Tajna razvoja. Slične zemlje različiti ekonomski ishodi.

Stevo Đurašković podsjeća na parove zemalja: Irska - Finska; Mađarska - Poljska; Češka - Hrvatska, koje imaju nešto zajedničko, ali svejedno su sasvim različite. Irska i Finska uspijevaju različitim industrijskim politikama, Poljska i Mađarska su obje iliberalne, ali prva raste a druga zaostaje. Hrvatska i Češka imaju visoku korupciju, ali Češka napreduje a Hrvatska sve sporije.

• Naslovna ilustracija: Arnold Schwarzenegger i Danny DeVito u filmu Blizanci.

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti

U članku Hrvatska techno-utopia. Paradoks produktivnosti neće nestati, koji su objavile Ideje.hr, profesor Bićanić, propitao je medijski top aktualnu i razvikanu tezu kako informacijske i komunikacijske tehnologije, umjetna inteligencija i digitalna ekonomija (skraćenica IT&CT&AI&DE) [i] mogu same po sebi preokrenuti trendove ekonomskog zaostajanja. Između ostalog, svoju je analizu uokvirio u potku kako zemlje bez jasnih pravaca ekonomskog razvoja, koje redovito stvaraju i nameću političke vladajuće elite, „skoro redovito traže spas u mani s neba. Nekakav quick fix koji će brzo, bezbolno i bez reformi i ‘talasanja’ povećati stopu rasta i riješiti sve probleme.“  Na članak profesora Bićanića polemički je odgovorio Ivo Špigel, poznati IT poduzetnik tekstom U potrazi za izgubljenom lokomotivom. Ivo Špigel reagira na članak Ive Bićanića o Hrvatskoj kao tehnološkoj utopiji.

Članak profesora Bićanića, pa i odgovor Ive Špigela, u prvom redu zorno oslikavaju primarnu zadaću svakog intelektualca. A to je postavljati alternativna pitanja ili pitanja o izborima, kako je Željko Ivanković istaknuo u članku o Milanovićevu i Plenkovićevu ratu protiv intelektualaca i argumenata, koji su također objavile Ideje.hr. Zadaća je intelektualaca postavljati alternativna pitanja budući da je multiperspektivno sagledavanje problema i javno sučeljavanje različitih mišljenja o bilo kojoj sferi zajedničkog života nužno za napredak, tj. optimalno donošenje rizičnih odluka ključnih za razvoj nekog društva.

Polemički odgovor profesoru Bićaniću Ivo Špigel je započeo rečenicom ‘Prije svega – nisam ekonomist’. Isto bih ponovio i ja. Kako se uz to držim bolje upućenim laikom za makroekonomiju, budući sam na preddiplomskom studiju politologije odslušao predmete Teorija ekonomske politike, Politička ekonomija i Međunarodni ekonomski odnosi, te kako čitam Poslovni dnevnik i Lider.hr, pitanja koja bih postavio prije svega su poziv na raspravu kolegama ekonomistima, kako onim koji pišu za Ideje.hr, tako i drugim istaknutim ekonomistima i ekonomskim analitičarima.

Polazeći od mojeg ekonomskog znanja, te teze profesora Bićanića o ekonomskom rastu i razvoju kao mogućoj posljedici aktivnosti par gigantskih lokomotiva koje vuku cijelo gospodarstvo – a razvoj giganata je uvijek stvar politike – podsjećam  na poznatu tvrdnju kako je politika ekonomija te pomoću tri para primjera nastojim ukazati na put daljnje rasprave o tome koliko je ekonomija politika, tj. koliko su ekonomski pravci razvoja pojedine zemlje uvijek određeni političkim odlukama, te kako politika uvijek na kraju odlučuje o ekonomiji.

Politika je – ekonomija, glupane! James Carville

Poznata rečenica “Politics – It’s the economy, stupid!” pripisuje se Jamesu Carvilleu, jednom od glavnih stratega pobjedničke kampanje Billa Clintona na američkim predsjedničkim izborima 1992. godine.[ii] Od tada do danas ta je rečenica simbol neoliberalne ekonomske paradigme svođenja države na efikasan servis biznisu, što znači ne uplitati se u savršenu nevidljivu ruku tržišta, smanjiti državne izdatke što je više moguće, uz obveznu borbu protiv korupcije i nepotizma koja uz (nepravedne) poreze predstavlja najveću opasnost savršenom funkcioniranju tržišta. Da se poslužimo trenutno aktualnom usporedbom s nogometnom igrom, država bi trebala biti dobar sudac koji intervenira u tržišnu utakmicu samo ako su narušena pravila igre, koja su unaprijed propisana, dok tržište poput utakmice samo po sebi dovodi do optimalnih rezultata.

Je li to stvarno tako? Može li biti drukčije? U prilog drukčijem, ocrtao bih tri para primjera koja mi se čine da potpuno negiraju slavnu Carvelleovu rečenicu.

1. Irska vs. Finska: Irsko ekonomsko čudo hvalospjevima je opjevano u našim medijima. Nekoć siromašna zemlja ‘kopača krumpira’ u četiri se desetljeća preobrazila u jednu od najbrže rastućih ekonomija, prije svega niskim porezima, radikalnim smanjivanjem državne i javne uprave, te obrazovnom reformom koja je prilagodila mlade tržištu rada, prije svega IT sektoru i uslugama. Irski otpor nedavnoj Bidenovoj inicijativi o uvođenju jedinstvene globalne stope na dobit korporacijama od 15 posto nastupio je iz straha kako bi korporacije koje poput Googlea i Microsofta imaju europsko sjedište u Irskoj uslijed uvođenja navedene jedinstvene stope mogle pobjeći, te tako dovesti pod upitnik do 250 000 radnih mjesta koje IT sektor usluga generira u Irskoj (gdje je aktualna stopa poreza na dobit kompanija 12.5 posto).

Po tome ispada da je cijelo Irsko gospodarsko čudo vezano za jednu jedinu fiskalnu odluku.  Poreznu politiku Irske kao jedan od glavnih stupova razvoja ekonomije jedan je od vodećih ekonomskih analitičara u Irskoj branio emocionalnim riječima: „Po mom sudu, to je savršeno legitimni politički izbor za periferno malo gospodarstvo koje tradicionalno zaostaje za svojim susjedima i siromašnije je od njih”.[iii]

Što ako postoji (bolja) alternativa? Pokazuje ga jedno drugo „periferno malo gospodarstvo koje tradicionalno zaostaje za svojim susjedima i siromašnije je od njih“, naime Finska. Finska ima povijest jednakog siromaštva i patnje kao i Irska, životarenja u sjeni moćnih susjeda koji su joj sjedili na grbači. Do 1970-ih godina bila je jednako siromašna kao i Irska. Kada i Irska, provela je obrazovnu reformu. Ali samo to im je zajedničko. Dok je Irska snižavanjem poreza privukla hi-tech i rezala državu, političke elite u Finskoj odlučile su se na razvoj proizvodnog sektora, čiji je danas najpoznatiji brend Nokia, te brodograđevna i metaloprerađivačka industrija, kao i na razvoj snažne regulatorne države blagostanja. U zadnjih dvadeset godina javni sektor se nije smanjio, već je provedena reforma koja ga je devoluirala na razinu lokalne uprave i samouprave, kao one bliže građanima, ali koja se i dalje financira izdašnim porezima. A Nokia je preživjela krah u sektoru mobitela, te se transformirala u vodećeg proizvođača tehnologije koje se koriste u navigacijskim sustavima, komunikaciji u prometu i autonomnim automobilima.[iv]  Finsko gospodarstvo nije ovisno o jednoj globalnoj fiskalnoj odluci, niti se riješilo svoje brodogradnje i metalurgije, iako su to dobrim dijelom industrije „bez pesa u uredu i rada od kuće.“

Kaczynski i Orban. 

2.Mađarska vs. Poljska: izbor ovog para može na prvi pogled začuditi, budući se radi o autokratskim zemljama iliberalne demokracije. Međutim, dok Orban izgrađuje image ‘desnog Tita’, predvodnika otpora otuđenim zapadnim multikulti elitama te zagovaratelja povratka dostojanstva mađarskoj naciji i tradicionalnom čovjeku, istovremeno nije uspio zaustaviti trend masovnog iseljavanja Mađara u Njemačku i Austriju ‘trbuhom za kruhom’.[v] Osim konverzije kredita u švicarskim francima i podržavljenja drugog mirovinskog stupa, Orban nije poduzeo nikakve daljnje ekonomske politike kojima bi ispunio obećanja dana biračima – naime,  učinio Mađarsku neovisnijom od multi-kulti zemalja Zapada, te podigao životni standard i kupovnu moć stanovništva.[vi]

Pogledajmo sada Poljsku. Vlada Jaroslawa Kaczynskog jednako je iliberalna poput Orbanove, dok su obje zemlje izdašne neto-primateljice EU fondova. Međutim, Poljska je i nakon dolaska na vlast krajnje desne stranke Pravo i pravda 2015. godine nastavila bilježiti visoke stope rasta, ali uz istovremenu snažnu ekspanziju države, kako u društvo, tako i u ekonomiju, koja se kreće od izdašnih financijskih transfera stanovništvu i državnih ulaganja,[vii] do nacionalizacije bankarskog sektora.[viii] Kako država širi svoju sferu utjecaja, a bez da je došlo do narušavanja ekonomskog rasta? [ix]

3.Hrvatska & Češka: Jedna os svepristunih zazivanja ekonomskih mana s neba u hrvatskom javnom prostoru je teza kako je korupcija i nepotizam glavna prepreka da hrvatska sama od sebe doživi ekonomski hype. Međutim, pogledajmo Češku. Svi relevantni svjetski mediji vrište kako je Češka zadnje desetljeće doslovno premrežena korupcijom (kako možemo vidjeti iz članaka Sofije Kordić koje su objavile Ideje.hr). Kako se to nije odrazilo na češku stopu ekonomskog rasta? Dovodi li rješavanje korupcije automatski do ekonomskog razvoja? Ili je uza sve komparativne prednosti Češke Republike (predanost ekonomskim slobodama, rana i transparentna privatizacija itd.) faktor u tome što je svoj rast i razvoj temeljila na industrijskoj proizvodnji, koju je Hrvatska od 1990-te do danas stalno otpisuje kao ‘passe’?[x]

Dva Andreja (Foto: Ministarstvo turizma)

Ovi primjeri navode i na zamjedbu kako su zemlje sjevera i zapada Europe, koje spadaju u najrazvijenije ekonomije Europe, sve visoko industrijalizirane, s gigantima poput Siemensa, Phillipsa ili PSA. Iako se udio stanovništva koji radi u industriji konstantno smanjuje zbog robotizacije i informatizacije, nijedna od tih zemalja ne gasi industriju. S izuzetkom jedne koja je to napravila – Velike Britanije – koja sada zaziva ponovnu industrijalizaciju.

Vezano uz gornje primjere, nameće se još par pitanja. Jesu li državne investicije nužno bijeli slonovi, ili se razlikuju investicije u bijele slonove (najčešće prometna infrastruktura) od investicija u bolnice, vrtiće, škole? Ili u Uljanik, na način na koji talijanska država stoji iza brodograđevne ‘zvijeri’ od Fincantierija? Je li medijska i javna opčinjenost Irskom izraz ne samo čekanja mane s neba, već i izraz periferne bijede naših javnih djelatnika, koji Irsku zamišljaju kako je uvečer išla na spavanje siromašna, a ujutro se probudila sva u Infobipu? Koliko je elastična globalna potražnja za video-igrama, a koliko za bagerima, valjcima, PET/CT magnetskim uređajima i robotikom koja oprema auto-industriju?

Za kraj, da se vratimo na početak ovog teksta, tj. na raspravu Bićanić-Špigel. Ivo Špigel  suprotstavio je tezama Bićanića kontraargument kako su davno prošla vremena „nacionalnih šampiona’, gigantskih mega-kompanija, koncerna i holdinga koji su upošljavali stotine i stotine tisuća ljudi i, u sprezi s državnim politikama, ‘drmale’ ekonomijama.“ Što reći za Siemens, Volkswagen, Deutsche Telekom, Fincantieri, PSA grupu? Meni se čine dosta žive, zdrave i rastuće? Ono što Ivo Špigel vidi kao čarobni štapić – gigantske industrijske tehnološki sofisticirane kompanije – rezultati su višedecenijskog rada njihovih uprava i državne politike, koja je činila sve na unutarpolitičkom i vanjskopolitičkom planu kako bi im osigurala ulogu globalnih ekonomskih giganata.

Naposlijetku, kada Ivo Špigel piše kako budućnost razvoja hrvatskog gospodarstva nije ni u jednom specifičnom privrednom sektoru ili gigantskim kompanijama, već u rastu i razvoju otoka izvrsnosti, postavlja se pitanje kako na laissez-faire način ekonomski uzdići ‘pustu zemlju’ između Vodnjana i Svete Nedjelje, ili od Svete Nedjelje do Županje na istok, budući da svi sektori ne posluju on-line, niti svi uživaju rentnu poziciju blizine glavnom gradu na kojem Sveta Nedjelja gradi svoj napredak?[xi]

• Bilješke

[i] Ne mogu ne primjetiti kako ova kratica liči kratici LGBTQ itd. Zapravo čine dio iste neoliberalne postmoderne paradigme, ali to nije tema ovog članka, pa bih je ostavio za neka druga, daljnja razmatranja.

[ii] Michael Kelly, “THE 1992 CAMPAIGN: The Democrats — Clinton and Bush Compete to Be Champion of Change; Democrat Fights Perceptions of Bush Gain.” The New York Times. October 31, 1992, str.3.

[iii] https://www.poslovni.hr/svijet/bidenov-porez-dovodi-u-pitanje-odrzivost-irskog-ekonomskog-cuda-4290146

[iv] Koliko je ta proizvodnja , vidi: https://www.poslovni.hr/svijet/okoncana-sudska-saga-daimler-ce-platiti-nokiji-naknade-za-patente-4290417

[v] https://www.index.hr/vijesti/clanak/die-presse-ako-se-trend-iseljavanja-nastavi-hrvatska-ce-nestati/2223322.aspx

[vi] Vidi https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-je-druga-najsiromasnija-drzava-eu-od-nas-je-gora-samo-bugarska-samo-pet-zemalja-zivi-ispod-prodjeka-evo-koje-s-drzave-u-vrhu-1107697. Mađarska prema istraživanju Eurobarometra, ima svega malo višu kupovnu moć stanovništva od Hrvatske, dok Poljska ima značajno veću kupovnu moć od Mađarske.

[vii] Za recentni primjer pogledati https://www.poslovni.hr/kolumne/oko-18-milijuna-poljaka-platit-ce-manje-poreza-a-obitelji-s-dvoje-ili-vise-djece-dobit-ce-2200-eura-4288857

[viii] Poljska država vlasnik je najveće banke u zemlji PKO BP, a Poljski osiguravatelj u državnom vlasništvu PZU dovršio je prošle godine kupnju Poljske po veličini treće banke Pekao od Unicredita, pri čemu je kod prodaje navodno igrao i politički pritisak da se poljski financijski sektor riješi rizičnog vlasnika svoje velike banke. https://www.money.pl/gielda/pzu-wtopil-na-inwestycji-w-banki-odrabianie-strat-moze-zajac-wiele-lat-6552503854377920a.html

[ix] O perspektivama Poljskog gospodarstva pogledati npr. https://www.dw.com/hr/mo%C5%BEe-li-poljska-gospodarski-susti%C4%87i-njema%C4%8Dku/a-52539699 , također i https://www.hgk.hr/documents/analizakonkurentnostipoljska5b912c2172798.pdf

[x] Za podrobnu analizu zašto Češka ide naprijed, a Hrvatska kasni, ali uz zanemarivanje da se hrvatska riješila industrije vidi https://arhivanalitika.hr/blog/ceska-i-hrvatska-zasto-su-cesi-otisli-toliko-naprijed/

[xi] Zeleno-lijeva politika pozitivno gleda na ulogu države u planiranju i vođenju ekonomije, kako pokazuje i najnoviji predizborni program njemačkih zelenih (https://www.poslovni.hr/europska-unija/zeleni-najavljuju-porez-bogatim-nijemcima-i-veliko-zaduzivanje-drzave-4283571). Politika spontanog lokalnog razvoja ide u jezgru čiste zelene, srednjoklasne ideologije, bez onog ‘lijevo’, te je vrlo bliska ekonomskom neoliberalizmu koji u Hrvatskoj zagovara Fokus. Stoga polemika Bićanić- Špigel uz ostalo zrcali aktualno političko pitanje, recimo o tome koliko je Možemo! ideološki profilirano i koherentno.