Svijet valja zaštititi od mogućnosti da ga razori ignorancija novih generacija. Zašto čitati baš književnost?

Svatko tko voli čitati upoznat je s trenutkom kad u tekstu naiđe na nešto što dobro razumije ali možda to ne bi znao tako jasno izraziti, pa kaže To je to! Književnost i filozofija potječu od čuđenja. Marija Ott Franolić istraživala je kako su povezani čitanje, široko poznavanje vokabulara, kritičko mišljenje i suosjećanje

• Naslovna slika: Scena iz filma Društvo mrtvih pjesnika

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Romani su nastanjeni našim „eksperimentalnim jastvima“, onima koji bismo tek mogli biti ili postajati.

Milan Kundera

U čitanju sam provela beskrajne sate. Sjedila sam s knjigom na balkonima, terasama, u dnevnim sobama, ponekad na otvorenom, u onim uzbudljivim minutama na vjetru netom prije oluje, upijala tekst dok su mi se duhom kovitlali ljudski odnosi, karakteri, uzbudljivi, žalosni ili uznemirujući događaji, tjerajući me na plač ili na salve nekontrolirana smijeha. Zbog svoje sam čitateljske strasti, zbog straha da ne ostanem bez teksta, studirala i doktorirala na komparativnoj književnosti. Za vrijeme čitanja, stvarni se život proširuje, prestaje biti prokleto tijesan, nismo više okruženi nužnom okolinom i sami biramo sugovornike. Izlazimo iz mjesta komocije i samozadovoljstva, otiskujemo se u nepoznato, i ponekad zbog toga počinjemo misliti izvan okvira. Da nismo kao čovječanstvo postavljali pitanja, možda bismo još bili u pećini?

Čitanje svakako može biti užitak, no kako ono još može biti korisno?

U želji da pomognem razbiti predrasude o čitanju kao nečem dosadnom i zastarjelom, počela sam organizirati i voditi radionice za poticanje čitanja za mlade ljude. S obzirom na loše statistike o čitanju u Hrvatskoj[1] koje pokazuju da polovina hrvatskih građana uopće ne čita i na neadekvatnu školsku lektiru, radionice su učenike i studente primjerenim sadržajima trebale motivirati na čitanje i raspravu o pročitanome, sa željom da tekst bude povod za razgovore o njihovim životima ali i široj društvenoj situaciji. Nakon dvije godine poticanja čitanja, mogla sam donijeti neke općenite zaključke.

Prije svega, mladi ljudi nisu bili pretjerano zainteresirani za čitanje i pohađanje radionica i nisu bili skloni iskreno govoriti svoje mišljenje. Vokabular im je bio siromašan čak i u govoru, a pismeno su se pogotovo teško izražavali. (Nedavno studenti prve godine Filozofskog fakulteta nisu mogli odgonetnuti značenja riječi ništica, dokon, dokolica i taština). Ukoliko jezik držimo preduvjetom za mišljenje, bogat vokabular itekako je važan jer bolje razumijevanje jezika vodi bogatijem razmišljanju. Sadržajno, u raspravama su učenici i studenti znali iznositi konzervativne, ali nepromišljene stavove –„mišljenja“ koja zapravo nisu plod razmišljanja ili zaključivanja nego nekritičkog prihvaćanja tuđih, često medijski dominantnih tvrdnji, o Domovinskom ratu, nacionalizmu, feminizmu, abortusu i sl. Upravo takvi stavovi dovode do impulzivnih ispada kakvima sve češće svjedočimo – do agresije koja se događa prema onima koji su drugačiji i koje ne razumijemo. No radimo li aktivno na tome razumijevanju?

Zaklada Friedrich Ebert provela je 2018. diljem Hrvatske istraživanje s mladima od 14 do 29 godina[2]. Rezultati, između ostaloga, pokazuju da su dosta rezervirani prema multikulturalnosti, da su im demokratski potencijali nerazvijeni i da su nezainteresirani za sudjelovanje u građanskim inicijativama i političko aktiviranje. Zabrinjava i globalniji proces zaboravljanja: lani je anketa New York Timesa pokazala da 66% ljudi od 18 do 34 god., tzv. „millenialsa“, ne zna reći što je Auschwitz. Podsjeća to na važnu tezu Hannah Arendt koja je još 1954. godine u tekstu Kriza o obrazovanju[3] ustvrdila da se stalno nova djeca rađaju u svijet, i mi stariji smo za njih odgovorni. Zato je odgovornost obrazovanja dvostruka: ono mora biti odgovorno za dobrobit djeteta i njegovu budućnost, dakle dijete treba zaštitu od svijeta, ali svijet istovremeno treba zaštitu od djeteta – valja zaštititi svijet od mogućnosti da ga razori ignorancija novih generacija!

U vrijeme ubrzanog razvoja digitalne tehnologije to je osobito važno. U knjizi Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma (Naklada Ljevak, 2018.) neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer tvrdi da je ljudski mozak, zbog svoje adaptibilnosti, ugrožen korištenjem digitalne tehnologije. On kržlja ako ne pamtimo dovoljno, jer imamo sve na Googleu. Spitzer tvrdi da djeci od digitalne tehnologije mozgovi postaju ljeniji, da površno prelijeću sadržaj. Takvim se „skeniranjem“ gubi stručno znanje i smanjuje razina obrazovanja – prijeko potrebna za učenje, razlučivanje bitnog od nebitnoga koje postaje sve važnije za odgovorno korištenje interneta. Spominje i ovisnički potencijal digitalnih tehnologija koje korisnike desenzibiliziraju, tj. izazivaju manjak empatije ponavljanjem nasilnih sadržaja.

No ne treba zauzimati pesimističan stav prema novim naraštajima, to je neproduktivno i nepravedno. Valja nam misliti dalje. Ako ustanovimo da smo suočeni s kombinacijom siromašnog vokabulara, nemotiviranosti za čitanje, isključivih stavova koji često za sobom vuku agresiju, uz digitalnu revoluciju s kojoj se tek učimo nositi i počinjemo sagledavati njezine posljedice, pravo je pitanje: što možemo poduzeti?

Ja sam napravila dvije stvari.

Radionice za poticanje čitanja preselila sam u vrtić gdje je najvažnije krenuti s vokabularom i usađivanjem ljubavi prema čitanju, i one su se pokazale vrlo uspješnima. Zatim, imajući na umu misao Theodora Adorna da je nemogućnost identifikacije s drugima bio najvažniji psihološki uvjet da bi se Auschwitz dogodio među više-manje civiliziranim i nevinim ljudima, krenula sam istraživati kako su povezani čitanje, široko poznavanje vokabulara, kritičko mišljenje i suosjećanje. Postavila sam si konkretno pitanje: danas kada se diljem svijeta urušavaju prava žena i manjina, kad pred granicama tzv. razvijenih zemalja žene i djeca čekaju bolju budućnost koja uporno ne dolazi, ključno je pitanje može li nas mogućnost da se čitajući fikciju kroz identifikaciju s likovima stavimo u poziciju Drugih učiniti suosjećajnijima i izbaviti iz opasne isključivosti koju sa sobom donose polu-informacije?

Zašto baš književnost?

Kad želimo istražiti povezanost čitanja, mišljenja i empatije, prva je dilema zašto krenuti baš od književnosti? Je li to isto svojevrsna ideologija? Naravno da za mišljenje nije dovoljno samo čitati, svatko od nas poznaje ljude koji su puno čitali pa im to ništa nije „naštetilo“, osim toga mišljenju nas uče i druge aktivnosti poput matematike, glazbe, logike i sl. Poznata je i uzrečica homo unius libri koja se pripisuje Tomi Akvinskom – hoće se reći da je opasan čovjek od jedne knjige, jer je vjerojatno neće znati kritički (pro)čitati, a ona može biti i Mein Kampf! Upravo zato – da bismo znali zauzeti različite perspektive i snaći se sve složenijem u svijetu – čitanje mora biti dubinsko i raznoliko.

Dakle zašto ipak književnost? Jer ona, kao i filozofija, potječe iz čuđenja, iz potrebe da se svijet misli, da se os-misli, da se krene ispočetka, od čuđenja ka razumijevanju. Život se odvija kao niz odvojenih događaja i epizoda, kao rasuti teret kojem priče daju smisao. Čitanje napisanog teksta polagan je proces koji nam daje vrijeme za stati i razmisliti o životu. Svatko tko voli čitati upoznat je s trenutkom kad u tekstu naiđe na nešto što dobro razumije ali možda to ne bi znao tako jasno izraziti, pa kaže To je to! Možda zapisuje misao na papir ili je odmah pamti za cijeli život. Neke nas rečenice prate iz literature a da ne znamo otkuda su, a priče često pamtimo ne kao činjenice već kao raspoloženje, teško objašnjivu atmosferu koju ponekad prepoznamo u stvarnim životnim situacijama.

Prava književna djela istovremeno nam pružaju estetski užitak ali donose nam i nešto novo, formalno ili sadržajno, suočavajući nas s nekom vrstom šoka, nepoznatog, ugrađujući to trajno u nas, u našu osobnost. Može se reći da nam literatura senzibilizira osjetila za život. Čitanjem nadograđujemo svoja znanja o svijetu, svoje razumijevanje sebe i drugih, ali ono mijenja i naš karakter, količinom pročitanih tekstova postajemo drugi ljudi, s nekim drugim prioritetima i načinima mišljenja. To književna djela čini utopijskima – ona otvaraju nove puteve, nepoznate kanale mišljenja. Aristotel je tvrdio da je književnost filozofskija od povijesti jer ne prikazuje ono što se dogodilo nego ono što se moglo dogoditi i time – dajući nam do znanja da život koji živimo nije jedini mogući – omogućuje stvaranje novih svjetova.

U svome tekstu o knjižnicama i čitanju, divno je to izrazio pisac Neil Gaiman:

Pogledajte oko sebe. Zastanite časak i zagledajte se u sobu u kojoj sjedite. Primijetit ćete nešto toliko očito da to često zaboravljamo. Sve što možete vidjeti oko sebe, uključujući i zidove, sve je to u nekom trenutku bila samo nečija zamisao. Netko je zaključio da je jednostavnije sjediti na stolcu nego na podu i zamislio stolac. Netko je trebao izmisliti kako da ja sada sjedim ovdje pred vama i govorim a da po nama ne kiši.  Ova soba i sve stvari u njoj, kao i sve stvari u ovoj zgradi, ovome gradu, postoje zato što su neki ljudi stalno iznova zamišljali nove stvari.

Zašto onda češće književnost ne promatramo kao alat za kreaciju, mišljenje i empatiju? Čak se i književna teorija u posljednjim desetljećima odalečila od užitka u čitanju, kao da je strast u čitanju amaterizam koji ometa kritički zor. Studij književnosti zagovara iščitavanje teksta kao neprijateljskog teritorija, traganje za skrivenim značenjima – psihoanalitičkim, feminističkim, marksističkim i sl. Mnogi se studenti književnosti pitaju gdje se izgubilo „pravo“ čitanje, užitak u tekstu? Naravno da su ideološka iščitavanja važna – ukazala su, primjerice, na zanemarenost ženske ili manjinskih književnosti, i s pijedestala skinule kanonska iščitavanja klasika. Ali zabrinjava uvjerenje da je literatura fundamentalno drugačija od života – i da je upravo u toj različitosti sadržana njezina vrijednost. Takav stav književnosti odriče mogućnost postavljanja fundamentalnih pitanja o životu. Možemo li istovremeno biti uronjeni u tekst, osjećati ushit, šok, prepoznavanje i sl., i biti svjesni njegovih društvenih i filozofskih značenja? Rita Felski u knjizi Namjene književnosti (Jesenski i Turk, 2016.) tvrdi da možemo jer nam literatura donosi društveni svijet „u nekom drugom ključu“.

Da književnost itekako „koristimo“, pokazalo se u Americi ubrzo nakon što je Donald Trump izabran za predsjednika, jer su najčitanije knjige bile distopije „Sluškinjina priča“ Margaret Atwood i „1984“ Georgea Orwella. U pokušaju da si razjasne stvarnost, američki su građani posegnuli za pričama. Distopije su pune društvenog potencijala jer svojim sadržajem uznemiruju, šokiraju, daju misliti, pa mogu biti i poziv na akciju. Zamišljam kako čitatelja prolaze srsi kad u romanu Margaret Atwood susretne tetku Lidiju: „Normalno je ono, govorila je Tetka Lydia, na što se naviknete. Možda vam se to sada ne čini normalnim, ali nakon nekog vremena hoće. Postat će normalno.“ Otprilike u isto vrijeme povjesničar Timothy Snyder izdao je knjižicu O tiraniji: 20 lekcija 20. stoljeća (Naklada Ljevak, 2017.), praktične savjete za preživljavanje diktature. Uklopio je tu i savjet o čitanju:

Budite obzirni prema jeziku. Izbjegavajte izgovarati fraze koje ponavljaju svi ostali. Osmislite vlastiti jezik kojim ćete se izražavati, pa čak i da samo prenesete ono za što mislite da i svi drugi govore. Potrudite se odvojiti od interneta. Čitajte knjige.

Ovaj je savjet važan i u svjetlu urušavanja humanističkih znanosti jer služe samo ‘filozofiranju’ koje kao da je dobilo isključivo negativno značenje. Kreativnost, poetičnost, zaigranost, nadanje, mogućnost drugačijih formi i sadržaja koje nudi umjetnost – dokolica potrebna da bi umjetnost nastala – za to danas nemamo vremena, a i da ga imamo, dobiva se dojam da bismo ga trebali trošiti na nešto utilitarnije.

Fragonard, Djevojka koja čita (Wikipedia)

Književnost i empatija

Empatija nije emocija nego mehanizam koji omogućuje emocije, i vrlo je korisna: istraživanja pokazuju da smanjuje agresivnost, poboljšava društvene odnose i da je najbolje oruđe protiv mobiranja i rasizma, da empatičniji učenici pokazuju bolje rezultate u školi i bolje komuniciraju. Postoje različite teorije o empatiji i ona se može ispitivati na brojne načine, ali kad je riječ o vezi između čitanja i suosjećanja, ključna su dva pitanja: je li moguće ono što smo pročitali prenijeti, prvo u mišljenje, pa onda eventualno i u djelovanje? I je li posve idealistička pomisao da bi se čitanje, koje je zapravo usamljena aktivnost, moglo iskoristiti – da bi se mijenjali ljudi, pa možda i čitavo društvo?

Čitajući romane dišemo s likovima, stavljamo se u njihovu kožu, napeto iščekujući što će im se iduće dogoditi, a ponekad se naš odnos prema njima i mijenja, možemo se staviti u poziciju osobe koja je od nas posve različita. Grozničavo okrećemo stranice ne bi li saznali kako se Raskoljnikov osjećao kad je ubio babu (kako bismo se mi osjećali?), suosjećamo s Carrie dok je druge učenice ismijavaju, iako će nas kasnije od iste osobe prolaziti jeza … Zato je logična tvrdnja teoretičarke Jenefer Robinson koja u knjizi Deeper than reason tvrdi da nije važno što književni likovi nisu stvarni jer je emocionalni proces isti za vrijeme čitanja i u životu: „emocionalno reagiramo na sve što je u vezi s našim interesima i interesima onih koji su nam bliski.” No nisu svi u to uvjereni. Prema teoretičarima Suzanne Keen i Raymondu Williamsu, ukoliko identifikacija i suosjećanje postoje pri čitanju, oni ostaju unutar teksta – fikcionalnost teksta funkcionira kao štit – čak bi se moglo reći da fikcija izaziva empatiju upravo zato jer znamo da od nas ne može zahtijevati konkretnu akciju!

Nije dakle sigurno da čitanje izaziva suosjećanje niti da potiče kritičnije mišljenje. No književna je, i uopće umjetnička djela, bez daljnjega moguće iskoristiti kao alat za bolje razumijevanje sebe i drugih, a to je u demokraciji važno i korisno da bismo znali odgovorno odlučivati kao slobodna ali i kritična ljudska bića, da bismo znali braniti istinu i temeljne ljudske vrijednosti. Iz feminističkih i postkolonijalnih teorija znamo da, razmišljajući o demokraciji, oprezno treba koristiti termine poput „vrijednosti“ (čije su one i koga isključuju?) „tolerancija“ (stavljam li sebe iznad onih koje toleriram?), a možemo se zapitati i postoji li „ljudskost koju dijelimo“? No ako nikakve univerzalne vrijednosti ne postoje, ako više ne možemo govoriti o općeljudskom, gdje će nas to dovesti?

Anita Peti Stantić u knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti (Naklada Ljevak, 2019.) čitanje naziva i „susretom s drugim“ u kojem se identificiramo, intelektualno i emotivno rastemo zamišljajući sebe u novim i nepoznatim situacijama. Poziva stoga na grupne rasprave o pročitanome jer svako je čitanje spoj poruke samoga teksta i karaktera onoga tko čita. Grupna dubinska iščitavanja potiču skepsu i često zaobilaze utabane puteve. Dijalog je dobar način da nadiđemo tzv. “bankarski model obrazovanja” (Freire) tj. reprodukciju činjenica, da kroz su-mišljenje dođemo do kritičnosti, do svijesti da valja postavljati pitanja i kad odgovora nema, i da ne smijemo prestati razmišljati, i da smo dužni sanjati, promišljati nove mogućnosti bivanja ali i društvene akcije prema ignoranciji i nepravdi. Jer mišljenje je po definiciji utopijsko, sve je ostalo puko ponavljanje obrazaca.

U književnim se djelima često moramo izgubiti da bismo se pronašli. Izlazimo iz sebe, upuštamo se u su-mišljenje i su-osjećanje s autorom, ponekad i čitavim čovječanstvom, i istovremeno pronalazimo neke nove zakutke svoje osobnosti koji nam prvi puta postaju razvidni, jasni, kao da su oduvijek bili dio nas. Tekstovi ne utječu izravno na društvo ali mogu mijenjati pojedince, činiti ih svjesnijima i kritičnijima, a to je puno. Možda će oni poželjeti živjeti u nekom drukčijem svijetu?

Stoga krenimo, od prve stranice.

[1] https://www.mvinfo.hr/clanak/predstavljeni-rezultati-istrazivanja-trzista-knjiga-u-hrvatskoj-ozujak-2019

[2] https://www.fes-croatia.org/fileadmin/user_upload/FES_JS_KROATIEN_CROAT_WEB.pdf

[3] http://novi.uciteljneznalica.org/PDF/arhiva%20autora/126_Hannah%20Arendt%20-%20Kriza%20u%20obrazovanju.pdf