost pokušava svesti na marketinško-komunikacijski alat kao da je kakav brend, fiktivni znak kvalitete ili administrativni pečat.

Znanost ili, točnije, znanstveni proces – postupak, sušta je suprotnost tome. Više od trideset generacija studenata ekonomske povijesti, teorija rasta, makroekonomike I, II, ili kako su se već nazivali svi ti kolegiji kroz godine, imali su priliku s Ivom Bićanićem prolaziti kroz proces učenja vještine. Danas su mnogi od njih rasuti svijetom. Neki su stjecali titule na uglednijim sveučilištima od zagrebačkog i barem jednim dijelom nastavljali karijere u inozemstvu. A oni njegovi studenti koji su svoje titule stjecali i karijere nastavljali ovdje, svojim su radovima većinom premašili standarde naše sredine.

Generacije studenata imale su neizrecivu korist od toga što je Ivo Bićanić na samom početku svoje karijere razriješio dvojbu koju je moj prijatelj tako lijepo artikulirao na početku. Autoritet i moć, od kojih nije zazirao, nego ih je ukrotio i učinio svrsishodnima, koristio je u svrhu učenja vještine. Tražio je postupanje prema kanonima struke; strogo je vodio računa o tome kako student u seminarskom radu postavlja hipotezu, razlaže ju, provodi analizu, zaključuje i strukturira svoj izvještaj o privremeno dovršenom misaonom procesu. U tom dijelu bio je kao učitelj Fletcher iz filma Whiplash – grub, ponekad i okrutan, s ciljem da šokira i razbudi. Nije to činio kako bi studentu pokazao koliko je moćan, nego jer je bio posvećen. A kada se radilo o odabiru teme, kritici i onom nestašnom pramenu kose koji signalizira individualnost u interpretaciji zaključka, Ivo je postupao suprotno – poticao je slobodnu misao, kreaciju i stav. Kod njega se malo Fletchera uravnotežilo s puno dobrog duha profesora Dubledora.

Kad smo kod poticanja slobodnih pramenova, često prepričavam osobnu priču o susretu na konzultacijama u kabinetu na drugoj godini studija, kada je na moj odgovor “Da, zanima me ekonomija.” izvukao nekoliko knjiga – od Teorije proizvodnje marksistice i kejnezijanke Joan Robinson do Puta u ropstvo libertarijanca Hayeka. Epizoda ilustrira kakav je Ivo bio profesor – puštao je kad vas je trebao pustiti i jako je stiskao kad je osjetio da griješite ili da treba stisnuti jer možete više, bolje, točnije.

Ta epizoda iz kabineta koja se dogodila davne 1987. jedan je od onih formativnih trenutaka za koje kasnije u životu shvatite da ostaju s vama zauvijek. Ako se sjetite početka ove priče o preispitivanju snage utjecaja profesora na studente – tog rizika posla, shvatit ćete da je Ivo lako preuzimao taj rizik. I kako to najčešće biva, veći se rizik vratio većim povratom u dugom roku. Koji on nije prisvajao. Bio mu je dovoljan osjećaj da dobro obavlja svoj posao i da s fakulteta sa svakom generacijom izlazi nekolicina opremljena vještinom, ambicijom i potencijalom da zavole svoj posao. On je tako, nesebično dajući cijeloga sebe studentima, mijenjao svijet.

Energije za izravno mijenjanje obrazovnog sustava nije ostajalo mnogo. Ali i taj rezidual bio je dovoljan za proširenje odgovornog ponašanja izvan granica kabineta i predavaone. Tražio je više kriterije izvrsnosti, strože recenzije, znanstvenu autonomiju, reagirao je bez razmišljanja o posljedicama kada je sumnjao na nepoštenje; javno kritizirao, predlagao i polemizirao. Zbog toga je često ostajao sam. Institucionalnu moć nije imao, ali vjerujem da je u toj osami na neki način uživao, smatrajući ju posljedicom svojih nepokolebljivih moralnih opredjeljenja. Ni prva ni posljednja takva sudbina. I nimalo specifična samo za naše okvire.

Važno je izbjeći klišej prema kojem su samotnjačke sudbine nesretne. U slučaju Ive Bićanića – profesora, i današnji skup pokazuje da iza njegove sjene koračaju mnogi ljudi. Oni će ga se ne samo sjećati, nego i izdavati njegove knjige i članke zaostale u rukopisima, dalje i šire prenositi stvari koje nas je naučio, sistematizirati njegove ranije objavljene radove, o njima razgovarati, polemizirati, pa zašto ne i pritom se ne slagati. Mislim da bi on to najviše volio.

Najavljena udruga njegovih studenata IB ima priliku na tim principima utemeljiti organizaciju čiji će članovi imati različite poglede, ali će dijeliti metodološke kriterije struke i izvrsnosti. Sazrijelo je vrijeme za takvu udrugu ekonomista, jer danas imamo više dobrih ekonomista nego ikada. Veliki dio zasluge za to pripada i učitelju Ivi Bićaniću.

*

Prva (preliminarna i nepotpuna) bibliografija Ive Bićanića i pregled ključnih područja i ideja (sastavio: Milan Deskar-Škrbić)

Milan je na ovoj slici sjajno sublimirao Bićanićevu ideju “Šoka mobilnosti” koju je artikulirao zajedno sa svojim velikim prijateljem i suradnikom Vojmirom Franičevićem. Zanimljivo je da se u razvojnim temeljima pored ljudskog nalazi i ono što su nazvali “moralni kapital”. Kao što vidimo na shemi, moralni kapital se kroz sustav prenosi ne samo u poduzetničko-tržišnom dijelu nego jednako tako i kroz sustav upravljanja javnim dobrima u kojem važnu ulogu ograničenja imaju potrage za rentama (eng. rent seeking) i korupcija. Zanimljivo je da Bićanić nije smatrao kako je Hrvatska upala u zamku srednjeg dohotka (eng. middle income trap) i da može ostvariti visoke stope rasta ako riješi svoja uska razvojna grla. Glavni instrument za to je mobilnost, a potrebno je i zrno povijesne sreće. Ideju je Deskar-Škrbić pojasnio nedavno u tekstu na Labu.

U nastavku je bibliografija preliminarno klasificirana po područjima, a ispod referenci koje su povezane s izdavačkom djelatnošću Ekonomskog laba nalaze se poveznice pomoću kojih možete brže doći do radova:

Milan je posebno označio zadnji rad koji je objavio zajedno s profesorom Bićanićem neposredno prije njegove iznenadne smrti, a ovdje je poveznica na te zadnje radove koje sam urednički odvojio i objavio kao serijal od dva rada s epilogom. To je ujedno i zadnji rad u njihovoj seriji tekstova Povratak osnovama koje ćemo izdati u udžbeniku Makroekonomika II. Ironija života, ali i simbolika aktivnosti Ive Bićanića do zadnjih dana je u tome što je zadnji rad objavljen samo dva tjedna prije nego što je profesor preminuo.

U dijelu karijere Ivo Bićanić je predavao ekonomsku povijest i bio je vjerojatno ponajbolji poznavatelj te discipline u nas, no kako nije bilo kontinuiteta predavanja niti tradicije pisanja radova ili časopisa iz tog područja, radova nema mnogo i objavljeni su isključivo na portalima Ekonomski lab i Ideje. Imali smo dogovor nastaviti serijal do dovršetka knjige, no taj plan ćemo morati dovršiti na nekom drugom mjestu. Radove ćete pronaći na tražilicama spomenutih portala. Ovdje vrijedi spomenuti da je Ivo Bićanić bio čvrsto uvjeren kako je ekonomsko aktiviranje žena jedan od ključnih mehanizama modernog ekonomskog rasta, što se vidi u naslovu jednog od radova.

Nakon što je u suradnji sa svojim studentima preveo Kruegerov udžbenik makroekonomike, deset godina kasnije napisao je vlastiti u suradnji sa svojim bivšim studentom Milanom Deskarom-Škrbićem. Meni je bila osobita čast raditi kao urednik i izdavač Ive Bićanića, ne samo zato što sam smatrao da upravo on treba dobiti “svoj” udžbenik iz područja kojim se cijeli život bavio, nego i zbog jedinstvene suradnje autora koje dijele dvije generacije tj. oko 40 godina, koliko je Ivo bio stariji od Milana. Kao što je dobro poznato, ovaj udžbenik nosi rimsku jedinicu koja označava analizu kratkog roka, koja najavljuje dvojku. Udžbenik makroekonomike dugoga roka čiji je rukopis dovršen nekoliko tjedana prije no što će profesor Ivo Bićanić preminuti, a koji ćemo Milan i ja dovršiti i objaviti potkraj ove godine ili početkom 2023.