Knjige i votka. Tajna ruske duše u knjigama Svetlane Aleksijevič

Naslovna fotografija: Svetlana Aleksijevič 1997. godine. (Barbara Niggl Radloff, CC BY-SA 4.0)

Igor Gajin je nagrađivani književni kritičar, a radi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Zahvaljujući nakladničkoj kući Edicije Božičević, s prozom bjeloruske književnice i novinarke Svetlane Aleksijevič upoznali smo se i prije nego što ju je Nobelova nagrada za književnost učinila planetarno poznatom. Do danas, u posljednjih desetak godina, Edicije Božičević kao očito njezin ekskluzivni hrvatski izdavač, ponudile su na čitanje prijevode gotovo svih djela iz njenog opusa, svakako onih najvažnijih. Međutim, kada bih sugovornicima, tijekom godina u kojima djela Svetlane Aleksijevič kruže među hrvatskom publikom, ovim ili onim povodom spomenuo njeno ime, nerijetko bih čuo komentar: „Ne zanimaju me više knjige Svetlane Aleksijevič. Dovoljno je pročitati bilo koja dva njena naslova da shvatiš koncept po kojem nastavlja pisati i sve ostale knjige. Nezanimljivo mi je dalje je pratiti, ionako piše uvijek istu knjigu. Pročitaš jednu, pročitao si sve.“

Takvi su me komentari, brutalni u kategoričnoj osudi i rezolutnom otpisivanju, zbunili i više od negativnih reakcija koje su uslijedile 2015. godine, kada je Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu. Tada su kritički glasovi prigovorili članovima odbora za dodjelu Nobelove nagrade da su odluku donijeli takoreći ćoravo ili barem neuko jer da ono što Svetlana Aleksijevič piše nije književnost, nego novinarstvo, pri čemu se između redaka kritika nije moglo ne čuti i notu snobovskog obezvrjeđivanja – da autorica ne pripada „uzvišenom“ umjetničkom stvaralaštvu kao što je književno, nego je profana žurnalistička zapisničarka tekuće zbilje koja isključivo novinarskom tehnikom intervjua, gotovo bez i jedne vlastite riječi, samo transkribira tuđe iskaze.

Prigovor je naizgled logičan, temeljen na pitanju u čemu je tu zapravo ikakvo autorstvo vrijedno nagrađivanja. Nije znano bi li kritičarima smetalo da se Svetlani Aleksijevič uručuju novinarske ili publicističke nagrade, dakle nagrade iz svijeta „gdje joj je i mjesto“, kao što nije znano bi li se u tom slučaju pobunila ona vojska čitatelja koji njen rad više smatraju književnim nego novinarskim. Vjerojatnije je da se ta druga vojska ne bi protestno oglašavala budući da je manje rigorozna u shvaćanju hibridne naravi Aleksijevičkinih tekstova, uz to smatrajući da ovoj autorici po kvaliteti rada pripada baš svaka vrsta nagrade.

“Pocinčani momci” Svetlane Aleksijevič. (Edicije Božićević)

Domicilna publika Svetlane Aleksijevič, ruska i bjeloruska, ona koja je pogođena u živac njenim „čačkanjem“ po tabu temama sovjetske povijesti, još je i žešća u kritici. Bez obzira na to je li to što Svetlana Aleksijevič piše novinarstvo ili književnost, za njih je ona profiter, eksploatator tuđih nesreća, osoba koja je stekla „imetak i slavu na tuđem jadu“. Uz to je, dakako, i strana plaćenica, i dok unesrećeni s kojima je razgovarala nastavljaju životariti u bijedi i tuzi, ona krčmi honorare, voza se u limuzinama, obilazi svjetske metropole u koje je pozivaju kao zvijezdu i tretiraju glamurozno. To su komentari koje možemo pročitati u dokumentariju na kraju knjige Pocinčani momci, gdje su priloženi svi medijski i sudski zapisi o procesu protiv Svetlane Aleksijevič u prvoj polovici devedesetih godina zbog načina prikaza sovjetsko-afganistanskog rata između korica spomenutog naslova. Neprijateljska reakcija dijela matične sredine očekivana je za društvo koje – kako kaže i sama Aleksijevič – radije sudi „čovjeku s perom, negoli čovjeku s kalašnjikovom“. Dio se optužbi diskvalificirao raznim interesnim razlozima, zavedenošću režimskom indoktrinacijom i jednostranim, ostrašćenim, bespogovornim odnosom prema „svetinjama“ kolektivnog identiteta koji se „usudila“ ocrniti i uniziti.

No, ako nije u pravu dio publike u orkestriranoj antagonizaciji Svetlane Aleksijevič zbog najspornije knjige iz njena opusa, Pocinčanih momaka i optužujućih diskvalifikacija koje su uključivale čak i skandaloznu konverziju bivših sugovornika u tužitelje, koji su na sudu poricali vlastite izjave pri nastajanju knjige, jesu li u pravu oni koji tvrde da je djelo Svetlane Aleksijevič „zalutalo“ u književnost i da bez osnova stječe Nobelovu nagradu? Da je riječ o presedanu koji će omogućiti da se i ostalo nefikcionalno, publicističko ili izvještajno stvaralaštvo okruni prestižnom titulom književnosti zbog estetskih i poetičkih efekata na marginama takvih rukopisa ili pukog recepcijskog dojma što književnost jest, a što nije? Ako ćemo dosljedno slijediti takvu argumentaciju, zašto onda, primjerice, i teoretičari poput Rolanda Barthesa ili Jacquesa Derride nisu dobili Nobelovu nagradu za književnost? Ako je uručena Bobu Dylanu, zašto ne Leonardu Cohenu ili Nicku Caveu? Prema konzervativnijim komentatorima, takvim se presedanima unose nered i relativizacija kriterija.

U obranu književnog statusa djela Svetlane Aleksijevič prije svega stoji obrazloženje dodjele Nobelove nagrade, čak i izviješće bizarnog sudskog vještačenja koje je nad njenim tekstom obavila bjeloruska Akademija znanosti radi argumentiranijeg pravorijeka u apsurdnoj, politički montiranoj parnici protiv „laganja“ Svetlane Aleksijevič u Pocinčanim momcima. Književni status potvrđuju i definicije tzv. dokumentarne književnosti kao žanra u koji i sama Aleksijevič svrstava svoje djelo. Književni karakter njenih knjiga potvrđuju i postmodernistička shvaćanja književnosti, posebice ona koja u različitim diskurzivnim praksama nalaze elemente književnih tehnika, kao što je i književnosti dopušteno simulirati druge diskurse radi prokazivanja njihove skrivene naravi i konstrukcijskih mehanizama.

Kada čitamo Aleksijevič na takav način, kao problematizaciju diskurzivnih praksi, onda se iz njenog specifičnog autorskog pristupa književnom stvaralaštvu otkriva da ona sustavno istražuje diskurzivno oblikovanje kulturne memorije, odnos pamćenja i zaborava (lica Mnemozine, reklo bi se), oral history, doživljaj „velike povijesti“ među najobičnijim pukom kao objektom ili barem „slabim subjektom“ epohalnih povijesnih zbivanja te posljedičnu narativizaciju neposrednog povijesnog iskustva kroz svjedočenje, (varljivo) sjećanje i naknadno interpretacijsko racionaliziranje proživljenog na vlastitoj koži biranih pojedinaca po kriteriju jakih, relevantnih svjedoka iz anonimne mase „malih ljudi“, kao kontrapunkt diskurzivnoj politici službene historiografije.

Za službenu historiografiju glavni je junak povijest, dok je u povijestima kojima se bavi Svetlana Aleksijevič glavni junak čovjek. Ime i prezime tog čovjeka u povijesnim zapisima nestaje, završava u šumi brojki, u sumi ukupnih izračuna, u decimali, postotku, ukratko – u statistici, dok u zapisima Svetlane Aleksijevič taj pronađeni sudionik povijesti s imenom i prezimenom među običnim pukom postaje predstavnik i glasnogovornik svih njemu sličnih iz mase anonimaca koji su preko svojih robovskih leđa čin po čin, pothvat po pothvat, žrtvu po žrtvu, blok po blok, podigli veličanstvenu piramidu povijesne epopeje. Službenu historiografiju zanimaju trijumfi i ishodi, karike epizoda u lancu zbivanja „prema boljoj budućnosti“, ispisivanje epova i mitova tobože neepskim i nemitološkim jezikom historiografskih znanosti o „konačnom“ ostvarivanju slobode, državnosti, blagostanja ili nekih četvrtih ciljeva i ideala. Svetlanu Aleksijevič između redaka takve romantizirane reprezentacije povijesti kao impresivnog, monumentalnog postignuća čovječanstva, zanima cijena u krvi koju je u neljudskim okolnostima platio svaki čovjek tog čovječanstva. Drugim riječima, u srcu rada Svetlane Aleksijevič neumorno pulsira imperativ humanizma. Kada se kritičari književnog statusa njezinih knjiga obrušavaju na njeno djelo s pitanjem u čemu je njeno autorstvo, njihov je prigovor vođen uskim i doslovnim shvaćanjem da autorstvo, posebice književno, znači isključivo ostavljanje pisanog traga vlastitih ideja, misli i rečenica. Šokirani su činjenicom da u prozama Svetlane Aleksijevič, doista, jedva da ima ijedne njene riječi.

I kamera prepuštena mehanici automatiziranog rada ipak redefinira zbilju i zastire vjerodostojnost reprodukcije značenjskim i interpretacijskim slojevima

Ipak, proširimo li gledišta, vidjet ćemo da je autorstvo Svetlane Aleksijevič u njenim knjigama i te kako prisutno, samo nije zapisano na konvencionalan, tradicionalan način, nego je nevidljivo, implicitno, čak i ciljano izbrisano, anulirano, ne samo zbog žanrovskog diktata dokumentarne književnosti koja po definiciji zahtijeva objektivnost u što izravnijem bilježenju stvarnosti. Riječ je o idealu koji se u tom žanru nastoji ostvariti fingiranjem autorske „odsutnosti“ u smislu tobožnjeg izostanka uplitanja u reprezentaciju zbilje kako njena dokumentiranost ne bi bila kompromitirana ometanjima, modeliranjima i manipulacijama kao neizbježnim posljedicama autorskih intervencija. Naravno, iluzorno je očekivati da se autor u takvome žanru radi neutralnosti prikazivanja i „autentičnog“ prenošenja zbilje uspješno preda idealu potpunog isključivanja ili barem minimaliziranja svoje uloge, svodeći se na puki snimateljski aparat. Brojni stručni radovi pokazuju da i kamera prepuštena mehanici svoga automatiziranog rada ipak redefinira zbilju i zastire vjerodostojnost reprodukcije značenjskim, a onda i interpretacijskim slojevima kao efektom tehnološke determiniranosti stroja.

Upravo zbog nemogućnosti dosezanja ideala dokumentarnosti u bilježenju zbilje čak i u dokumentima i tehnikama dokumentiranja čiju „istinitost“ pristajemo prihvaćati kao neupitnu, uz usuglašenu dozu namjerne naivnosti, i Aleksijevič je u svojim tekstualnim konstrukcijama efekata dokumentarizma prisiljena posezati za tehnikama tvorenja iluzije o što potpunijoj dokumentarnosti. To ne poništava vjerodostojnost njenoga rada, to više što temeljitu postmodernističku dekonstrukciju reprezentacije ionako ne preživljava nijedan dokument, ma koliko autoritativan status uživao, posebice u vrijeme nevjerojatnih mogućnosti digitalnih manipulacija koje pučki nazivamo fakeom, a baudrillardovski simulakrumom. Autorski upliv Svetlane Aleksijevič rukovođen je visokim etičkim standardom, što znači da izveden maliciozno, s ciljanom nakanom da se iskoriste hendikepi dokumentarizma tako što će se te imanentne nedostatke žanra perfidno produbiti u fabriciranju i oštećivanju istine zbilje. I sama će reći da joj je jedno od važnijih pravila u životu i književnom stvaralaštvu pridonositi što manjim zlom ionako prekomjernoj količini zla u svijetu.

Aleksijevič nema iluzija o „naivnostima“ dokumentarističkog postupka, nego njegove prijepornosti, htjela-ne htjela, prihvaća kao konstitutivne diskurzivne elemente i konvencije žanra koje je moguće prevladati jedino etičkim standardima u pokušaju preusmjeravanja spornih diskurzivnih elemenata prema optimalnom osnaživanju dokumentarnog statusa njenih reprezentacija. Iz tog razloga u njenim je tekstovima kao autorice – nema. Nema je na način da se ona sustavno uklanja iz teksta brisanjem svakog traga svoje prisutnosti i upisivanja, iako je jasno da je ona autor, ne samo po izboru tema i sugovornika, nego i po izostavljenim pitanjima kao najizravnijim oblikom utjecaja na tijek i oblik razgovora.

Autorskim je sukreatorom ponajviše – navigacijom sugovornika kroz njihove ispovjedne monologe. U tom je smislu Svetlana Aleksijevič u neku ruku ipak poštenija jer ne skriva da radi isto što i ostali književnici, to više što konzultirane izvore, stručnu literaturu i informacije kompetentnih profesionalaca i insajdera za pojedine tematske aspekte. Literarno potentne životne priče na koje pisci nailaze u razgovorima s drugim ljudima, ne prodaje pod svoju pamet i ne potpisuje napisano kao samoniklo djelo iz vlastite mašte i stvaralačke genijalnosti. Svakako je tom gestom i plemenitija, u potpunosti predajući glas drugima na najizravniji mogući način, tehnikom novinskog intervjua, dok se autoritetom i utjecajem svoga imena koristi tek kao sredstvom da anonimnim sugovornicima otvori prostor istupa u javnosti koji im je uskraćen. Inače bi njihove priče iščezle u potpunom zaboravu nakon što se iscrpe dosezi usmene predaje.

Možda joj djela nisu napisana vlastitim riječima, možda priče između korica njenih knjiga nisu plod njenog uma, ali je ipak autorica ako autorstvo shvaćamo i kao orkestraciju, to više što u vođenju intervjua iskazuje umijeće vrsne psihologinje; sa sugovornicima uspijeva uspostaviti povjerenje te iz njih izvući najdublje traume i najintimnija razmišljanja o delikatnim temama. Nekoliko njih priznalo je da upravo njoj po prvi put iznose najpotisnutije epizode iz svoje prošlosti.

Afganistanski ratni zarobljenici u Varaku 1987. godine. (Kuvakin Е., CC0 1.0)

Ako su rasprave o diskutabilnoj autorskoj ulozi Svetlane Aleksijevič, kao i o (ne)književnom statusu njenih djela pitanje teorijskih cjepidlačenja ili pak tendenciozno motiviranih političkih procesa, prigovor da uvijek piše istu knjigu ipak nije toliko promašen, ciljajući na problematičniju narav njenoga rada. Jasno, koncept je uvijek isti: Svetlana Aleksijevič uvijek niže zbir ispovjednih iskaza i plodova intervjua, tako da je jedina razlika u atrakciji teme oko kojih su svjedočanstva okupljena. U njenom se opusu tematski izmjenjuju ratovi koje je Sovjetski savez vodio u 20. stoljeću, postsocijalistički raspad SSSR-a ili pak černobilska katastrofa. Izmjenjuju se, dakle, povijesni događaji koji su još neiscrpljene zanimljivosti, problematizacijski nedovršeni i još nesagledani.

Posredovanjem Svetlane Aleksijevič, iz ispovijeđenih iskustava „običnih“, anonimnih sudionika dobivamo dragocjen dokumentarni uvid u karakter, detalje i slojevitosti tih važnih povijesnih poglavlja. Međutim, ispod te tematske raznovrsnosti povijesnih atrakcija, problematična „istost“ koja prijeti opusu Svetlane Aleksijevič u obliku čitateljskog zasićenja kakvo je iskazao moj sugovornik s početka ovoga članka, odnosi se na konstantnost koncepta tj. jednolično nizanje intervjua, ali nema razloga da knjige Svetlane Aleksijevič ne gutamo i kao zbirke uzbudljivih pripovjedaka, ispunjenih nevjerojatnim situacijama kakve bi i ljudska mašta teško isfantazirala u neograničenim prostorima umjetničke slobode. U čitatelju se počinje stvarati dojam beskonačnog ponavljanja prolazeći kroz toliku količinu ljudskih tragedija i nesreća. Strahoviti intenzitet nagomilanog jada, u kombinaciji s brzim, frenetičnim izmjenjivanjem šokantnih epizoda, na kraju ga otupljuje i čini ravnodušnim, dovršavajući Aleksijevičkine knjige sa zamorom.

Nije to ni po čemu nedopustiva reakcija na humanističke apele koje Aleksijevič upućuje kroz masovni prikaz nesretnih sudbina u žrvnju okrutnih povijesnih zbivanja. Već je Slavenka Drakulić povodom pisanja romana Kao da me nema, o masovnim silovanjima u BiH za vrijeme ratova na prostorima bivše Jugoslavije, izjavila da je za potrebe kvalitetnog književnog oblikovanja te teme intervjuirala na desetke žena koje su prošle to strahovito iskustvo. S vremenom se morala početi boriti s vlastitim odnosom prema sugovornicama. Kako joj se broj intervjuiranih žena povećavao, Drakulić je počela osjećati zamor i otupjelost na njihove priče, ma koliko potresne bile, čak i nezainteresiranost kada bi joj tko zna koja po redu sugovornica svjedočila o silovanju koje se u osnovnim obrascima ponavlja, kao i deseci priča kojih se već naslušala.

Drakulić je bila zgrožena nad sobom, zatečena svojom reakcijom, a pred djelima Svetlane Aleksijevič trebali bi se zgroziti nad sobom i u suprotnom slučaju – pratimo li mi, vjerniji stvaralaštvu Svetlane Aleksijevič, svako novo ukoričenje mučnih sadržaja njenih knjiga kako bismo udovoljili nepriznatoj potrebi za morbidnim voajerskim uvidom u ono što autorica naziva „povijest patnje“ koja se na njenim stranicama odvija u gotovo pornografskoj bujici najužasnijih slika. I sama Aleksijevič u Pocinčanim momcima priznaje da „ima nešto nemoralno u promatranju tuđeg junaštva i rizika“, aludirajući na nelagodu koja je prati dok tuđim stradanjima svjedoči iz komotne pozicije povlaštene sigurnosti. Nelagoda je to veća kada se gura u prvi red gledališta tih povijesnih arena kako bi dobila najekskluzivniji pogled na makabrični show, a da istodobno uživa mogućnost da se, za razliku od sudionika, u svakom trenutku može vratiti ugodnostima normalnog života.

U ovom je trenutku možda najvažnije da knjige Svetlane Aleksijevič uvelike pridonose razumijevanju geneze društvenog i političkog stanja na kojem počiva aktualni ruski režim.

Ako išta iskupljuje rad Svetlane Aleksijevič od grijeha kolekcionarskog odnosa prema ljudskim nesrećama, onda je to činjenica da je mnogobrojna, nezamislivo brutalna i krajnje nadrealna povijesna i ratna iskustva spasila od osude da ih se odbaci kao neuvjerljiva pretjerivanja, davši im uporište vjerodostojnosti u svjedočanstvima autentičnih svjedoka i u kredibilitetu svog rada, etabliranog odlikama dokumentarističkih tehnika i visokim standardima autorskog profesionalizma. Primjerice, u knjizi Posljednji svjedoci o iskustvima iz Drugog svjetskog rata, jedan sugovornik Svetlane Aleksijevič pripovijeda o izloženosti nacističkom bombardiranju, pa između ostaloga navodi da je jedna bomba zahvatila i trudnicu upravo pred porodom. Raznesenih nogu, ona je nastavila rađati. Mora se priznati, scena bi u bilo kojoj drugoj vrsti reprezentacije, u književnoj ili filmskoj fikciji, ma koliko reprezentacija bila realistična, a priča autentična, izazivala nevjericu publike kao neukusan kič i jeftini senzacionalizam, komercijalna eksploatacija i bolesna artistička ambicioznost. Istina je da se takvi ekstremni prizori najdublje urezuju u čitateljsko pamćenje i svojom snažnom dojmljivošću zasjenjuju mnoštvo drugih, diskretnijih, no jednako važnih, čak i važnijih kvaliteta u specifičnom „historiografskom“ doprinosu Svetlane Aleksijevič. U ovom je trenutku možda najvažnije da njene knjige uveliko pridonose razumijevanju geneze društvenog i političkog stanja na kojem počiva aktualni ruski režim. Otkako je Rusija otpočela agresiju na Ukrajinu, ta je masivna zemlja svakodnevna tema razgovora ne bi li se proniknulo u logiku recentnih ruskih postupaka i odgovora na temeljno pitanje: što pokreće Rusiju na putu koji je odabrala.

Sovjetska vojna operacija u Afganistanu 1984. godine. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Rasplitanje ruske enigme funkcionira po principu babuški: nekima je sav problem u Putinu. Kako kaže Ljudmila Ulicka u romanu Jakovljeve ljestve – „Bivši KGB-ovac, to zvuči kao bivši narkoman.“ Prema toj optimističnoj struji mišljenja, problem jurodive Rusije bit će riješen Putinovim odlaskom s vlasti. Drugi uzroke nalaze u bližoj povijesti: neprežaljenom raspadu SSSR-a i izgubljenom osjećaju veličine i važnosti, a tako govore i mnogi ojađeni sugovornici Svetlane Aleksijevič u brojnim njenim knjigama. Treći nalaze uzroke u idejama vodiljama cjelokupne ruske povijesti od početaka, još od prvih srednjovjekovnih ideja o Rusiji kao imperijalnoj sili i Moskvi kao Trećem Rimu, kako navodi Andrzej Nowak u knjizi Metamorfoze Ruskog Carstva. Za četvrte se svi odgovori nalaze u (ne)shvaćanju ruskog mentaliteta i kulturne tradicije te u nepomirljivoj civilizacijskoj razlici između Rusije i Europe s konačnim zaključkom da se Rusija, kao ni svih prethodnih stoljeća, unatoč njenim sporadičnim mimikrijama, nikad neće europeizirati i prihvatiti zapadne vrijednosti. Razlike i nesporazumi toliki su da iste riječi na Zapadu i u Rusiji nemaju isto značenje i istu vrijednost. Kao svojevrsni fatalist interkulturalne komunikacije, Mihail Šiškin u knjizi Moja Rusija objašnjava da se identične rečenice i tvrdnje različito shvaćaju na Zapadu i u Rusiji. Šiškin zaključuje da je Rusija zemlja odveć netipičnog, čak nadrealnog, fantastičnog načina funkcioniranja, s posve apartnom tradicijom i krajnje perverzno uspostavljenim društvenim ugovorom između vlasti i građana, tj. “podanika”, da bi je Zapad i Europa mogli pojmiti, a kamoli raskinuti taj pakt.

Iz tih obilja tumačenja možda je najjezgrovitiji, najtočniji i najprecizniji od svih bio francuski književnik Jonathan Littell u romanu Dobrostive kada objašnjava Rusiju u vrijeme Drugog svjetskog rata, nižući pritom rečenice koje vrijede i za današnju Rusiju:

„Komunizam je maska nalijepljena na nepromijenjeno lice Rusije. Vaš Staljin je car, vaš Politbiro su boljari ili pohlepni i egoistični plemići, vaši partijski kadrovi, isti činovniki kao kod Petra ili Nikole. To je ista ruska autokracija, ista stalna nesigurnost, isti paranoični strah od stranca, ista fundamentalna nesposobnost da se vlada, ista zamjena vlasti terorom, ista mahnita korupcija, ista nesposobnost, isto pijanstvo“.

Za najambicioznijeg tumača vjerojatno bismo mogli proglasiti klasika ruske filozofije Nikolaja Berdjajeva zbog tvrdnje da je „zagonetka Rusije ujedno i zagonetka same filozofije povijesti“. Berdjajev je izrekao puno toga mistifikatorskog o tajni ruske duše, premda mu je svu umujuću besjedu o toj nelakoj temi lakonski nadmašio jedan od sugovornika Svetlane Aleksijevič, tenkist iz sovjetsko-afganistanskog rata, kada joj je impresivnom sažetošću izjavio: „Knjige i votka… Tu je zakopana tajna ruske duše. Tu tražite srž…“.

Fascinantno je koliko knjiga i književnost znače Rusima, koliko čitaju i koliko su načitani svi profili sugovornika Svetlane Aleksijevič: od kućanica i domaćica do vojnika i veterana, od poluobrazovanih i PTSP-jevaca do propaliteta, socijalnih slučajeva i pijandura. U Posljednjim svjedocima djeca u ratnoj neimaštini žude za knjigom i listaju slučajno nađene matematičke udžbenike samo da bi nešto čitala („to mi je bila prva slikovnica“, reći će jedan njen sugovornik), a u Pocinčanim momcima ročnici drže postere pjesnika (!) u vojnim spavaonicama, psihičke krize liječe čitanjem. Mnogi njeni sugovornici, od ucviljenih majki i udovica do ojađenih ratnih veterana, u monolozima o najtežim životnim iskustvima navode stihove i reference iz ruske književnosti.

Da, dobro kaže taj tenkist, tu je i votka, mračnija strana ruske duše. U Pocinčanim momcima jedan vojnik pripovijeda kako su njegovu postrojbu u neko nedoba navrat-nanos postrojili i otjerali u transportni zrakoplov, a da im nitko za cijelo to vrijeme nije rekao da lete za Afganistan. Dok su u trupu aviona čekali na pilota, ovog su nakon nekog vremena mrtvog pijanog dovukla dvojica vojnika, pridržavajući ga za obje ruke i doslovno ga ugurali u pilotsku kabinu. No, let je obavio besprijekorno, svjedoči taj vojnik. Drugi će pak vojnik pripovijedati kako su ih po dolasku u Afganistan brifirali, pri čemu je ključna uputa glasila da smiju piti sve osim antifriza. Takoreći istoga dana otprilike trećina postrojbe smrtno je stradala upravo zbog ispijanja – antifriza. Treći sugovornik Svetlane Aleksijevič izjavljuje:

„Svi smo bili cijelo vrijeme pijani. Čak je i naš pas, istreniran za traženje mina, također bio kronično pijan. Zvali smo ga Vermut.“

Opravdano je pretpostaviti da je votka pogonsko gorivo i ove najnovije ruske invazije, štoviše, da je votka majka svih ruskih vojnih strategija, taktika i operacija na ukrajinskom ratištu po cijeloj zapovjednoj vertikali, od stožera do prvolinijskih jedinica na fronti.

Povlačenje iz Afganistana, 1987. godina. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Govori li to nešto i o enigmi zvanoj Rusija kao „zagonetki filozofije povijesti“? Jezgrovito i obuhvatno objašnjenje ruske “jurodivosti” ovih godina pokušavamo dosegnuti kroz dva prevladavajuća tipa izvora; jedan čine zapadni stručnjaci i „stručnjaci“ za ruska pitanja, koji, dakako, robuju europskom očištu, a drugi su insajderi ruskog društva, nerijetko birani za tumače Rusije zbog svog opozicijskog ili disidentskog statusa. Manje su zastupljeni glasovi neposrednog ruskog susjedstva, tj. iskustva država i državica s oboda ruskog teritorija koje su tijekom povijesti bile u većem ili manjem stupnju integrirane u ruski imperij ili su pak u statusu zapravo sasvim formalne samostalnosti kontinuirano podređene ruskoj dominaciji.

Takav je, primjerice, nedavno u nas prevedeni roman Osmi život gruzijske autorice Nine Haratischwili, koja na epskih tisuću stranica nudi zanimljiv, detaljan i tečan opis gruzijske povijesti. Uvijek je uvjetovana relacijom prema Rusiji, što biva razlogom dubokih podjela u gruzijskom društvu i jednim od ključnih razloga životnih izbora među protagonistima tog voluminoznog djela. Prema Nini Haratischwili, dok jedni Gruzijci u Rusiji već cijelo stoljeće vide samo okupatora, drugi je vide kao nužnog zaštitnika i provoditelja modernizacije Gruzije. Protagonisti romana vječito će se dijeliti na nacionaliste i rusofile, na proeuropske struje i konzervativne izolacioniste, na komunističke idealiste i sverežimske oportuniste, na modernističke progresivce i regresivne nostalgičare, na demokrate i tvrdolinijaše, na liberale i totalitariste, na reformističke borce za zapadne vrijednosti i na dogmatične zagovornike monolitne politike orijentalne despocije.

I brojni ostali književnici takvoga tipa, književnici s one strane ruske granice, ali još u sferi najizravnijeg ruskog utjecaja, kada pišu i govore o temama vlastite mikrosredine zapravo uvijek govore i o Rusiji, o ruskoj ulozi u povijesti i svakodnevici njhovih domova i domovina, dok se u postupcima i sudbinama njihovih likova, kao i u iznesenim mislima tih autora osjeća da su oblikovani pod utjecajem ruske prisutnosti u njihovim životima, čak i kada je ambicija tih djela iskazati otpor ili autonomnost. Dakako, sjena velike Rusije pada i na opus Svetlane Aleksijevič, pa koliko god joj teme jednim dijelom potjecale iz bjeloruske povijesti, istodobno su to teme koje bi možda mimoišle povijest „europske Kambodže“, kako na jednom mjestu Svetlana Aleksijevič naziva tu blisku rusku susjedu, da ih Rusija nije nametnula svojom politikom.

“Posljednji svjedoci” Svetlane Aleksijevič. (Edicije Božičević)

Premda su Posljednji svjedoci i Pocinčani momci izvorno objavljeni skoro pa prije pola stoljeća (točnije, prije četrdeset godina), te dvije knjige Svetlane Aleksijevič, prevedene u nas (tek) 2025. godine u razmaku od svega nekoliko mjeseci i dolaze pred naše čitateljstvo kao potpuno komplementaran diptih s mnoštvom instruktivnih uvida u dubinsku kolektivnu psihologiju današnje Rusije. Budući da Posljednji svjedoci tematiziraju iskustva Drugog svjetskog rata, a Pocinčani momci vojni sukob koji za rusku povijest znači ono što za SAD predstavlja Vijetnamski rat, još je tjednik Novosti u prigodnom književno-kritičkom osvrtu na ta dva naslova istaknuo da ovakav knjiški par izvrsno demonstrira kako se društva bivšeg Sovjetskog saveza znakovito oprečnim strategijama povijesnog pamćenja odnose prema jednom ratu. Jedni ga žele s ponosom održavati u živom sjećanju i eksploatirati ga za daljnje ideološke mobilizacije, dok ga drugi žele potisnuti u zaborav. Kako je kada iz jednoga rata izlaziš kao gorda žrtva, ali i pobjednik, a kako kad iz drugog rata izlaziš sramotno, kao poraženi agresor i žrtva politike kojom te je iskoristila vlastita zemlja, Majka Rusija.

U svjetlu aktualne ruske politike i stanja u suvremenom postsovjetskom društvu, Posljedni svjedoci kao knjiga o sada već pradavnom Drugom svjetskom ratu objašnjava zašto Rusiji to povijesno razdoblje, s idealiziranom i romantiziranom slikom ruskoga partizana, predstavlja središnji izvor za konstruiranje mitova o moralnoj superiornosti, nepobjedivosti i neupitnoj ispravnosti ruskoga vojnika u kakav god pohod odlazio. Posljednji svjedoci služe i kao argumentacijsko uporište za kritičke prigovore u Pocinčanim momcima, gdje Aleksijevič na nekoliko mjesta ukazuje na to da je odnos ruskih vlasti, ruskih građana i vojnika prema agoniji desetogodišnjeg mrcvarenja u Afganistanu temeljen upravo na učinkovitosti mitologizacije Drugog svjetskog rata, koja je korištena i u propagandnoj politici uoči i tijekom rata s Ukrajinom. Štoviše, mnogo toga u Pocinčanim momcima funkcioniralo bi jednako kada bi se riječ Afganistan zamijenila riječju Ukrajina. Jedan od sugovornika Svetlane Aleksijevič još će osamdesetih godina prošloga stoljeća izjaviti:

„Mi danas ustupamo sa svojih pozicija u cijelom svijetu. Izgubili smo Poljsku, Njemačku, Čehoslovačku. Doživjet ćemo mi dan kada će Gorbačovu suditi za to. I vama također (Svetlani Aleksijevič, op. a.). Vi ste izdajnici. Gdje su naši ideali? Gdje je naša velika zemlja? A ja sam ’45. za nju došao do Berlina“.

Jasno je, od riječi do riječi ova izjava reflektira upravo ona raspoloženja i uvjerenja u dijelu ruske javnosti na kojima će se temeljiti i nalaziti podršku Putinova međunarodna politika. Uz to, Pocinčani momci otkrivaju kako se u rusko-ukrajinskom ratu koriste isti „ruski recepti“ kao i u ratu s Afganistanom, prije svega kada je riječ o bešćutnom, lažljivom i okrutno olakom žrtvovanju na stotine tisuća vlastitih građana kao pukog potrošnog materijala, kada su pothvati potpuno samoubilačkog karaktera, pa čak i ciljano provođeni bez ikakvog izgleda za uspjeh. Puno toga će nam biti jasnije o odnosu današnjih Rusa prema ratu u Ukrajini i kada pročitamo kako je perfidnim medijskim strategijama Rusija godinama uspijevala držati svoje stanovništvo u neznanju o karakteru rata u Afganistanu, uvjerivši ih da je riječ o humanitarnoj misiji modernizacije zaostale zemlje bez kapi prolivene krvi, svedenog na prikaze o sadnji drveća i izgradnji škola, što je tjeralo na šokantne trikove kada je poginule trebalo vraćati i sahranjivati u Rusiji, a ožalošćenima objasniti kako je do pogibije došlo. Skoro pa prije pola stoljeća, jedan je sugovornik Svetlane Aleksijevič proročanski izjavio:

„Češće smo se prisjećali onih za kojima su ostala djeca. Rast će kao siročad. Bez oca. A što je s onima koji nikoga nisu ostavili? Djevojke će naći nove zaručnike, a majke će odgojiti nove sinove. I opet će se ponoviti isto.“