Umrijeti za Hrvatsku lakše je nego živjeti u njoj

• Naslovna fotografija: Zoran Milanović, Andrej Plenković, Hrvatski Sabor, glasačka kutija. (PIXSELL, Sabor.hr)
• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Nije riječ o slučajnom zaboravu, nego o selektivnom sjećanju, budući demokratski oblik vladanja, u kojeg se zaklinje s toliko apstraktne fanatičnosti, daje za pravo parafrazirati Ciorana da se u ime demokracije (on je govorio o bogu) ili njezinih lažnih zastupnika ubija. Prešućivanje okolnosti i ambijenta u kojem je demokratski koncept po prvi puta primijenjen prijeko je potrebno da bi se sakrila notorna istina kako je riječ o političkom modelu koji je vrijedio za neobično malen krug ljudi, koji su se zvali slobodnima, dok za većinu u tadašnjim društvenim stratifikacijama on je bio apsolutno nedohvatljiv i neupotrebljiv. Nije trebalo puno da neki od grčkih filozofa shvate licemjernu obrazinu demokracije kao demarkacije legitimiteta, unutar kojeg je elitistički krug sebi uzimao za pravo autokratske tendencije skrivati iza volje većine sa statusom građana. Time se pojam vladavine naroda zloupotrijebio kao krinka za oligarhijski ustrojenu izvršnost vlasti, donošenja odluka u interesu uskog kruga najmoćnijih, interesno organizirane skupine predstavljane kao artikulaciju ukupnog društvenog interesa.

Dokotrljavši se do današnjih dana ona je postala naš politički eshatokol istovremeno potvrđujući Avicenu, kako bog nema potrebe biti nov, ali i Tomu Akvinskog, da je nepravedna vlast jednog čovjeka tiranija, više njih – oligarhija, a ako se radi o mnoštvu onda je to demokracija. Demokracija ne opstaje zato što je „najbolje čega se čovjek mogao dosjetiti“, nego zato što je unutar političkih prebrojavanja prepoznata kao najkorisnija, najsvrsishodnija i najpritajenija opasnost teorije i prakse vlasti. Njezina podla, dijabolički zamaskirana namjera krije se u inverziji onoga što ona suštinski jest, dok masama koje su slobodno pristale na ropstvo stvara iluziju da iz pozicije potpune ovisnosti odlučuju o nečemu, počevši o smjenjivosti vlasti. Kad se okrenete oko sebe, bilo u vlastitoj državi, bilo u državama bližeg ili daljeg susjedstva, morate biti poprilično tupavi ili potpuno nezainteresirani vidjeti kako je na vlasti ne samo istovjetan model, nego doslovno jedan čovjek. Identičan čovjek.

Suvremeno lice demokracije oplemenjeno je pojavom Donalda Trumpa kojeg, unatoč onome kakvim ga se (s pravom) smatra, treba cijeniti budući je svojom pojavom i mogućnošću ne samo da dođe na vlast ne jednom nego dvaput, do krajnje konzekvence vulgarizirao demokratski princip vladanja. Lišio ga je licemjernih finesa koje su s jednakom strašću nosili i Bush i Clinton i Obama. Trump je ogledalo svih nas, čovjek umjetno debele kože, otvoreno prizemnog nastupa i autentične materijalne konotacije koju su dosadašnje vlasti skrivale iza cijelog niza šupljih fraza poput procedura, rasprava, komisija, komiteta, odbora, legislativa, bontona. Odjednom se pokazalo da iza velikih riječi i još većih himni pjevanih demokratskom, čitajte našem načinu života, ne stoji ništa osim opsjene koja je vrlo često svojim legitimitetom iznosila na scenu i naci-fašističke oblike upravljanja. Dok nam se pred očima prikriveni demokratski fašizam oblikuje u otvoreni i nasilni monetarno-tehnološki fašizam, u Hrvatskoj još uvijek vlada blaženo srednjovjekovlje u kojem gospon ban stoluje na Markovu trgu. Ali kmetovi više ne dižu ni glasa, kamo li bune, protiv hrvatskog, teodicijeskog oblika upravljanja, jer uporno sami sebe uvjeravaju da je vlast ipak dobra iako je u ovoj državi stvorila mnoga zla koja pokorno trpimo.

Tisućljetni san koji smo sanjali uljudno služeći

Hrvati su narod koji trpi, ali se viktimološki uvjerava da mu je to povijesna misija i da stoga ima biti kuš. U bilo kojoj državi, u bilo kojoj zajednici, u bilo kojem modelu vlasti. Oni koji bi se unutar hrvatskog nacionalnog korpusa usudili dignuti glavu ili samo glasnije promišljati o ispravnosti pozicije u kojoj otaljavaju jedine im živote, ili su bili okrutno ubijani, ili natjerani u ludilo, ili ih se egzistencijalno izoliralo do razine samice unutar čija se četiri zida na kraju dogodilo jedno od prva dva načina eliminacije. Hrvati nikada nisu voljeli one koji im razotkrivaju koliko loše žive i koliko se zloćudno upravlja njihovim životima. Nesadržajnost suvremene hrvatske države, tog tisućljetnog sna kojeg smo sanjali uljudno služeći i više od hiljadu godinama državama koje nismo imali ni želje, ni snage srušiti dok to u naše narodno ime i u ime narodne volje nisu omogućile globalne okolnosti, kompenzira se sada već neukusnim komemorativnim programima, nemaštovitim vjerskim ritualima i političkim ekshibicionizmom. Koji u svakoj ključnoj prilici, superiorno i bahato, na otvorenoj sceni, raširi dvolični baloner pristojnosti i pokaže nam onu stvar. Nema potrebe kriti kako ne haje za mišljenje ljudi jer se model koji ih je doveo na vlast vratio na početak zatvorenog kruga unutar kojeg robovlasništvo postaje nepobitan društveni koncept. To Hrvatima savršeno odgovara kao moralni alibi nečinjenju, duhovito sročenom u Ecovoj misli da ono što kod naših starih poštujemo i veličamo kao mudrost nije drugo nego paničan strah od akcije, od djela.

Demokratski paradoks hrvatskog nacionalnog korpusa precizno je dokumentiran u činjenici da niti jedna vlast koja je nad njime vladala nije mogla izabrati za tu svrhu bolji narod. I što je vladavina nepravednija, to je hrvatska tišina naglašenija. Pod prozor vam se istovare tisuće tona otrovnog smeća i umjesto da cijela država isti dan bude blokirana od strane onih koje se truje, a zbog onih koji ih truju, sve se svodi na idiotski sastanak kastriranog odbora u epicentru ekološko-demokratskog holokausta, na saborsku raspravu u kojoj je sve prštalo od retorike koja nije mogla dobaciti ni do saborske menze gdje se po povlaštenim cijenama posluživala, nadam se, ekološki sačuvana hrana, i na polu-prosvjed na trgu glavnog grada koji bi, da je poštenja i pravde, već 30 godina trebao nasititi titulu središta i oličenja nacionalnog provincijalizma. Niti iz jedne od ove tri stavke nije i neće uslijediti ništa što bi moglo natjerati vlast da nas prestane nabijati na onu stvar koju nam pokazuje šireći baloner svoje ćudi, i zato nema straha od odgovornosti, nema odgovornosti za strah, nema ni traženja da se i strah i odgovornost stave u uzajamnost odnosa koje će naše živote činiti elementarno sigurnima unutar zajednice u kojoj smo ga prisiljeni proživljavati.

Nasilje nad vlastitim građanima korijene ima u neprekidnom odstupanju istih građana od temeljnih principa samoodređenja i samouvjerenosti, od činjenice da su oni jedini poslodavac političkoj kasti, i da kad iz te kaste dođe vijest da su nam dali veće plaće, penzije ili poticaje ne rade oni nama nikakvu milost. Daju nam minimum našeg novca, pod uvjetom da to ne ugroze niti najmanju od njihovih sinekura. Iz tog osjeća moći, pa onda velemoći, preko bahatosti i otvorenog iskazivanja prezira, pa do ispravnog osjećaja statusa nedodirljivosti, vrlo se lako došlo do sadističkog odnosa prema svojim građanima. Mržnja uperena u narod opravdanje je našla u ljubavi prema vladanju. Hrvatska, slobodna i samostalna, što je činjenični oksimoron bez presedana, na korak je do ostvarenja de Toequevilleova proročanstva da primjeri nasilja koji prijete demokratskim državama nisu nalik ičemu što je ikada postojalo.

Mi smo suučesnici

Hrvati su žrtve nasilja, ali oni u tome mazohistički uživaju, navlačeći si doslovno kožne vojne opravice ili simboličke oklope crnog viteštva, da bi lagodno položili živote na odavno prežderan ali i dalje gladan oltar domovine. Umrijeti za Hrvatsku mnogima se čini praktičnije nego živjeti u njoj, do čega su nas dovela protekla tri desetljeća stalnih, imperativnih potreba zahvaljivanja nekome za nešto. Tko je zaslužan za realizaciju ovakve hrvatske države u povijesnom je kontekstu potpuno pogrešno pitanje, jer bi u ispravnoj formulaciji ono moralo glasiti “tko je kriv za postojanje ovakve Hrvatske!” Narod protiv svoje države očito ne želi ići premda nema nikakve sumnje kako je država krenula na vlastiti narod i od njega samo traži kosti, krv, novac, pokornost i povjerenje u onostranu naplatu ovodobnih iskaljivanja. Eagleton je primijetio da novozavjetni Isus nikada nije savjetovao bolesnima da se pomire s patnjama. Naprotiv, dodaje, izvore njihovih bolesti smatra demonskim. Kako je dopušteno da domovinski projekt postane demonsko ostvarenje pitanje je bez pitanja i ujedno odgovor na kojeg je maloumno postavljati pitanje. Udruženi poduhvat koji je okupio ono najbolje među najgorima obuhvatio je ekonomiju, politiku, medije, akademske, kulturne, zdravstvene, socijalne, obrazovne, sigurnosne institucije i stavio ih u službu kapitala. Svi su suučesnici predstave gdje se ponekad promijeni i poneki glumac i poneki kostim, ali u suštini drama ostaje ista.

Zbog svega toga vlast u Hrvatskoj nema potrebe za korekcijom, ona se nema čega plašiti (a svaka se vlast samo kroz strah od bunta tjera na korigiranje), ona u građanima nema samo šutljivu i preplašenu publiku koja otvorenih usta i ne trepćući željno iščekuje sljedeći užas koji će istrčati na pozornicu, ona u njima ima suučesnike. Pitanje koje je netko postavio, kako nesebične vrijednosti mogu služiti sebičnim ciljevima, za Hrvate kao kolektiv koji se identificira u negaciji prema drugačijem (biti Hrvat znači biti ne-Srbin, ne-Mađar, ne-Slovenac…) znači smisao nacionalnog postojanja i identitetske građe od koje se stvarala nacija. Nesposobnost afirmativnog odnosa prema onome što smo odlučili biti nužno nas je dovelo do toga da prema drugačijem osjećamo inferiornost i mržnju, ali i da prema moći unutar naših redova osjećamo neopisivu podatnost i slavodobitno uživanje u patnji. Na tim osnovama ne može se stvarati ponos, u takvoj atmosferi ne može se tražiti pravda, niti očekivati poštenje i solidarnost. Jednom, u ne tako dalekoj budućnost, kad i ova država propadne i kad se ustroji neki novi okvir političkog postojanja, opet će se govoriti o ostvarenju tisućljetnog sna. Hrvati zato moraju stajati u mjestu da bi, dok povijest tutnji oko njih, imali si pravo na iluziju kako to oni jure u bolju budućnost. Dotle se s Markova trga čuje zadovoljno-bezbrižno hrkanje uspavane vlasti koja se, kada ju se probudi zbog kojekakvih tričarija poput otrova u vodi, zlovoljno refleksno ritne nogom i pokaže nam svima gdje nam je ranije spomenuto mjesto; u onom istom demokratskom kutu iz kojeg je antičko roblje promatralo kako se ponosna i do sada najbolja dosjetka ljudskog mozga sprema postati doba u kojem se „društvena diskriminacija pretvara u politički argument“.