institucionalizam (3)
Tko je prošao bolje? Tržišta rada u pandemijskoj krizi i Velikoj recesiji u razvijenim koordiniranim i liberalnim ekonomijama
Josip Lučev / 9. lipnja 2021. / Rasprave / čita se 18 minuta
Josip Lučev / 9. lipnja 2021. / Rasprave / čita se 18 minuta
Koordinirane (CME) i liberalne (LME) razvijene ekonomije u Velikoj recesiji i pandemijskoj krizi prolaze dovoljno različito da se podjela potvrđuje. Josip Lučev analizirao je u kojoj je Nordijskoj zemlji bio najveći pad ekonomije i rast nezaposlenosti, kako su se s krizama suočavali Australija i Novi Zeland, a ne samo vodeća gospodarstva, SAD i Njemačka
Prva dva teksta u ovoj seriji uvod su u komparativno institucionalno proučavanje razvijenih gospodarstava (ponekad nazvano komparativni kapitalizam). Prvi je razradio koncept institucije i njegove posljedice a drugi opisao Tipove kapitalizma (Varieties of Capitalism/VofC) kao dominantni pristup usporedbi tržišnih gospodarstava. Ocrtao je i probleme koje Tipovima kapitalizma izaziva institucionalna promjena. Ovaj će tekst opisati neke ključne institucionalne promjene koje su utjecale na gospodarstva opisana u Tipovima kapitalizma prije dva desetljeća. Na kraju će tekst ključna gospodarstva u ključnim kriznim trenutcima 2009. i 2020. godine promotriti i empirijski s ciljem procjene potvrđenosti teorije Tipova kapitalizma za tržište rada.
Ovaj odjeljak ukratko predstavlja dva široka skupa najvažnijih promjena koje slabe deskriptivnu moć ideal-tipova: CME (koordinirane tržišne ekonomije) i LME (liberalne tržišne ekonomije). Jedan od čestih prigovora osnovnoj ideji Tipova kapitalizma je kako su sve razvijene zemlje zapravo podvrgnute liberalizirajućim tendencijama pa je jedino razumno očekivati konvergenciju prema slobodnotržišnim rješenjima. Jedna od najvažnijih recentnih knjiga u tom smjeru je Trajectories of neoliberal transformation: European industrial relations since the 1970s (Baccaro i Howell, 2017). Stoga je u fokusu ovog odjeljka Njemačka kao ključni primjer CME pola (čiji raspad prema LME polu bi mogao potvrditi tezu o konvergenciji).
Prvi se temeljni proces tiče promjena na financijskim tržištima. Financijalizacija je proces koji povećava ulogu financijskih tržišta u gospodarstvu. Taj se proces se odvija globalno, ali ne i uniformno. Svoje značenje može dobiti tek u kontekstu institucionalne polazne točke, budući da se radi o tendenciji. Sličan je slučaj i s globalizacijom ili liberalizacijom – radi se o nazivima nedovršenih procesa a ne specifičnih konačnih ishoda. No, iako su modaliteti financijalizacije načelno blaži u CME zemljama, oni svejedno mogu oslabiti razlike između dva pola s obzirom na to da potkopavaju osnovnu logiku CME sustava.
Niz procesa je oslabio stari Deutschland AG model korporativnog upravljanja kojeg su pretpostavljali i Hall i Sockice (2001). Menadžerski prihodi su se nesrazmjerno povećali, bankarske prakse financijalizirale a vlasnička struktura je sve više raspršena i međunarodna. Ipak, ključni elementi su preživjeli – na udaru nije ni načelo kodeterminacije (uloga radnika u odlučivanju), velike banke su i dalje značajne, a mnoge kompanije i dalje štiti prisutnost velikih vlasnika sa značajnim udjelima (Röper, 2018).
Vrijedi se prisjetiti i Japana kao sekundarnog uzora CME modela. Glomazne i uspješne vertikalne i horizontalne keiretsu formacije u Japanu plijenile su pažnju u desetljećima u kojima su visoke japanske stope rasta prijetile kontinuiranoj hegemoniji SAD. Osamdesetih se pojačano raspravlja o ulogama moćnih i intervencionističkih MOF i MITI (ministarstva financija i međunarodne trgovine i industrije) u ranom poslijeratnom razvoju Japana, o japanskim sustavima kontrole kvalitete i koordinacije radnika (krugovi kvalitete, kaizen, poka yoke, jidoka…) i o specifičnoj ulozi keiretsu formacija. Na tim se raspravama o političkoj ekonomiji Japana temelji i VofC teorija o Japanu. No, posljednja su tri desetljeća donijela i japansku relativnu stagnaciju, a nisu pomogle ni vrlo aktivne monetarna i fiskalna politika. Japanske organizacijske inovacije postale su manje atraktivne kao uzor i tema istraživanja, a počelo se propitivati i jesu li keiretsu sustavi ikad bili kakvima ih je teorija opisivala (McGuire i Dow, 2009). Osim toga, njihova se uloga mijenjala i kroz kontinuirani pritisak učinkovitosti (The Economist, 2015, Lewis i Inagaki, 2021). Rezultat su usprkos svemu tome i dalje veliki kapaciteti za strateško koordiniranje velikih vlasnika. Tako oko 11% korporacija ima jedinstvenog vlasnika udjela od barem 30% – u usporedbi s 0,2% u UK i 0,9% u SAD (ibid). Kao i drugdje, tendencija reformi je u smjeru tržišta, ali specifičnost nije zbog toga ni približno izgubljena. Stoga je odnos financijskog tržišta i korporativnog upravljanja kakav je u središtu CME-kapitalizma možda oslabljen, ali i tu je živ. U prošlom tekstu smo to uostalom mogli uočiti i u strukturnim odnosima bankarskog i burzovnog kapitala u Njemačkoj.
Drugi set procesa se tiče tržišta rada i industrijskih odnosa. U posljednjim se desetljećima fleksibilizacija (odnosno liberalizacija) tržišta rada nametnula kao smjer reformi tržišta rada, a pogotovo kada se veže za kompromisni pojam fleksigurnosti. Početci fleksigurnosti mogu se tražiti u reformama u Nizozemskoj krajem 1990-ih godina i u Danskom modelu, sve vidljivijem u to vrijeme. No, zapravo se radi o različitim formulacijama fleksigurnosti. Za Dansku, radi se o izdašnim politikama aktivacije (više ulaganja u obrazovanje nezaposlenih kako bi bili više zapošljivi) i izdašnim potporama za nezaposlene, ali u kombinaciji s liberalnijim pristupom otpuštanju radnika. Za Nizozemsku se radilo prvenstveno o normalizaciji atipičnog zaposlenja (Bekker i Mailand, 2019; Emmenegger, 2014).
Ideja fleksigurnosti dominira i razmišljanjem o tržištima rada na europskoj razini, a napose kroz EES (European Employment Strategy – Europska strategija zapošljavanja). Radi se o općeprihvaćenom kompromisu za reforme tržišta rada barem od sredine 2000-ih (Bekker i Mailand, 2019). No, koncept je podvrgnut i kritikama da je nedovoljno definiran. Svi oblici suvremenih socijalnih država, a pogotovo u EU, podrazumjevaju i određenu kombinaciju fleksibilnosti i sigurnosti. Kao što sam opisao u prošlom tekstu, stupanj fleksibilnosti istovremeno ima i funkciju u determiniranju institucionalnih polova (CME-LME), pa promjena tih formulacija svakako ima i značenje za Tipove kapitalizma. Tako se svaki iskorak prema većoj fleksibilnosti može shvatiti kao iskorak prema većoj fleksigurnosti.
U takav je obrazac svakako spadao i Hartz koncept –ključni moment promjene na tržištu rada u Njemačkoj. Hartz koncept je paket mjera vlade Gerharda Schrödera koji je predložen 2002. a proveden u periodu 2003-05. Cilj je bio učiniti njemački rad međunarodno konkurentnijim, a njemačku nezaposlenost (još mamurnu od ujedinjenja dvije Njemačke) nižom. Mjere su se nastavljale na sličan Job-AQTIV zakon iz 2001., a obuhvaćale su više podrške za stručno obrazovanje, samozapošljavanje (Ich-AG), rad sa skraćenim radnim vremenom (Mini job, Midi job) i (najkontroverznije) smanjivanje i ograničavanje naknada za nezaposlene (Hartz IV). Efekt je tako bio dvojak: s jedne strane viši stupanj fleksibilnosti rada ali s druge strane proširenje prostora za prekarni rad. Cilj je postignut utoliko što je njemačko tržište rada postalo živahnije, u određenim sektorima jeftinije i samim time kompatibilno s tada novim okolnostima zajedničke valute.
Te su reforme utjecale na dualizaciju tržišta rada. Stari modaliteti zaposlenja donekle su zadržani u industriji (dakle tamo gdje su snažniji sindikati mogli spriječiti reforme) i tamo su i dalje tipični ugovori na neodređeno sa snažnim zaštitama radnika. No, kroz opisane reforme se otvorio i prostor fleksibilnijeg rada, često u tercijarnom sektoru. Kombinacija nižih zaštita ugovora na određeno, poticanja raznih formata prekarnog rada i penalizacija nezaposlenosti stvorila je potpuno novu sliku tržišta rada. Efektivno su cijenu za njemačku konkurentnost platili oni koji su to morali – dakle oni koji su početkom 2000-ih bili nezaštićeni (vidjeti Thelen, 2014; Lučev, 2021). Iako je snaga teorije Tipova kapitalizma zadržana, dodatno su podcrtana njena ograničenja. Ionako je oduvjek mnogo uvjerljivije opisivala stanje stvari u industriji a ne u cijelim gospodarstvima – a ovako je postalo sve očitije da je institucionalna logika funkcioniranja industrije često vrlo udaljena od gospodarstva u cjelini.
Učinci procesa i reformi se najbolje mogu vidjeti kada ih se testira. Teorija Tipova kapitalizma je formulirala dva ideal-tipa kroz ideju učinkovitosti koja je ovisila o komplementarnosti institucija. Prethodni je odjeljak opisao neke procese koji su ideal-tipsku logiku suočili s empirijskim pritiskom. Ovaj će odjeljak sagledati razlike u reakcijama na ekonomske šokove, odnosno krize. Dva tipa (CME/LME) trebali bi na dati značajno različite rezultate, iako bi obje očekivane krizne reakcije zapravo bile učinkovite. Samo će prioriteti biti drukčiji. Sheme 1 i 2 prikazuju teorijski derivirane situacije šoka iz perspektive poduzeća i očekivane agregatne rezultate.
Prošli se članak bavio tržištem rada u Tipovima kapitalizma. U skladu s time, ostatak i ovog teksta analizira reakcije tržišta rada na krize 2009. i 2020. godine.
U SAD-u su skromne kontrakcije 1982. i 1991. popraćene skokovima u nezaposlenosti, a taj je skok bio izrazito velik i brz u vrijeme Velike recesije. Nezaposlenost je 2007. bila na 4,6%, a realni BDP rast na 1,9%. Sljedeće 2008. godine rast je već blago negativan, a nezaposlenost se povećava na 5,8%, dok 2009. godine padu od -2,5% odgovara skok u nezaposlenosti na 9,3%. Sada su već poznati službeni podatci za 2020. i kontrakcija je mnogo bolja od prvotno očekivane, te je zapravo iznosila -3,5% (i dalje znatno veća od one iz 2009.) a nezaposlenost se u toj godini snažno povećala sa 3,7% na 8,1%. Ukratko, SAD reagira izrazito u skladu s teorijom VofC.
UK prolazi kroz sličan, ali nešto manje oštar obrazac. Kontrakcije prate sporija ali značajna povećanja u nezaposlenosti (nakon 1980. i 1991.), a u vrijeme Velike recesije 2008. godine počinje blagi pad koji se ubrzava 2009. godine (-4,2%), a nezaposlenost također reagira prvo blago (porast s 5,4% na 5,7% 2008. godine) a zatim brže (na 7,6%). Već su poznati i podatci za 2020. – donijela je izraziti pad BDP-a (čak -9,9%) uz još ne znatnu reakciju nezaposlenosti.
Kanada je prošla kroz dvije povijesne epizode divergencije krivulja rasta i nezaposlenosti (1982. i 1991.). No, 2009. je u Kanadi ta tendencija još blaža nego u UK – rast je s 1% 2008. godine pao na -2,9% 2009. godine, a nezaposlenost je porasla sa 6,2% na 8,4%. Ta je tendencija snažnija 2020. (podatak je već konačan) – oštra kontrakcija od -5,4% popraćena je s porastom nezaposlenosti s 5,7% na 9,6%.
Irska je prošla vrlo pozitivnu epizodu u periodu 1993-2000. u kojem su vrlo visoke stope rasta postigle značajan i dugotrajan pad u nezaposlenosti, ali 2009. je u Irskoj skok nezaposlenosti zato mogao biti izuzetno dramatičan. Pad BDP-a imaju i 2008. (-4,6%) i 2009. godina (-5%). Nezaposlenost raste s 5% 2007. na 6,8% 2008. i 12,6% sljedeće 2009. godine, a maksimum usprkos stabilizaciji rasta postiže 2012. godine (15,5%). Iako konačnih podataka za 2020. za Irsku još nema, postojeći izračuni sugeriraju relativno blagi utjecaj koronakrize bez kontrakcije BDP-a.
Australija je sukladno teoriji imala dvije velike divergencije BDP-a i nezaposlenosti (1982-83. i 1991-92.), ali 2009. ipak predstavlja specifičan slučaj. Australija predstavlja rijedak slučaj razvijenog gospodarstva koje 2009. nije imalo kontrakciju BDP-a. Rast je tek usporio sa 2,7% na 1,9% a nezaposlenost je te godine porasla sa 4,3% na 5,6%. Podaci za 2020. (već konačni) pokazuju kontrakciju BDP od -2.4% (u odnosu na rast od 1.9% 2019. godine) i porast nezaposlenosti sa 5,2% na 6,5%.
Novi Zeland je od 1980. na godišnjoj razini prošao kroz četiri kontrakcijske epizode (1983., 1990/91., 2008/09. i 2020/?). U prve tri je kontrakciju pratio i snažan porast u nezaposlenosti (2009. je kontrakciju od -1,2% pratio skok sa 4 na 5,9%), a 2020. (podatci su konačni) kontrakcija od -3% još nije popraćena znatnim skokom u nezaposlenosti.
LME gospodarstva koja su prošla kroz kontrakciju BDP-a 2009. (dakle bez Australije) u prosjeku su 2007. godine imala rast BDP-a od 3%, 2008.godine pad od -0,8%, 2009. -3,2% BDP-a, a 2010. blagi oporavak od 2,2% i porast nezaposlenosti s prosječne stope 4,9% 2007. godine na prosječnu stopu 5,7% 2008.godine i prosječnu stopu 8,8% 2009. godine da bi 2010. ostvarila 9,3%. Pandemijska kontrakcija 2020. imala je daleko blaži učinak na nezaposlenost. Ona LME gospodarstva koja su prošla kroz kontrakciju 2020. (dakle bez Irske) imala su prosječnu stopu realnog rasta 2% 2019. i prosječnu kontrakciju -4,5% 2020. Prosječna stopa nezaposlenosti je porasla s 4,5% 2019. na 6,7% 2020.
U Njemačkoj je nakon usporavanja rasta 2008. godine uslijedila razorna kontrakcija 2009. (-5,7%), ali i brz oporavak 2010. (na 4,2%). Nezaposlenost pada još od 2005. godine, a 2009. je tek neznatno porasla (7,7% u usporedbi sa 7,4% 2008.). i nastavila padati već 2010. Konačni podatci za 2020. godinu su već dostupni i pokazuju pad BDP-a sa 0,6% godine 2019. na -4,9% sljedeće 2020. godine. Dakle nešto blaža kontrakcija od one 2009. godine. Nezaposlenost je zasad sitno porasla s 3,2% na 4,2%.
S iznimkom vrlo blagog pada BDP-a 1981., Austrija je u periodu 1980.-2008. prošla bez kontrakcija na godišnjoj razini. No, i Austrija je prošla kroz zamjetnu kontrakciju BDP-a 2009. godine (-3,8%) uz tek sitnu i kratkoročnu reakciju nezaposlenosti koja je sa 4,1% 2008. godine porasla na 5,3% 2009. godine (što je i dalje bilo niže od razine iz 2006. godine). Podatci za 2020. još nisu konačni, već se radi o procjenama. Ako su te procjene točne, kontrakcija je 2020. bila za Austriju vrlo velikih -6,6% uz (zasad ponovno zanemariv) porast nezaposlenosti sa 4,5% godine 2019. na 5,3% sljedeće 2020. godine (što je i dalje niža razina nego 2017. godine).
Iako je u Belgiji nezaposlenost poprilično jasno reagirala na kontrakcije 1981. i 1993., pad od -2 % godine 2009. pratio je vrlo mali porast nezaposlenosti sa 7% na 7,9%. Za 2020. godinu je podatak konačan samo za rast BDP-a, a za nezaposlenost je i dalje samo procjena. No, ako su podaci točni, upućuju ponovno na izostanak reakcije nezaposlenosti na popriličnu kontrakciju gospodarstva (-6,4%).
U Nizozemskoj su također vidljive snažne reakcije nezaposlenosti na kontrakcije 1981/82. i usporavanja rasta početkom 1990-ih i početkom 2000-ih. Kontrakciju BDP-a od -3,7% prati 2009. rast nezaposlenosti s vro niske razine 3,7% godine 2008. na 4,4% sljedeće 2009. godine, ali će nezaposlenost nastaviti rasti sve do 2014. godine (7,4%), svakako pod utjecajem i pada BDP-a 2012/13. Za 2020. su dostupne samo procjene ali one upućuju na vrlo malenu reakciju nezaposlenosti na kontrakciju od -3,8%.
Najbliže reakcijama LME zemalja 2009. godine bile su neke od Nordijskih zemalja. To je zanimljivo u kontekstu nalaza prošlog teksta, dakle visoke prisutnosti sindikata ali i često više fleksibilnosti regulacije tržišta rada. U Danskoj (pioniru fleksigurnosti) tako BDP 2008. godine bilježi pad od –0,5%, a 2009. od čak -4,9%, a nezaposlenost od 3,7% u 2008. godini skače na 6,4% u 2009., što je najveći porast u CME skupini. Podaci za 2020. su i ovdje tek procjene, ali ako se pokažu točnima, ta je godina u kontrastu s prošlom krizom donijela tek sitan porast nezaposlenosti.
Čitavim periodom dominira zamjetna kontrakcija 1991. i rapidan skok nezaposlenosti 1991-1993., a nakon 1994. finsko tržište rada je u znaku sporog oporavka. U Finskoj je 2008. godine rast usporio na 0,8%, a 2009. godine bilježi pad od -8,1%, što je najveća kontrakcija u svih 16 ovdje prikazanih zemalja. Nezaposlenost je sa 6,4% 2008. godine skočila na 8,3% 2009. (što je i dalje bila jedna od najnižih razina u dva prethoda desetljeća). Podaci za 2020. su još procjene. Prema njima je kontrakcija BDP-a iznosila -2,9% a nezaposlenost je blago porasla sa 6,7% na 7,8%.
U Norveškoj je rast 2008. usporio (0,5%) a 2009. godine je BDP prošao kroz relativno blagu kontrakciju od -1,7%. Nezaposlenost je te godine blago porasla na i dalje vrlo niskih 3,3% (sa 2,7% 2008.). Podaci za 2019. i 2020. su i dalje procjene, no ako su točne, blaga realna kontrakcija od -0,8% je popraćena s porastom nezaposlenosti sa 3,7% na 4,6%.
Kao i u Finskoj, kontrakcija početkom 1990-ih popraćena je ogromnim porastom inače niske nezaposlenosti. Iduća je kontrakcija na godišnjoj razini započela 2008. godine sa -0,5%, a u znatno je većem padu 2009. godine sa -4,3% (iako će to 2010. nadoknaditi s izvrsnih 6% ). Nezaposlenost će sa 6,2% godine 2008. porasti na 8,3% sljedeće 2009. godine, što je unutar CME skupine najveći skok te godine nakon Danske. Podatak za BDP 2020. je procjena (-2,8%), ali podatak za stopu nezaposlenosti je konačan, a radi se o porastu sa 6,8% 2019. na 8,3%.
U Švicarskoj je također kontrakcija početkom 1990-ih uvela novu normalu nešto više stope nezaposlenosti. Kontrakcija BDP-a od -2,2% 2009. godine je pak bila popraćena kratkotrajnim porastom nezaposlenosti s nevjerojatno niske razine od 2,6% 2008. na i dalje vrlo niskih 3,7% 2009. godine. Podatci za 2020. još nisu konačni, ali MMF procjenjuje da se radilo o kontrakciji od -3% i porastu nezaposlenosti sa 2,3% godine 2019. na 3,1% u 2020. godini.
U Japanu je također opća tendencija bila blagi porast inače vrlo niske nezaposlenosti od početka osamdesetih i poovo od početka devedesetih, ali uz trend smanjenja od početka 2000-ih. U tom kontekstu je poprilična kontrakcija (-1,1% u 2008. godini i -5,4% u godini 2009.) popraćena tek kratkotrajnim porastom nezaposlenosti s inače vrlo niske razine 3,8% godine 2007. na 4% sljedeće 2008. i 5,1% godine 2009., nakon čega je nastavljena tendencija pada. Podatci za 2020. godinu su konačni i pokazuju još jednu značajnu kontrakciju (-4,8%) popraćenu sa zasad vrlo blagim porastom nezaposlenosti sa 2,4% 2019 na 2,8% 2020. godine.
Sveukupno, navodi VofC teorije se mogu poprilično potvrditi. Uspoređujući zemlje koje su prošle kroz kontrakciju 2009. godine, početni uvjeti 2007. godine su slični u LME i CME skupini. Radi se o prosječnom rastu od 3,3% u CME i 3% u LME uz prosječnu nezaposlenost od 5,3% u LME i 5,1% u CME zemljama. LME zemlje će nešto ranije ući u recesiju (prosječno -1% 2008. u odnosu na 0,6% za CME), ali će CME zemlje imati nešto goru 2009. godinu (-4,2% u odnosu na -3,7% u LME). S obzirom na mali broj slučajeva, ti su prosjeci zapravo neznatno udaljeni. No, porast nezaposlenosti se ipak pokazuje kao stabilna razlika. Prosječna nezaposlenost u CME zemljama 2007. iznosi 5,1%, sljedeće 2008. godine je čak i na nižoj razini od 4,8% a 2009. postiže 6,4%. To znači da je prosjek porasao za 1,3 postotna boda od 2007. do 2009., dok je u LME zemljama taj isti porast iznosio čak 4,2 postotna boda. Pojedinačni slučajevi dakako pokazuju preklapanja, pa tako nezaposlenost u Finskoj, Švedskoj i Danskoj raste jednako brzo ili brže od one u UK. Zanimljivo je da se radi upravo o Nordijskim zemljama.
S druge strane možda je i premalo vremena prošlo od recentnog, pandemijskog šoka. Podaci nisu još konačni, ne znamo još ni kakva će biti tendencija oporavka a učinci na nezaposlenost se razvijaju sporo i mogu trajati još godinama. No, s obzirom na dostupne podatke, CME gospodarstva su 2019. ostvarila prosječan rast od 1,3% (u usporedbi s 2% kod relevantnih LME gospodarstava), 2020. godine su prošla kroz prosječnu kontrakciju od -3,9% (u usporedbi s -4,5% kod relevantnih LME gospodarstava). Nezaposlenost je bila 2019. godine na vrlo sličnoj prosječnoj razini od 4,3% (u usporedbi s 4,5% u LME), a porasla je znatno manje na 5,1% 2020. (u usporedbi s 6,7% u LME). Dakle, prosjeci stopa nezaposlenosti su porasli za 1,2% u CME zemljama i 2,2% u LME. Dakako, kao što je i prošli tekst upozoravao, prosjeci su vrlo neprecizan alat. Radi se samo o prvom približku s obzirom na mali broj slučajeva. S obzirom na specifičnost pandemijske recesije i široko prihvaćenih mjera za očuvanje radnih mjesta nije čudno da je reakcija u stopi nezaposlenosti bila često blaža od reakcije 2009. godine. No, iako se zasad čini da su dvije skupine zemalja sada bliže, određene se razlike ipak mogu uočiti čak i u ovoj netipičnoj kriznoj situaciji.
Ovaj tekst je opisao ključne institucionalne promjene koje su donekle narušile izvornu logiku Tipova kapitalizma. Zatim je prikazao jedan dio ove i dalje dominantne komparativne šablone kapitalizama u primjeni. Pokazao je da ostaje poprilično upotrebljiva za opis razlika u reakcijama tržišta rada na krizne situacije. Idući tekst će prikazati primjenu Tipova kapitalizma na druge slučajeve. Kritičari su tvrdili da takva tipologija loše opisuje stvarne slučajeve čak i među izvornih 16 gospodarstava, a uglavnom je beskorisna izvan njih. Ipak, mnogi su analitičari primijenili ovu istraživačku agendu na brojna nova geografska područja (tzv. 2. generacija istraživanja). Tako su tretman dobili Latinska Amerika, postsocijalistička Europa, Mediteranske zemlje, Kina i Jugoistočna Azija… Idući će tekst evaluirati uspješnost tih manevara.
Baccaro, L. i Howell, C. (2017). Trajectories of neoliberal transformation: European industrial relations since the 1970s. Cambridge University Press.
Bekker, S. i Mailand, M. (2019). The European flexicurity concept and the Dutch and Danish flexicurity models: How have they managed the Great Recession?. Social Policy & Administration, 53(1), 142-155.
Emmenegger, P. (2014). The power to dismiss: Trade unions and the regulation of job security in Western Europe. Oxford University Press.
Lewis, L. i Inagaki, K. (2021, 20. siječanj). Japan Inc faces potential forced sell-off of cross-shareholdings. Financial Times. https://www.ft.com/content/e027bb9e-a57d-4e80-b444-70e13f68cdaa
Hall, P. i Soskice, D. (2001). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. U P., Hall i D., Soskice (Ur.), Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage (1-68). Oxford University Press.
IMF (2021). World Economic Outlook Database, April 2021. https://www.imf.org/en/Publications/WEO/weo-database/2021/April
Lučev, J. (2021). Systemic Cycle and Institutional Change: Labor Markets in USA, Germany and China. Palgrave Macmillan.
McGuire, J. i Dow, S. (2009). Japanese keiretsu: Past, present, future. Asia Pacific journal of management, 26(2), 333-351.
Röper, N. (2018). German finance capitalism: The paradigm shift underlying financial diversification. New political economy, 23(3), 366-390.
The Economist (2015, 4. lipanj). Winds of change. https://www.economist.com/business/2015/06/04/winds-of-change
Thelen, K. (2014). Varieties of Liberalization and the New Politics of Social Solidarity. Cambridge University Press.
3,50
(2)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
