Sve je zeleno, digitalno, otporno i održivo. Hrvatska će cuclati iz novih korita. Ovisnici i njihove standardne svinjarije

Ivo Bićanić komentira (javno nedostupan) Plan oporavka i održivosti čije donošenje potvrđuje sve dosadašnje hrvatske mane, ovisnost o inozemnoj pomoći, demokratski deficit, rast potican državnom inicijativom i - napokon - učvršćuje kroni kapitalizam

• Naslovna ilustracija: Brueghel, Rog obilja (Wikipedia)

Teško je odoljeti zaključku da Hrvatski aid dependency (ovisnost o pomoći) raste i da zemlja pritom gubi priključak s evropskom jezgrom i zaostaje. Tome se ne treba čuditi jer još od šezdesetih ekonomisti znaju da usredotočenost, te potom i ovisnost o poklonima i pomoći, a EU fondovi to jesu, nije put u rast (pogotovo ne u Moderni ekonomski rast). Dakle, s daljnjim rastom ovisnosti o poklonima i pomoći, odnosno s daljnjim rastom aid dependency, ne piše nam se dobro. Još više brine to što se ne nazire ni najmanja promjena kursa koja bi stvari mogla s tog lošeg skrenuti na bolji put.

Aid dependency je u ovom trenutku na najboljem putu da dobije dvije nove epizode. Hrvatska vlada sprema se početi cuclati iz još dva EU bazena. Oba su napravljena za ublažavanje posljedica nepredvidivih šokova. Prvi je još prije dosta vremena smišljen za ublažavanje posljedica prirodnih katastrofa, kao što su naši potresi, a drugi je stvoren zbog korone i on je novi bazen sredstava. Ovaj drugi izvor neusporedivo je veći i važniji za narodno gospodarstvo pa mu treba posvetiti više prostora.

Bazen sam po sebi tipičan briselski eurokratski koktel, odnosno labirint različitih fondova s prikladnim akronimima, tako da eurokrati u svakom trenutku iz rasprave mogu eliminirati svakoga koga žele, tvrdnjom da ne zna o čemu se radi ili da je izostavio nešto o čemu oni, eurokrati, sve znaju jer su na licu mjesta i u svakodnevnom osobnom ili telefonskom kontaktu (naravno, to koliko je glupo, toliko je i netočno). Kišobran svega je Evropski plan oporavka. Pod njega je utrpan redoviti sedmogodišnji proračun 2021-2027 pa je sve skupa teško 1.8 bilijuna eura (1.800.000.000.000,00 odnosno 1.8 x 10¹², godišnji BDP cijele EU je 2020. bio 18.3 triliona a Hrvatski 49.2 milijarde odnosno 0.049 triliona, da Evropa ne raste tokom sedam godina tih 1.8 bilijuna bilo bi 1.4% sedmogodišnjeg BDP-a EU-a). Iz njega će tokom sedam godina Hrvatska dobiti 24.5 milijarde eura. No ‘za otklanjanje neposredne gospodarske i socijalne štete uzrokovane pandemijom koronavirusa‘ osnovan je privremeni fond NextGenerationEU (sve jedna riječ) koji ima 750 milijardi eura. Ime nema veze sa sadržajem no u njegovom okviru je 672.5 milijardi eura Mehanizam za oporavak i otpornosti (RRF) a sve zajedno je dio Višegodišnjeg financijskog okvira (MMF-a), dakle pare se dijele kroz sedam godina. Taj ogromni bazen po prvi se put puni novcima za koje je zajam uzela Evropska komisija i koja za taj novac garantira (a ne kao do sada zemlje članice, koje onda novce prosljeđuju EU). To je velik korak i predstavlja presedan s golemim posljedicama, možda većima od posljedica samog zajma.

Sve je super i sve je za pet

Jednostavnosti radi, u ovom tekstu sve će se to nazivati Fondom za oporavak i otpornost. Pritom postoje dva smokvina lista, prvi za Brisel, a drugi za vlade zemalja članica. Prvi, onaj briselski, čine objavljeni ciljevi, na osnovi kojih će se dijeliti novci iz Fonda, a kojima se želi stvoriti dojam da je riječ o svojevrsnoj renesansi i pokretanju novog ciklusa rasta na novoj tehnološkoj matrici jer ‘Europa će nakon pandemije biti zelenija, digitalnija, otpornija i spremnija za postojeće i buduće izazove‘ (sve je zeleno, digitalno, otporno i održivo). Drugi je smišljen za zemlje članice. Novci će se dijeliti prema političkom dogovoru, a smokvin će list biti satkan od nacionalnih planova za oporavak i otpornost, koje treba dovršiti i predati do kraja travnja. Hrvatska će, naravno, srazmjerno svojoj veličini i moći (mala zemlja s nikakvim utjecajem, bez obzira na utisak koji domaćoj javnosti želi plasirati Plenković) dobiti mrvice od tih 750 milijardi eura (nešto preko 1%), no valja reći da su za našu zemlju i te mrvice ogromni novci. Naime, Hrvatska bi trebala dobiti poklone i darove od 6 milijardi i prozor od dodatnih 3.6 milijardi mekih zajmova. To su velike pare, skoro 20% predkriznog  BDP-a, bez obzira što se dijele kroz nekoliko godina.

Dakle, do 30. travnja Hrvatska mora poslati svoj nacionalni plan oporavka koji će dati okvire i prioritete u vezi s potrošnjom novaca. Novci su dovoljno veliki da bi mogli utjecati na stopu sekularnog rasta. Ali uspjeh nije zagarantiran, plan može biti loš, okolnosti trošenja mogu dovesti do tzv. “leaky bucket” sindroma i prilika može ostati neiskorištena, a stopa rasta ostati oko 3%.

Prvi korak u smjeru mogućeg uspjeha je “Nacionalni plan oporavka i otpornosti” koji hrvatska vlada u Brisel mora poslati do kraja sljedećeg mjeseca.

Sredinom ožujka (odnosno 40 dana prije zadanoga roka) javnost još ne zna što je hrvatski nacionalni plan za oporavak i otpornost. Teksta u javnosti nema. Ne zna se što hrvatska vlada predlaže kao najbolji način upotrebe očekivanih velikih para, što vidi kao prioritete, komu dati prvom, a komu drugom, komu danas, a komu sutra. Takvo ponašanje vlasti naprosto je svinjarija i bezobrazluk. Bezobrazluk koji mnogo toga otkriva, mnogo toga što nijedobro. Ovdje ćemo izdvojiti tri stvari na koje ćemo se kratko osvrnuti.

Plenković i njegovi kažu da pregovaraju s Briselom, a što pri tome misli Hrvatska, nije im važno i ne smatraju relevantnim. Takvo ponašanje naprosto je svinjarija i bezobrazluk

Prvo, ovakvo ponašanje jasno pokazuje demokratski deficit. S obirom na način na koji se ponašaju jasno je da Plenkovića i njegovu bagažu uopće ne zanima što o njihovom planu misle oni na koje se taj plan odnosi i kojih se izravno tiče. Plenković i društvo eurokrate (dakle birokrate i kolege političare) doživljavaju kao jedinog mjerodavnog sugovornika. Plenković i njegovi kažu da pregovaraju s Briselom, a što pri tome misli Hrvatska, nije im važno i ne smatraju relevantnim. Priče o inkluziji, stakeholderima, raznolikosti, transparetnost, otvorenost i sličnom za njih je oratio obliqua. Kažu sve što treba, riječi su tamo ali to su prazne riječi iza kojih ne stoji namjera da se riječi prevedu u djela jer naši birokrati u tome ne vide nikakvu svrhu. Po svojem ponašanju, Plenković i njegova bulumenta naprosto nisu nikakvi demokrati. Sve ovo istovjetno je nedavno objavljenoj strategiji do 2030. Ni tada javna rasprava nije imala nikakve svrhe. Postojao je nacrt na papiru, no između onoga predloženog i onoga što je nakon javne rasprave prihvaćeno nije bilo nikakve razlike. Našim birokratima nitko u Hrvatskoj o njihovom planu nije rekao ništa zanimljivo, ništa što bi valjalo razmotriti ili što bi oni smatrali dostojnim odgovora (jer tko bi uopće mogao poboljšati ono što Andrej Plenković i Zvonomir Savić napišu!). Sa ovim planom oporavka je još gore jer nema ni papira ni vremena da se stvari poprave a kamoli uvedu neke važnije promjene.

Vrhunac je transparentnosti i otvorenosti puštanje probnih balona, što je jako loš običaj. Javnosti se ne ponudi dokument o kojem bi se povela rasprava, nego Plenković i njegovi sateliti puste glasine i poluistine (famozne fake news) koje nikoga ni na što ne obavezuju i za koje ne postoji odgovornost. Jedan takav prvi nedavni balon bio je onaj oko podjele hrvatskog kolača između države i ostalih, uz neslužbenu izjavu Zvonimir Savića na televiziji. Možda je sličnih balona bilo još, možda su neki bili upućeni samo izabranima, no sve to ništa ovakvu lošu komunikaciju s javnošću ne čini ništa boljom. Sa probnim balonima ne može se voditi ozbiljna rasprava.

Treba biti svjestan raskoraka između ovoga što Plenković i njegova svita rade i onoga kako bi trebalo raditi. U ozbiljnom pristupu izradi jednog ovakvog plana morala bi postojati i ozbiljna javna rasprava, počela bi sa raspravama o polaznim osnovama i tijekom koje bi se o napisanim skicama raspravljalo u raznim krugovima (akademskim, poslovnim, u upravi, u strankama), nakon čega bi sezavršni dokument predočio javnosti. Budući da je ovdje riječ o ubrzanju sekularnog rasta, bio bi potreban konsenzus svih ozbiljnih sudionika jer plan se tiče razdoblja duljeg od jednog političkog ciklusa. Ovo što mi u ovom trenutku imamo jest da bez ikakve pripreme 40 dana prije roka još nemamo jasan plan i jedino što u javnosti uopće imamo su neslužbeni probni baloni. To je sve samo ne ozbiljno. Bedasto je reći da smo slučajna država, no ostaje tužna istina da smo neozbiljna država.

Ukratko, o planu se ne može ozbiljno raspravljati jer ga nema, ali i u ovakvim uvjetima ipak ima smisla o cijeloj stvari nešto reći. Već sada je nažalost jasno da formulacija prijedloga na koji čekamo najvjerojatnije neće biti dobra. Ne može biti dobar plan koji je odraz istoga pristupa koji nas je doveo u ovakvu situaciju, odnosno u aid dependency i zaostajanje, sa čvrsto ukorijenjenom lošom političkom ekonomijom. Nama treba nešto novo i svježe jer sve ovo do sada očigledno nije bilo dobro i nije dalo nikakve rezultate. Zabrinjavajuće je, međutim, to što je za jedan takav ozbiljan rez nužan potpuni preokret stanja svijesti (ili revolucija), a takvo što se gradi kroz dulje vrijeme i tek potom taj proces može iznjedriti ozbiljne rezultate. Nemamo nikakvih dokaza da je došlo do takve neophodne promjene u razmišljanju Andreja Plenkovića i Zvonimira Savića, kao, uostalom, ni kod ostalih sudionika kao što su Čorić, Butković, Horvat ili Tramišak (gđu Vučković namjerno izostavljam), no imamo razloga misliti da nije. Dakle, iako još nemamo ništa formulirano na papiru, opravdano je pretpostaviti da će na koncu ponuditi plan, za koji će se kao i toliko puta ranije pokazati da ne predstavlja temelj za mogući prijelaz na novu stazu rasta.

Poduzetničke prilike se traže od države. Rubens, Rog obilja (Wikipedia)

Uz aid dependency javlja se još jedno ozbiljno loše obilježje sadašnje staze rasta koje odražava spomenuto stanje duha. Riječ je o state led growth, odnosno o stanju u kojem su glavni pokretač rasta državne odluke. Drugim riječima, poduzetnička pažnja usmjerena je pretežno na državu, poduzetničke prilike se traže od države, privatni uspjeh ovisan je o diskrecionim odlukama države. State led growth znači da uvijek kada ima priliku, država sve učini da bi stavila šapu na pare. Toj je šapi prirođeno da pridaje veliku važnost infrastrukturnim objektima. Takvi pojedinačni objekti velike vrijednost i duljeg vremena izgradnje zahtijevaju mnoge odluke države i daju joj istaknuto mjesto. Njihova je važnost za državu kakva je Hrvatska višestruka. Infrastrukturni objekti znače da tržište kapitala ostaje nedjelotvorno, a oportunitetni troškovi kapitala neće imati alokativni utjecaj (bitna odrednica kroni kapitalizma su izabrane, održavane i ugrađene nesavršenosti alokacije kapitala uz neminovnu poslijedicu kvazi renti).

Infrastrukturni će objekti održati kroni kapitalizam, odnosno sadašnju političku ekonomiju na kojoj Plenković i njegovi adlatusi temelje svoj položaj. To su objekti koji će uz to održati i lako moguće proširiti klijentističke mreže. Osim toga infrastrukturni objekti su po prirodi stvari vezani poslovi skloni širenju i održavanju korupcije. Dakle, jasno je zašto takva klima pogoduje Plenkoviću i njegovim domaćim zaštitnicima koji iz svega toga jako dobro zarade. Osim što održava lošu političku ekonomiju i nastavak state led growth kursa, nije u duhu onoga što Brisel od plana očekuje, pa Plenković i njegovi poslušnici moraju muljati, petljati i raditi s figom u džepu.

Ovakva pretjerana zastupljenost  infrastrukturnih objekata kojoj teži Plenković i njegova sljedba ima dvije važne osobine koje na kraju treba istaknuti. Prvo, trošak neefikasne alokacije kapitala je niža stopa rasta od one koja je dostupna, što u srednjem roku ima za posljedicu velike žrtve. Nakon 20. godina uz stopu rasta od 5% povećanje je skoro 1.5 puta veće od onog uz stopu od 3%. To nije malo. Trošak izgubljenog dohotka zbog niže stope rasta je velik. Bez pristranosti infrastrukturnim objektima Hrvatska bi mogla bolje. Drugo i važnije, danas imamo sve više rezultata primijenjenih istraživanja koji pokazuju da infrastrukturni objekti zapravo ne vode rastu i nisu preduvjet rasta. Ranije priče o mrežnim efektima, visokim multiplikatorima i pozitivnim eksternalijama infrstrukturnih objekata koje bi ih svrstale uz pokretače i inicijatore rasta danas su vrlo upitne. Drugim riječima, vrlo vjerojatno efekt infrastrukturnih objekata na rast manji je od drugih načina na koji bi se dobiveni darovi i pomoć mogli upotrijebiti.

Bude li očekivanim planom predviđeno da nastavimo kao dosad, ostaje nam stopa rasta od 3% i daljnje zaostajanje. Kako se čini, plan niti će povećati otpornost na buduće krize niti će oporaviti sekularnu stopu rasta. Održati će međutim kroni kapitalizam. Možda malo bolje umiven.