Panpsihizam i njegovi problemi: elektron ne može ništa iskusiti

Naslovna ilustracija: Anima Mundi (Robert Fludd, CC0 1.0)

Karlo Mikić je diplomirani filozof i politolog.

U prošlom tekstu predstavljena je tribina Problem svijesti, na kojoj smo imali prilike slušati o različitim pristupima u razumijevanuju što je svijest, poput panpsihizma, fizikalizma i dualizma. U ovom ćemo tekstu proći kroz neke probleme koji proizlaze iz panpsihističke pozicije same po sebi, a zatim i onih problema koji se iz te pozicije generiraju, s teškim problemom svijesti (hard problem of consciousness, HPC) . No, prije toga, ukratko ćemo se podsjetiti na to što je to panpsihizam i pokušati ga historijski situirati.

Panpsihizam je filozofska pozicija prema kojoj je mentalnost fundamentalno i sveprisutno svojstvo prirodnog svijeta. Nudi srednji put između dualizma, koji um i materiju tretira kao dvije posve različite vrste stvari i ne može objasniti njihovu interakciju, i fizikalizma, koji daje jedinstvenu sliku prirode, ali se muči objasniti kako iz fizikalnih procesa uopće nastaje subjektivno iskustvo.

Tradicija je duga: predsokratovci su se već suočavali s dilemom je li um elementarno obilježje svijeta ili se može reducirati na nešto temeljnije. Anaksagora je tvrdio da je “sve u svemu” i da je um poseban organizacijski princip kozmosa. Demokrit je, nasuprot tomu, bio spremniji zanijekati kvalitete iskustva nego ih ostaviti neobjašnjenima. Spinoza i Leibniz razvili su panpsihističke sustave kao odgovor na kartezijanski dualizam, a devetnaesto je stoljeće bilo doba punog procvata panpsihizma: Fechner, Wundt, James, Whitehead. U dvadesetom stoljeću pozicija je pala u zaborav zbog dominacije fizikalizma e da bi se u posljednjim desetljećima, suočeni s neuspjehom fizikalizma da objasni takozvani “teški problem svijesti”, sve veći broj analitičkih filozofa počeo ozbiljno okretati panpshihizmu.

Suvremeni panpsihizam dolazi u nekoliko oblika. Mikropsihizam pripisuje rudimentarno iskustvo temeljnim fizikalnim česticama, a složenije oblike iskustva izvodi iz njih, pri čemu postoji jaz između mikrosubjekata, tj. svjesnih čestica i makrosubjekata, tj. svjesnih organizama poput nas – jaz svega što postoji između te dvije razine postojanja, a što ne sačinjava makrosubjekte već samo složene nesvjesne nakupine mikrosubjekata. Kozmopsihizam ide obrnutim smjerom: polazi od svjesnosti kozmosa kao cjeline i naša iskustva shvaća kao njezinu parcijalnu manifestaciju. Russellov monizam, možda najutjecajnija suvremena varijanta, temelji se na opažanju da nam fizika govori samo o relacijskim i dispozicijskim svojstvima materije — o tome kako se čestice ponašaju — ali ništa ne govori o tome što su one iznutra, intrinzično; i upravo tu unutarnju, skrivenu narav materije Russellov monist identificira s iskustvenim ili proto-iskustvenim svojstvima. Posebna je i pozicija panprotopsihizma, koji ne pripisuje temeljnim sastavnicama stvarnosti iskustvo kao takvo, nego proto-fenomenalna svojstva iz kojih se iskustvo može a priori izvesti.

Glavni argumenti u prilog panpsihizmu su argument protiv emergencije — kako bi iz potpuno ne-svjesnih procesa moglo nastati iskustvo, ako emergencija nikad ne može biti posve sirova i bez razloga u naravi samih stvari? — i argument o intrinzičnoj naravi materije, koji ističe da fizikalna slika ostavlja prazan prostor koji panpsihizam predlaže popuniti iskustvenim sadržajem. Nasuprot tim argumentima stoji osobito teški problem kombinacije: čak i ako elementarne čestice imaju neku formu iskustva, posve je nejasno kako se ta iskustva spajaju u jedno unificirano iskustvo kakvim raspolažemo mi.

Konačno, u prošlom tekstu upoznali smo se i s originalnim doprinosom raspravi filozofa Nina Kadića. Podsjetimo, on je problem kombinacije odlučio (barem za potrebe rasprave) prihvatiti i sagledati kako bi ga se moglo zaobići, te je postulirao tezu prema kojoj se mikrosubjekti ne kombiniraju nego već takvi, gotovi, zaokruženi i od početka razlikovani vrstama iskustava koje imaju, poput Leibnizovih monada, figuriraju unutar nas, tj. ono što mi zovemo ‘sobom’ nije drugo nego tek jedan mikrosubjekt s neusporedivo bogatijim unutrašnjim životom od milijardi svojih mikropsihičkih susjeda koji sačinjavaju naše tijelo.

Panpsihizam I njegovi problemi. (John Andrew Fredricksson, CC BY 4.0)

U ovom tekstu želim razmotriti jedan teorijski problem panpsihizma koji nije uobičajen prigovor za problem kombinacije i dekompozicije. U tu svrhu, argument iznesen ovdje je čisto negativan i usmjeren isključivo na ukazivanje na nemogućnost panpsihizma. Nadalje, njegov je cilj pružiti samo nužan uvjet za pripisivanje svijesti, ostavljajući po strani sve druge dostatne uvjete koji bi mogli imati ulogu u njezinom konstituiranju. Dodatno, cilj je dati dovoljno općenit argument da se primijeni na sve oblike panpsihizma i stoga će izostati bilo kakva specifična rasprava o njemu.

Argument se može prikazati sljedećom shemom:

(P1) Ako S može posjedovati svijest, onda također mora posjedovati P (neka svojstva koja služe kao nužan uvjet za svijest).

(P2) Samo određeni podskup svih entiteta posjeduje P.

(K) Dakle, samo određeni podskup svih entiteta može posjedovati svijest.

Pojam svijesti koji se ovdje koristi treba biti što minimalniji i što manje kontroverzan[1]. Polazeći od najapstraktnije točke, biti svjestan uvijek znači biti svjestan nečega. Svijest je uvijek intencionalna, tj. nikada nije bez objekta[2] i stoga uvijek relacijska. Jer ‘prazna svijest’ bila bi svijest nesvjesna ičega, tj. nikakva svijest.

Funkcionalni relati svijesti su subjekt i objekt iskustva. Sve dok postoji svijest, ova dva elementa moraju biti različita, jer ako subjekt iskustva postaje potpuno objektiviran, više nema gledišta. Isto vrijedi i za objekt ako se zamisli potpuno subjektiviziran. U kratkim crtama, biti svjestan X-a sinonimno je s doživljavanjem X, što je opet ekvivalentno imanju nekog iskustva X-a. Jednako je nemoguće imati iskustvo X-a dok smo ga nesvjesni, kao što je nemoguće biti svjestan X-a dok nemamo iskustvo njega. Dakle, svijest je uvijek iskustvena.

Ljudi svijet doživljavaju pomoću osjetilnih sposobnosti[3]: pet svima poznatih osjetila, kao i neposredno iskustvo položaja i pokreta tijela i drugih mehanoreceptora. Svaki objekt svijesti pojavljuje se kroz ta osjetila ili njihove kombinacije. Pamćenje i mašta pomažu da se ljudi prisjete i konstruiraju prošle objekte svijesti i njihove razne zamislive kombinacije isključivo na temelju korelata tih osjetilnih sposobnosti, tj. nemoguće je da ljudsko biće iskusi bilo što što se u konačnici ne bi moglo analizirati kao da potječe od neke vrste eksterocepcije (poput vida) ili interocepcije (poput nocicepcije). Drugim riječima, biti svjestan nekog vizualnog objekta identično je doživljavanju vizualnog objekta ili imanju vizualnog iskustva. Jedini razumljiv pojam svijesti stoga je izveden iz i utemeljen na nekoj analogiji s osjetilnim sposobnostima.[4]

S time na umu, postavlja se pitanje: kakvu formu može poprimiti, a kakav sadržaj imati, pretpostavljena minimalna svijest jedne fizičke čestice? Ponovno, fenomenalna svijest je za nas ljude dana unutar granica naših osjetilnih organa: pet tradicionalnih vanjskih osjetila (vidno, slušno, mirisno, okusno, dodirno), te dva unutarnja (vestibularno—osjećaj položaja i ravnoteže—i propriocepcijsko—osjećaj tijela). Pristupna svijest dana nam je, ugrubo, unutar granica kortiko-talamičke petlje za motoriku, hipokampusa za memoriju i limbičkog sustava za emocije. Napokon, refleksivna svijest ograničena je na sposobnost usmjeravanja i održavanja pažnje na svemu navedenom, što nam omogućuje prefrontalni korteks. Kako zamisliti išta od toga kod nečega što nema nijedan od neurofizioloških preduvjeta toga, jer nije organizam nego njegova najmanja moguća sastavnica? Mikropsihist će reći da čestice posjeduju tek najrudimentarniji mogući oblik svijesti. Dobro – ali kakav je to oblik? Ako bez potrebnih aparata to ne može biti ni percepcija, ni volicija, ni kognicija, ni bilo kakav drugi nama poznati vid svijesti—uključujući sve one tek second-hand poznate vidove drugih organizama, poput eholokacije—što to može biti? Mikropsihist bi možda na to odgovorio – gola intencionalnost. Pa ipak, golu intencionalnost, iliti ‘očemnost’ imaju i stvari poput termometra, kojemu mikropsihisti odriču svjesnost.

Nadalje, nemoguće je čak i stvoriti pojam iskustva/objekta svijesti potpuno izvan dosega oblika osjetilnog materijala, kao i stvoriti pojam osjećanja bez posjedovanja tijela koje služi kao sustav za primanje i obradu signala. Osjećaj bez osjetila jednako je apsurdan kao i nesvjesna svijest. Percepcija ili iskustvo koje nije posredovano osjetilima jednako je doživljavanju osjeta bez osjetila. Netko bi mogao prigovoriti da sama činjenica da trebamo osjetila da bismo percipirali svoje okruženje ne opravdava zaključak da se svaki entitet nalazi u istoj situaciji. Ali trenutak promišljanja dovoljan je da se izvuku apsurdne posljedice ove tvrdnje. Prvo, jedini opravdani pojam svijesti koji možemo oblikovati jest na temelju slučaja vlastitog iskustva. Zabavljati se idejom neke potpuno drugačije funkcionirajuće, ali ipak prirodno nastale svijesti bilo bi slično razmišljanju da zelena trava može rasti na meteoritima (samo potpuno druga vrsta zelene trave). Ako bi netko trebao prihvatiti da svijest može nastati u objektu lišenom svih uvjeta koje prepoznajemo kao one koji omogućuju svijest, onda nema razloga ne pretpostaviti isto za bilo koje drugo stanje, kvalitetu ili svojstvo. Drugo, ideja da je percepcija moguća u odsutnosti osjetilnog aparata, tj. ideja neposredovane percepcije, nije ništa uvjerljivija od pretpostavke da je percepcija moguća bez ikakvog objekta percepcije.[5]

Ali čak i bez uvažavanja apsurdnosti takvog koncepta, pokušaj njegova postuliranja kao objašnjenja svijesti u tom obliku, kao nečega što ne možemo predstaviti poznatim terminima, znači objašnjavati nešto što ne razumijemo nečim što još manje razumijemo. ‘Svijest’ ili ‘iskustvo’ je, analogno s ‘trokutom’, apstraktan pojam iscrpljen svojim instancama. Kao što općenito možemo govoriti o svojstvima koja se odnose na trokute bez obzira na njihovu vrstu, kada govorimo specifično, uvijek moramo naznačiti njihovu vrstu pozivajući se na njihove stranice ili kutove. Isto tako, kada govorimo o specifičnim iskustvima, ne smijemo izgubiti iz vida osjetilnu sposobnost koja je na djelu u tom iskustvu.

Ilustracija iz knjige “Principi svjetlosti i boje: uključujući, između ostalog, harmonijske zakone svemira, etersko-atomsku filozofiju sile, kromokemiju, kromoterapiju i opću filozofiju finih sila, zajedno s brojnim otkrićima i praktičnim primjenama” Edwina D. Babbitta, 1878. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Zanemarujući na moment iznesene prigovore, moramo primijetiti kako se iz posve drugačijeg kuta nameće još jedno naoko presudno pitanje: mogu li fundamentalne čestice uopće imati ikakvu intencionalnost unutar izloženog panpsihističkog okvira, jer intencionalnost je relacijsko svojstvo i svijest je uvijek svijest o nečemu (čak i onda kada je to nešto, navodno, sam subjekt svijesti) – ali russellovski panpsihizam zahtijeva da svijest kao intrinzični temelj prirode bude ne-relacijsko svojstvo, iako termin ‘ne-relacijska svijest’ izražava proturječje u pojmu svijesti koja na osnovi intencionalnosti kao svog temeljnog aspekta mora biti relacijska.

Pojačajmo gore navedena razmatranja jednim morbidnim misaonim eksperimentom primjerenim filozofskom ukusu. Zamislite gospodina Keinera, nesretnu žrtvu destruktivnog eksperimenta. Ludi znanstvenik ima sredstva da mu oduzme osjetila jedno po jedno. Prvo se gospodinu Keineru uklone oči, zatim jezik, zatim nos, uši i na kraju mu se odere koža. Nakon što mu ukloni sva vanjska osjetila, ludi znanstvenik nastavlja tako što mu izrezuje unutarnje uho, onesposobljavajući mu vestibularni sustav. A zatim, jedno po jedno, onesposobi mu i sva druga unutarnja osjetila. Budući da je efektivno odsječen od primanja ikakvih osjetilnih inputa, ono čega gospodin Keiner može biti svjestan od tog trenutka nadalje nalazi se samo u njegovom umu. Ali njegov mučitelj se ne zaustavlja. Nastavlja brisanjem Keinerovog sjećanja, brišući zajedno s njegovim sjećanjima na sva osjetilna iskustva i jezik, sav materijal na kojem bi mašta mogla raditi kako bi proizvela neku unutarnju reprezentaciju ili kombinaciju svijeta izvan njegovog uma. U tom trenutku, može li se reći da gospodin Keiner još uvijek postoji kao osoba, kao subjekt svijesti? Budući da nema sposobnosti koje mu omogućuju da išta iskusi, a istovremeno je lišen svake unutarnje svjesnosti, mora se zaključiti da gospodin Keiner više ne može biti svjestan ičega. Ali svijest je uvijek intencionalna, uvijek usmjerena na neki objekt. Stoga je oduzimanjem svih mogućih objekata Keinerove svijesti, također oduzeta i mogućnost njegove svijesti. Prema dizajnu nemoguće je da gospodin Keiner ikada bude svjestan ičega u svom sadašnjem stanju. Ali ako se entitet koji posjeduje svijest takvim postupkom može pretvoriti u nužno nesvjesni entitet, onda se i svi drugi entiteti koji uopće nisu obdareni nikakvom osjetilnom sposobnošću također moraju smatrati nužno nesvjesnima.

U ovom trenutku panpsihist bi mogao uzvratiti da kriterij za to da je nešto osjetilna sposobnost ili receptor vanjskih podražaja, ovdje nije pružen te da bi uvjerljiv kandidat za takav kriterij mogla biti razmjena informacija. Npr., ako osnovne čestice (ili kozmos u sebi) razmjenjuju informacije, čak i na najjednostavnijoj razini i pokazuju različita ponašanja u interakciji, onda bi to moglo služiti kao osnovni oblik obrade signala i percepcije. Takva bi slika pružila kontinuiranu osnovu za objašnjenje obrade signala u sve složenijim primjerima.

Na to slijede prigovori. Prvo, da bi ovaj opis postao smislen i robustan, panpsihist bi trebao pružiti prikaz toga kako se takvi fizički signali prevode u objekte svijesti, jer je savršeno zamislivo imati taj proces kao nesvjestan. Ali, identificirati nefenomenalni signal s fenomenalnim objektom takve svijesti, ili identificirati neki neutralni supstrat koji nosi i nefenomenalne i fenomenalne aspekte, čini se jednako ad hoc kao i pretpostaviti isto za mozak. Ako bi takva identifikacija mogla biti valjana, onda bi panpsihizam postao suvišan jer bismo ga mogli postulirati na kompleksnijoj i poznatijoj razini. Pod uvjetom da panpsihist uspije u tom zadatku i ostane relevantan, sljedeći prioritet bio bi predstaviti na neki način sadržaj ove svijesti, tj. čega je ta svjesnost svjesna? Što god panpsihist predloži kao njezin sadržaj, javlja se recipročna obveza da se objasni što joj omogućuje da bude svjesna tog sadržaja. Jer ako su svim živim organizmima potrebna osjetila da bi iskusili svoje okruženje, zašto bismo pretpostavili da isto nije slučaj s drugim predloženim svjesnim entitetima, posebno kada je izvorni kontekst koji informira naše pojmove svijesti uvijek vezan uz osjetila.[6] Ali ako prihvatimo da sama razmjena informacija jest ono što konstituira svijest, onda bi sve vrste stvari koje razmjenjuju informacije trebalo prihvatiti kao svjesne, ne samo temeljne čestice stvarnosti (ili kozmosa kao cjeline). U fizičkom smislu, kamen koji razbija stakleni prozor stupa u interakciju s njim i razmjenjuje određene informacije među stanjima njihovih atomskih struktura. Koji bi od njih panpsihist prije proglasio svjesnim entitetom: kamen, prozor ili sam čin razbijanja? S druge strane, pretpostavimo da su fizičke interakcije, od kvantne razine nadalje, dovoljne za proizvodnju iskustva. Onda postaje prilično suvišno imati bilo što drugo na višoj razini strukturalne složenosti, osim činjenja tog iskustva sve složenijim. Ipak, možemo primijetiti da bez specifične osjetilne sposobnosti čak ni organizmi ne mogu reagirati na specifične vrste podražaja. Opet, panpsihist bi mogao inzistirati da je iskustvo jedne stanice bogato u usporedbi s iskustvom kvarka. Ali možemo razaznati funkcionalne ekvivalente koji služe ulozi osjetilne sposobnosti u stanici, pri čemu su složeniji primjeri očito složenije verzije toga, dok isto nije moguće za kvarkove. Nešto potpuno drugo trebalo bi služiti kao kanal za kvarkovo iskustvo za razliku od stanice. Tako nastaje teorijski rascjep između svijesti elementarnih čestica i svijesti organizama. Ne samo to, već te dvije vrste svijesti teku paralelno jedna s drugom, bez ikakve uzročne veze, jer nijedan sastojak iz kvarkovog iskustva nije igrao ulogu u formiranju iskustva stanice, koje nastaje kao potpuno novo stanje.[7]

BrainChain (Willem den Broeder, CC BY-SA 4.0)

Na ovom mjestu u pretresanju ideje panpsihizma poslužit ćemo se još jednim misaonim eksperimentom. Zamislimo da postuliramo novu, najjednostavniju moguću elementarnu česticu u koju se svi fermioni i bozoni mogu nekako analizirati – nazovimo je oudenon. Dakle, sve što postoji je na neki način sastavljeno od oudenona. Pretpostavimo da su oudenoni minimalni subjekti s nekim rudimentarnim oblikom svijesti/iskustva. Kako možemo opisati njihovo iskustvo ili sadržaj njihove svijesti? Čega bi oni mogli biti svjesni? Ne mogu ništa vidjeti niti čuti jer su manji od signala koje trebaju primati. Isto tako, ne mogu imati nikakvo osjetilno iskustvo koje povezujemo sa živim organizmima jer im nedostaju potrebni supstrati za to. Kao fizičke čestice, one bi međudjelovale s drugim oudenonima i ponašale se u skladu s tim u različitim situacijama, objašnjavajući poznate kvantne i klasične fenomene. Dakle, pretpostavimo da je njihovo iskustvo sastavljeno od najmanje dvije komponente: njih samih i njihovog okruženja koje se sastoji od drugih oudenona. Kako bi doživljavali sebe? Možemo pokušati zaboraviti na trenutak, radi argumenta, opažanje da je za razliku od puke svjesnosti, samosvjesnost ili metasvjesnost stanje višeg reda prisutno samo u nekoliko životinjskih vrsta osim naše. Ili da, nadalje, nikada nismo predstavljeni kao cjeline samima sebi kao objektima svijesti, već samo određeni dijelovi ili aspekti nas samih autoreferencijalno služe kao naši objekti svijesti. Apstrahirajući od toga, možemo reći da oudenoni mogu doživljavati sebe ili kao cjeline ili kao dijelove. Ali oudenoni nemaju dijelove, oni su jednostavne, nestrukturirane čestice. Stoga sebi mogu biti predstavljeni samo kao cjeline. Ali to je nemoguće jer bi tada bio uspostavljen identitet subjekta i objekta svijesti, čime bi se svijest poništila. Dakle, oni ne mogu doživljavati sebe. Što je s drugim stvarima? Trebali bi nekako doživljavati svoje interakcije s drugim oudenonima. Ali kako? Ideja neposredovanog iskustva i dalje je jednako nerazumljiva kao i ranije. Dakle, njihovo iskustvo treba biti posredovano. Ali čime? Oni su još uvijek jednostavne, nestrukturirane čestice. Stoga njihova iskustva ne mogu biti posredovana. Ali to samo znači da oni uopće ne mogu imati nikakvo iskustvo. I ono što vrijedi za ove zamišljene čestice, također vrijedi za sve vrste elementarnih čestica otkrivenih u fizici, na temelju njihove elementarnosti.

Ovo svođenje mikropsihističke pozicije na apsurd ustvari je za nju manji problem od sljedećeg, a to je da iz perspektive fizike možemo postaviti pitanje o kakvim je uopće česticama riječ. Suvremena fizika udaljila se od korpuskularnih shvaćanja elementarne stvarnosti i u svojim službenim, strožim formulacijama govori tek o (kvantnim) poljima (koja se protežu kroz čitav svemir) i njihovim lokalnim ekscitacijama, tj. uzbudama. Također, u standardnom modelu čestične fizike postoji najmanje sedamnaest različitih kvantnih polja – Higgsovo polje, polja kvarkova, polja leptona i polja fundamentalnih sila. Što bi značilo da je elektromagnetsko polje svjesno? Ili da je polje jake nuklearne sile svjesno? Ili pak da je polje elektronskog neutrina svjesno? Treba li onda shvatiti mikropsihističku tezu na način da u našem univerzumu postoji sedamnaest fundamentalnih svijesti? Ili da su ta polja različiti aspekti ili različite manifestacije jedne zajedničke fundamentalne svijesti?

I tim pitanjem pretresanje implikacija mikropsihizma dovodi do razotkrivanja kozmopsihizma kao njegove unutrašnje osnove. Kozmopsihističko stajalište bilo bi stoga u većem skladu sa suvremenom fizikom, iako ono pati od problema koji je dualan problemu spajanja, a to je problem dijeljenja. Ali i bez problema dijeljenja čini se da tako shvaćen kozmopsihizam od navodno naturalističke metafizike kolabira u idealizam – jednako kao i mikropsihizam! Naime, da bi figurirala kao fundamentalno svojstvo stvarnosti, ali ne i temelj stvarnosti, svijest mora biti svojstvo nosioca svijesti a da ne bude identična s njim. Polja—ili ono čega su polja aspekti/manifestacija, ili naše zastarjele čestice—trebaju imati svijest, a ne biti svijest. Ali fundamentalna polja ili čestice, kao najjednostavniji mogući entiteti, upravo ne mogu biti nositelji svijesti a da i sami ne budu svijest. Mikropsihist (barem onaj russellijanski) bi vjerojatno prigovorio da oni iznutra jesu svijest, ali izvana nisu. Međutim, kako razlikovati unutrašnjost i vanjštinu jednog entiteta koji je po pretpostavci jednostavan?

Piramidalni neuron moždane koreo iz serije “Prekrasan mozak”. (Santiago Ramón y Cajal, CC BY-SA 4.0)

Imajući na umu prethodna razmatranja, neistinitost panpsihizma slijedi kao trivijalna posljedica. Živi organizmi (jednostanični ili višestanični), tj. pojedinačni biološki sustavi, mogu imati osjetilne organe ili osjetilne receptore (poput rudimentarnih kemo-, termo- ili fotoreceptora) kako bi iskusili i obrađivali osjetilne signale. Za razliku od organizama, neživa materija, bez obzira na svoju razinu strukturalne složenosti, nema takve osjetilne receptore, a kamoli organe. Budući da nedostaje nužni uvjet mogućnosti za pripisivanje svijesti, može se zaključiti da temeljni sastojci stvarnosti, kao i veliki mereološki agregat svega postojećeg, također nemaju nikakav oblik svijesti. To sačinjava transcendentalni argument protiv panpsihizma, na temelju nemogućnosti neposredovanog i neosjetilnog iskustva.

Iz evolucijske perspektive, taj je nedostatak svijesti potpuno očekivan. Fizički entiteti i kemijski spojevi koji ne pokazuju životna svojstva poput homeostaze ili metabolizma nemaju potrebu za procesima koji prvenstveno funkcioniraju kako bi pomogli očuvanju tih svojstava, poput osjetljivosti na podražaje. Ni kvantna polja, kvarkovi, elektroni, atomi vodika, niti svemir kao takav ne pokušavaju preživjeti (samoodržavati se) ili prenositi gene (samoreplicirati se). Čini se bizarno uzaludnim da su obdareni nekom primitivnom verzijom neobrađenog iskustva svog okruženja na koje ne mogu izvesti nikakvu radnju (jer su im interakcije s okolinom potpuno određene dispozicijskom građom u smislu fizičkih svojstava) i s kojim ne mogu učiniti ništa smisleno. U konačnici, beskorisnost nekog svojstva za neki entitet ne sprječava da ga taj entitet ima, ali u ovom slučaju služi kao dodatni razlog protiv njegovog postuliranja. Čini se da će, kakva se god ispravna teorija svijesti na kraju pokaže, morati (1) prihvatiti vrstu prividnog diskontinuiteta između živih organizama i nežive tvari, dok naturalistički objašnjava prijelaz iz jednog područja u drugo, i (2) izvesti svijest kao postupni razvoj iz temeljnih bioloških procesa poput stanične signalizacije/komunikacije unutar sebe i s okolinom.

Okrenimo se za kraj pitanju kako se panpsihizam nosi s teškim problemom svijesti (HPC)? Mikropsihizam upisuje svijest u temelje stvarnosti pa tako izbjegava apstraktnu verziju HPC-a – kako to da postoji subjektivnost u svijetu objektivnosti? Pa lako, jer svijet je u osnovi subjektivno-objektivan! Ali sve što panpsihizam dobiva kroz manevar spram apstraktne verzije HPC-a, gubi beskonačno puta više, suočen s bezbroj specifičnih verzija HPC-a koje se tiču konkretnih kvalija, koje ostaju nužno neodgovorene i vraćaju se u onome što možemo nazvati panpsihističkom osvetom HPC-a. Ona se tiče pitanja kako nas minimalna svijest elementarnih čestica (ili polja) vodi imalo dalje od onoga gdje se nalazimo bez nje u pitanju objašnjavanja kvalije crvene boje ili bilo koje druge kvalije dostupne nama putem našega perceptualnog aparata. Zašto se bilo koja konkretna kvalija nadaje upravo na način na koji se već nadaje: npr. zašto se fenomenalni doživljaj crvene boje ne javlja kao doživljaj plave, ili mirisa jorgovana, ili srednjeg C tona, ili bilo čega drugog? Odakle više-manje fiksna struktura koju prepoznajemo u našem psihofizičkom iskustvu?

S obzirom na sve izneseno, teško je zamisliti na koji način bi panpsihisti uspjeli sačuvati svoju poziciju netaknutu ijednim metkom ovog konceptualnog rafala. Makar i jedan prihvaćen prigovor oduzima panpsihističkoj poziciji tlo pod nogama i odgovor na makar i jedan zahtijevao bi njenu temeljitu rekonceptualizaciju, uslijed čega bi vjerojatno prestala biti panpsihistička i postala barem panprotopsihistička, koja se tek površinski razlikuje od fizikalističke. U sljedećem je tekstu dakle zadatak razmotriti: na koji se način može razviti fizikalistički odgovor na teški problem svijesti te prigovore fizikalizmu o nemogućnosti emergencije svijesti iz ne-svjesnih fizikalnih procesa.

Prethodni članak: Problem svijesti: iluzija, zabluda ili temeljna sastavnica (i) materijalnog svijeta. Panpsihizam

Bilješke:

[1]: Smatram da je uobičajena (iliti Nagelova) definicija dovoljno problematična već sama po sebi, dopuštajući da složeniji oblici svijesti uđu na mala vrata u opći pojam koji bi trebao pokriti sve moguće slučajeve. Ako je X svjestan ako postoji nešto kako je to biti X (ili na neki način) poput X-a, onda je jednako valjano zamijeniti pitanje “Kakav je osjećaj biti X?” pitanjem “Što znači *osjećati* biti X?”. Ali mislim da je netočno pretpostaviti da se iskustvo i osjećaj nužno podudaraju. Bakterija može iskusiti i komunicirati sa svojom okolinom a da ništa ne osjeća i posljedično bez da išta znači kako je to biti bakterija. Ako postoji nešto što je poput ili se osjeća poput mene, prvo moram imati samosvijest. Stoga smatram da je definiranje svijesti u tim terminima primjer stavljanja kola ispred konja.

[2]: ‘Objekt’ se ovdje koristi u logičkom, a ne fizičkom smislu te riječi. Drugi mogući termin za izražavanje toga bio bi korelat svijesti.

[3]: Pod osjetilnom sposobnošću podrazumijevam bilo koju vrstu osjetilnog receptora, bez obzira na to koliko jednostavan ili složen.

[4]: Jedini zamislivi prigovor koji bi se ovdje mogao iznijeti jest da je identificiranje skupa iskustvenih baza sa skupom osjetilnih sposobnosti neopravdano i preusko, tvrdnjom da postoje druga izvanosjetilna iskustva dostupna nama ili nekim drugim subjektima. Bez obzira na nečiju moguću sklonost da pridaje neku razinu vjerodostojnosti takvim tvrdnjama, ipak je slučaj da je u svim navodnim situacijama izvanosjetilne percepcije (bilo da se radi o tradicionalnim opisima mističnih iskustava ili modernim PSI istraživanjima), sadržaj koji se opisuje kao ispunjenje tih iskustava dan u obliku uobičajenih osjetilnih sposobnosti, iako ih na neki način zaobilazeći ili ne koristeći ih. Ne postoji dokazni materijal koji se odnosi na zamislivu tvrdnju o iskustvima radikalno različitim od svih oblika osjetilnih sposobnosti. Svakako, međutim, možemo zamisliti širi ili drugačiji skup osjetilnih sposobnosti koji bi njihovim nositeljima omogućili iskustvo drugih vrsta podražaja (npr. termocepciju ili eholokaciju). Također ga možemo proširiti tehnološkim medijima koji se dograđuju na ta osjetila i produžuju ih, ali oni su u konačnici ovisni o njima kako bi omogućili iskustvo.

[5]: Ipak, moguće je proizvesti neposredovano iskustvo neke kvalitete kod ljudi, izravnom stimulacijom mozga na određeni način da se izazove osjet bez posredovanja osjetila. Ali u tom slučaju zamjenjujemo ulogu osjetila i živčanih puteva drugim, vanjskim utjecajem na mozak. Takva je situacija moguća samo zato što jedan način primanja podražaja zamjenjujemo drugim.

[6]: Neopravdano je proširivati, bez dostatnog i neovisnog opravdanja, opseg bilo kojeg koncepta više nego što to dopuštaju njegovi izvorni i neproblematični slučajevi. Kada je riječ o svijesti, jedini neproblematični slučaj je subjektivno osobno iskustvo i u analogiji s njim, proširujemo ga na druge entitete najsličnije nama – druge ljude. Zatim ga proširujemo na druge životinje koje pokazuju sličnu fiziologiju i ponašanja, nakon čega možemo ponovno zaključivati prema većem uključivanju entiteta koji zadovoljavaju neki skup zajedničkih funkcionalnih zahtjeva. Ali neopravdano je postulirati, bez daljnjeg opravdanja, da su entiteti za koje nemamo neovisnog razloga misliti da su svjesni zapravo takvi, na temelju toga što je elegantnije tako misliti nego prihvatiti suparničku teoriju. Samo reći da neki X ima svojstvo P, ali na radikalno drugačiji način nego što ga normalno razumijemo, zvuči isto kao i srednjovjekovni teološki trik pripisivanja raznih moralnih savršenstava (poput pravde, dobrohotnosti, itd.) Bogu samo da bi ih trenutak kasnije učinili potpuno nedokučivima nazivajući ih pukim analogijama tim pojmovima. Ako je pravda smislen pojam u kontekstu ljudskih odnosa i pripišemo je Bogu s tim da je njegova pravda potpuno drugačija i neshvatljiva nama, onda taj pojam efektivno lišavamo sadržaja i možemo očekivati da se iz njega izvuče bilo što. Isto vrijedi i za svijest.

[7]: Ovaj problematičan odnos nestaje ako zauzmemo panprotopshističko stajalište da, iako temeljni sastojci stvarnosti nemaju psihičke kvalitete, oni ipak, zahvaljujući nekim svojstvima koja pokazuju, dopuštaju nastanak tih kvaliteta. Jer tada ne govorimo o dva nepovezana oblika iskustva, već o jedinstvenom obliku iskustva ovisnom o nekim fizičkim svojstvima koja omogućuju njegov razvoj.