Svi su izdali mare nostrum. Molimo za poštovanje razlika

Nada Švob-Đokić prikazuje nedavno objavljeno izviješće o istraživačkom projektu Medreset koji je financirala EU a realiziran je u rimskom Institutu za međunarodne odnose. Ispitanici s Juga vide sebe kao potčinjene europskim interesima. Smatraju da nisu gospodari svoje sudbine i drže da u euro-mediteranskim odnosima funkcioniraju neo - kolonijalističke prakse.

Nada Švob-Đokić zaslužna je znanstvenica (emeritus) u Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), Zagreb

Što je Sredozemlje? ‘… povijesna himera, iluzija što ju je odnjegovala zapadna kultura’ … ‘civilizacijska radionica koja nam je darovala logično razmišljanje i njegovu tehnološku primjenu, koja nas je oplemenila stihom i melodijom, sublimnom univerzalnom tragedijom i prosvijetlila nas najljepšim svetištima naše duhovnosti’… (Richter Malabotta 1999:97)? ‘Okrilje naše povijesti i civilizacije’ (Magris 1991:5)? Ili, možda, ‘Prostor podjela, nejednakosti i odjeljivanja’ (Huber, Nouira, Paciello 2018:1)?

Koncept Mediterana nije konzistentan, ni kulturološki, ni povijesno, a ni politički; podliježe različitim interpretacijama; simbol je isprepletenih veza koje izmiču standardizaciji. U geografskom smislu, to je more između Afrike, Azije i Europe. Za sve narode koji su živjeli i danas žive na njegovim obalama bilo je, a u sjećanjima i ostalo, naše more, mare nostrum. Burna povijest  našeg mora,  obilježena ratovima i pomirenjima, zasad nije izbrisala osjećaj pripadnosti moru i njegovim obalama koje dijelimo  s drugima i  vrlo različitima.

U zadnjoj četvrtini 20. stoljeća povezanost među različitima u mediteranskoj regiji se podrazumijevala: govorilo se o sličnostima, donekle i o zajedništvu. Zajednička je postala deklarirana briga za očuvanje  mora (Barcelonska konvencija 1976. ,  koju su do sada potpisale 22 zemlje[1]) i deklarirana spremnost na suradnju mediteranskih zemalja koje su prihvatile UNEP-ov Mediteranski akcijski plan 1975. godine[2].

U prvoj petini našeg stoljeća Mediteran je puno bliži podjelama, otvorenim  nesporazumima između Sjevera i Juga, a donekle i Istoka i Zapada. Za mnoge Sredozemlje postaje more beznađa; prestaje biti naše ili bilo čije, oduzima mu se komunikacijski i suradnički smisao. Sredozemlje postaje ratište na kojem se napuštaju vlastita i osvajaju tuđa kopna. Sa Sjevera nadire gotovo otvoreni post-kolonijalizam, s Juga bijeda i očaj zaboravljenih.

Čini se da smo svi izdali Sredozemlje. O Mediteranu se više ne razmišlja kao o autentičnoj regiji, komunikacijski otvorenoj i spremnoj za još jednu civilizacijsku transformaciju.

Dok se koncem 20. stoljeća pozivalo na slična ili ista civilizacijska izvorišta i na kulturne identitete koji korespondiraju, danas se ističu razlike, nepremostive u kontekstu ekonomskih nesuglasica i konfrontacija, populističkih agendi i društvenih polarizacija.

Što kaže Medreset?

Ideje o originalnoj regiji, koja nasljeđuje izuzetne geografske i kulturološke tradicije i želi ih oživjeti, razvijane su u okvirima shvaćanja da globalizacija, kao dio modernosti i napretka, jača regionalnu komunikaciju i razmjenu. Nove tehnologije donose efikasnu komunikaciju i potiču razmjenu. Upravo je kroz komunikacijsku i razmjensku interakciju moguće očuvati ono što je na lokalnim razinama obilježeno individualnom autentičnošću (Švob-Đokić 1998: 2-5). Dijalog, i osobito interkulturni dijalog, podržava  razumijevanje i eventualnu suradnju među mediteranskim narodima i kulturama.

Oko takvog pristupa uglavnom su se slagale i sjeverna i južna obala Mediterana, i članice  Evropske unije, i arapski svijet, i Turska u želji da otvori svoj europski put, i Gibraltar, čuvar atlantskih vrata. No te su ideje danas zaboravljene i potpuno zapostavljene. Mediteran je postao ‘prostor podjela, nejednakosti i razdvojenosti’.

U nedavno objavljenom izvještaju o istraživačkom projektu Medreset,  autorice Huber, Nouira i Paciello (2018.) analiziraju taj ‘prostor podjela, nejednakosti i razdvojenosti’. Analiza obuhvaća sferu europske mediteranske  politike, ekonomije i razvoja mediteranskih zemalja Juga, te posljedične  migracije. Ove su teme ‘provučene’  kroz nužnost  depolitizacije, tj. preusmjeravanja suradnje od režimskih prema civilnim akterima; sigurnosti, tj. preveniranja migracija i protu-terorizam; i kroz analizu tehnokratskih praksi, što podrazumijeva kritiku sadašnjih i uvođenje razvojnih programa koji odgovaraju lokalnim potrebama (Medreset 2018: 4-5.). Po mišljenju autorica,  analiza zasnovana na takvom (ovdje skraćeno ocrtanom) pristupu ukazuje na nastojanja Europske unije, najvećeg svjetskog donatora humanitarne i razvojne pomoći,  da povuče granicu između Sjevera i Juga i produbi jaz između očekivanja mediteranskog Juga i stvarne funkcionalnosti EU.

Istraživački projekt Medreset financirala je EU, a realiziran je u rimskom Institutu za međunarodne odnose (Instituto Affari Internazionali, Roma). To je jedno od rijetkih istraživanja u kojem se čuju glasovi s Juga. Temelji se na detaljno razrađenoj metodologiji koja uključuje dva kruga anketiranja (inicijalni, šireg obuhvata ispitanika i detaljan opširniji upitnik manjeg obuhvata) sudionika iz Tunisa, Maroka, Libanona, Egipta i EU mediteranskih zemalja (ukupno 108 ispitanika uključenih u detaljne intervjue).

Uvodno su istaknute neke poteškoće s kojima se istraživači susreću na terenu: EU komunicira s autoritarnim režimima u mediteranskim zemljama  i tako doprinosi ograničavanju demokratskih procedura i ljudskih prava, te formalizira komunikaciju; EU se u pružanju razvojne pomoći drži razvojnog modela koji ne uzima u obzir osnovne potrebe stanovništva zemalja Juga, kao što su primjerice opskrba vodom, osnovna  zdravstvena zaštita, ili temeljni infrastrukturni projekti i sl.; EU ubrzano nastoji osigurati kontrolu migracija s Juga na Sjever. Da bi efikasnije podržala rješavanje današnjih problema na Mediteranu, EU bi trebala hitno ‘stisnuti tipku resetiraj evropsko-mediteranske odnose‘, kažu autorice (Medreset 2018: 2).

Jednu od poteškoća u pristupu mediteranskim zemljama autorice nazivaju ‘molimo za poštivanje razlika’ (str.3.). Dok EU i europske zemlje članice EU procjenjuju svoje djelatnosti u zemljama Juga prema vlastitim standardima, Jug procjenjuje njihovu djelatnost prema svojim kriterijima i nužnostima. Ukratko, ponuđeno ne odgovara stvarnim potrebama. Stoga su rezultati procjena djelovanja EU bitno različiti na sjevernim i južnim obalama.

Postoje i bitne razlike u temeljnim pogledima:  Europljani vide Mediteran kao područje u kojem se ostvaruju europski interesi, kao opasno i geopolitički vrlo raznoliko područje.

Ispitanici s Juga vide sebe kao potčinjene europskim interesima. Smatraju da nisu gospodari svoje sudbine, ekonomski su ovisni o Sjeveru i drže da u euro-mediteranskim odnosima funkcioniraju neo – kolonijalističke prakse.

Mediteranski projekt propada od 2008. godine kada je koncept Mediterana zamijenjen terminom ‘Južno susjedstvo’ (Southern neighbourhood). Od tada nad društvenim promjenama, razvojnom i humanitarnom pomoći dominira ‘blokiranje odnosa putem izazivanja konflikata’ i uvođenja podjela, nejednakosti i odjeljivanja (str.3.) .

Za razliku od ‘europskog institucionalnog imaginarija’, europsko civilno društvo i njegovi akteri vide Mediteran kao prostor u kojem treba poštovati univerzalna ljudska prava (građanska, politička i socio-ekonomska, kao i prava migranata i izbjeglica, te prava žena); prostor kojim ekonomski, ali ne i geopolitički i ideološki, dominira EU; kao prostor koji gubi slobode dok raste ksenofobija, autoritarizam i ‘politika zidova’ (2018:3).

Sigurnost ljudi nije ugrožena samo na Mediteranu, nego i u mediteranskim zemljama članicama EU. Rodno nasilje postoji u svim mediteranskim zemljama. Građanske slobode povlače se pred autoritarnim trendovima i u europskim zemljama Mediterana. Europljani priznaju nejednak tretman civilnih aktivista Sjevera i Juga:  dok aktivisti sa Sjevera slobodno putuju arapskim i afričkim zemljama, Mediterancima s Juga Europa je teško dostupna.

Sadašnje europske političke prakse, prakse sigurnosti i razvojne pomoći, uključuju suradnju s nedemokratskim režimima s Juga i očituju nedostatke i nefunkcionalne pristupe u ponuđenim razvojnim programima. EU politika prema migracijama ostaje neusklađena, a razvojni projekti  često ignoriraju osnovne potrebe stanovništva i posebno izbjeglica. To pokazuje da su prioriteti EU osiguranje od južnih nestabilnosti i disfunkcionalna nastojanja da se održi  politička stabilnost na južnim mediteranskim obalama. Gotovo da nema podrške razvoju lokalnih ekonomskih i tehnoloških potencijala.

Tehnokratske prakse EU analiziraju se kroz pružanje razvojne pomoći. Umjesto da budu usmjerena na lokalne potrebe (snabdijevanje vodom, korištenje obnovljivih energetskih izvora, zbrinjavanje otpada), dobivena sredstva najčešće se ulažu u ‘praćenje međunarodnih trendova’, u  ‘uvođenje demokratskog diskursa’, donekle u obrazovanje i slobodno medijsko komuniciranje. Ta su nastojanja prihvatljiva, ali ipak neki ispitanici smatraju da zahtjevi EU da se promijene  izvjesni lokalni zakoni i propisi nisu dovoljno čvrsti, osobito kad se radi o slobodi govora i demokratskim slobodama općenito.

Kontradikcija između europskog diskursa o ljudskim pravima i demokraciji s jedne, i podrške autoritarnim režimima s druge strane, jasno je uočljiva. Stoga većina ispitanika drži da bi EU trebala odlučnije podržavati procese demokratizacije, ali ne i nametati neki određeni model demokracije

Ni na sjevernim, ni na južnim obalama Mediterana ne osmišljavaju se mogući alternativni modeli razvoja ili euro-mediteranskih odnosa. Održava se disfunkcionalni odnos među obalama, ‘isti društveni i ekonomski model zasnovan na korporatizmu i društvenoj i regionalnoj nejednakosti’ (Medreset: 14.).  Gube se iluzije o ‘resetiranju’ i razvoju Mediterana. U tom kontekstu neki ispitanici naznačuju da bi se mediteranske zemlje Juga prije i više mogle  okrenuti Turskoj i Rusiji.

Propituje li se pozicija EU u kontekstu još naglašenijih i kompleksnijih podjela Mediterana postaje uočljivo da je prisutnost Europe možda manje poželjna i manje vidljiva. U zemljama Juga teško se prate administrativne norme i zavrzlame u pokretanju EU projekata, uočavaju se nekonzistentnosti između pristupa EU kao integracije  i mediteranskih europskih zemalja kao posebnih članica; produbljuje se jaz između očekivanja na Jugu i interesa i mogućnosti na Sjeveru.

Autorice istraživanja napominju da Europa njeguje jedan ‘kulturalni pogled’ na zemlje Juga, i ‘smatra  da nismo spremni za prihvaćanje kulture ljudskih prava jer je islam zapreka’ (Medreset: 17.). Posebno je poglavlje ovog izvještaja posvećeno položaju žena na mediteranskom Jugu.

Kontradikcija između europskog diskursa o ljudskim pravima i demokraciji s jedne, i podrške autoritarnim režimima s druge strane, jasno je uočljiva. Stoga većina ispitanika drži da bi EU trebala odlučnije podržavati procese demokratizacije, ali ne i nametati neki određeni model demokracije. Očekuje se da se podrži unutarnja konzistencija Mediterana i formulira projekt suradnje koji tolerira različitosti. Zagovara se povratak (interkulturnom) dijalogu i ‘ponovno promišljanje značenja zajedničkog interesa i diversifikacije područja suradnje’ (Medreset:  22.).

Ispitanici s Juga očekuju da Europa otvori kolonijalne arhive i pokrene proces mirenja, pruži podršku civilnom društvu i njegovom  autonomnom djelovanju, te da više surađuje sa organizacijama civilnog društva, a manje s državama.

Bez obzira na obilje kritičkih opaski koje iznose ispitanici Medreseta valja reći da bi svaki preduvjet uspješnog povezivanja i suradnje, i  elementarni preduvjet eventualnog rješavanja mediteranskih problema trebao uključiti glasove i Juga i Sjevera.

Ponuđeni institucionalni okviri mediteranske suradnje, kao ni prakse koje se u tim okvirima razvijaju, nisu dovoljno funkcionalni niti operativni. Istraživanje Medreset to jasno pokazuje. Depolitizacija suradnje, podrška za sad slabim demokratskim kretanjima,  uspon arapskog nacionalizma[4] i posljedična isključivost trebali bi potaknuti detaljnija istraživanja u nastojanju da se mediteranska suradnja doista ‘resetira’. ‘Europski institucionalni imaginarij’ možda bi mogao biti fleksibilniji i otvoreniji  ako ugradi izvjesnu osjetljivost i zanimanje za razvoj zemalja Juga, te umjesto da prihvaća migrante, prilagodi bar donekle pružanje pomoći njihovim lokalnim potrebama.

Možda bismo tada mogli reći da je Sredozemlje ‘civilizacijska radionica’ od koje očekujemo da iznjedri neku novu vrstu interkulturnog dijaloga i sačuva dignitet ljudi tamo gdje oni žive i pripadaju. Dok se to ne dogodi (ako bi se uopće moglo dogoditi) mare nostrum je svima tuđe more. Jedva zamjetno pretvara se u plićinu u kojoj bujaju nativizmi i nacionalizmi u nastojanju da poreknu cjelovitost ovog geografskog, povijesno povezanog prostora, i tako civilizacijske tekovine Mediterana i njihovo nasljeđe izlože barbarizmu nasrtljivih partikularnih interesa.

Institucionalni okviri mediteranskih suradnji

Mediteranska regionalna suradnja obuhvaća odnose Sjever-Jug i Jug-Jug, usmjerena je na razmjenu znanja, za sad  najčešće putem sveučilišta. Sadržaji uključuju formuliranje zajedničkih pristupa zajedničkim problemima (prvenstveno ekološka zaštita mora i priobalja) i  ekonomsku suradnju, osobito u područjima kao  što su transport i  energetika/elektrifikacija. Regionalna suradnja uključuje Europsku uniju,  nacionalne  državne administracije, civilne organizacije i privatne poduzetnike.

EU i mediteranske zemlje članice posvetili su izvjesnu pažnju Mediteranu i razvoju mediteranskih  južnih obala. Konvencija iz Barcelone (1976., revidirana 1995.) odnosi se na zaštitu mora i priobalja. Razrađen je Mediteranski akcijski plan /Mediterranean Action Plan (1975.) koji je uključio  program za regionalna mora, zaštitu okoliša, promicanje održivog razvoja i harmonizaciju odnosa među mediteranskim zemljama. Slijedom Barcelonske Konvencije uspostavljeno je ‘Euro-Mediteransko partnerstvo’ /Euro-Med  Partnership  u koje su uključene zemlje Juga. Zemlje Juga postale su i članice  Unije za Mediteran / Union for the Mediterranean, osnovane 2008. Uvrštene su u EU program  ‘Politika EU prema susjedima: Jug / The EU Neighbourhood Policy: South’ . U okvirima tog programa dostupna im je financijska pomoć putem instrumenta ENI (European Neighbourhood Instrument – ENI). Korisnici ove pomoći su Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libija, Libanon, Maroko, Palestina, Sirija i Tunis. Za razdoblje 2014-2020 budžet ENI iznosi  15.4 milijarde Eura.

U okvirima programa Politika prema susjedima: Jug EU podržava  kulturnu i medijsku suradnju mediteranskih zemalja na bilateralnom i regionalnom planu. Dva programa u okviru kojih se pokreću različiti kulturni i medijski projekti[3] mogu poslužiti za ilustraciju nastojanja na regionalnoj suradnji.

Med-Culture (2014-2018) je program kulturne suradnje koji podržava razvoj nacionalnih kulturnih politika i raznolike prakse kulturnog stvaralaštva. Med-Culture  njeguje participativni pristup  kulturnoj suradnji i uključuje aktere građanskog društva, ministarstava kulture, te privatne i javne kulturne institucije. U sadašnjem financijskom ciklusu (2018-2020) Med-Culture financira tri projekta: ‘Drama, raznolikost i razvoj  – DDD’ (Drama, Diversity and Development), ‘Južno-mediteransko civilno društvo’ (South Med CV), gdje se propituje važnost kulture za društvenu koheziju, i ‘Ulaganja u kulturu i umjetnost na južnom Mediteranu’.

Med Media je projekt pružanja tehničke pomoći medijskim reformama u regiji. Fokusiran je na medijsko zakonodavstvo, medijsku regulaciju i programiranje.

Kulturni i medijski programi uključuju bilateralnu suradnju mediteranskih zemalja članica EU i zemalja mediteranskog Juga. Iako je kulturna i medijska suradnja relativno marginalizirana obzirom na ekološku i ekonomsku suradnju, ona se povremeno uspješno odvijala. Podržava interkulturnu komunikaciju i kulturno stvaralaštvo.  Mnoge su mediteranske zemlje (Alžir, Maroko, Tunis, Egipat) u zadnjih nekoliko godina formulirale svoje kulturne politike i priskrbile izvjesnu infrastrukturnu podršku njihovom provođenju.

Na europskoj mediteranskoj obali tradicija formuliranja i provođenja kulturnih politika neusporedivo je jača, ali ipak uglavnom usmjerena na suradnju s europskim zemljama, unutar EU.

Podrška EU i njezinih članica fokusira se na kulturno i povijesno nasljeđe i Sjevera i Juga. Suvremene  kulturne komunikacije ima malo, donekle u audiovizualnim projektima, ali i tu snimanje filmova, na primjer,  ostaje u domeni interesa pojedinih nacija i nacionalnih država. Nezavisna kultura malo se dotiče mediteranskih tema, a civilne organizacije, čak i kulturne provenijencije (kao primjerice CIDOB – Barcelona Centre for International Affairs), orijentiraju se na aktualna politička zbivanja i pitanja sloboda i ljudskih prava više nego na kulturnu proizvodnju.

Usprkos uspostavi niza institucija i programa na regionalnoj i nacionalnim razinama mediteranska je kulturna i medijska suradnja skromna. Previranja i velike političke promjene u zemljama Juga svjedoče o udaljavanju mogućih partnera i urušavanju lokalnih institucija na južnim obalama kao i o težnjama mediteranskih članica EU da se više orijentiraju na unutar-europsku suradnju. Stoga danas pogled na Mediteran obuhvaća tek krhotine ne tako davnih nastojanja da se Mediteran uobliči u regiju premreženu suradnjom i interkulturnim dijalogom.

Literatura

Huber, Daniela, Astma Nouira and Maria Christina Paciello (2018), The Mediterranean: A Space of Division, Disparity and Separation, MEDRESET Policy Papers No.3, November 2018, Instituto Affari Internazionali : Rome.

Magris, Claudio (1991), Uvod u ‘Mediteranski brevijar’, u: Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar,  str.5-7., Grafički zavod Hrvatske : Zagreb 1991 [1987]

Matić, Davorka (2018), ‘Arapski nacionalizam: uspon, slom i posljedice jedne ideologije’, Revija za sociologiju 48 (2018), 2: 177-207.

Richter Malabotta, Melita (1999), ‘The Mediterranean: What are the Threats from the South?’ u: Cvjetičanin, Biserka, Ed. The Mediterranean: Cultural Identity and Intercultural Dialogue, pp. 89-99, Institute for International Relations and Europe House Zagreb: Zagreb 1999.

Švob-Đokić, Nada (1998) ‘Propast ili preporod Sredozemlja’, Erasmus br.25, rujan 1998, str.2-5.

[1] Barcelona Convention for the Protection of the Marine Environment and the Coastal Region of the Mediterranean (1995) odnosi se na područje od Dardanela do Gibraltara. Uključuje obaveze sprječavanja zagađenja i očuvanje prirodnih dobara.

[2] Mediteranski akcijski plan  (UNEPMAP 1975), uključio je  program za regionalna mora, zaštitu okoliša, promicanje održivog razvoja i harmonizaciju odnosa među mediteranskim zemljama. UNEP je Program UN za okoliš.

[3]https;//www.medculture.eu/about/eu-cooperation (Pristupljeno 6.2.2019.)

[4] /čiji se/…“ liberalni, eurofilni diskurs postupno transformirao u autoritarni diskurs panarabizma…“ (Matić 2018:177)