Što je premijer sve rekao a nije smio; što nije učinio a mogao je i trebao. No najgore je što sve to njega uopće ne brine

Policija je u slučaju Đurđice Klancir angažirana mimo naloga suda i prije nego što je podignuta optužnica. Božo Kovačević detaljno, kritički raščlanjuje postupke premijera Andreja Plenkovića u vezi s prosvjedom novinara, neskrivenim policijskim zastrašivanjem na radnom mjestu i mnogim drugim slučajevima.

• Na naslovnoj slici: predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i veleposlanik u Moskvi

U razdoblju od četiri dana premijer Plenković je dvaput reagirao na novinarski prosvjed od 2. ožujka, na zahtjeve koje su mu novinari uputili i na jedan otvoreni pokušaj zastrašivanja novinara. Oba puta reagirao je neadekvatno. Komentirajući osam zahtjeva koje su novinari nakon prosvjednog skupa 2. ožujka predali u njegov ured na Markovu trgu, Plenković je 4. ožujka odgovorio: „Kao prvo, nisam čuo da je itko spomenuo kako je problem počeo tako da je predsjednik HND-a skoro fizički nasrnuo na jednu urednicu programa na HRT-u.“

Tom reakcijom koja je, kao i neke njegove dosadašnje intervencije u Saboru, bila usmjerena ad hominem i koja nije bila popraćena namjerom da se novinarski zahtjevi ozbiljno shvate i da se na njih ozbiljno odgovori, premijer je samo podsjetio na situaciju koja bi mogla biti iskorištena tako da se njega na takav način unaprijed diskvalificirati neovisno o čemu govori i što radi. Naime, televizijske kamere su zabilježile i cjelokupna javnost je mogla vidjeti da je premijer Plenković pokušao fizički nasrnuti na oporbenog zastupnika Nikolu Grmoju. Odlukom da novinarske zahtjeve unaprijed pokuša obezvrijediti podsjećanjem na navodni krimen predsjednika HND-a Hrvoja Zovka Plenković kao da je naglasio svoju odlučnost da izbjegne bilo kakvu raspravu o njihovu sadržaju. Time je pridonio daljnjoj banalizaciji, vulgarizaciji, estradizaciji i karnevalizaciji političkog života u Hrvatskoj koji je obilježen dominacijom plitkih dosjetki premijera, ministara i zastupnika na račun bilo kakvog pokušaja rasprave o ijednom ozbiljnom problemu.

HTV je proveo cenzuru i u izvještaju o novinarskom prosvjedu protiv cenzure.

Premijer je, doduše, izjavio  da ne može razumjeti odluku vodstva HRT-a o podizanju brojnih tužbi protiv nakladnika i novinara. Time je, vjerojatno, dao naslutiti da će vodstvo HRT-a uskoro donijeti autonomnu odluku o odustajanju od tih tužbi. Ali premijer nije komentirao činjenicu da je HTV, izvješćujući o novinarskom prosvjedu u Dnevniku 2. ožujka, od osam njihovih zahtjeva spomenuo samo dva, onaj o potrebi promjene financiranja lokalnih medija i zahtjev za promjenu Zakona o HRT-u. Time je prilično uvjerljivo potvrđena osnovanost povoda za novinarski prosvjed, a to je cenzura na HTV-u. HTV je proveo cenzuru i u izvještaju o novinarskom prosvjedu protiv cenzure.

U večernjem Dnevniku 2. ožujka HTV je vijest o novinarskom prosvjedu plasirao kao treću po redu. Prvo je, u trajanju od oko osam i pol minuta, obrađen slučaj pokušaja ubojstva četvero djece na Pagu. Slijedećih dvije minute i pedeset sekundi bile su posvećene prosvjedu stanovnika Neretvanske doline zbog nepostojanja bolnice u Metkoviću. Izvještaju o novinarskom prosvjedu – bez spominjanja da je upravo cenzura na HTV-u bila jedan od glavnih motiva za prosvjed – HTV je posvetio dvije minute. Nešto kasnije, u okviru informativnog dijela emisije, dvije minute i četrdeset pet sekundi posvećeno je prometnom incidentu nogometaša NK Osijek. Sve to pokazuje da prioritet HTV-a nije bilo što objektivnije izvješćivanje o motivima i razmjerima novinarskog prosvjeda, nego prešućivanje motiva i umanjivanje razmjera i ozbiljnosti prosvjednog skupa. U svjetlu samo tih činjenica, premijerove riječi da 2019. godine problem slobode medija u Hrvatskoj ne postoji zvučale su potpuno neuvjerljivo.

Nakon uvoda kojim je pokušao unaprijed obesmisliti i obezvrijediti bilo koji od zahtjeva koje je Zovko iznio u ime HND-a, premijer je  komentirao samo jedan zahtjev ne rekavši da ih je bilo osam. Najavio je da će razgovarati s ministricom kulture pa će njih dvoje utvrditi „ima li tu elemenata oko boljeg financiranja profitnih i neprofitnih medija, može li tu biti bolje“. Najavio je, dakle, da će razmotriti mogućnost da se nekim nezadovoljnicima dodijele proračunska sredstva, da ih se tako pacificira i da se time oslabi pritisak ugroženih novinara i otupi oštrica njihovih zahtjeva. Divide et impera. Time je Plenković samo potvrdio dojam da ga pravi problem ne zanima i da nije spreman o tome ni ozbiljno razmisliti, a kamo li s predstavnicima novinara razgovarati o njihovim zahtjevima.

Bio bi to samo još jedan primjer premijerove bahatosti i ignorancije da se dva dana poslije nije dogodio još jedan eklatantni primjer pokušaja zastrašivanja novinara i da nije uslijedila još jedna, ovaj put doista zabrinjavajuća, reakcija premijera.

Đurđica Klancir

Dvojica uniformiranih pripadnika temeljne policije upala su na radno mjesto novinarke portala Net.hr navodno radi utvrđivanja njezina identiteta. Ravnatelj policije Nikola Milina objasnio je u Dnevniku HTV-a da se radilo o redovitoj zadaći provjere identiteta. Ustvrdio je da se radi o zakonskoj obvezi koju određuje Zakon o odvjetništvu. Objasnio je da je odvjetnik sisačko-moslavačkog Župana Ive Žinića, pripremajući se za podnošenje privatne tužbe protiv novinarke Đurđice Klancir, od policajaca u Policijskoj postaji Sisak zatražio adresu i OIB dotične novinarke. Kako oni nisu sa sigurnošću mogli utvrditi tražene podatke, obratili su se kolegama u Policijskoj postaji Trešnjevka u Zagrebu koji su im izašli ususret i utvrdili identitet novinarke uznemirivši je na njezinom radnom mjestu.

Osobito zabrinjava činjenica da su se premijer, ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije otvoreno angažirali u opravdavanju nezakonitih postupaka.

Ministar unutrašnjih poslova Božinović objasnio je premijeru da policija godišnje provede oko 200 tisuća provjera identiteta i da se radi o uobičajenom postupku. Plenković je dodao da u cijelom slučaju nema nikakvih indicija o zastrašivanju novinara. Pokušavajući biti duhovit, dodao je samo da je tajming te navodno rutinske provjere identiteta bio savršen aludirajući na već naelektirizirano ozračje stvoreno novinarskim prosvjedom protiv cenzure i onemogućavanja da u normalnim uvjetima obavljaju svoj posao.

Osim što se ciljani dolazak na radno mjesto novinarke ne može smatrati rutinskom provjerom identiteta kakvu policija provodi na ulici kad uoči osobe sumnjivog ponašanja ili u počinjenju prekršajnog ili kaznenog djela, u cijelom je slučaju sporno to što je policija poduzela opsežne radnje temeljem zahtjeva odvjetnika koji tek namjerava podnijeti privatnu tužbu u ime sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića. U privatnim tužbama prikupljanje podataka o tuženiku obveza je tužitelja. Ako sud utvrdi da su podaci o tuženiku nepotpuni, onda od tužitelja može zatražiti da od nadležnih tijela pribavi potrebne podatke. Dakle, u slučaju kad je tužba već podnesena i kad sud utvrdi da je potrebno dopuniti podatke o tuženoj osobi, odvjetnik tužitelja može od nadležne službe Ministarstva unutarnjih poslova zatražiti potrebne podatke do kojih nije mogao doći drugim putem. Zahtjev za dobivanje tih podataka trebao je biti podnesen Službi za upravne poslove Sektora upravnih i inspekcijskih poslova Policijske uprave zagrebačke. Jednostavno rečeno, Žinićev odvjetnik se s odgovarajućim dokumentom koji bi potvrđivao opravdanost njegovog zahtjeva trebao obratiti službenicima u Petrinjskoj ulici u Zagrebu koji bi mu tražene podatke bili dužni dati. To bi bio redoviti upravni postupak pribavljanja podataka o boravištu i OIB-u određene osobe. Angažiranje pripadnika temeljne policije za te poslove sasvim je neuobičajeno.

Osobito zabrinjava činjenica da su se premijer, ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije otvoreno angažirali u opravdavanju nezakonitih postupaka. Umjesto da najave provjeru i moguće utvrđivanje odgovornosti osoba umiješanih u taj slučaj, oni su se udružili u pokušaju da javnost uvjere kako je nezakonito korištenje usluga temeljne policije za potrebe privatnog tužitelja nešto uobičajeno i normalno. U kontekstu već jasno definiranog problema postojanja cenzure i sustavnog onemogućavanja rada novinara ovaj primjer spremnosti vrha vlasti da opravda neskrivenu zloupotrebu položaja sisačko-moslavačkog župana i pritisak na medije samo je još jedan primjer opravdanosti prosvjeda organiziranog 2. ožujka. Premijer je pokazao da ne razumije ozbiljnost problema, da svjesno podržava daljnju represiju protiv novinara ili da je spreman ignorirati otvorene pokušaje zloupotrebe položaja i ovlasti. U svakom slučaju, građani i novinari su premijerovim komentarima u povodu novinarskog prosvjeda i u povodu ovog eklatantnog primjera zastrašivanja novinara dobili dodatne razloge za zabrinutost u pogledu sudbine medija, ljudskih prava i pravne države u Hrvatskoj.

Stotine novinarki i novinara iz cijele Hrvatske i brojne zainteresirane građanke i građani nisu se 2. ožujka pred Novinarskim domom okupili ni da bi komentirali, ni potvrđivali, ni negirali incident iz uredničke sobe na HRT-u između Hrvoja Zovka i nadređene urednice. Oni su onamo došli prosvjedovati protiv gušenja medijskih prava i sloboda u Hrvatskoj. Svoje neslaganje s politikom prema medijima iskazali su i pred zgradom Ministarstva kulture, pred zgradom Sveučilišta u Zagrebu i, na kraju, pred sjedištem Vlade gdje ipak treba vidjeti ishodište i tih problema koji su novinare nagnali na prosvjed.

Ignorirajući prave probleme za čije rješavanje bi mogao biti nadležan, premijer se u komentarima prosvjeda 2. ožujka usmjerio na područja koja su izvan njegove nadležnosti. Kako je i autonomija sveučilišta zajamčena poput autonomije sudstva, premijer i Vlada ne mogu se miješati ni u slučajeve tužbi autonomnog sveučilišta protiv novinara o kojima presude donosi autonomno sudstvo. Još manje bi se mogli miješati u slučajeve u kojima jedni suci novinarima dosuđuju enormne kazne temeljem tužbi drugih sudaca za uvredu ili klevetu.

Premijer nije pokazao ni najmanji znak nelagode zbog tvrdnji da postojeći zakoni omogućuju da u Hrvatskoj budu osuđeni i novinari koji su objavili točne i istinite informacije. Da je imalo zainteresiran za taj problem, sjetio bi se brojnih tužbi svog zamjenika u stranci koji je tužio novinare zbog objave podataka o prepisivanju diplomskoga rada, koje su potvrdili i sud i eksperti. Ako je s prvim diplomskim radom sve bilo u redu, zašto je taj dužnosnik morao pisati drugi i ponovo polagati diplomski ispit? Na odluku svog zamjenika da podiže tužbe protiv novinara Plenković ne može utjecati kao ni na suce koji donose presude protiv novinara, ali bi možda mogao utjecati na to da taj zamjenik više ne bude zamjenik i da više ne bude na visokoj državnoj dužnosti koju sada obnaša. To prije jer se ime tog dužnosnika spominje u nizu istraga o curenju informacije iz istraga za provedbu kojih je bio zadužen dok je obnašao druge visoke dužnosti. Isto tako, premijer nije pomislio da bi sisačko-moslavačkom županu i svom stranačkom kolegi mogao sugerirati da na navode iz novinskog napisa, ako su netočni, odgovori argumentiranim demantijem, a ne tužbom u čijem pripremanju neovlašteno sudjeluju i pripadnici temeljne policije.

Premijera nimalo ne zabrinjavaju podaci da se protiv hrvatskih novinara vodi više sudskih postupaka nego u ijednoj drugoj europskoj zemlji

Ako premijer doista ništa ne može učiniti u vezi s načinom rada onih grana vlasti koje su neovisne o izvršnoj vlasti i autonomnih institucija, mogao bi barem razmisliti i odgovoriti na zahtjeve koji se tiču nadležnosti Vlade i Sabora. Slaže li se da su odredbe Kaznenog zakona osnova za takav pravno obrazloženi progon novinara koji ima učinke cenzure? Što misli o tom zakonu? Treba li ga mijenjati ili ne i zašto? Na ta pitanja premijer nije ni pokušao odgovoriti premda se ona tiču izravne sfere njegove odgovornosti.

Nije komentirao ni zahtjeve za promjenu načina izbora članica i članova Vijeća za elektroničke medije. Zahtjeve novinara premijer može smatrati neosnovanima, ali bi barem trebao obrazložiti zašto ih smatra takvima. Potpuno je ignorirao upozorenje novinara da se među onima koji vrijeđaju i napadaju novinare nerijetko i političari.

Mogao se premijer potruditi pa HND uputiti da neke od svojih zahtjeva adresira na sindikate koji će pregovarati s poslodavcima i definirati načine rješavanja spornih pitanja na relaciji novinari-vlasnici. Mogao se zauzeti za takve pregovore i podržati novinarske zahtjeve. Mogao je zatražiti prijedloga za moguće bolje zakonsko uređivanje tih odnosa.

Hrvoje Zovko

Mogao je, ali nije. Premijer se – kao i u nizu drugih slučajeva koji zaokupljaju javnost i mogu imati dalekosežne posljedice – odlučio za ignoriranje. Tako rješavanje problema Agrokora i dalje slovi kao veliki uspjeh unatoč tome što su kamate za kredite koje Agrokor danas koristi gotovo jednako visoke kao i one zbog kojih je kompanija svojedobno dovedena do stečaja. Skandali s kurikulima, nad izradom kojih je premijer preuzeo izravan nadzor, nezadovoljstvo gotovo svih kojih se tiče njihova provedba, nisu premijera potaknuli da razmisli o politici koju provode on i njegova Vlada. Fijasko s nabavkom američkih aviona premijeru je bio preludij za napade na one koji su kritizirali njega i ministra obrane, ali ne i za preispitivanje postupaka aktera odgovornih za taj fijasko. Nepoštivanje roka koji je Ustavni sud odredio za donošenje zakona kojim bi se reguliralo pravo na pobačaj za premijera nije nikakav povod za pozivanje na odgovornost onih koji su zaduženi za provedbu te odluke.

Mnogo toga što je mogao učiniti premijer nije učinio. No, u kontekstu sve težeg položaja novinara u Hrvatskoj i ugrožavanja medijskih prava i sloboda učinio je ono što nipošto nije smio učiniti. Svjesno ili nesvjesno angažirao se u pokušaju zataškavanja neskrivenog pokušaja zastrašivanja novinara koji pišu o postupcima vladajućih lokalnih političara.

Neugodno je biti građanin države čiji premijer se pokušava fizički obračunavati sa zastupnicima koji se ne slažu s njim ili ga kritiziraju. Još je neugodnije to što premijeru nije neugodno zbog lošeg stanja pravosuđa i katastrofalnih promašaja na području obrazovanja i slobode medija u zemlji za čiji bi prosperitet trebao biti odgovoran. Zabrinjavajuće je živjeti u zemlji u kojoj u 21. stoljeću novinari osjećaju da zbog različitih pritisaka ne mogu obavljati svoj posao, strepe za svoju sigurnost i za egzistenciju. Još više zabrinjava to da premijera nimalo ne zabrinjavaju podaci o tome da se protiv hrvatskih novinara vodi više sudskih postupaka nego u ijednoj drugoj europskoj zemlji.  Ali premijerov otvoreni angažman u pokušaju opravdavanja neskrivenog zastrašivanja novinara putem neovlaštene upotrebe temeljne policije upravo je zastrašujući.