Svjetska atrakcija ili svjetska sramota? Osvrt na primoštensku Gospu od Loreta

Primoštenska Gospa iz Loreta danas privlači i po sto tisuća posjetitelja, čak i u pandemijskim godinama, usprkos tome što njezinu vizuru kritiziraju povjesničari umjetnosti. Arhitektica Marina Pavković zaključuje kako je propuštena prilika da na brdu pokraj Primoštena nikne istinsko umjetničko djelo koje bi privuklo i posjetitelje izvan niše vjerskog turizma.

• Naslovna fotografija: Gospa od Loreta (Marina Pavković)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Sve do osebujne pojave Stipe Petrine, primoštenskoga načelnika, spomenik Gospi od Loreta, nebeskoj zaštitnici mjesta, a koji već nekoliko godina para nebo ponad Primoštena, bio je tek nedosanjani san. Premda je još za socijalističke Jugoslavije obližnje brdo Gaj u prostornim planovima prepoznato kao idealna lokacija za vidikovac, pravi planski temelj postavljen je tek 2001. godine, kada je na vidikovac uvrštena postava Gospine skulpture i svetišta. Nije ni Petrini, političkom mogulu već preko dva desetljeća, odmah pošlo za rukom da na brdo instalira spomenik. Ali, otkako je Gaj dobio Gospu, stvar se ubrzala i pretvorila u vjersku atrakciju. Pa je tako, nakon što je izvorne kamene stijene uvale Mala Raduća samljeo u žalo, na kojemu se sada lakše iznajmljuju ležaljke i suncobrani, primoštenski načelnik vidikovac na Gaju pretvorio u Gospino svetište, brendirajući ga kao sastavni dio turističkog projekta “Ruta loretskih hodočašća” na kojoj su uz talijanski Loretto, od zvučnijih imena još i gradovi Prag, Pariz i Krakow.

Kao i drugdje, kada je vjerski turizam u pitanju, infrastruktura prati legende, stvarne ili dorađene. Primoštenci su svoj zavjet Gospi od Loreta dali davne 1835. kada je njihov mještanin Marko Prgin, bolujući, usnuo san o slici Gospe koja donosi izlječenje. Otputovao je u Loretto i donio kući baš takvu sliku. I danas se čuva sanduk u kojemu je dovezena. Potom je čudotvorna Gospina slika zaštitila i ozdravila mještane od kolere, pa se od tada, u slavu njezina imena, slika zavjetno nosi u tradicionalnim procesijama na blagdan Gospe od Loreta 10. svibnja svake godine. I tu završava legenda, a počinje vjerski turizam.

Spomenik visok 17,3 metara nalazi se usred platoa vidikovca na brdu Gaj. (Marina Pavković)

Zašto bi Primoštenci vjerske turiste imali na samo jedan procesijski dan, kada ih zbog Gospina spomenika Primošten može imati cijelu godinu? – mislio si je mudri Petrina. Mislio, smislio i realizirao 2017. godine, kada je usred platoa vidikovca postavljen 17,3 metara visok spomenik, kažu, jedan od najviših marijanskih spomenika na svijetu. Predlagao je on instalaciju spomenika i petnaestak godina ranije, ali nije prošlo iz prve. Ni iz druge. Nego tek iz trećega pokušaja i desetak javnih rasprava. Jer, bilo je zagovornika da na vidikovcu umjesto spomenika bude, kako je prvotno zamišljeno, rotirajući restoran. No, politički lisac, općinski mešetar par excellence, na sve je dileme oko pozamašnog općinskoga troška samouvjereno odgovarao: “Ne brinite – vratit će se stostruko!”

Otvorenje, odnosno blagoslov kipa, koji je od sama najave uzburkao duhove, te tjednima prije otvorenja privlačio posjetitelje, uslijedilo je u prvim danima svibnja 2017. godine. Par dana prije tradicionalne svetkovine Gospe od Loreta. Mediji svjedoče da su na stotine privatnih vozila i besplatnih taxi-kombija bile parkirane uz cestu i maslinike. Pod spomenikom su se pjevale marijanske pjesme. Bilo je i suza, te duhovne ekstaze, a sve je završilo zajedničkim pjevanjem ‘Bože čuvaj Hrvatsku’. Dogodio se narod. Već u prvoj godini, dok osim spomenika na vidikovcu još nije bilo ničega drugoga, pa ni sanitarnih čvorova, lokaciju je posjetilo 50.000 ljudi. Rješenjem prilazne ceste, otvaranjem ugostiteljskog lokala broj posjeta se i u pandemijskim godinama popeo na sto tisuća posjetitelja. Petrina je pogodio u sridu.

Cestovni prilaz vidikovcu danas je, šest godina od postave kipa, besprijekoran. Asfaltiran. Čitavom dužinom, uz kolnik, vodi osvijetljena pješačka staza. Parkirališni prostor je na dvije kote. Prva, niža, može primiti 150 vozila, a završava se i druga, manja s okretištem, pod samim vrhom. Prosječno topao ljetni dan, krajem lipnja ove godine, pod Gospin je spomenik doveo na desetke stranih turista, u kratkom periodu od pola sata boravka tamo, o čemu svjedoči i autorica ovoga teksta. Mahom čeških i slovačkih registarskih oznaka. Čuo se i portugalski jezik.

Ambijentalnu idilu kvare toranj ‘Odašiljača i veza’ te bazne postaje mobilnih operatera, koje se napajaju bučnim agregatima. (Marina Pavković)

Bar prikladnog imena ‘Madona’, na samom ulazu na plato, rasporedio je stolce i uz ogradu odakle puca jedinstven pogled na Primošten s jedne, na Rogoznicu s druge, te na jadranski akvatorij s treće strane. Domaći uvjeravaju goste da se, za čista vremena, vidi do Italije. Ambijentalnu idilu apsolutno kvare visoki toranj ‘Odašiljača i veza’, te bazne postaje mobilnih operatera koji se napajaju iznimno bučnim agregatima. I ta je buka konstantna i iritantna. S njima Petrina borbu vodi još od 2007. godine kada kaže: Mi smo od brda napravili elitnu turističku destinaciju, a metalne grdosije i agregati umanjuju vrijednost tog iznimnog krajolika. Primjedba stoji.

Gospa od Loreta, bez sumnje, postaje brand koji Primoštenu jača konkurentni identitet. Mjesto koje nije imalo vjerski turizam sada ga ima. Realizaciji projekta – gledajući iz društvenog aspekta – jednim se dijelom nema što prigovoriti. Provedene su javne rasprave, Općinsko vijeće je usvojilo izvedbu, a narod ju prigrlio. Međutim, postoji ozbiljna primjedba koja na projekt baca konkretnu sjenu čineći mu dugoročnu štetu, a to je izostanak javnoga natječaja za odabir autora i samoga djela. Posljedica toga je da nećemo, na žalost, saznati kako dragocjen spomenički uradak bi na Gaju nastao da su se na natječaju imali prilike natjecati najbolji.

Ekonomski gledano, izravan prihod koji ostvare ugostiteljski lokal i suvenirnica, na samome vidikovcu, samo su dio prihoda koji Primošten ostvari ili planira ostvariti ovom višemilijunskom (izraženo u kunama) investicijom. Na vidikovcu se organiziraju i koncerti pa je i to određeni izvor općinskih prihoda. No, daleko više se računa na multiplikativne efekte, ukoliko Gospa od Loreta bude ciljani razlog dolaska gostiju u to ‘malo misto’ i boravka u njemu. No, zadržimo se malo na prostornim čimbenicima, arhitektonsko-urbanističkom zahvatu i samome spomeniku.

Projektu vidikovca, prilaznoj cesti i uklopljenosti u krajolik ne može se značajno ništa prigovoriti. (Marina Pavković)

Prostorno gledajući, na brdu Gaj visokom 173 metra, izveden je arhitektonsko urbanistički zahvat koji je bez sumnje iznjedrio pojedinačni prostorni identitet. Značajem i karakteristikama različit od ostalih i koji zauzima jedinstveno mjesto u percepciji opće javnosti. Ono što je lokaciji dalo dodatnu snagu branda je vjerski aspekt, s obzirom da je na platou marijanski spomenik. Time se uz turističku javnost, niša zainteresirane javnosti ojačala privlačenjem vjerske javnosti, konkretno hodočasnika. I dok se projektu vidikovca, prilaznoj cesti, kao i uklopljenosti u krajolik, ne može značajno ništa prigovoriti, štoviše, kada je riječ o samome spomeniku i njegovoj umjetničkoj vrijednosti, teren postaje izrazito sklizak.

Za spomenik, kritičarka Sandra Križić Roban 2017. godine kaže da se uopće ne radi o formi skulpture niti bi se tako smjela zvati, već je riječ “o betonu bez oblika na koji je netko “popikao” kamen”. Jednako kritičan je i stručnjak za skulpturu, povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov, koji kip naziva “strašnim”, ukazujući na “mentalno i političko siromaštvo”. Nije ga štedio ni Zvonko Maković, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, krsteći spomenik “notornim kičem koji se nigdje ne smije pojaviti u prostoru”. Tresla se kritička brda – rodio se malomišćanski kič!

Ukoliko se pozornije zagleda u ideju, pristup i realizaciju dojam je bez sumnje takav. Na spomeniku Gospe od Loreta, čiji autori su mozaičar Milun Garčević i arhitekt Aron Varga, apsolutno sve je pretjerano. ‘Manje je više’ ovdje ne postoji ni u tragovima. Upravo obrnuto – ideja vodilja je bila – dodaj još! Izvorna slika loretske Gospe na drvetu dobila je svoju 3D prostornu inačicu, stilizacijom izduljenu, na koju je u podnožju ubačena kapelica, čime se skulpturalnost djela dodatno trivijalizirala. U samoj kapelici (koja nije viđena iz prve ruke) niz je simbola, među kojima su i četiri mozaično izvedene svete rijeke (Eufrat, Tigris, Gihon i Pišon) koje prema Knjizi postanka opskrbljuju rajski Eden (podaci su to iz monografije Primošten: Gospa od Loreta, autorice Vanese Varge, izdane 2017. godine). Isto prezime, koje dijele arhitekt i autorica monografije, dodatni je kuriozitet.

Izvornu Gospinu sliku Primoštenci su dali ukrasiti i osvijetliti krunom s dragim kamenjem. (Dusko Jaramaz/PIXSELL)

Kip Gospe od Loreta izrađen je od osam betonskih prstenova, obloženih mozaikom od zlatnih i srebrnih listića, te obojenoga stakla. Na Gospinoj glavi svjetluca starohrvatska kruna. Ovdje je red napomenuti da je izvorna Gospina slika bila “pretamna i preskromna” Primoštencima onoga doba, pa su je dali ukrasiti i osvijetliti krunom s dragim kamenjem. Nije rijetkost da narod krasi svetinje koje štuje. Pa i tu volju naroda valja štovati, pod uvjetom da se ne šteti vrijednosti djela.

No, po pitanju spomeničke vrijednosti djela na Gaju, prava šteta i umjetničko “svetogrđe” nastaje upravo zbog propuštene šanse da na brdu ponad skladnoga Primoštena, krajobraznog i graditeljskoga bombončića srednje Dalmacije, nikne zaista vrijedno umjetničko djelo koje će, uz vjersku simboliku, imati i istinsku umjetničku vrijednost. Onu stvarnu artističku kalibražu zbog koje će se na 173 metra visine penjati ne samo štovaoci Gospe i lijepoga pogleda, nego i štovaoci vrijedne umjetnosti.

Hrvatska, mala zemlja bogate povijesne baštine, svakim novim zahvatom ište novi zapis u almanah graditeljskih i umjetničkih vrijednosti. Kao što je, primjerice, na Sljemenu kapelica Majke Božje Sljemenske, remek djelo Jurja Denzlera i nekolicine hrvatskih majstora. Sve u sljemenskoj kapelici i oko nje, umjetnička je harmonija. Za razliku od nje, Spomenik Gospe od Loreta komercijalizirana je i sklepana interpretacija izvorne loretske slike koja svojim jasnim i artikuliranim, nadasve introvertiranim slogom, ostaje umjetnički nedostižan uzor svojoj komercijaliziranoj i banaliziranoj verziji na brdu Gaj. Koliko god para da Primoštenu donese, moglo je i moralo bolje. Moglo je i moralo najbolje!

Dovitljivi načelnik Petrina zabio si je autogol, pa makar mu se to sada tako ne čini i makar mu spomenik izdašno punio blagajnu. Jer, da se radilo po babi i stričevima, po ukusima i napucima lokalnih šerifa, ne bi se Šibenik dičio katedralom Sv. Jakova, niti Dubrovnik Orlandom. I zato tekst završavam riječima samoga Petrine: “Naša će Gospa ili biti svjetska atrakcija ili svjetska sramota.”