1. lipnja 2016. Dan kad je škola izašla na Trg

• Naslovna fotografija: Prizor s prosvjeda za kurikularnu reformu 1.6. 2016. (Nel Pavletić / PIXSELL)
• Autor je dugogodišnji društveno-politički novinar i analitičar.

Jelačić plac, kako ga Zagrepčani zovu, veći je dio svoje povijesti, od samog nastanka u 17. stoljeću kao sajmište Harmica – bio upravo i samo to. Raskrižje na kojem se trguje, koje se prelazi i prolazi: netko stiže, netko odlazi, netko čeka, netko kasni. Al rijetko se na njemu ostaje.

U srijedu, 1. lipnja 2016., u osamnaest sati, tisuće su se građana okupile na Jelačić placu da ostanu i da ga učine Trgom u pravom, antičkom smislu te riječi. Mjestom na kojem su Građani došli reći svoje. Nepregledne kolone ljudi, koje su se slijevale na Trg da kažu: važna su nam djeca, njihovo obrazovanje i njihova budućnost, iznenadile su ne samo vlast nego i kreatore onog što je tada bilo poznato kao Cjelovita kurikularna reforma.

„Kladio sam se s kolegama da će nas doći podržati do 500 ljudi. Nisam osjećao da nemamo potporu, imali smo veliku potporu i to sam znao, ali nisam očekivao da će pokušaj vlasti da preotme i stavi pod kontrolu rad struke izazvati takvu masovnu, aktivnu reakciju. Ono što mi je prosvjed pokazao jest da je rad tisuća ljudi koji su sudjelovali u kreiranju reformi dotaknuo praktički svako selo u zemlji. I iz sadašnje perspektive, upravo to doživljavam kao puno važniju činjenicu od samog prosvjeda za Cjelovitu kurikularnu reformu,“ reći će danas Boris Jokić, nekada voditelj radne skupine za Cjelovitu kurikuralnu reformu, najprepoznatljivije lice tog, po mnogima, posljednjeg pokušaja da se u Hrvatskoj neka važna institucionalna promjena pokrene “odozdo”, iz naroda, od struke – a ne nametne “odozgo”.

Reforma koju je osmislilo 60 tisuća znalaca

Zašto je prosvjed za kurikularnu reformu bio tako masovan, i po čemu je bio drukčiji od svih naoko sličnih (rijetkih) protesta? Zašto je bio važan za državu i društvo? Koje su silnice i akteri doveli do neuspjeha reformskog procesa u kojem je sudjelovalo više od 60 tisuća ljudi? I koji je konačni efekt neuspjeha te reforme? Deset godina od velikog prosvjeda na Trgu bana Jelačića pravi je trenutak da se podvuče crta i pokuša odgovoriti na ta važna pitanja. Jer, kako će reći sam Jokić, prvi put nije bila riječ o ideološkoj razdjelnici između lijevih i desnih, konzervativnih i liberalnih. Radilo se o samoj arhi-bitci između demokratskog pristupa upravljanju državom na vrijednostima stručnosti, meritokracije i angažmana s jedne strane i autokratskog pristupa, diktata i moći političkih “elita”.

„Ona je bila tzv. bottom-up reforma. Išla je iz zbornice, iz vrtićke skupine, iz predavaonice na fakultetu. Ona je od tuda kuljala i zato je bila tako snažna. Jasno, za svaku vlast koja želi nametati kontrolu, to je bio ugrožavajući proces, za bilo koju politiku. On je ugrožavajući zato što zapravo ruši strukturu moći političara i dosadašnju struktura moći u obrazovanju. Imamo obrazovnu strukturu u kojoj je na vrhu politika plus dio akademske zajednice, a “ovi dolje” su puki izvršitelji. Kad ti ovima dolje daš snagu, kad ih osnažiš, kad im daš da mogu i oni utjecati na promjene, e onda se snaga i moć ovih gore smanjuje,“ objašnjava Jokić suštinu otpora koju je u vrhu političke vlasti i akademskih struktura izazvao ne sadržaj, nego sam proces izrade cjelovite kurikularne reforme. Jer nevjerojatan broj ljudi, njih 60 tisuća, na svim razinama obrazovanja – od vrtića do fakulteta – ugradio je dio svog vremena, truda, znanja, energije u pokušaj da se promjeni podučavanje djece. Politika se uplašila upravo toga – da neka tamo struka pomisli da je važna i da je moć u njenim rukama.

„Moć i dominacija političara nad nekim tko je kemičar, fizičar, nastavnik hrvatskog ili matematike, u našem pristupu pada. Jer ako si dao nekome matematičaru iz Žminja ili kemičarki iz Križevaca da radi nacionalni kurikulum, onda su oni važni. A ne politički podoban i kontroliran lik s vrha piramide. E sad, ako tako radiš i jasno kažeš: struka iznad politike, onda se diže prašina. Onda ti dođu i kažu: pa ne može ona to raditi, ona nema pojma. A ta “ona” ima 30 godina iskustva u zbornici, u radu sa učenicima sedmog razreda, na primjer, i zna točno što može ili što ne može. Pa majku mu milu, zar nije ona stručnija za taj posao u sedmom razredu nego akademik, političar, koji ima 75 ili 80 godina i išao je u školu u Austro-Ugrarskoj?!?“ – žesti se i danas Jokić kad se prisjeti “argumenata” kojima se osporavao i rušio proces reforme obrazovanja.

Sam prosvjed imao je bitno drugačiji scenarij nego svi prije njega i poslije njega. Sličan mu je jedino možda ovaj posljednji masovni “Hod za Liku”.

Naime, prošao je ne samo bez političara nego i bez ključnih aktera koji su sudjelovali u raspravi o cjelovitoj kurikularnoj reformi. Prosvjed je počeo himnom. Zatim su se na pozornicu penjali ljudi kojih na pozornicama obično nema: učenik, učiteljica likovne kulture, profesor matematike, majka. Nitko od njih nije došao tražiti plaću, mirovinu, niti čiju glavu. Došli su tražiti da se dovrši jedan dokument. Bio je to, slučajno ili ne, Međunarodni dan roditelja, a poziv na prosvjed koji se širio danima uoči masovnog izlaska ljudi na ulicu upravo je to i nosio u sebi: dovedite ukućane, susjede, prijatelje, kolege s posla. Nije zvučalo kao prosvjed, nego kao okupljanje ZA nešto što se tiče svakoga.

Deseci tisuća ljudi izašli su braniti nešto što nije bilo ni dovršeno. Nisu branili zakon koji je već na snazi, ni pravo koje im se oduzima, ni radno mjesto. Branili su proces, skupinu ljudi i samu mogućnost promjene. Rijetko je koji prosvjed u novijoj hrvatskoj povijesti bio tako gotovo isključivo prosvjed za budućnost.

Čekajući tramvaj

“Nisam nostalgičan čovjek, ali doista ostaje žal i porazno je što je obrazovanje i društvo izgubilo tu ogromnu, ogromnu priliku. Jer je ta prilika zbilja bila jedinstvena i moguća baš u tom trenutku. Ne zbog naših rješenja, nego zbog energije koja se u tom trenutku otvorila i zbog volje u samom sustavu da se napravi neka promjena. Nema zemlje u svijetu gdje se protestira za reformu. Kolege s Harvarda to izučavaju kao jedinstven primjer. Jedinstven primjer gdje se u obrazovanju protestiralo za reformu. Obično su masovni protesti oni protiv reforme. A posebno je zanimljivo da su za reformu bili ljudi iz škola. Jer čak nije rijetkost da javnost podrži nešto, ali škole i fakultete teško je potaknuti da tako nešto naprave. To je Hrvatska izgubila, izgubila je tu energiju i nadam se iskreno da će se ona ponovno pojaviti,” sublimira Jokić najveću vrijednost procesa izrade cjelovite kulikuralne reforme.

A da je vlast doista doživjela tu energiju i želju za promjenom kao ugrožavajuću, bilo je jasno već i po pokušaju da se značajno umanji broj sudionika protesta. Koliko ih je bilo? Zagrebačka policija procijenila je 25 tisuća ljudi. Organizatori su, zbrojivši sve gradove, govorili o više od 50 tisuća. Pojedini su mediji samo za Zagreb navodili brojku od 40 tisuća. Brojke su kod nas uvijek dio politike, pa ih valja čitati kao vremensku prognozu, kao okvirnu naznaku. No i najskromnija brojka ostaje golema. Većina procjena stavlja taj skup među najveće na glavnom zagrebačkom trgu od prosvjeda za Radio 101 sredinom devedesetih.

Da bismo razumjeli zašto se Trg te srijede tako napunio, važno se vratiti u godine koje su prethodile prosvjedu. Cijela priča kreće u listopadu 2014., kada je Hrvatski sabor prihvatio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. Na njoj je dvije godine radilo 130 stručnjaka iz svih područja, i prošla je bez ijednog glasa protiv. To danas zvuči nevjerojatno, jer jednoglasnost o ičemu rijetkost je u našem javnom životu, a jednoglasnost o školi gotovo je mitska. Na tom je tlu suglasja trebala niknuti prva i najveća mjera Strategije: Cjelovita kurikularna reforma. Tadašnji ministar Vedran Mornar, kako će poslije posvjedočiti Neven Budak, inzistirao je da se odmah krene s radom da Strategija ne bi postala još jedan mrtvi dokument u ladici. Raspisan je javni poziv za voditelja stručne skupine. Javio se samo jedan kandidat – Boris Jokić, rođen 1976., psiholog s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, doktor obrazovnih znanosti sa Sveučilišta u Cambridgeu.

„Da bi se shvatila priča o Cjelovitoj kurikularnoj reformi, treba otploviti još malo dalje kroz vrijeme, negdje do 2012. ili 2013., kad sam i sam bio dio tima koji je radio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. To je, zanimljivo, i dalje važeća strategija. Bio sam zadužen za koordinaciju strateških ciljeva vezanih uz strukturu škole. Strategija je predviđala produljenje osnovnoškolskog obrazovanja na devet godina, uz zadržavanje postojećeg trajanja srednje škole, i sadržajne promjene škole. Koordinirajući taj proces našao sam se, kao relativno mlad čovjek, u situaciji: tko sam ja da nešto predložim, a da ne pokušam to i provesti? Hrvatska je, po mom dubokom uvjerenju i tada a i sada, zemlja s previše strategije, a premalo pokušaja njezine provedbe. Kad je raspisan poziv za vođenje procesa Cjelovite kurikularne reforme, javio sam se. Kao što se zna, stigla je samo moja prijava. Ne znači da sam po ičemu dobar, ali drugog nije bilo,“ prisjeća se Jokić. Ima i racionalno objašnjenje zašto je bio samo jedan kandidat. „Na iskustvu mnogih u Hrvatskoj znam, lakše je napraviti dokument nego dati glavu, srce i cijelo tijelo i izložiti se tome. Za to je trebalo malo više hrabrosti. U tom mi se trenutku činilo potpuno ispravnim, jedino moralno ispravnim, pokušati pokrenuti promjene koje su ionako bile zapisane u strategiji koju je Sabor jednoglasno prihvatio“. Prve naznake onoga što će s reformom obrazovanja biti na kraju, Jokić je dobio na samom početku – na dan kada se u Hrvatskom saboru raspravljalo i glasalo o Strategiji.

„Bio sam na galeriji i došla je skupina učenika, kako već škole dolaze u Sabor. Njihov me nastavnik prepoznao jer radim u tom sektoru, i pitao o čemu je rasprava. Rekao sam mu da je o strategiji obrazovanja i o tome kakva će škola biti u budućnosti. I tada su dva zastupnika, jedan iz SDP-a i jedan iz HDZ-a, govoreći o budućnosti obrazovanja, počela spominjati Drugi svjetski rat. Kao i danas. To mi je tada bio još jedan argument da se treba pokušati promijeniti obrazovanje,“ objašnjava Jokić. U kolovozu 2015. sastale su se prve stručne radne skupine, za područja kurikuluma i za međupredmetne teme. Za stolom su sjedili ljudi iz vrtića, osnovnih i srednjih škola, sa sveučilišta i iz agencija, njih stotine. Po zemlji je održano više od stotinu predavanja. Nastajali su metodološki priručnici, nacrti okvira, nacrti područja. Dokumenti nisu bili poetični, ali riječi u njima govorile su o nečemu većem od tehnike: manje učenja napamet, a više razumijevanja, kritičkog mišljenja i stvaralaštva. Objektivnije ocjenjivanje. Veća autonomija i profesionalnost učitelja, manje administracije. Roditelji kao partneri, a ne kao publika. Devetogodišnja osnovna škola kao horizont negdje na početku 2020-ih.

Autori su s ponosom ponavljali da promjene nisu „kozmetičke prirode”. Nisu se zvale „rasterećenje” ni „lakše torbe”. Zvale su se: promjena. Proljeće 2016. bilo je vrijeme stručne rasprave. Jedna će se učiteljica s pozornice na kasnijem prosvjedu prisjetiti da je u njoj sudjelovalo 60 tisuća ljudi, brojku je izrekla s ponosom onoga tko zna da ga Trg čuje. Bio je to, po svemu sudeći, proces sa najviše kolektivnog razmišljanja o školi koji je ova zemlja vidjela otkad postoji škola. Reformi je, međutim, trebalo više od stručnosti. Trebala joj je zaštita, da je politička kiša ne poplavi. A vrijeme se mijenjalo. Dvanaestoj vladi je istekao mandat, u Banske dvore došla je Vlada Tihomira Oreškovića, a na čelo ministarstva obrazovanja Predrag Šustar. Šustar ponavljao da je reforma prioritet, no ispod površine cijeli se kontekst mijenjao.

U proljeće su se javljali kritičari. Neki su bili iz akademske zajednice, neki iz konzervativnih krugova, neki iz redova učitelja koji nisu vidjeli što će im reforma donijeti. Jedan će od njih u komentaru ispod poziva na prosvjed napisati da reformi nedostaje najvažnije: dobar, siguran i zadovoljan učitelj. Bilo je i onih koji su u svemu vidjeli kult ličnosti, „Jokić jednako reforma”. Bila je i jedna politička stranka, HRAST, koju je vodio Ladislav Ilčić, i koja je pritisak na reformu otvoreno smatrala svojom zaslugom. Ilčić će za sebe reći da su bili „pojačalo stručnjaka” kojima se nije čuo glas. Središnji spor odvijao se u saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, na čijem je čelu bila Gordana Rusak. Uz njeno ime možda treba dodati tek popis političkih dresova koje je promijenila: Most, Hrid, HSLS, Bandićeva stranka, Plavi grad i u konačnici, logično, HDZ.

Gdje si bio 1. lipnja?

Odbor je zaključio da bi Jokićevu skupinu trebalo proširiti s deset novih članova, ponajviše zbog navodnih problema u STEM području. Rusak je to opisala kao osluškivanje javnosti. Jokić je pročitao drugo. Zaključci su, tvrdio je, sugerirali da bi nova skupina odlučivala što će se iz javne rasprave prihvatiti, a što ne, a to je nazvao cenzorskom praksom koja vraća u doba „moralno podobnih”. Sabina Glasovac iz SDP-a izrekla je tada još težu optužbu: „svjetonazorski desant” na obrazovni sustav, planiran i pomno pripremljen. Jedni su govorili o osluškivanju, drugi o prisluškivanju.

A ispod svega toga, tišim jezikom birokracije, stizala je poruka koju nitko nije htio priznati. Jedinica za stručnu i administrativnu podršku, uz čiju je pomoć reforma radila, prestala je postojati 9. svibnja. Pripravnicima u ministarstvu koji su na njoj radili istekli su ugovori. Reforma je i dalje živjela u priopćenjima. U uredima je već pomalo iščezavala.

Ono što slijedilo, i što je predstavljalo kulminaciju udara politike na napore struke da promjeni obrazovanje u Hrvatskoj, zbilo se u manje od sedam dana.

U ponedjeljak, 23. Svibnja 2016., Jokić i njegova skupina sazvali su konferenciju za medije. Tražili su od ministra da do srijede u deset sati kaže ide li se u cjelovitu kurikularnu reformu, kada, i što misli o zaključcima Odbora. Bio je to ultimatum odjeven u pristojnost. Jokić je rekao da bi mogao pričekati čak i cijelu školsku godinu, ali ne može pristati na politički pritisak. Struka, ponovio je, mora biti ispred politike. Ministar je šutio. Njegov pomoćnik Momir Karin odgovarao je umjesto njega, više puta referirajući: reforma ide dalje, nadamo se s istom ekipom. U srijedu, 25. svibnja, stigle su ostavke. Skupina je zatražila razrješenje uz obrazloženje da se ne može raditi pod političkim utjecajem. Poručili su da je odluka neopoziva. Boris Jokić danas kaže kako mu je to ostalo urezano u memoriju.

„Nažalost, moje najjače sjećanje na Cjelovitu kurikularnu reformu je trenutak u kojem se od nje odustaje. Pitanje je bilo hoće li vlast podržati reformu. I odgovor vlasti bio je šutnja: nije je htjela podržati,“ objašnjava Jokić. Ni javno ni privatno od ministra znanosti i obrazovanja nisu mogli dobiti odgovor na jednostavno pitanje – ide li reforma dalje. „U tom se trenutku naša skupina, nas sedmero koji smo vodili cijeli proces, zaključili smo – ne možemo dalje. Ostavke smo podnijeli kako bismo zaštitili integritet postupka i dali do znanja da politika ne bi trebala imati tako surov, izravan ulaz u procese koji su stručni. Pritom, naravno, ne sporimo da politika uvijek ima i treba imati zadnju riječ. Međutim, u stručne se procese ne bi trebalo miješati na takav način,“ tumači Jokić. Dodaje kako nisu tada ni očekivali da će ih netko nazvati i reći, ok, oprostite, idemo dalje s tim što ste napravili. „Htjeli smo pokušati očuvati proces. Bilo je jasno da smo mi postali balast tom procesu. Mi smo ga osmislili i vodili, to su naše ideje, ali način na koji je vođen, način koji je shvaćao demokraciju, demokratsko sudjelovanje i odlučivanje ljudi iz prakse, bio je ugrožen. To je bio jedan od razloga zašto sam vidio nadu da bi taj potez možda mogao sačuvati proces.“ I njegova odluka da ne dođe na prosvjed, ističe, bila je motivirana upravo pokušajem da se reforma sačuva.

„Nisam se pojavio na prosvjedu. Htio sam staviti u prvi plan obrazovanje, ljude i škole, a ne stvarati kult ličnosti,“ objašnjava Jokić. U petak, 27. svibnja, u dvorištu Berislavićeve ulice, održana je treća konferencija za novinare toga tjedna. Uz novinare se okupilo i nekoliko građana koji su došli jer su vjerovali u ideju reforme. Kad je izlazio, Jokić im je u prolazu tapšao ramena i govorio: „Nemojte biti tužni.” U tekstovima nastalim deset godina poslije taj se prizor čini kao pravi kraj priče, a sve što je slijedilo tek kao njezino komemorativno izdanje.

Istoga dana ministar Šustar održao je svoju konferenciju za medije. Reforma će se nastaviti, rekao je, s Jokićem ili bez njega, a Jokića je pozvao da razmisli o povlačenju ostavke. Najavio je i neovisnu međunarodnu evaluaciju na kraju procesa. Sindikat hrvatskih učitelja, koji je zastupao 28 tisuća ljudi, upozorio je da je spreman za masovni prosvjed u roku od tri dana ako vlada ne pokaže jasnu volju da reformu nastavi. Prosvjed nije trebalo reklamirati. Pozivi su već kružili, poruke su išle po mailovima i mrežama, i sve je bilo spremno. Ali prije nego što se Trg napunio, na scenu je stupio netko na koga u tom tjednu nitko nije računao: Predsjednica Republike. Rijetki se danas sjećaju da je upravo veliki prosvjed za cjelovitu kurikularnu reformu, ma koliko je tadašnja vlast predvođena HDZ-ovim Tomislavom Karamarkom omalovažavala kao “čekanje tramvaja”, otvorio vrata značajnim političkim promjenama i raskolu unutar vladajuće stranke. Raskolu koji je iz Bruxellesa na veliku scenu u Hrvatskoj doveo – Andreja Plenkovića. O političkim previranjima oko obrazovne reforme i porukama s prosvjeda koji su u vremenima koja nastupaju izokrenute u svoju suštu suprotnost, pišemo u idućim nastavcima serijala.

Serijal “10 godina od prosvjeda za kurikularnu” objavljujemo uz potporu Agencije za elektroničke medije za poticanje kvalitetnog novinarstva. Tekst je slobodan za daljnje prenošenje bez naknade uz navođenje izvora i autora.