Što je što. Preoznačavanje liberalizma od von Misesa do Engelsa. Ni socijalizam i nacionalizam nisu što su bili

Nacionalizam, liberalizam i socijalizam, krenuvši ateleološki, završili su u opasnoj i dogmatskoj teleologiji i eshatologiji, nalik religijskoj. Koliko prostora ostaje za optimizam u pogledu ostvarenja ideje slobode kao glavne i genuine ideje moderniteta

• Sloboda, Delacroix, Louvre

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

‘Tri krize liberalizma’  kojima svjedočimo otprilike od 2001. godine, a koje se manifestiraju na sigurnosnoj, kulturalnoj, ekonomskoj i međunarodno-političkoj razini, zapravo su krize jednog specifičnog oblika liberalizma koji bismo mogli nazvati i ‘novim liberalizmom’, ne i ‘neoliberalizmom’, što je specifičan pojam, ali utoliko problematičan što izaziva terminološku zbrku, a koji karakterizira internacionalizam, globalizacija, kulturološki kozmopolitizam i krajnja ekstenzija institucija liberalne demokracije. Što se tiče neoliberalizma, vodeći se njegovim određenjem koje nalazimo, primjerice, u djelu Kratka povijest neoliberalizma američkog geografa i antropologa Davida Harveya, riječ je o ‘starom liberalizmu’ prilagođenom novom vremenu i zadatku demontaže ‘države blagostanja’ (welfare state). To je onaj liberalizam koji je bio dominantan prije američkog New deala i razvoja ‘države socijalnog staranja’ u Europi, pa nije ni čudno da su njegovi glavni politički zastupnici bili konzervativci Ronald Reagan i Margaret Thatcher.

Socijalni liberali su neoliberali: Ludwig von Mises (mises.org)

Ne treba zaboraviti da porijeklo pojma ‘neoliberalizam’ seže u razdoblje između dvaju svjetskih ratova kada se mnoštvo liberalnih teoretičara našlo na kolokviju Walter Lippmann kako bi raspravljali o krizi liberalizma i opasnostima po nj – uključujući jačanje nacizma, boljševizma i američkog New deala, uzetih sve zajedno kao trijumfi kolektivizma. Dio diskutanata smatrao je da se treba okrenuti socijalnim mjerama (ono što bi se danas nazivalo ‘socijalnim liberalizmom’), dok je drugi dio diskutanata ostao tvrdokoran i vjeran ortodoksnoj verziji liberalizma (krug oko Ludwiga von Misesa). Potonji su ove prve tada posprdno prozvali ‘neoliberalima’. Danas se pak pod ‘neoliberalima’ smatraju upravo ovi koji su taj pojam isprva koristili posprdno za – socijalne liberale. Malo tko od onih kojima su danas puna usta neoliberalizma znaju za ovo.

Iz prethodnog članka o iluziji „kraja povijesti’ i trima krizama liberalizma mogao se izvući zaključak kako se i u njemu ponovo potvrđuje, na primjeru tridesetogodišnjeg iskustva i kritičke retrospekcije, skori kraj liberalizma i liberalne demokracije koji su jako nagrizeni antiglobalističkim sentimentima, krizom nacionalnih i internacionalnih liberalnih institucija, jačanjem novih, neliberalnih sila i sve većom popularnošću onoga što se zajednički i neprecizno često naziva ‘populizmom’. Ipak, malo bi toga bilo toliko netočno kao jednostavni zaključak da se približavamo smrti liberalizma i da je pad Berlinskog zida tek jedan događaj nakon kojega slijedi linearni kontinuitet. Stoga ću u ovom tekstu nastojati argumentirati u sljedećem smjeru:

1.) ‘tri krize liberalizma’ u spomenutom tekstu ne znače ‘smrt liberalizma’, kako neki možda mogu iz toga iščitati, nego njegovo ponovno preoznačavanje, prijelaz na ‘stari liberalizam’ i ponovno zaoštravanje liberalizmu inherentne tenzije između političkog i ekonomskog liberalizma i kraj iluzije o njegovoj eshatologiji (kao što je kraj osamdesetih svojevrsni kraj iluzije o socijalističkoj eshatologiji);

2.) Berlinski je zid ‘pao’ na više mjesta, pa i unutar ljevice, čak i one radikalne – to je krenulo već s intenziviranjem postšezdesetosmaških pokreta koji više ne stavljaju u centar radničku klasu, nego mnoštvo (potlačenih) identiteta;

3.) rušenje bilo kakvih i bilo kojih teleoloških i eshatoloških iluzija važan je korak prema slobodi te je to svakako jedna od pozitivnih stvari situacije trideset godina nakon pada Berlinskog zida.

1.) Liberalizam kao ideologiju i praksu nisu uvijek karakterizirali internacionalizam, globalizacija i kulturološki kozmopolitizam, ali što je ovdje najvažnije – postoji duboka tenzija između političkog i ekonomskog liberalizma, a ta tenzija karakterizira i često kontradiktoran politički okvir liberalne demokracije. O tenziji između političkog i ekonomskog liberalizma naširoko je pisao izraelski povjesničar Ishay Landa u djelu Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam, koje je u izdanju Disputa prevedeno prije više od godinu dana. Ta se tenzija ogleda u tome što politički liberalizam vuče u jednom smjeru koji s vremenom prestaje odgovarati zahtjevima ekonomskog liberalizma – potičući ekstenziju vlastitih institucija i šireći određena prava i s tim pripadajuću demokratsku participaciju različitih slojeva, politički liberalizam prestaje odgovarati zahtjevima ekonomskog liberalizma koji nastoji maksimizirati profit nasuprot zahtjevima masa koje počinju sve više (zahvaljujući ekstenziji institucija političkog liberalizma) participirati u politici.

O tenziji političkog i ekonomskog liberalizma naširoko je pisao izraelski povjesničar Ishay Landa (foto: youtube) u djelu Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam

Sredina 19. stoljeća otprilike je rodno mjesto na Zapadu tog raskola u ideologiji liberalizma, što je dalo prvi poticaj da određeni liberali koketiraju s ranijim neprijateljima – aristokratskim konzervativcima ili općenito konzervativcima koji postojeći sustav tržišne ekonomije žele opravdati izvjesnim tradicionalnim vrijednostima.[1] Drugim riječima, dio pripadnika liberalne ideologije s vremenom je uvidio kako neometani razvoj njihovih vlastitih institucija sâm stvara svog grobara, pa se onda nerijetko treba poslužiti i autoritarnim (pa i neliberalnim!) metodama kako bi obuzdao revolucionarnu prijetnju. Da su institucije liberalne demokracije vrlo dobre i za socijaliste, priznao je pred kraj života i Friedrich Engels ustvrdivši u ‘Uvodu’ Marxovim Klasnim borbama u Francuskoj da “mi [socijalisti, revolucionari] napredujemo kudikamo bolje služeći se zakonitim sredstvima, a stranke reda propadaju od zakonitog stanja koje su same stvorile”.[2] Prema Landi, ta kontradikcija u samom liberalizmu konačno porađa fašizam, ali i neovisno o njemu, daje poticaj autoritarnim tendencijama u nominalno liberalnim porecima.[3]

Da su institucije liberalne demokracije vrlo dobre i za socijaliste, priznao je pred kraj života i Friedrich Engels (Wikipedia)

Što nam to govori o današnjem stanju? Govori nam to da je u stvarnoj krizi politički liberalizam, odnosno politički okvir liberalne demokracije, a ne liberalizam kao takav. Dodatno, o njegovoj je smrti nemoguće govoriti na obje razine – niti se politički okvir liberalne demokracije, sa svim svojim nacionalnim i internacionalnim institucijama, iscrpio, niti je liberalizam kao heterogena i ideologija sklona preoznačavanju došao do svoga kraja. Nažalost, mediji i mnogi politički analitičari i komentatori robuju izjednačavanju demokracije (koja je samo metoda i ništa više) i političkog liberalizma, pa je zbunjenost još veća – je li u krizi demokracija ili liberalizam te zašto to nije isto?

Nedostaje i kvalitetnih intelektualnih diskusija o tome. Točnije je reći da se liberalizam, uslijed svojih kriza, preoznačava u više nacionalnom, čak i izolacionističko-sigurnosnom smjeru – uzoriti poredak za to nekoć je bio SAD, pa i Velika Britanija. Taj ‘stari liberalizam’ nije moguće izjednačiti s globalizacijom, s neometanom slobodnom trgovinom, s ljudskim pravima za sve itd., ali to ne znači da to nije liberalizam i da s njim nema veze. Zato kada se govori o opasnostima „suverenizma’ i „nacionalizma’ za Europsku uniju kao liberalnu tvorevinu, onda uz naglašavanje antiliberalnog karaktera tih političkih struja treba naglasiti i koji je sadržaj tog ‘antiliberalizma’ – možda je to antiliberalizam na vrlo liberalan način. To je u jednoj mjeri sukob stare i nove liberalne tehnologije vladanja i upravljanja – jače granice, sloboda kod kuće, ali nesloboda prema van. Dokaz za to je i da većina nacionalističkih i euroskeptičnih političkih stranaka, pa i tzv. desno-populističkih, nema ništa protiv ekonomskog liberalizma bez obzira na njihovo protivljenje globalizaciji i međunarodnim integracijama. Primjeri za to sežu od nizozemskog desničara Geerta Wildersa i engleskog nacionalista Nigela Faragea, pa sve do starog češkog euroskeptika Vaclava Klausa i „moderniziranih’ krajnjih desničara – Salvinijeve Lige i austrijskog FPÖ-a, njemačkog AfD-a itd.[4] Rješavanje „triju kriza liberalizma’ tako izgleda leži prvenstveno u njegovu preoznačavanju, a ne u potpunom napuštanju. To preoznačavanje leži u inherentnoj tenziji između političke i ekonomske dimenzije liberalizma.

Većina nacionalističkih i euroskeptičnih političkih stranaka, pa i tzv. desno-populističkih, nema ništa protiv ekonomskog liberalizma bez obzira na njihovo protivljenje globalizaciji i međunarodnim integracijama. Geert Wilders i Nigel Farage (Wikipedia)

2.) Berlinski je zid pak ‘pao’ na više mjesta i taj argument treba iskoristiti i prilikom analize stanja na ljevici – od radikalne ljevice (bivših etabliranih komunističkih partija i uličnih pokreta, anarhističkih i komunističkih) sve do socijaldemokratskog lijevog centra. Taj „pad zida’ na ljevici krenuo je već oko 1968. godine intenziviranjem pokreta koji sve više decentriraju radničku klasu kao primarnog subjekta (radikalne) lijeve politike. Doduše, to je već krenulo s tzv. ‘zapadnim marksizmom’ (Gramsci, Frankfurtska škola, francuska kritička teorija i psihoanaliza) o čemu je pisao Perry Anderson, ali je kulminiralo njegovom drugom fazom nakon 1968. godine otkada možemo govoriti o ‘postmodernoj ljevici’ i o ‘postmarksizmu’. Sada su u centru političke borbe mnoštvo (potlačenih) identiteta s još dodatnom tom razlikom što centra zapravo – skroz postmodernistički – nema, već je sve igra antagonizirajućih silnica i stvaranja lanaca ekvivalencija oko identitetskih borbi. Za razumijevanje identitetskih borbi najbolje je proučiti djelo Hegemonija i socijalistička strategija Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe koje je ogledan primjer postmarksističke studije i sustavne razrade politike identiteta na ljevici koja crpi svoje izvore u gramšijanstvu i kulturalnim studijima.

To ‘buržoasko’ i ‘dekadentno’ danas je praktički norma na ljevici, naročito što se tiče osobnih sloboda, otvorenosti granica, multikulturalizma itd. Tako je zid ‘pao’ i na ljevici, kao što je nekoć socijalna država (‘država blagostanja’, welfare state) bila pobjeda Istoka na Zapadu.

Stvarnim padom Berlinskog zida i ubrzanim ‘reformiranjem’ komunističkih partija više skoro da nema socijalista i komunista u Europi za koje bi se moglo reći da baštine u potpunosti ‘realsocijalizam’ (izuzev možda KKE u Grčkoj, KPRF u Rusiji i KPBM u Češkoj), a usvojili su sve ono što se, primjerice, javljalo (u obliku pokreta ili čak i institucionalno) na kapitalističkom Zapadu – poput feminizma trećeg i četvrtog vala, LGBT prava, zelenih politika i ‘otvorenih granica’. Paradoksalno s obzirom na perspektivu Berlinskog zida, danas je ‘zatvaranje granica’ (a kamoli tek priča o ‘antifašističkom zidu’) praktički blasfemija na ljevici, nešto moralno-politički nedopustivo. Važna je referenca ovdje film Wolfganga Beckera Good bye, Lenin u kojemu je obrađeno „nesvjesno’ pada Berlinskog zida – način na koji glavni protagonist filma ‘skriva’, tj. ‘izmišlja’ stvarnost DDR-a u vrijeme kada toga više nema nije preslika stvarnog DDR-a nego onoga kako je on očito htio da taj DDR izgleda, odnosno DDR-a kakav je trebao biti. To kakav je socijalizam „trebao biti’ predstavlja neki spoj nedavno slomljenog režima i određenih vrijednosti sa Zapada koje su se u DDR-u doživljavale ‘buržoaskima’ i ‘dekadentnima’. To ‘buržoasko’ i ‘dekadentno’ danas je praktički norma na (radikalnoj) ljevici, naročito što se tiče osobnih sloboda, otvorenosti granica, multikulturalizma itd. Te vrijednosti i ideje, neupitne u većine ljevičara, pobijedile su na kapitalističkom Zapadu, bez obzira na to koliko danas, nakon ovoliko kriza ‘kraja povijesti’, dolaze u pitanje. Tako je zid ‘pao’ i na ljevici, što je jedna velika pobjeda onoga za što se mislilo da Zapad nosi, kao što je nekoć socijalna država (‘država blagostanja’, welfare state) bila pobjeda Istoka na Zapadu.

3.) Ono u što možemo biti sigurni jest da su se razne teleološke i eshatološke koncepcije nasukale u više navrata – u ovom slučaju i 1989. godine, ali i danas – trideset godina nakon 1989. I bez obzira na to što je socijalizam navodno poražen te 1989. godine, a danas postoje i simptomi krahiranja jednog oblika liberalizma na više razina, gledajući stvari iz te perspektive ostavlja se ipak više prostora za optimizam u pogledu ostvarenja ideje slobode kao glavne i genuine ideje moderniteta u svoj svojoj širini – rušenje bilo kakvih i bilo kojih teleoloških i eshatoloških iluzija važan je korak prema slobodi jer je sloboda u oštroj suprotnosti sa svakom teleologijom i eshatologijom. To je svakako jedna od pozitivnih stvari situacije trideset godina nakon pada Berlinskog zida. Nacionalizam, liberalizam i socijalizam, krenuvši ateleološki, završili su u opasnoj i dogmatskoj teleologiji i eshatologiji, nalik religijskoj, štoviše – hiperreligijskoj. Nacionalizam u svim varijantama desnog hegelijanizma, od kojih je nacionalsocijalizam bio najgora; liberalizam u neoliberalizmu, u smislu tržišnog fundamentalizma; socijalizam u staljinizmu i drugim realsocijalističkim dogmatizmima. Te su teleologije i eshatologije danas manifestno delegitimirane, što je svakako važan korak k slobodi kao glavnom idealu moderniteta i prosvjetiteljstva.

Liberalizam je krenuo nedogmatski i ateleološki – u raznim tradicijama kroz kontraktualizam, fundiranje pojedinca kao početne točke (metodološke i stvarne) i metodički skepticizam; socijalizam je isto krenuo nedogmatski i ateleološki – otac znanstvenog socijalizma, Marx, pisao je doktorsku disertaciju o razlikovanju Demokritova i Epikurova atomizma, pri čemu je u Epikurovu otklonu (‘deklinaciji’) atoma od ravne linije vidio mogućnost slobodnog ljudskog djelovanja, a ne determiniranog ‘pada prema dolje’ (kao u Demokrita). Liberalizam je završio kao dogmatski i eshatološki, čak i s primjesama hegelijanizma i historicizma (kod Fukuyame, što sam pisao u prethodnom tekstu); socijalizam je isto završio dogmatski i eshatološki, kao svemu usmjereno ‘događanje spasa’, kao supstitut kršćanstva, s vrlo sličnim karakteristikama i u teoriji i u praksi.

Sa stajališta filozofske tradicije i teorijskog kanona na čijim su se izvorima napajale ove ideologije i prakse možemo reći da je Spinoza, a ne Hegel prijatelj slobode; Epikur, a ne Demokrit; Aristotel, a ne Platon; Hume i Kant, a ne Schopenhauer i Nietzsche itd. Put prema slobodi jest utrt, ali nije izvjestan i nužan.

[1] Tu se najviše ističu Edmund Burke, konzervativac koji je „zakone trgovine“ smatrao „božanskim zakonima“, te Alexis de Tocqueville, klasični liberal i neprijatelj revolucionarnih gibanja u Francuskoj sredinom 19. stoljeća.

[2] V. Friedrich Engels, „Uvod“ u: Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850, Kultura, Zagreb, 1949, str. 24.

[3] Fašisti su iskoristili upliv masa u politiku te uopće stanje u kojemu pripadnici čvrsto odijeljenih klasa, staleža ili slojeva u najširem smislu postaju dijelom atomizirane mase. Zato je Mussolini bio ljubitelj konzervativnih teoretičara elite poput Le Bona i Pareta, koji su u opisu „psihologije masa“ koristili liberalne argumente. Historijsko-politički, upravo su liberali prepustili Mussoliniju vlast, tako da se ne može govoriti ni o nepodudarnosti teorije i prakse u ovom slučaju.

[4] Iznimke su npr. francuska Nacionalna fronta (sada Nacionalno okupljan je) Marine Le Pen te poljska vladajuća konzervativna stranka PiS, pa i finski desničari Pravi Finci, koji svi imaju izraženu socijalnu dimenziju, pa i izdašne socijalne programa koje kombiniraju sa socijalnim i kulturalnim ultrakonzervativizmom. To bismo mogli, ugrubo, nazvati suvremenom „bizmarkovštinom“.