Što me je naučio Jeremy Shearmur

Jedinstvena je okolnost da je knjiga velikog filozofa objavljena u Hrvatskoj prije nego u drugim dijelovima svijeta, napisao je Darko Polšek u preporuci za knjigu Jeremyja Shearmura Popperovo i Hayekovo nasljeđe. Osim uvodnog, poglavlja su zaista izvorno objavile Ideje.hr ali ih je autor za knjigu doradio i dopunio. Ovdje donosimo pogovor Željka Ivankovića u kojem se naglašava najvažnije što je naučio od Shearmura, i što je leitmotiff knjige, da je znanje ograničeno, unapređuje se u diskusiji različitih pogleda, a pluralizam je vrijednost koja na žalost sve više iščezava

• Naslovna fotografija: Naslovnica knjige “Popperovo i Hayekovo nasljeđe” Jeremyja Shearmura.

Najopćenitije, Jeremy Shearmur me naučio dvjema međusobno isprepletenim stvarima: prvo – da za filozofiju i filozofe nije smisleno biti zatvorenima u kulu bjelokosnu, da im je prirodno biti otvorenima prema svijetu, i drugo – da je pluralizam mišljenja pretpostavka mišljenja, dakle i filozofije, zapravo – osobito filozofije. Ne znam bi li on to tako formulirao, ili sam to oduvijek imao u sebi a Jeremy me samo ohrabrio, ili smo na tim općim mjestima našli zajednički jezik odakle smo se mogli razlikovati i slagati u našem zajedničkom radu. Zaista, kad sam upisao doktorat na Australskom nacionalnom sveučilištu, naše je daljnje istraživanje bilo u ogromnoj mjeri zajedničko upravo iz dva spomenuta razloga. Prvo, zato što je Jeremy bio zainteresiran za sadržaj doktorata koji je pripadao u filozofiju politike, ali se mogao uvrstiti i u političku ekonomiju, u izvanfilozofsku disciplinu za one koji sužavaju okvire filozofije. Zanimala ga je tranzicija, procesi transformacije iz socijalizma u kapitalizam u Hrvatskoj i Sloveniji, kojima sam se bavio oslanjajući se na Johna Lockea i teorije o razvoju kapitalizma na Zapadu. Pitao sam se ima li tu paralelizma? Predložio mi je da član povjerenstva za izradu doktorata bude Geoffrey Brennan, koji mi je u prvom razgovoru rekao da je on ekonomist koji je postao filozof. U nekolicini kasnijih vrlo plodnih diskusija otkrio sam razlog i smisao te transformacije ekonomista u filozofa: Brennana su zanimali upravo temelji kapitalizma, na jedan način koji je meni prije bio nepoznat. Bio je to dakle vrlo promišljen i dalekosežan Jeremyjev prijedlog. Drugi je razlog bio taj što je Jeremyja zanimalo razmišljanje ljudi iz tranzicijskih sredina, a ne samo zapadni pogled na ono što se događalo u transformaciji iz socijalizma.

U prvom razgovoru, u kojem smo se upoznavali, na vrlo neformalnom doručku/ručku u restoranu na Sveučilištu, rekao mi je stvari koje ni izbliza nisam očekivao: da se začudio kad je u posjetu Iranu otkrio koliko je to pluralistična zemlja. Pomalo iznenađen, pitao sam, da ne bi bilo dvojbe: ne, nije time ni na koji način implicirao demokratska obilježja. Pluralizam i demokracija dvije su stvari. Kad se ta razlika naglasi naravno da se svi obrazovani u politologiji i filozofiji politike s time slažu, no smisao zapažanja bio je u nečemu drugome: Jeremy je bio zainteresiran za prirodu i sudbinu pluralizma u različitim okruženjima. Drugo iznenađenje bilo je kad me pitao jesu li praxis-filozofi još aktivni u Hrvatskoj? Napomenuo je da se s njihovim idejama nije slagao, ali se začudio kad je čuo da ih se smatra neprijateljskima u novom intelektualnom okruženju. Do pluralizma mišljenja je držao kudikamo više nego do pobjede neke ideje (a nema dvojbe da do ideja koje pobjeđuju ‘drugim sredstvima’, a ne u razmjeni argumenata, drži još manje). Uostalom, postsocijalističko društvo trebalo je biti pluralistično. Itekako mi je dopuštao da u doktorat unosim argumente i ideje koje su drukčije od onih za koje se sam zauzima, iako je podsjećao da drugi u okruženju a ni u Hrvatskoj možda neće biti tako otvoreni. Na jednom sastanku seminara koji je vodio otvorio je raspravu o pitanju koliko je politička filozofija Karla Poppera više uopće aktualna i relevantna s obzirom na zbivanja u zemljama bivšeg socijalizma u čijim su se intelektualnim krugovima njegove ideje raspravljale i prije a osobito tijekom transformacije. Dogodilo se, a to ova knjiga potvrđuje, da su Popperove ideje o imanentnoj ograničenosti znanja, odnosno pogrešivosti i nužnosti suočavanja s argumentima suprotnog mišljenja, danas u posttranzicijsko doba jačanja autoritarnih tendencija i digitalnih komunikacija, opet aktualnije nego ikad.

Pogledaju li se malo bolje, zaključci iz prethodne rečenice – naoko samorazumljivi i s kojima se svi slažu, barem iz pristojnosti, a na kojima Shearmur u ovoj knjizi opetovano inzistira i inzistira – sadrže više od jedne pouke. Prvo, Popper dijeli sudbinu drugih filozofa i filozofija, koji izlaze iz središta interesa i u njega se vraćaju, kao ‘vođeni nekom nevidljivom rukom’. Radi se naravno o tome da su oni i one uvijek tu, ali se  ‘središta interesa’ pomiču prema njima i odmiču od njih, ovisno o problemima koji se raspravljaju. Drugo, znanje je ograničeno i pogrešivo upravo zato što se stječe spoznajnim pokušajima i pogreškama u suočavanju s problemima, a na ishode tih pokušaja i pogrešaka utječe niz pretpostavki, od inherentnih spoznajnih ograničenja čovjeka kao vrste, preko kulturnog nasljeđa do institucionalnog okvira. Zato znanje i ne može biti sveobuhvatno, nego se može upotpunjavati jedino drugim (tuđim) pokušajima i pogreškama. To zahtijeva udubljivanje u argumente tih drugih. Tako epistemološki uvid ima moralne i političke pretpostavke i konzekvence. Shearmur je u svojem tumačenju Poppera pokazivao upravo to, povezanost njegove filozofije znanosti i političke filozofije. No taj jednostavni izvod ni izbliza nije sve. Shearmur u knjizi produbljavanjem niza tema, koje na prvi pogled izgledaju neobično i epistemološki neatraktivno –  o influencerima, zatim o eroziji tradicionalnih udruga, o religijskom obrazovanju itd. – demonstrira koliko je pristup koji polazi od ograničenosti znanja a završava u političkoj filozofiji plodan i primjenjiv, a u isti se mah jednako često zanemaruje. Filozof mora biti otvoren svijetu.

Na prvom formalnom sastanku na Školi za filozofiju na Australskom nacionalnom sveučilištu, na zakuski za novoupisane doktorske studente, otkrio sam da tu vlada vrlo širok raspon interesa i pristupa. Fiona Jenkins, koja se bavila Nietzscheom i rodnim studijima, u neformalnom razgovoru kao da je dobrohotno podbadala Shearmura što ozbiljnu pažnju poklanja Marxu, iako je on – uz svu dubinu analize kapitalizma koju je cijenio, posebno iz rukopisa poznatog pod naslovom Grundrisse, imao vidljivu kritičku distancu. Izgledalo mi je to kao nastavak nekih prijašnjih razgovora. U člancima u ovoj knjizi u kojoj govori o svojem obrazovanju vidi se da je i sam imao priliku i bio ohrabren studirati vrlo raznolike discipline i upoznati se s različitim pristupima. Ne sjećam se da je igdje spomenuo studij književnosti, osobito ne ruske. No u jednom sam razgovoru o problemima administracije kao ilustraciju spomenuo Gogoljevu dramu Revizor. Jeremy se od srca nasmijao i ispalio prvu rečenicu: „Gentlemen, the inspection is coming.“ U poglavlju o pluralizmu u ovoj knjizi piše o tome kako se u svojem studiju upoznao s pristupima koje su njegovali Karl Popper, s kojim je blisko surađivao osam godina,  ali i s posve različitim programima koje su razvijali Michael Oakeshott i Robert MacIntyre. Na drugom mjestu spominje seminar o filozofiji Richarda Rortyja. U našem kratkom razgovoru uz čaj o pojmu istine kao korespondencije, koji je pokrenuo kolega Drew Ninnis (čiju je sklonost prema Foucaultu inače izravno napadao) spomenuo je da je participirao u seminaru o Heideggeru, ali ga ‘nije impresionirao’. U knjizi su vidljivi njegovo životno i intelektualno iskustvo, otvorenost i širina interesa, kako u temama tako i u izvorima.

Shearmur i autor ovog članak u siječnju u Londonu. Mentor koji smatra skoro pa svojom mentorskom obavezom nastaviti profesionalni kontakt i prijateljstvo sa svojim studentom.

U spomenutom poglavlju o pluralizmu Shearmur nekoliko paragrafa posvećuje analitičkoj filozofiji. Njegov je glavni prigovor to što se u časopisima i institucijama u kojima prevladava analitička filozofija zanemaruje da je riječ ‘o samo jednom pristupu’, koji se – u njegovoj interpretaciji – ‘bavi fragmentarnim problemima na tehničkoj razini’. U članku o Popperu i analitičkoj filozofiji u koji sam imao uvid (a o toj je temi govorio i u Zagrebu na Filozofskom fakultetu), spomenuo je da se s analitičkim filozofima inače u diskusiji razgovara sasvim normalno, uobičajeno, no kad to isto iz diskusije unose u članak oni to onda, na njegovo čuđenje, pretvore u formule. Ta forma, nalik ‘tehničkom rješavanju zagonetki’ uopće nije primjerena kritičkoj raspravi, smatra Shearmur, a u časopisima i institucijama prevladava.

Od sve širine studija na Filozofiji Australskog nacionalnog sveučilišta, analitička filozofija bila mi je najmanje poznata. Stoga sam intenzivno posjećivao i one seminare koji s mojim doktorskim studijem nisu imali puno veze, od kojih su neke vodili vrlo poznati analitički filozofi (na primjer David Chalmers o filozofiji matematike). Shearmur me u tome poticao, sugerirao mi da se upoznam i razgovaram s kolegama koji imaju drukčiji pristup. savjetovao kome da, uz članove povjerenstva za izradu doktorata, još pošaljem rukopis (koji sam zbog svega toga i Jeremyjevog upornog propitivanja svake rečenice beskrajno dorađivao). U  seminarima koje sam posjećivao raspravljalo se o filozofiji morala, o pravu država da zatvore granice čak i kad imigranti bježe od neposredne pogibelji i terora u svojim zemljama, o terorizmu, o jednakosti, naravno i o umjetnoj inteligenciji, i o metafizičkim pitanjima odnosa nužnosti, slučajnosti i nasumičnosti. Australsko nacionalno sveučilište bilo je na početku stoljeća jedan od bastiona analitičke filozofije u svijetu; diskusija na seminarima bila je disciplinirana, ali živa, puna strasti. Izgledalo mi je to izrazito inspirativno kojim god da se područjem i pristupom netko bavio. Bilo je i puno gostujućih predavača i istraživača. Neki su, poput Brennana i Chalmersa, predavali jedan semestar u Australiji drugi na nekom drugom kontinentu. Shearmur me upoznao s Davidom Schmidtzom sa Sveučilišta Arizona, ekspertom za filozofiju vlasništva, koja je upravo bila tema mojeg doktorata… Posljednjih sam godina ponovo boravio po nekoliko mjeseci u Australiji i redovito posjećivao seminare koji su otvoreni alumnijima. Analitička filozofija potpuno je prevladala u odnosu na druge pristupe, a i tehnička forma, podržana power point prezentacijama, zaista je istisnula raspravu – postavlja se tek pokoje pitanje, uglavnom formalne naravi, upravo kako je Shearmur prigovarao.

U ovom sam pogovoru nepravedno zanemario Hayeka, drugog značajnog filozofa (ekonomista koji je nužnim produbljavanjem svojih istraživanja ušao u područje političke filozofije), koji je Shearmura, kako je potvrdio u jednom radijskom razgovoru, zanimao možda i više nego Popper. Već na prvom susretu ispipavao je moj odnos prema Hayeku, čije je ideje smatrao značajnima za tranziciju. Odgovorio sam oprezno da mi Put u ropstvo izgleda pomalo kao pamflet. Shearmur se složio, na moje iznenađenje, no prema njegovoj interpretaciji taj pamfletski stil bio je posljedica činjenice da su u vrijeme kad je knjiga pisana i objavljena zapadna društva bila preplavljena socijalističkim idejama i posebno tendencijom prema planskoj ekonomiji. Hayek je reagirao kao ‘druga strana’. Nije mi to objašnjenje bilo dovoljno. U kasnijem zajedničkom radu isticao je da se Hayek već prije Drugog svjetskog rata distancirao od ideje ‘tržišne ravnoteže’… Po mojem sudu, deklarativno se možda jest distancirao od tržišta kao idealnog rješenja, ali bi se ta ideja nekako uvijek na mala vrata uvlačila u njegovu argumentaciju. Shearmur je pak i u Hayekovim radovima naglasak stavljao na složeni i nijansirani odnos tržišta i morala, odnosno pravednosti. Iako mi se čini da i tu postoji aspekt kojem ni Hayek ni Shearmur nisu posvetili dovoljno pažnje, da postoje i drukčiji pogledi vrijedni razmatranja, ipak je puno važnije što su otvoreni za raspravu o tim pitanjima, koja su zagriženi hayekovci potpuno potisnuli i na taj način njegovu filozofiju neutemeljeno simplificirali. Svaki malo pažljiviji čitatelj, iskreno zainteresiran za razumijevanje stvari uočit će koliko se u ovom rukopisu inzistira na raznovrsnosti pristupa.

Iako mi je Jeremy napominjao da drugi koji budu čitali moj rad možda neće biti otvoreni za poziciju koju branim, u uvjerenju da imam argumente ustrajao sam i sve je odlično prošlo. Nije mi se činilo da je internacionalna sveučilišna zajednica zarobljena bilo kojom ideologijom, kako se već tada znalo prigovarati. Ne čini mi se to ni ovih godina, kad su sveučilišta napadnuta da su ‘leglo’ woke-ljevice. S ograničenjima tog, kao i drugih pristupa svijetu. Jeremy u knjizi otvoreno raspravlja. Kad su 2018. godine Shearmur i David Miller, drugi nekadašnji Popperov asistent, na poziv profesora Darka Polšeka posjetili Hrvatsku, bolno se vidjelo da sredini nedostaje popperijanske otvorenosti za drukčija mišljenja. Analitički i ‘kontinentalni filozofi’,  da spomenem samo tu grubu podjelu, ponosno se okupljaju u svojim bjelokosnim kulama, s kojih na drugu stranu gledaju s visine. Nakon inicijalne popularnosti u tranziciji, Popper je pao u drugi plan. Po svemu se vidi ne samo da je to nezasluženo, nego i da je to loše za sredinu.

Objava Shearmurove knjige otvara priliku sredini da prevlada provincijalnu zatvorenost i proširi vidike.