Što je „kulturni marksizam“? U povodu članka o rušenju spomenika u SAD

Upotrebu pojma 'kulturni marksizam', u članku o rušenju spomenika u SAD-u, Karlo Jurak smatra pogrešnom. Iako je kritičan prema 'političkoj korektnosti' i nametanju kulture ukidanja (cancel culture) na nekim sveučilištima od strane radikalne ljevice, smatra da je 'kulturni marksizam' u članku profesorice Ane Munk kao miješanje alkemije s kemijom

• Naslovna fotografija – statue Karla Marxa u dućanima u njegovom rodnom gradu Trieru izložene 2018. u povodu 200 godišnjice njegova rođenja.

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagreb

• Prethodni članak: Feministički i LGBT pokret nisu zahtijevali rušenje spomenika patrijarhalnog društva. Suvremeno idolopoklonstvo, ikonoklazam, demokracija i zapadna kultura

Napomena uredništva. Profesorica Ana Munk i doktorand Karlo Jurak angažirani su u ‘slučaju Filozofskog fakulteta’ u Zagrebu na različitim stranama. Ideje.hr svjesne su da dio čitatelja njihovu raspravu čita (i) u tom ključu, a možda i sami autori. Ali, ovo nisu članci o sporu na FF-u nego o fenomenima u Sjedinjenim Državama. Spor na FF-u možda s tim sadržajem ima neke ideološke veze, no ona zasad nigdje nije jasno artikulirana, pa ni u ovim člancima. Spor na FF-u posebna je tema i ako se neki autor ili autorica  odluče obraditi je dovoljno argumentirano, Ideje.hr su spremne i to objaviti, bez obzira na to s koje strane članak došao. Ovo su članci o fenomenima u Sjedinjenim Državama koje više ili manje detaljno i uspješno prati cijeli svijet i ako ovi autori na osnovi njih i stječu neki autoritet ili reputaciju u drugim slučajevima onda želimo da je to prvenstveno zahvaljujući kvaliteti argumenata iznesenih o ovoj temi. Također, izražavamo spremnost da se ova, po našem sudu vrlo važna rasprava, nastavi. Unatoč tome što je samorazumljiva, mislimo da je bilo potrebno napisati ovu napomenu.

Na portalu Ideje.hr nedavno je objavljen razgovor s izvanrednom profesoricom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Anom Munk. Teme razgovora ticale su se ponajviše nedavnih rušenja spomenika u SAD-u i pitanja ‘ikonoklazma’ u historijskoj perspektivi. Ne ulazeći u sâm sadržaj teza profesorice Munk koje se tiču njezine struke, povijesti umjetnosti, ovdje ću se osvrnuti na neke ‘lajtmotive’ u objašnjavanju fenomena poput rušenja spomenika u SAD-u i kulturoloških ratova koje je potaklo pitanje rasno-klasne nejednakosti u SAD-u. Uza sve dužno poštovanje prema profesorici Munk kao vrsnoj povjesničarki umjetnosti mora se istaknuti kako u više navrata operira nekim pseudoznanstvenim pojmovima, strawmanima i retoričkim manipulacijama. U ovom ću se članku pozabaviti pojmom ‘kulturnog marksizma’ i zašto je on klasičan primjer strawmana koji ne pripada jednom poduljem kunsthistoričarskom osvrtu, ali ni bilo kojem drugom osvrtu koji se referira na događaje poput rasno-klasnih sukoba u SAD-u. Općenito, zašto pojam ‘kulturnog marksizma’ nije adekvatan.

Profesorica Munk spominje tu sintagmu šest puta, a nijednom ne daje objašnjenje što to zapravo znači. Je li to samo ‘marksizam u kulturi’ ili cjelokupno obilježje marksizma? Je li riječ samo o marksističkom nazoru u sferi kulture ili o ‘kulturalizaciji’ marksizma? Sudeći po uobičajenoj upotrebi te sintagme, vjerojatno se radi o drugome. Taj pojam posebno zadnjih godina kruži na konzervativnoj sceni kao ‘strašilo’, logička pogreška strawman[1].  Urban Dictionary definira ‘kulturni marksizam’ kao: „teoriju zavjere kojom konzervativci tvrde da postoji zavjera u kojoj crnci, LGBT, ljevičari, imigranti i antikolonijalisti rade na usađivanju marksizma pod krinkom multikulturalizma“. No, to je tek jedna od rječničkih definicija – za bolje razumijevanja valja pogledati kada je sintagma u tom, odnosno sličnom značenju ušla u mainstream, u svakodnevnu upotrebu, i dobila ‘slamnatost’. Zadnjih je godina popularizirana kroz opus kanadskog psihologa i self-help gurua Jordana Petersona koji je 2016. godine time opisivao fenomen uvođenja rodno neutralnih zamjenica. To je bio povod, a općenito Peterson ‘kulturni marksizam’ uzima sinonimno s ‘postmodernim marksizmom’. Na to ćemo se osvrnuti kasnije. Ipak, otada, kroz njegovu popularnost, kao i kroz djelatnosti alt-right pokreta[2], ‘kulturni marksizam’ postaje glavnim označiteljem za razne identitetske tendencije na ljevici koje se provlače u medijima, kroz obrazovni sustav, pravosudne prakse itd. S time je združen i fenomen ‘političke korektnosti’, također mnogo stariji, ali u ovom kontekstu asociran s cenzurom koju navodno provode kampus-ljevičari na nekim američkim sveučilištima.[3]

Najava diskusije Jordana Petersona, koji je snažno popularizirao sintagmu ‘kulturni marksizam’, sa Slavojem Žižekom koji se znao smatrati marksistom, iako je to znao i relativizirati (Youtube)

‘Kulturni marksizam’ pojavljuje se kao sintagma vjerojatno prvi put 1992. godine u tekstu Michaela Minnicina „New Dark Age: Frankfurt School and Political Correctness“ u opskurnom časopisu Fidelio.[4] Ubrzo ga počinje koristiti sve više američkih konzervativaca, među ostalima i Pat Buchanan optužujući fenomen pretjerane društvene permisivnosti i rasta manjinskih pokreta za potkopavanje američkih tradicionalnih vrijednosti i sveopću dekristijanizaciju američkog društva. Tako se ‘kulturni marksizam’ sve više ustaljivao kao sintagma, iako još nije ušao u masovnu upotrebu, i sasvim je dobro prianjao uz posthladnoratovski svijet kada neprijatelj Americi više nije ‘državni marksizam’ oličen u blokovskom konkurentu Sovjetskom Savezu, već marksizam koji se navodno desetljećima lagano infiltrira u institucije zapadnih liberalnih demokracija – što drugo onda nego ‘kulturni marksizam’. Berlinski zid sada se nalazi unutar, a ne izvan. Koliko je to padalo na plodno tlo i među europskim krajnjim desničarima, dovoljno svjedoči činjenica da se notorni ubojica i bijeli supremacist Anders Behring Breivik također služio pojmom ‘kulturnog marksizma’ kako bi opisao za njega zastrašujući fenomen tzv. islamske kolonizacije zapadnih država putem masovnih migracija i permisivnosti domaćih političara prema muslimanskim migrantima pod krinkom ‘multikulturalizma’ – bijela i kršćanska Europa našla se u opasnosti uslijed tobožnje koalicije liberalnih i lijevih političara te islamskih fundamentalista. Doduše, kada bismo tražili same početke upotrebe termina, došli bismo do pojma ‘kulturni boljševizam’ (Kulturbolschewismus) kojim se koristila nacistička stranka kako bi opisala ‘pogubni’ židovski utjecaj na degeneraciju njemačke kulture za vrijeme Vajmarske Njemačke.[5]

Za shvaćanje ‘kulturnog marksizma’ bitni su Antonio Gramsci, Frankfurtska škola i postmarksističke tendencije nakon 1968. Drugim riječima, mutacije u ‘zapadnom marksizmu’, ako slijedimo terminologiju Perryja Andersona[6], koje su u punom smislu uslijedile od 1968. godine, uglavnom u zapadnim društvima gdje su ‘marksisti’ shvatili da se institucije liberalne demokracije i civilno društvo mogu iskoristiti kao polje borbe za ‘kulturnu hegemoniju’, slijedeći Gramscija i tadašnjeg studentskog lidera Rudija Dutschkea (‘dugi marš kroz institucije’).[7] To je bio kontekst postojanja već etabliranih i okoštalih etatističkih realsocijalističkih režima s jedne strane, a s druge strane sve veće liberalnosti zapadnih institucija koje ‘propuštaju’ u sebe različite ideje, a šezdesetosmaškom revolucijom dobivaju svoj puni zamah. ‘Novi marksisti’ tako, uvidjevši da radnička klasa više ne može biti glavni adresat lijeve politike i centralni revolucionarni subjekt, preorijentiraju se na identitetske politike – uglavnom manjinske (u nacionalnom, vjerskom, rasnom i seksualnom smislu), ženske (rodne), ekološke i sl. Tako revolucionarnim subjektima postaje mnoštvo ‘opresiranih identiteta’, a područje borbe su sve institucije buržoaskog društva. Teza o ‘kulturnom marksizmu’ naročito je ojačala zadnjih godina otkako je pojačana retradicionalizacija bivšeg realsocijalističkog bloka te otkako jača nova desnica na Zapadu (često i s ciljem da ‘do kraja sruši Berlinski zid’). ‘Kulturni marksizam’ na taj je način postao ‘strašilo’ kojom desnica i krajnja desnica označava sve koji zagovaraju ne samo lijeve i identitetske politike, nego i najobičniju centrističku, liberalnu, ponekad i desno-centrističku politiku.

Preorijentacija marksističke teorije se zaista dogodila. Najava kraja svih velikih narativa bila je za to plodno tlo. U Petersona je ‘kulturni marksizam’ sinonim za ‘postmoderni marksizam’, spoj postmodernizma i marksizma

Treba naglasiti da se ovaj tip preorijentacije marksističke teorije i prakse doista dogodio od kraja Drugog svjetskog rata do danas, no da je on posljedica specifične promjene u načinu proizvodnje, (ne)uspjeha ljevičarskih partija na Zapadu te konteksta u kojemu se našao prije, a onda i poslije pada Berlinskog zida. Doba postmodernizma i najava kraja svih velikih narativa plodno bilo je tlo za predominaciju ovih mutacija u marksističkoj teoriji. Zato je npr. u Petersona ‘kulturni marksizam’ zapravo sinonim za ‘postmoderni marksizam’, tj. spoj postmodernizma i marksizma.

Na Zapadu dolazi do preorijentacije marksista – od političke ekonomije prema filozofiji i kulturi. Perry Anderson (Wikipedia)

Ali, tu dolazimo do problema i ‘slamnatosti’ koncepta. Činjenica je da su na Zapadu već desetljećima identitetske politike dominantne politike na ljevici, kao i da mnogi pokreti koji okupljaju pojedince na osnovama borbe protiv rasne, spolne, rodne, seksualne, etničke i druge nepravde sve više postaju relevantnim društveno-političkim faktorom. Oni se često povezuju s lijevim političkim strankama i drugim organizacijama, osnivaju vlastite studije na permisivnim sveučilištima, medijski dovode u prvi plan glasove ‘onih koji se ne čuju’, senzibiliziraju društvo za ‘politički nekorektni’ jezik, dovode u vezu klasno-socijalne nejednakosti s identitetskim nejednakostima (intersekcionalizam) itd. Neki od tih pokreta, tendencija i studija doista ne skrivaju svoje pozivanje na marksizam i njegove klasike. Zašto je onda ‘kulturni marksizam’ nepogodan termin?

Najveći je razlog u tome što je on krajnje pojednostavljujući (osnovno obilježje strawmana), a onda i u tome što odjednom u marksizam ulazi sve – osporavanje tradicionalne nuklearne obitelji, rodne kvote u javnim institucijama, seksualna permisivnost, pozitivna diskriminacija rasnih i etničkih manjina, imigracija muslimanskog stanovništva, kritika maskuliniteta, ograničavanje slobode izražavanja na sveučilištima itd. Ako u neku teoriju može ući sve, koji je onda njezin sadržaj uopće? Po čemu se onda ona razlikuje od drugih teorija? Ako već u postmodernizmu dolazi do kooptacije raznoraznih teorijskih pravaca, njihova amalgamiranja, a često i spajanja nespojivog, jer se napuštaju velike i zaokružene naracije, zašto i kako onda kritizirati te tendencije, a primjenjivati isti postupak na jednu veliku naraciju – na marksizam.

Jezgru marksističke teorije čini uvjerenje da je klasna borba pokretač povijesti, a radnička klasa ima potencijal osloboditi cijelo društvo. U ‘postmarksizmu’ klasna je borba tek jedna od društvenih borbi, a radnička klasa dolazi na istu ravan s mnoštvom identiteta

Marksizam je ‘veliki narativ’, jedan od narativa kojima je postmoderna epoha najavila kraj. Amalgamiranje marksizma i postmodernizma (što bi zapravo bio ‘kulturni marksizam’) jest contradictio in adiecto. Nešto poput ‘postmarksizma’, koji je svakako širok pojam, u konfliktu je s historijskim materijalizmom kao glavnom metodom i osnovnim obilježjem marksističke teorije. Samu jezgru marksističke teorije čini uvjerenje da je klasna borba pokretač povijesti i da se u kapitalizmu dominantno sukobljavaju radnička i kapitalistička klasa, pri čemu radnička klasa ima potencijal svoje zahtjeve univerzalizirati, i time, kroz revoluciju, osloboditi cijelo društvo. U ‘postmarksizmu’ se borbe umnožavaju i klasna borba postaje tek jednom od jednakovrijednih društvenih borbi (‘lanci ekvivalencija’)[8], radnička se klasa kao revolucionarni subjekt decentralizira i deontologizira te dolazi na istu ravan s mnoštvom identiteta. Većina zahtjeva koji su okarakterizirani kao ‘kultur-marksistički’ svode se više-manje na identitetska skretanja od marksističke teorije, na pomak od primata klasne borbe do ekvivalencije mnogih borbi koje sve čine društvene antagonizme. Može li sve to i dalje biti marksizmom, bez obzira na to što više ne sadrži ništa ključno što je činilo Marxovu misao?[9]

Sa jednog od prosvjeda BLM-a na kojem se antirasizam povezuje s antikapitalizmom (marxist.com)

Izdvojimo sada citate profesorice Munk:

„Karakteristično je za ikonoklazam  da uvijek ima radikalni ideološki cilj koji se bavi temeljnim društvenim vrijednostima iz pozicije moći. Elita uvijek nađe načina da ponovno uspostavi umjetničku produkciju i preusmjeri je u svoje svrhe. Smatrati BLM pokretom koji je osnažio tek u posljednje vrijeme zbog policijske brutalnosti nad George Floydom i drugima je pogrešno jer je pozicija moći već odavno osigurana na američkim sveučilištima kroz studije crnačke i rasne povijesti i kritičke teorije društva koja se predavala iz perspektive kulturnog marksizma pa ne iznenađuje veliki udio mladih obrazovanih bijelaca koji svoje stavove formuliraju kao parole čije dublje korijene starija generacija tek treba pohvatati i povezati s klasičnim marksističkim tezama. Primjerice, kako se ukidanje tradicionalne (nuklearne) obitelji našlo u (vrlo kratkom) programu BLM? Zato sam uvodno i definirala da se radi o institucionalno podržanom ikonoklazmu. Da nije tako, kulturne institucije ne bi bile spremne da se preustroje brzinom o kojoj svjedočimo.“

Predvodnici ‘kulturnog marksizma’ u SAD-u koji provode novi ikonoklazam za konzervativce i profesoricu Munk jesu pokreti Antifa i BLM. U maniri ‘okretanja pile naopako’, oni su ‘elita’, a Trump i njegovi pristaše valjda su onda ‘narod’. Čine li američku elitu ‘ideološki radikali’ (za profesoricu Munk vjerojatno ‘lijevi radikali’) ili financijaši s Wall Streeta i vojno-industrijski kompleks? Kako je ‘ideološki radikalan’ BLM ‘elita’ koja progovara s pozicije moći? Aha, ‘pozicija moći osigurana na američkim sveučilištima’ jer tamo postoje studiji rasne povijesti i kritičke teorije društva. Je li to uistinu indikator elitističnosti? Uopće sad ne ulazeći u to da na pojedinim američkim sveučilištima postoji cancel culture te da tzv. ‘kampus-ljevica’ provodi teror nad slobodom izražavanja, o čemu je govorio i poznati ljevičar Noam Chomsky, samo postojanje tog društveno-političkog fenomena ni po čemu ne indicira pripadnost eliti koja kreira odnose moći. Nadalje, koje odnose moći? Ako su BLM prosvjedovali zbog policijske brutalnosti nad Georgeom Floydom koji je koljenom američkog policajca ugušen do smrti, onda je to neobična pozicija za ‘moćnike’ da kao ‘moćnici’ prosvjeduju protiv policijske represije. A k tome, zna li profesorica Munk podatak da crnci za isti zločin imaju veću šansu dobiti mnogo veću kazna od bijelaca, da za isto nedjelo na ulici imaju veće šanse biti upucani nego bijelci, da za istu stopu zločina budu kažnjavani i izvrgnuti represiji opet znatno više nego bijelci?[10] Je li to pozicija moći? Ali, da, oni imaju svoje ‘crnačke studije’, ‘rasnu povijest’ i ‘kritičku teoriju društva’. I tu dolazimo do ‘kulturnog marksizma’ – crnački su studiji i kritička društvena teorija primjer ‘kulturnog marksizma’. Isto se kaže i za ženske, rodne i LGBT studije, kao i za postkolonijalne i slične.

„Da povežem, ono što se nikako ne želi priznati jest da mnogi pojmovi i prakse, kao što je pojam spektakla, a koje je preuzeo kulturni marksizam i dao im negativno tumačenje kao „zapadna kultura spektakla“ ili ih prisvojio (participacija u umjetničkom činu) imaju dugu povijest. Od tri najjače monoteističke religije  kršćanstvo je najranije uspjelo liberalizirati odnos prema artefaktima na način da je umjetnost prihvaćena kao tradicijska i vjerska baština u dijelu u kojem je ta baština vjerska ili pak u djelu u kojem to nije, da postoji i da se razvija i interpretira u društvu čijeg je ona dio na način na koji to želimo, putem demokratskog dogovora i razmjenom racionalnih argumenata unutar disciplina, a sve više i kroz nalaženje interdisciplinarnih poveznica. Do takvog odnosa prema umjetnosti došlo se tokom dva milenija razvoja zapadne civilizacije, ali budući da se i sam pojam zapadne civilizacije odavno stavljen pod navodnike i da se do krajnosti relativizira kao izraz bjelačke dominacije, ništa od njenih postignuća se više ne želi priznati kao zapadno, a još manje kršćansko, pa se danas pušta da američki studenti gnjevno tvrde da su i prirodne znanosti izraz bjelačke nadmoći i ugnjetavanja. Deklaracija Ujedinjenih naroda kojom čovječanstvo vrednuje i štiti svu izuzetnu baštinu (bilo zbog umjetničke vrijednosti, bilo zbog rijetkosti) u diskursu koje promovira Antifa i BLM više de facto ne vrijedi.“

Opet pojam ‘kulturnog marksizma’ izbačen potpuno proizvoljno, uz klasični primjer strawmana – „zapadno i kršćansko doživljava se kao izraz bjelačke nadmoći, pa i prirodne znanosti“ – to je teška simplifikacija i karikaturizacija, nema ozbiljne kritike prihvaćene u znanstvenim krugovima koja bi kretala od te postavke. Pri spominjanju prirodnih znanosti Munk se možda referira na poznatu i već staru aferu Sokal u kojoj je profesor fizike Alan Sokal raskrinkao nepostojanje kriterija u humanističkom časopisu postmodernističke orijentacije Social Text 1996. godine kada je poslao u objavu članak pun besmislica koji je govorio o zapadnocentričnosti teorije gravitacije i principa kvantne fizike. Sokalova podvala bila je stvarno vrlo važna u raskrinkavanju postmodernističkih teorijskih besmislica, ali ovdje je ubačena u kontekst valjda da sva teorijska dostignuća američke humanistike prikaže kao besmislice koje podržavaju ‘ljevičarski radikalizam’ i nameću white guilt.[11]

Prirodoznanstvenik i iskušavanje postmodernizma u humanističkim znanostima. Alan Sokal (Youtube)

Antifa i BLM imaju mnogo negativnih strana. Antifa, bez obzira na naziv, doista ima male ili nikakve veze s ‘antifašizmom’ kao strategijom borbe protiv fašizma u tridesetim i četrdesetim godinama prošloga stoljeća. Oni su uistinu ulični ljevičarski, možda čak i radikalno-ljevičarski pokret koji pod nazivom ‘antifašizma’ zapravo skriva svoju anarhističku, a možda čak i neokomunističku orijentaciju. Međutim, kritika Antife ako dolazi uz bok s tezama Donalda Trumpa i ultradesničarskih teoretičara zavjere nasukava se na grebenu ignorancije i besadržajnih difamacija, a to treba izbjeći.

„Nismo smjeli priznati, ponajmanje američka kulturna elita, koja sada dobrim dijelom podržava uklanjanje spomenika diljem Amerike, da su vođe Islamske Države izričito tvrdile da se uništavanjem kulturnih spomenika zabranjuje štovanje idola kako to nalaže Kuran jer smo htjeli biti politički korektni. U protivnom bi ispalo da oduzimamo muslimanima sposobnost estetske prosudbe umjetničkih djela drugih kultura i da ih time smatramo nazadnim ili nedovoljno educiranim u metodama zapadne povijesti umjetnosti. Pokušat ću raspetljati suprotstavljene argumente i predložiti da nadiđemo sukob između kršćanske tradicije čije smo pojmove naslijedili i kulturnog marksizma čiji predstavnici su nastojali opravdati islamski radikalizam…. S druge strane, lijevo orijentirani intelektualci gledaju na pojave islamskog ikonoklazma mahom kroz prizmu krivnje zapadnog imperijalizama i u tome se islamski fundamentalisti i radikalna ljevica ideološki posve slažu.“

Još jedan lajtmotiv kao prepisan s krajnje desnih stranica – tobožnja veza između islamskog fundamentalizma i ljevice. Vjerojatno ‘kulturni marksisti’ koji slove za autošoviniste žele razrušiti ‘vlastitu’ kršćansku kulturu, ali su zato koncilijantni prema islamu koji je u Europi manjinski. Neobična je to veza koja na najpovršnijoj logičkoj razini pada u vodu. Koji su to pak predstavnici ‘kulturnog marksizma’ i kako nastojali opravdati ‘islamski radikalizam’? Koje su uopće teorijske i praktične poveznice između islamskog fundamentalizma kao ekstremno konzervativne i retrogradne ideologije te marksizma koji je tome sušta suprotnost? Profesorica Munk kada iznosi tako jaku tezu morala bi ju barem nečime dokazati.

„Pojava ikonoklazma nas treba zabrinuti budući da u SAD-u donedavno nije bilo takvih pojava na razini pokreta. Američki društveni pokreti do sada nisu razvili rituale kulture ukidanja (cancel culture) koji bi uključivali kulturne artefakte. Primjerice, feministički pokret nije tražio uklanjanje  spomenika ličnostima koje bi se mogli smatrati predstavnicima patrijarhalnog društvenog uređenja, niti  je nešto slično obilježilo LGBT pokret. Domorodački narodi koji su mogli tražiti isključivanje mnogih povijesnih ličnosti iz vidokruga javnosti, to nisu činili već su tražili uključivanje na većem broju kvadratnih metara unutar istih kulturnih institucija.  S radikalno lijevim aktivističkim pokretima (Antifa i Black Lives Mattter, dalje BLM), Amerika je otkrila ikonoklazam. Ikonoklazam je prvenstveno dio europskog povijesnog iskustva, međutim sada svjedočimo da američke institucije masovno provode akcije uklanjanja spomenika, djelom da bi ih zaštitile od vandalizma, a dijelom pod pritiskom BLM pokreta čije ključne argumente odobrava većina Amerikanaca u anketama provedenim u lipnju ove godine.“

Koja je svrha korištenja sintagme cancel culture u kontekstu uklanjanja spomenika? (Ilustracija,  Columbia University)

Još bi jedan element ‘kulturnog marksizma’ trebala biti tzv. cancel culture, tj. ‘kultura ukidanja/otkazivanja’. Prije svega, pojam ‘kulture ukidanja’ (cancel culture) odnosi se na ‘deplatformiranje’, tj. isključivanje određenih osoba ili skupina pojedinaca iz javnog prostora, prvenstveno društvenih mreža i medija. Značenjski je povezana s ‘bojkotom’, iako je pojam znatno specifičniji i usmjereniji na društvene mreže. Kako kaže Urban Dictionary, radi se o „želji da se ukloni osobu ili skupinu s društvenih mreža. Pozivaju se pojedinci na društvenim mrežama da prijave račun osobe ili skupine umjesto da diskutiraju o kritici ili pokažu dokaze zašto je kritika pogrešna.“ Dakle, vodeći se time, radi se o vrlo novom pojmu vezanom uz društvene mreže i ponašanje skupina koje se okupljaju na određenoj idejnoj osnovi da svoje neistomišljenike odstrane s te platforme. Stvarno nije potrebno taj pojam proširivati na uklanjanje spomenika koji je fenomen mnogo, mnogo stariji i povijesno ukorijenjeniji nego prijavljivanje računa na Facebooku ili Twitteru. Koja je svrha korištenja sintagme cancel culture u kontekstu uklanjanja spomenika, osim confirmation bias-a prema tezi o ‘kulturnom marksizmu’? To znači vjerojatno dovođenje u kontekst, što profesorica Munk i naslućuje, s netolerantnim ponašanjem (krajnje) lijevih skupina u SAD-u koje osim uklanjanja spomenika često stvarno sudjeluju u cancel culture na sveučilištima i na društvenim mrežama. Tako ovaj dio završava vrlo simplicistički – „Amerika je otkrila ikonoklazam s radikalno lijevim aktivističkim pokretima – Antifa i BLM.“ Vrlo pojednostavljeno, i u tom pojednostavljivanju pojmovno loše usidreno, a u konačnici i manipulativno.

„Umjesto načela koja su stvorila ekonomski najjaču zemlju na svijetu, otvorila vrata milijunima doseljenika u potrazi za američkim snom i vodila Ameriku u borbu protiv fašizma, pokret 1619 (koji je već ušao u silabuse za predmete iz američke povijesti) nudi alternativu: ukidanje Dana nezavisnosti (koji obilježava donošenje Deklaracija o nezavisnosti) i uspostavu proslave 1619. godine kada su na tlo Virginije pristigli prvi robovi. Kako će izgledati ta proslava? Umjesto da Jenkiji okreću hamburgere na roštilju i gledaju vatromete, palit će zastavu, ritualno se bičevati i posipati pepelom? Ne mogu zamisliti tu orwelliansku stvarnost koja se nudi. Već je široko prihvaćeno načelo „decentralizacije“ bjelačke kulture, ali imamo dovoljno razloga za vjerovati i povijesnih presedana koji dokazuju da se radi o koraku prema njenom ukidanju.“

Sljedeći element koji u svojoj borbi protiv „kulturnog marksizma“ koristi doktorica Munk jest tzv. white guilt. ovdje u strawman maniri nastoji ironizirati i banalizirati marginalan prijedlog alternativne proslave Dana nezavisnosti, aludirajući na taj white guilt koji navodno nastoje nametnuti određene (radikalno lijeve) skupine u SAD-u. Orwell mora da se okreće u grobu koliko se puta u potpuno pogrešnom kontekstu koristi njegovo ime, i to naročito od onih koji su uvjereni da je ‘novi vrlo ljevičarski svijet’ zapravo replika Orwellove 1984. Pitanje bi li se uvjereni ljevičar Orwell s takvom upotrebom ikada složio.

Sve što se može povezati na neki način s nekim ‘identitarenjem’ s lijevih pozicija određenih skupina postalo je – ‘kultur-marksističko’. Dakle, ‘pojam-strašilo’

Da je moguće napraviti imanentnu kritiku ‘postmarksizma’, nastojao sam pokazati u vlastitom znanstvenom članku. I da čak pojam ‘kulturnog marksizma’ ima smisla, i da nema prikladnijih termina, on svejedno ostaje ‘pojam-strašilo’ jer ga mahom koriste pripadnici alt-right skupina, neki desni političari i vlastodršci (poput Trumpa, Orbána i Janše) te planetarno poznati self-help guru Jordan Peterson kako bi označili sve što se ne uklapa u njihovu viziju obitelji, društva, države i identitetskih politika. Pridružila im se i doktorica Munk. Tako su ‘kulturno-marksističkim’ postali zahtjevi feministkinja za povećavanje rodnih kvota u politici, LGBT zajednice za izjednačavanje prava s heteroseksualnim zajednicama, ukazivanje na muški šovinizam/seksizam i toksični maskulinitet, djelovanje pokreta protiv rasne nepravde, aktivnosti studenata na Filozofskom fakultetu, pa i ratifikacija Istanbulske konvencije. Sve, dakle, što se može povezati na neki način s nekim ‘identitarenjem’ s lijevih pozicija određenih skupina postalo je – ‘kultur-marksističko’. Dakle, ‘pojam-strašilo’, neupotrebljiv i neprecizan. Pojmovi, ako ih želimo ozbiljno upotrebljavati, moraju imati neku svoju stabilnu jezgru, neka obilježja bez kojih se ne možemo. U suprotnom završavamo u totalnom semantičkom relativizmu koji je posebno poguban u znanosti.

Izv. prof. dr. sc. Ana Munk nedvojbeno je vrsna povjesničarka umjetnosti od koje sam mnogo i naučio čitajući ovaj tekst (npr. o vezi između kršćanstva i ikona, tj. ikonoklazma). U tom je smislu šteta što svoje teze nagrđuje pseudoznanstvenim pojmovima, odnosno što, ilustrativno, u kemiju miješa alkemiju, dodaje flogiston umjesto kisika. Kritika pak uklanjanja spomenika i određene agende radikalne ljevice u Americi svakako je potrebna. I to se može raditi na mnoge, znanstvene i argumentirane načine. Trumpizam kao sredstvo u tome i nije dobra ideja.

• Bilješke

[1] Glavno je obilježje strawmana, tj. logičke pogreške ‘slamnatog čovjeka’ to što funkcionira na način da tezu koja se želi pobiti izobliči, banalizira ili samo krajnje pojednostavi te onda ponudi vrlo laki kontraargument. U ovom slučaju, kada se neki pojam koristi kao ‘strašilo’, to znači da se fenomen koji treba opisati i objasniti pojednostavi, karikira i uobliči tako da se čini da ga je lako podvesti pod ‘etiketu’ koja sa sobom nosi izvjesnu prtljagu. Ako marksizam nosi negativnu ideološko-vrijednosnu prtljagu, osobito na desnici, onda se karakteriziranjem nekog fenomena kao marksističkoga čini njegova karikaturalizacija i potencijalna difamacija.

[2] Alt-right se može tumačiti skoro pa sinonimno s novom krajnjom desnicom, pogotovo u SAD-u, ali ne toliko kroz političke stranke i istaknute političare, koliko kroz internet-kulturu mladih desničara koji su razvili na društvenim mrežama i pripadajućim forumima čitav niz tzv. memeova i likova kojima poruzi izvrgavaju lijeve, liberalne i umjereno konzervativne političare, pojedince i društvene tendencije. Također, alt-right ideje popularizirane su kroz razne talk-showove i podcaste konzervativnog predznaka, blogove i stranice poput Breitbarta te istupa njegova osnivača Stevea Bannona koji je dugo smatran i glavnim ideologom Donalda Trumpa. Jordan Peterson ogradio se od alt-righta, ali su svejedno njegovi najveći fanovi upravo alt-rightovci.

[3] ‘Politička korektnost’ među tzv. kampus-ljevicom svakako jest postojeći problem jer dovodi do prevelike cenzure, na što je i ukazao jedan od najpoznatijih američkih ljevičara Noam Chomsky, ali prema istraživanjima mnogo je manje konzervativaca cenzurirano u odnosu na ljevičare, tako da histerija oko ljevičarskog terora nad slobodom govora ne drži vodu ni upola koliko bi desničari htjeli.

[4] Frankfurtska škola prokazivana je kao idejna utemeljiteljica „kulturnog marksizma“, odnosno „nove ljevice“ koja svojom dekadencijom u pitanjima morala, seksualnosti, imigracije i antitradicionalizma postaje opasnošću za tradicionalne vrijednosti i uopće za zapadnu civilizaciju. Vidi o tome više u: Martin Jay, „Dialectic of Counter-Enlightenment: The Frankfurt School as Scapegoat of the Lunatic Fringe“, Salmagundi, no. 168. jesen 2010/zima 2011, URL: https://slackbastard.anarchobase.com/?p=29456.

[5] O tome piše npr. Matthew Feldman i Roger Griffin (ur.), Fascism. Fascism and Culture, Routledge, New York, 2003.

[6] Vidi više u: Perry Anderson, Razmatranja o zapadnom marksizmu, BiGZ, Beograd, 2009. Prema Andersonu, ‘zapadni marksizam’ fenomen je koji se javlja na Zapadu uslijed okoštalosti realsocijalističkih sustava na Istoku te neuspjeha marksističke prakse na Zapadu. Tako se marksisti na Zapadu odriču politike i ekonomije kao svojih glavnih sfera te se preorijentiraju na sferu kulture, umjetnosti i filozofije, pozicionirajući se više u akademskom polju nego u tvorničkim halama. Posljedično, nastaje niz teorija koje povezuju Marxa s filozofskom tradicijom prije njega te koje nastoje povezati marksizam s drugim paralelnim teorijama – npr. sa psihoanalizom. Anderson ipak opisuje samo prvu fazu ‘zapadnog marksizma’ – do otprilike 1968. godine, dok druga faza, koja bi se mogla nazvati i ‘postmarksističkom’, ostaje izvan dometa Andersonova razmatranja.

[7] Valja napomenuti da Gramsci ne govori o ‘kulturnoj hegemoniji’, nego samo o ‘hegemoniji’, a kamoli o ‘dugom maršu kroz institucije’. Tzv. ‘kulturna hegemonija’ i ‘dugi marš kroz institucije’, osim što se vezuju uz šezdesetosmaški studentski pokret, vezuju se uz neogramšijanstvo kulturalnih studija koji u danom kontekstu preinačuju Gramscijevu terminologiju.

[8] Prototip postmarksističkog razmišljanja predstavlja djelo Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe Hegemonija i socijalistička strategija, gdje se i pojavljuje sintagma ‘lanci ekvivalencija’. Vidi: Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, Hegemony and Socijalist Strategy, Verso, London, 2001.

[9] Ovime se ne želi reći da je marksizam, odnosno marksistička teorija jedna jedina dogma koja ne podnosi razlike, nego samo naglasiti da na nečemu valja podvući crtu i vidjeti koliko je potrebno stavki da zadovoljava, a da se i dalje naziva tim imenom. Znanstvena terminologija mora ostati koliko-toliko stroga i opirati se semantičkom relativizmu.

[10] Neke od tih statističkih podataka donosi BBC: https://www.bbc.com/news/world-us-canada-52877678.

[11] White guilt je osjećaj krivnje koji bi navodno trebali osjećati bijelci, pojedinačno ili kolektivno, zbog svoje kolonijalne i rasističke prošlosti. Dok dio radikalne, uglavnom spomenute postmarksističke ljevice doista pretjeruju u tome, desnica vješto koristi manipuliranje time i prikazuju bijelce žrtvom kojima se stalno nameće ‘osjećaj krivnje’. Na ovom je primjeru kulturološki rat (culture war) dostigao svoj vrhunac.