Njemački izbori 24. rujna
Tko dakle drugi nego Angela Merkel
Anđelko Šubić / 11. kolovoza 2017. / Članci / čita se 20 minuta
Anđelko Šubić / 11. kolovoza 2017. / Članci / čita se 20 minuta
U jesen i Nijemci izlaze na parlamentarne izbore. Članak prikazuje političke okolnosti, gospodarstvo, socijalna pitanja u Njemačkoj pred izbore, kao i protukandidate. Započinje uvidom da je dugotrajna politička učmalost izazvala Brexit i dovela Trumpa. Ipak, prethodni europski izbori pogoduju Merkel
Djevojke i mladići u Njemačkoj koji će ovog rujna prvi puta smjeti izaći na parlamentarne izbore, jedva da se uopće mogu sjetiti nekakvog drugog političkog vrha: tek su krenuli u osnovnu školu kad su Angela Merkel i njeni kršćanski demokrati (CDU/CSU) preuzeli vlast.
Ne treba biti politolog da bi se i u ovoj zemlji vidjelo kako vladavine koje traju već 12 godina – a i posljednja istraživanja daju slutiti kako će potrajati još četiri, nisu povoljne za dinamiku u društvu. Politička tumačenja se čine kao vječite istine, jedva da se mogu zamisliti i neki drugi prioriteti, teme o kojima se u Berlinu iz interesa nekih društvenih krugova bliskih konzervativnoj stranci ne želi govoriti već tonu u zaborav, a u medijima se pojavljuju uvijek ista lica.
U Francuskoj – možda bi mogli tu reći: i u Brexitu ili sa Trumpom – takva ustajalost je dovela do drastičnih ili barem do promjena koje se čine neočekivanima. U Njemačkoj se to čini malo vjerojatno: desni radikali i “patrioti” stranke Alternative für Deutschland (AfD) naglo su stekli podršku u doba Wir schaffen das – legendarne rečenice Angele Merkel “uspjet ćemo” u integraciji izbjeglica koje su krenule u Njemačku. Ali se i u uspjesima AfD-a u pokrajinskim parlamentima brzo pokazalo da zapravo ne znaju ponuditi nekakvu pravu alternativu. Umjesto toga, uvijek iznova se dužnosnicima AfD-a događa fatalan faux pax kada kliznu u relativizaciju nacističkih zločina ili im izleti izraz mržnje prema strancima – greška koju mediji jedva dočekaju, a budi i zanimanje Službe za zaštitu ustavnog poretka. Ali takve izjave uglavnom plaše i tjeraju birače nekakvog zamišljenog građanskog centra.
Nedavno su objavljeni zanimljivi rezultati istraživanja Zaklade Bertelsmann o sklonosti Nijemaca populizmu. Tehnički, u istraživanju je određena prilično primjerena srž populizma: pretpostavlja se vođa koji će artikulirati “mišljenje naroda”, vjera među sljedbenicima da uopće postoji nekakav homogen “narod” (na primjer, određen nasuprot “stranaca”) i spremnost da se tom vođi onda povjeri sva moć u provođenju te volje jer vlada ne samo razočarenje, nego i bijes protiv establishmenta, dakle elite koja je zaposjela postojeće državne i demokratske institucije. Tu nije važno je li ta elita nacionalna (npr. u Washingtonu) ili nadnacionalna (npr. uvjerenje da je Bruxelles, a ne London odgovoran za sve propuste).
Rezultat istraživanja je da su Nijemci prilično netalentirani za populizam. Osobito kada je riječ o srdžbi prema postojećim institucijama demokratske države. Čak i uvjerljiva većina od onih tridesetak postotaka osoba sklonih populizmu, ne misli da bi tu nešto trebalo mijenjati. Možda se možemo sjetiti i onog Lenjinovog zaključka kako njemački revolucionari neće krenuti niti u osvajanje željezničke stanice bez valjane peronske karte.
Važan za populizam je i vođa, a tu AfD nema nikoga tko bi mogao doista preuzeti ulogu. A onda je tu i loše iskustvo Nijemaca: ne tako davno su se svi zaklinjali u ein Volk, ein Reich, ein Führer (jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa) i tada se rječito pokazalo kako to izgleda i kako to završava kad primitivni batinaši “čuvaju” nacionalnu kulturu.
Tko dakle drugi nego Angela Merkel? Zapravo se to pitanje doista i postavljalo u brojnim novinskim napisima kada je prošlog studenog objavila kako će se opet kandidirati za kancelarku Njemačke. Tko drugi nego ja? Već i to pitanje je moglo razbjesniti određene krugove njemačkih intelektualaca.
Jer odgovor je naravno: bilo tko, kojem sudski nije oduzeto građansko pravo da bira i bude biran na dužnosti u Saveznoj Republici Njemačkoj, dragi moji, to piše u Ustavu. Znakovito je da osobito novinari i mediji sa zapada (“Merkel, wer sonst?” naslovljava hamburški Die Zeit 20.11.16. ili “Merkel macht’s, wer sonst?” pita i Springerov Die Welt 21.11.16.) u ovom poimanju demokracije u pravilu ne prepoznaju tipičan rukopis načina razmišljanja socijalističke, Istočne Njemačke.
Istočna socijalizacija je mnogo vidljivija u njenom oprezu da bilo što kaže. Primjera ima bezbroj: čitava njemačka automobilska industrija – i pogotovo vozači dizel vozila, ne znaju uopće koje će posljedice imati skandal koji je počeo u VW sa manipulacijom podataka o ispušnim plinovima. Kakav auto sada kupiti? Što kaže kancelarka?
Time nipošto nije rečeno da Angela Merkel ima ikakve veze sa komunističkom ideologijom. Njena obitelj je, dok je Angela imala samo nekoliko tjedana, iz Hamburga 1954. preselila u takozvanu Sovjetsku okupacionu zonu, dakle DDR. Politički tamo nije bila aktivna, čak niti u crkvenim manifestacijama njenog oca, evangeličkog svećenika – sa banalnim izuzetkom službenog i školskog primanja u “omladince”, organizaciju FDJ. No i bez partijske knjižice, ali izuzetnom marljivošću i inteligencijom i usprkos tome što je iz obitelji pastora (njena majka nije zato mogla raditi ni kao učiteljica) dospjela je veoma visoko, sve do Akademije znanosti DDR-a. Ono što zapadni novinari ne poznaju je ta vrsta socijalizacije u sivom, birokratskom sustavu Istočne Njemačke. A ona se, baš kao i njen gotovo neprimjetni dijalekt istočnog Berlina, ipak može osjetiti i u njenom političkom djelovanju.
Tu čak nije riječ o važnijim političkim odlukama kao što je otvaranje granice za rijeku izbjeglica prije par godina, što je objavila potpuno sama, bez da je o tome barem raspravljano u njemačkom parlamentu. Njena stranka kršćanskih demokrata je prepuna iskustva s ključnim odlukama koje je donio samo “šef”: Helmut Kohl je praktično sam samcat sročio koncept ujedinjenja obje Njemačke što je diktirao svojoj ženi Hannelore za pisaćom mašinom, a i Konrad Adenauer je isto tako praktično sam samcat odlučio krenuti put pomirenja i sa državom Izrael i u savezništvo sa Francuskom – korijen današnje Europske unije. Baš kao i u sistemima koji nemaju veze sa demokracijom, parlament i čak CDU je tek nakon toga smio poslušno dići ručicu suglasnosti za te odluke.
Ta istočna socijalizacija je mnogo vidljivija u njenom oprezu da bilo što kaže: na primjer, čak i nakon terorističkog napada na Božićni sajam prošlog prosinca u Berlinu prije je izrazio žaljenje i obećao svaku pomoć (tada još) američki predsjednik Obama, podrška se odmah čula i iz Pariza i čak Londona. Izjava njemačke kancelarke je došla tek mnogo sati nakon toga. Primjera ima bezbroj: čitava njemačka automobilska industrija – i pogotovo vozači dizel vozila ne znaju uopće koje će posljedice imati skandal koji je počeo u VW sa manipulacijom podataka o ispušnim plinovima. Kakav auto sada kupiti? Što kaže kancelarka? Kao i uvijek – i čak nakon “sastanka na vrhu o dizelu” gdje su bili i članovi vlade, od same kancelarke se do dana današnjeg nije čulo ništa konkretno.
“Tko drugi” se ne vidi niti u njenoj stranci, kršćanskim demokratima. Kad je preuzela predsjedništvo stranke od današnjeg ministra financija Wolfganga Schäublea – a on pak u veoma mračnim vremenima za CDU od Helmuta Kohla, bilo je još čitavo mnoštvo mladih, sposobnih muških aspiranata na čelo stranke (Roland Koch, Friedrich Mertz…) U razmjerno kratkom vremenu se ipak ne može reći da su svi oni završili u Sibiru, nego na odlično plaćenim mjestima u industriji – ali sa politikom je za njih gotovo.
Danas pak i razmjerno upućenima u njemačku politiku jedva pada na pamet neko drugo ime u CDU-u: tu je još i (trenutna ministrica obrane) Ursula von der Leyen koja svojim dosadašnjim djelovanjem nije osobito impresionirala birače – sa možda jedinim izuzetkom kako može sačuvati perfektnu frizuru i pod rotorima vojnog helikoptera kojim obilazi jedinice. Tu je i (ministar unutrašnjih poslova) Thomas de Maizière – političar iz izuzetno zanimljive istočno-zapadne obitelji. No njemu bi obični birači bili prije spremni povjeriti da im izvede operaciju na otvorenom srcu nego što su spremni pozvati ga na kavu. Niti jedno, niti drugo nije baš jamstvo uspjeha na izborima…
Naravno, tu je i sestrinska stranka bavarskih kršćanskih demokrata: njen predsjednik Horst Seehofer se uspijeva profilirati nešto radikalnije desnijim stavovima od Angele Merkel (nadzor granice, ograničenje broja izbjeglica), ali u evenutalnoj naklonosti CSU-u i izvan ove najjužnije njemačke pokrajine se treba dobro pomučiti previdjeti njegovog stranačkog kolegu, upravo neopisivog trenutnog ministra prometa Alexandra Dobrindta koji Nijemcima silom želi nametnuti cestarine na “njihovim” autocestama (“Najgori izbor dužnosnika od kako je Kaligula svog konja imenovao senatorom“, Hubertus Heil/SPD).
Iskustvo je već pokazalo: Bavarci nemaju šanse na razini čitave Njemačke. Kancelarskih ambicija je imao još i Franz Josef Strauß, 2002. stvarno i kandidat je bio Edmund Stoiber – što je sve završilo žalosnim porazima.
Potraga za alternativom se čini besmislenom i ako se pogleda njemačko gospodarstvo: zašto mijenjati momčad koja pobjeđuje? Gospodarski rast prošle godine je bio 1,9%, ovog svibnja je objavljeno kako nikad prije nije bilo toliko stranaca u Njemačkoj, ali i kako je stopa nezaposlenosti već desetljećima nije bila tako niska. “Strance” ne treba brkati sa izbjeglicama: tek ako im bude odobren azil, dobivaju pravo i raditi u ovoj zemlji. Na prvom mjestu su i dalje Turci, tek onda su Sirijci, nakon toga Poljaci… Odlično znamo i da Hrvata ima sve više. Industriji ide dobro, Njemačka se čak i kori zbog prevelikog izvoza: ne samo od Trumpa, nego i Emmanuele Macron je pred izbore izjavio kako je njemački vanjskotrgovinski suficit i njena dominacija “neizdrživa”, a i čelnica MMF-a Christine Lagarde je izjavila kako bi “imala razumijevanja” da njemački izvoz premašuje uvoz za 4%, ali ne i 8%. To više nije tako: izvozni suficit ide već prema 9%, jer uvoz je uglavnom stabilan.
Obični birači u Njemačkoj zapravo uopće ne vide u čemu je tu problem: svjetskom tržištu se nude kvalitetni proizvodi, euro je “jeftin”, ali tu Njemačka – riječi su ministra financija Schäublea – ne može ništa: to je u rukama Europske središnje banke, a ne Berlina odnosno Bundesbanke u Frankfurtu. Ipak, stručnjaci poput bivšeg direktora ekonomskog instituta IFO Hans-Wernera Sinna nipošto ne misle da je tako. Po njemu, Njemačka previše jeftino prodaje svoju robu na štetu samih građana Njemačke. Njegova računica jest kako je euro 20% ispod svoje vrijednosti, a povrh toga je Njemačka još 17% potcijenjena u samoj zoni eura. Sinn i dalje smatra Europsku uniju izuzetnim doprinosom, ali to nipošto ne misli za zajedničku valutu – i ta avantura bi Europu još mogla skupo koštati.
Lagarde predlaže Njemačkoj da više ulaže u svoju infrastrukturu i tu smo kod jednog od čitavog niza tema koje se, nakon toliko godina vladavine Angele Merkel, više uopće i ne vide kao problem. Na primjer u Hrvatskoj se podiže golema graja oko zastoja na autocestama u špici sezone. U Njemačkoj ima preko 1900 zastoja na cestama – svakog dana u ukupnoj dužini od preko 1000 kilometara. U statistikama za prošlu godinu je utvrđeno da je bilo čak 20% više zastoja nego 2015. i u 694 tisuće evidentiranih zastoja (oni kraći od 2 kilometra se uopće ne računaju) potrošeno je 419 tisuća takozvanih “sati u zastoju”.
Nijemcima je 2011. u džepu ostalo 1,8% manje nego što su dobivali 2000. Dancima, Britancima i čak Francuzima je u tom razdoblju džep postao deblji za deset do šesnaest posto.
Autoceste su vječita gradilišta na kojima se jedva vide radnici – preskupo je plaćati rad u više smjena, poslove dobivaju ponude gdje je planiran minimum radne snage jer rokovi se ne smatraju prioritetom. Mostovi su derutni, ADAC je oduševljen tunelima u Hrvatskoj i jedva koji u Njemačkoj dobiva takve ocjene, nema dana bez zakašnjenja željeznice, javni gradski i međugradski prijevoz je ispit izdržljivosti putnika. Čak i u digitalnim autocestama i u internetu, tehnološka velesila Njemačka zaostaje: u prosjeku se tu “surfa” brzinom od 12,9 mbps – što je dovoljno tek za jadno 22. mjesto na svjetskoj ljestvici.
Ili školstvo: Njemačka pada sve dublje na ljestvici zemalja OECD-a jer daje samo 4,2% za obrazovanje, prosjek je 4,8%. Mjesta u vrtićima jednostavno nema za svakog desetog mališana u toj dobi, sveučilišta su i bez Bologne postala ekspresna uzgajališta polu-stručnjaka. Jer se štedi, štedi, štedi… Nije bolje niti u bolnicama, ilustrativno je i kako je više od 1000 javnih bazena ili zatvoreno ili će ubrzo biti, nema novaca za kulturu, za amaterski sport… Je li Nijemcima dobro sa Angelom Merkel?
Naravno da sav taj novac nekamo odlazi – i to je još veći problem: vratimo se podatku o broju nezaposlenih ovog svibnja gdje je sada već manje od 2,5 milijuna osoba koje traže posao. Ali kako onda čak 5,9 milijuna građana prima državnu socijalnu pomoć i njihov broj raste? Kako je postalo moguće da se u ovoj zemlji radi i da se ipak ne zarađuje dovoljno i za najpotrebnije – a samo takvi, u ovo doba štednje, uopće dobivaju pomoć? Realno, dakle ako se oduzme inflacija, Nijemcima je 2011. u džepu ostalo 1,8% manje nego što su dobivali 2000. – Dancima, Britancima i čak Francuzima je u tom razdoblju džep postao deblji za deset do šesnaest posto. Nešto izdašnije povišice posljednjih par godina su jedva tu što bitno promijenile. Jaz između bogatih i siromašnih u Njemačkoj postaje sve dublji i Merkeličini kršćanski demokrati tu ne vide potrebu za osobitim promjenama.
Ovime nije rečeno da bi socijalna pitanja mogla biti neugodna za Angelu Merkel i CDU na predstojećim izborima. To je prije podsjetnik obzirom na prilično naivnu percepciju uspješnosti i popularnosti ove njemačke kancelarke ne samo u Hrvatskoj, nego i u gotovo čitavom inozemstvu. A nije rečeno niti da političari ljevice uopće uspjevaju na pravi način biračima predstaviti ove probleme i onda sebe profilirati kao stranku ili kandidata koji će ih znati rješiti.
Razmjerno kratkotrajni hype kandidata njemačkih socijaldemokrata Martina Schulza tek donekle uopće ima veze sa socijalnim pitanjima. Zapravo, kada je i počeo sa konkretnim socijalnim problemima (više novca za školstvo, za socijalne službe…) njegova popularnost je počela padati. Ovog ožujka kada je njegova osobna popularnost bila veća nego Angele Merkel, a čak i SPD je pretekao CDU, bilo je više elemenata koji su mu dali krila.
Pored već spomenute dosade i zasićenosti postojećim dužnosnicima – Schulz je maltene “pao s neba”, točnije sa položaja predsjednika Europskog parlamenta gdje se upoće nije bavio domaćom, njemačkom politikom, tu je veoma važna baš ta njegova europska prošlost. Nakon Brexita slijedili su izbori i u Nizozemskoj, onda još važniji u Francuskoj i do tog trenutka se jedino Angela Merkel pred njemačkom javnošću uspjevala profilirati i kao političarka europskog formata – a Schulz ju je tu lako premašio u stručnosti. A to je Nijemcima izuzetno važno i jedva da u kojoj drugoj zemlji Unije ima tolike podrške za EU. Naravno da nije sve dobro u Bruxellesu (a još manje kod Draghija u ESB-u), ali u načelu nitko i ne pomišlja na Deuxit.
Silazna putanja popularnosti SPD-a poklapa se sa ishodima na izborima u tim važnim zemljama Europske unije, ma koliko se i na njima čini kako se Europa tek “nekako izvukla – za sada”. Što je Schulz postajao konkretniji sa planovima ukoliko postane kancelar, popularnost mu se topila: socijalna pravda, porezne olakšice za one srednjih prihoda, potpora onima sa niskim primanjima i čak povećanje poreza na prihod nešto korigirane skupine građana sa najboljim prihodima (trenutno su to već svi koji zarađuju više od 53.666€ godišnje – bruto! Ako se odbije mirovinsko i zdravstveno, “bogataš” u ovoj zemlji je i samac koji mjesečno na račun prima i manje od 2.500 eura mjesečno.) No tu Schulz ima i golem problem: svoju stranku SPD koja jest koalicijski partner u ovoj vladi koja ne čini ništa, tako da lako ispada da ga se jednostavno ne uzima ozbiljno.
Ili ponekad još gore od toga: Njemačka ostvaruje rekordne prihode od poreza (ove godine se očekuje prihod od 732 milijarde eura, punih 8 milijardi više nego što se isprva računalo). Merkeličin ministar financija Schäuble uporno želi i dalje držati blagajnu zatvorenom (kao što izdašno savjetuje i Grčkoj) i čak na prilično jasne najave nekih dužnosnika CDU-a o smanjivanju poreza, odgovara kako “valja pričekati” i prije svega otplaćivati državni dug Njemačke (2016.: 68,3% BDP, Francuska: 96%, Italija: 132,6%). Schulz pak zagovara da se “otvore vrata investicijama”.
I tu tradicionalno štedljivi Nijemci imaju razumjevanja čak i za ovakav oprez konzervativnog ministra financija i okreću očima na tu “rasipnost” socijaldemokrata koji čak žele “povećati porez”. Doduše bogatunima, ali tko ne želi biti jedan od njih? A igra se i prljavo: nakon divljanja ljevičarskih anarhista u Hamburgu povodom summita G-20, potegla se i stara usporedba kada je CDU u pedesetima na plakatima pisao “Svi putevi socijalista vode u Moskvu”. Sada se čulo kako “svi putevi SPD-a vode u Hamburg” i nasilničko bezvlađe koje je tamo vladalo.
“Vruće” razdoblje predizborne bitke tek polako počinje, ali zapravo ne čudi da je Angela Merkel i njeni kršćanski demokrati u jasnoj prednosti (nešto manje od 40% za CDU, oko 23% za SPD, ovisno o agenciji koja je provela ispitivanje.)
Ono što je najneizvjesnije na ovim izborima jesu moguće koalicije i tu bi moglo biti promjena: sa radikalno desnim AfD-om, čak i da se dogodi iznenađenje i ipak osvoji značajniji broj zastupničkih mjesta, sve druge stranke Bundestaga već unaprijed odbijaju bilo kakvu suradnju. Duže vremena se može vidjeti i da stranka zelenih sve više gubi podršku i utjecaj. Razlog tome bi mogao biti što su ekologija i okoliš postali čvrst osnov i konzervativnih političara: čak i neovisno o klimatskim promjenama, industrija ove zemlje je shvatila kako se sasvim lijepo može zarađivati ako se građane uspije uvjeriti da kupuju nove strojeve, uređaje i aparate koji će biti “štedljiviji” i “čuvati okoliš”. Pa makar stari strojevi onda odlazili na planinu otpada. “Crna” politika sa “zelenim” nijansama više nije nikakva novina, makar nije izvjesno da bi takva koalicija bila potrebna CDU/CSU-u jer se realno očekuje da će zeleni ionako osvojiti manje mandata.
Umjesto toga, nije isključen niti povratak “starog” koalicijskog partnera kršćanskih demokrata, liberala (npr. Kohl – Genscher/Kinkel). Što zbog previranja na čelu stranke, a što kao posljedica financijske krize gdje je još jedva tko mogao vjerovati kako se tržište “samo od sebe” može regulirati i kako je slobodno poduzetništvo jedina mjera uspjeha, pad liberalne stranke je došao do točke kada 2013. više nisu prešli niti izborni prag da uopće uđu u Bundestag. Njihov utjecaj na prijašnju njemačku politiku se, osim u gospodarstvu mogao osjetiti i u liberalnim pozicijama slobode građana: ovlasti za čuvanje komunikacijskih podataka građana, mogući državni “trojanci” kojima službe nadgledaju što se čini na računalu i mobitelu… Dugo vremena sve to u Njemačkoj nije bilo moguće čak niti uz argument borbe protiv terora.
Nakon nedavno preminulog Guida Westerwellea, na čelu liberala su se smjenjivale osobe kojima se danas teško sjetiti i imena. Sve do današnjeg predsjednika liberala Christiana Lindnera. Inače i sam iz pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija (Nordrhein-Westfalen), na ovogodišnjim izborima u ovoj najmnogoljudnijoj pokrajini su liberali trijumfalno osvojili 12,6% glasova i sada su sa CDU-om formirali i pokrajinsku vladu. Ono što je izuzetno na ovim pokrajinskim izborima jest i da su liberali, inače tradicionalno “muška” stranka, osvojili nezapamćen broj glasova ljepšeg spola.
Tu i ozbiljni politički analitičari ne dvoje kako je to manje zasluga stavova Liberala o državnoj regulativi poduzetništva i tržišta, Public-private enterprises ili (spornoj) privatizaciji komunalnih službi. Najviše zasluga toj popularnosti pripisuju jednostavno liku naočitog poduzetnika i pričuvnog časnika Njemačkog ratnog zrakoplovstva, Christiana Lindnera i njegovim dobrim fotografima. Jer tko ima tu drskost tvrditi kako Prvi zakon marketinga sex sells vrijedi samo za mlade dame bujnih oblina? (Vidi još: Emmanuel Macron)
O potpuno drugoj opciji planove kuju u stranci ljevice: već i neposredno prije ljetne stanke i u posljednjim zasjedanjima ovog sastava Bundestaga svoju je snagu demonstrirala i crveno-crveno-zelena strana. SPD, stranka lijevice i zeleni su i protivno koalicijskom sporazumu kršćanskih demokrata i socijaldemokrata ipak na glasovanje stavili i zakon o “braku za sve”, dakle i za parove istog spola. Zakon je usvojen uvjerljivom većinom, čak i uz brojne glasove konzervativnih zastupnika što je osobito stranku ljevice uvjerilo kako je i ta politička opcija zapravo već realnost. Točnije – bila je, jer su prije svega zeleni sada velika nepoznanica.
Die Linke doista uživaju razmjerno stabilnu podršku, osobito na istoku Njemačke. Ukupno to ispada oko 9% i političari te stranke se redovito javljaju za riječ u socijalnim pitanjima, makar se u njihovim predodžbama današnjeg društva lako mogu prepoznati i neki elementi “pravih” komunista nekadašnje Istočne Njemačke.
Dok je već i to prepreka biračima sa Zapada zaokružiti ovu stranku na izbornom listiću, još je veći problem njeno tumačenje vanjske politike: svaki rat je loš, niti jedan njemački vojnik ne smije u međunarodne misije, a tu je i njihova čudna naklonost Rusiji i želja da Njemačka napusti NATO. A bez obzira tko trenutno bio američki predsjednik, (zapadni) Nijemci se previše dobro sjećaju tko je čak i ugljen prevozio avionima u Zapadni Berlin kad ga je Istok odlučio blokirati i tko je svojim prisustvom zadržao “ruske tenkove” sa one strane rijeke Odre.
Makar trend uoči izbora za njemački parlament 24. rujna doista vodi u smjeru “tko drugi?”, još se ne može reći da li će se Nijemci možda ipak odreći svog života u matrijarhatu – kao što je još uoči prošlih izbora građane ove zemlje pitao američki publicist George Packer. Tu je još mnogo građana koji ne znaju koga će birati (procjena je da će na izbore izaći najviše sedamdesetak posto birača), a čak i nagli uspon Martina Schulza ovog proljeća je nastao – ni iz čega: druge stranke nisu zabilježile toliki pad koliki je bio uspon SPD-a.
A stalno dolaze i “sitnice” koje bi doista mogle biti neugodne za postojeću vladu: znanstveno istraživanje po kojem su njemački mediji doista lagali o pravom raspoloženju u zemlji kada su dolazile izbjeglice i upravo slijepom poslušnošću objavljivali parole “kulture dobrodošlice” Berlina.
Tu je i odluka Europskog suda o tome da izbjeglice zapravo nikad nisu niti trebale doći do Njemačke, nego da je zahtjev za azil bila stvar Hrvatske – i odluka istog suda u jednom drugom slučaju donesena istog dana da je Nijemcima već odavno prošao rok da sada tu bilo što mijenjaju.
Tu su naravno i vlasnici 14 milijuna vozila na dizel koji ne znaju, da li će možda u neko dogledno doba smjeti uopće voziti…
Treba reći i da se zapravo niti jedna stranka ne uspjeva nametnuti svojim temama. Da li će netko u posljednji tren uspjeti artikulirati te probleme – ili će pobijediti “suverena šutnja” Angele Merkel? Vidjet ćemo u noći te nedjelje 24. rujna.
Izvori podataka:
Istraživanje Zaklade Bertelsmann
BDP rast: https://www.destatis.de/DE/PresseService/Presse/Pressemitteilungen/2017/01/PD17_010_811.html
Broj stranaca
https://www.destatis.de/DE/PresseService/Presse/Pressemitteilungen/2017/01/PD17_010_811.html
Sinn interview
http://www.dw.com/hr/sinn-eu-je-blagoslov-ali-hitno-treba-promjene/a-37547922
Zastoji ADAC
https://www.adac.de/_mmm/pdf/statistik_staubilanz_0117_231552.pdf
Internet
OECD obrazovanje 2016
https://www.tagesschau.de/inland/oecd-bildungsbericht-101.html
Socijalna pomoć
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
