Trumpov izazov za status quo. Doba snažnih turbulencija

Donald Trump se vraća u Bijelu kuću dolazi u trenutku kada svijet već balansira na rubu brojnih neizvjesnosti, piše Domagoj Juričić. Godina pred nama donosi dinamično i nepredvidivo globalno okruženje u kojem će geoekonomija igrati ključnu ulogu a Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, mora prepoznati trendove i prilagoditi se.

• Naslovna fotografija: Inauguracija predsjednika Donalda Trumpa, 20.1.2025. (The National Guard / CC BY 2.0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Trump je prisegnuo kao 47. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država! Zbog hladnoće koja je zaledila Washington, ceremonija je premještena u Rotondu Kongresa, po uzoru na predsjednika Ronalda Reagana, koji je isto učinio prije gotovo pola stoljeća. Ta hladnoća na neki način reflektira Trumpove politike – neočekivana, intenzivna i izazovna za status quo. Iako se njegov poziv na deregulaciju može činiti reaganovskim, razlika je drastična: Reaganove politike bile su predvidive i usklađene s tadašnjim globalnim trendovima, a Trumpove uvode element nepredvidivosti u američku i globalnu političku arenu. Njegov povratak u Bijelu kuću dolazi u trenutku kada svijet već balansira na rubu brojnih neizvjesnosti – od intenziviranja rivalstva velikih sila, preko energetske nesigurnosti, do fragmentacije globalnih lanaca opskrbe. Ako i polovicu onoga što je obećavao tijekom kampanje, poput velikih promjena u trgovinskim sporazumima i odnosa prema saveznicima, krene provoditi, pred nama je doba snažnih turbulencija.

Iz Trumpovog “osvetničkog” inauguracijskog govora, u kojem ističe potrebu za obnovom američke moći i redefiniranjem odnosa sa svijetom, postaje jasno kako će njegova vizija oblikovati ne samo unutarnju politiku SAD-a, nego i globalni poredak. Trump je dan inauguracije proglasio “danom oslobođenja” i najavio početak “revolucije zdravog razuma”, obećavajući “zlatno doba” za Ameriku s naglaskom na politiku “America First”. Najavio je značajne izvršne naredbe usmjerene na suzbijanje ilegalne imigracije, povećanje domaće energetske proizvodnje i okončanje cenzure od strane vlade. Izjavio je da će proglasiti nacionalno izvanredno stanje na južnoj granici, s Meksikom, i obećao poništiti mnoge politike prethodne administracije. Obećao je povratak Panamskog kanala. Te snažne najave ukazuju na značajne promjene u američkoj unutarnjoj i vanjskoj politici, koje će imati dalekosežne posljedice na globalnu geoekonomsku i geopolitičku arenu. Istovremeno, njegove poruke o jačanju energetskog suvereniteta SAD-a kroz povećanje eksploatacije domaćih izvora fosilnih goriva i smanjenje investicija u zelene tehnologije već izazivaju zabrinutost europskih partnera.

­
Trumpove ­najave ukazuju na značajne promjene u američkoj unutarnjoj i vanjskoj politici, koje će imati dalekosežne posljedice na globalnu geoekonomsku i geopolitičku arenu.

U kontekstu tih poruka, ovaj članak analizira ključne geoekonomske i geopolitičke promjene koje možemo očekivati, s posebnim naglaskom na prilike i izazove za Hrvatsku kao malu, otvorenu ekonomiju na rubu velikih globalnih promjena.

Već ova godina donosi niz izazova i mogućnosti, a smjer koji SAD zauzima pod Trumpovim vodstvom mogao bi se pokazati presudnim za oblikovanje globalnih trendova. S obzirom na naglaske iz njegovog inauguracijskog govora, poput:

• „Ponovno ćemo vratiti kontrolu nad vlastitim sudbinama i gospodarstvima.“
• „Obećavam da ćemo se boriti za svaki američki posao, ali također znamo da pravi saveznici dijele našu viziju razvoja.“

Postavlja se pitanje kako će ovaj pristup utjecati na međunarodne odnose, posebno s Europom, i što će to značiti za zemlje poput Hrvatske. Dok SAD kreće u novi ciklus unutarnjih reformi i redefiniranih savezništava, europske ekonomije, uključujući i našu, moraju promišljeno odgovoriti na promjene kako bi iskoristile prilike i minimizirale rizike.

Glavni rizici koji će dominirati uključuju intenziviranje rivalstva velikih sila poput SAD-a i Kine, fragmentaciju globalnih lanaca opskrbe, regionalne konflikte, energetske izazove i osjetljivost na klimatske promjene. Istovremeno, mala gospodarstva poput hrvatskog suočavaju se s posebnim izazovima zbog svoje ovisnosti o turizmu, uslugama i stranim investicijama. Fragmentacija globalne moći i multipolarni svijet bez jasnog lidera stvorit će nepredvidivo okruženje. Bliski istok, Zapadni Balkan i Indo-Pacifik i dalje će biti negdje žarišta sukoba, a negdje napetosti. Energetska nesigurnost, posebno zbog preusmjeravanja energetske politike Europe, i dalje će izazivati tenzije, dok će konkurencija za rijetke sirovine poput litija i kobalta dodatno pogoršati globalne odnose.

Hrvatska se nalazi na presjeku tih globalnih trendova. Kao mala i otvorena ekonomija, oslanja se na usluge, posebno turizam, koji čini više od 20 posto BDP-a. Ta ovisnost o jednom sektoru čini državu izrazito osjetljivom na globalne ekonomske i političke promjene. Osim toga, Hrvatska uvozi velik dio svojih energetskih potreba i ključne sirovine, što je čini ranjivom na poremećaje u opskrbnim lancima.

Tesla širi operacije u Europi, a EU istovremeno radi na povećanju domaćih kapaciteta za proizvodnju ključnih komponenti za električna vozila: Novootvoreni Centar za tehnologiju baterija u kompleksu Mirafiori. (Stellantis)

Pandemija COVID-19 i rat u Ukrajini razotkrili su ranjivosti globalnih lanaca opskrbe. Apple, primjerice, premješta dio proizvodnje iz Kine u Indiju i Vijetnam, dok EU kroz strategiju friend-shoringa i reshoringa preusmjerava lanac opskrbe prema saveznicima. Europa je smanjila uvoz ruskog plina s 45 posto na manje od 15 posto, istodobno povećavši uvoz LNG-a iz SAD-a za više od 200 posto. Ove promjene nisu samo odgovor na geopolitiku, već i na potrebu za otpornijim ekonomijama. Pri tome, važno je napomenuti kako je EU također povećala ulaganja u infrastrukturu za obnovljive izvore energije, čime se nastoji smanjiti ovisnost o vanjskim dobavljačima.

Iako se često govori o kraju globalizacije, podaci sugeriraju drugačije. Trgovinski tokovi i dalje postoje, ali se prilagođavaju novim geopolitičkim uvjetima. Pojam „spore globalizacije“ označava usporavanje globalnih trgovinskih tokova zbog geopolitičkih tenzija i tehnoloških ograničenja, dok „re-globalizacija“ ukazuje na restrukturiranje lanaca opskrbe kako bi postali otporniji.

Primjer je europska automobilska industrija, koja ulaže milijarde u proizvodnju baterija za električna vozila i recikliranje rijetkih sirovina kako bi smanjila ovisnost o Kini. Tesla širi svoje operacije u Europi, dok EU istovremeno radi na povećanju domaćih kapaciteta za proizvodnju ključnih komponenti za električna vozila. Slično, tehnološki sektor svjedoči preusmjeravanju proizvodnje poluvodiča prema zemljama poput Tajvana i Južne Koreje, dok SAD ulaže u savezništva s Japanom i Indijom. Indija je kroz inicijativu “Make in India” uspjela privući velike strane investicije u proizvodni sektor, čime povećava svoju ulogu u globalnim lancima opskrbe.

Umjesto da koristi nalazište litija za razvoj vlastite ekonomije i stvaranje dugoročnog suvereniteta, Srbija riskira ulazak u klasičan kolonijalni odnos. (R.Z. / ATAImages / PIXSELL)

Geoekonomija, spoj geopolitike i ekonomije, označava strateško korištenje ekonomskih alata za postizanje političkih ciljeva. Pojam je popularizirao Edward Luttwak 1990. godine, istaknuvši kako države sve više koriste trgovinske sankcije, kontrolu resursa, tehnološke blokade i investicije za oblikovanje međunarodnih odnosa. Danas, geoekonomija je ključni element globalnih strategija velikih sila. Primjeri su brojni. Sjedinjene Države, kroz zakon CHIPS Act, mobilizirale su više od 50 milijardi dolara za poticanje domaće proizvodnje poluvodiča kako bi smanjile ovisnost o kineskim dobavljačima. Slično tome, Europska unija ulaže milijarde eura u vlastitu infrastrukturu za proizvodnju čipova i zelene tehnologije kako bi postigla stratešku autonomiju. Kina, s druge strane, kontrolira više od 60 posto globalne proizvodnje rijetkih sirovina poput litija, neodimija i kobalta, koji su ključni za baterije, električna vozila i obnovljive izvore energije. Spomenute rijetke sirovine postale su ključne za zelene tehnologije, vjetroturbine i električna vozila. Sjedinjene Države i Europa ulažu u alternativne izvore i tehnologije recikliranja kako bi smanjile ovisnost o Kini i povećale vlastitu otpornost. U Australiji i Kanadi otvaraju se nova nalazišta litija, dok EU radi na stvaranju strateških zaliha ključnih minerala.

Slučaj Srbije litija savršeno ilustrira kako geoekonomski interesi mogu dominirati nad lokalnim potrebama i političkim suverenitetom. Srbija ima značajne zalihe litija, što je izazvalo golemi interes europskih zemalja poput Njemačke i Francuske. Međutim, umjesto da koristi ove resurse za razvoj vlastite ekonomije i stvaranje dugoročnog suvereniteta, Srbija riskira ulazak u klasičan kolonijalni odnos. Strani investitori diktiraju uvjete, a lokalno stanovništvo i okoliš snose najveće troškove eksploatacije. Ono što Srbija danas doživljava kao politički kapital u Europi zapravo je kratkoročna iluzija, dok stvarna moć ostaje u rukama onih koji kontroliraju tehnologiju, investicije i tržišta.

Fenomen ukazuje na dublju dinamiku: europske zemlje, deklarativni zaštitnici demokratskih vrijednosti, često su licemjerne kad su u pitanju strateški resursi. Njihova podrška autoritarnim režimima u zamjenu za pristup litiju ili drugim sirovinama reflektira stvarnost u kojoj geopolitika i ekonomski interesi redovito nadvladavaju etičke standarde. Na duže staze, takav pristup ne samo da destabilizira regiju, već i potkopava ideju demokracije koju te iste zemlje navodno brane. Ta dinamika odražava širi problem u globalnim odnosima. Zemlje bogate resursima često ne uspijevaju kapitalizirati svoje prirodne prednosti zbog političke korupcije, slabih institucija i vanjskog pritiska. Primjeri iz Latinske Amerike i Afrike pokazuju kako eksploatacija sirovina bez ulaganja u lokalnu zajednicu može dovesti do trajne političke nestabilnosti i ekonomskog zaostajanja.

LNG terminal na Krku ključan je za diversifikaciju energetskih izvora, ali Hrvatska i dalje uvozi većinu potrebnih količina plina i nafte. (Goran Kovacic / PIXSELL)

Hrvatska se suočava s nizom specifičnih rizika zbog svoje gospodarske strukture. Kao turistički ovisna zemlja, osjetljiva je na globalne ekonomske cikluse i političke krize. Rat u Ukrajini, na primjer, uzrokovao je povećane troškove energije i smanjenje raspoloženja za potrošnju u europskim zemljama koje čine ključno tržište za hrvatski turizam. Energetska sigurnost još je jedan izazov. LNG terminal na Krku ključan je za diversifikaciju energetskih izvora, ali Hrvatska i dalje uvozi većinu potrebnih količina plina i nafte. Visoki troškovi zelene tranzicije dodatno opterećuju industriju i kućanstva, a administrativne prepreke usporavaju razvoj obnovljivih izvora energije. Osim toga, Hrvatska pati od kroničnog nedostatka kvalificirane radne snage. Odljev mladih u druge zemlje EU-a smanjuje inovacijski potencijal i ograničava gospodarski rast. Bez ulaganja u obrazovanje, STEM sektore i digitalizaciju, Hrvatska riskira zaostajanje u globalnoj utrci za konkurentnošću.

‘Obrazovanje za novu AI eru, proizvodnja što hrane što drugih komponenti ili proizvoda i izvoz.’ Jednostavno za napisati ali očito nije lako ostvariti. Do sada je Hrvatska relativno uspješno koristila sredstva iz europskih fondova. U razdoblju 2014. – 2020., putem nacionalnih programa, Hrvatska je povukla 10,74 milijarde eura iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESI fondova), uz dodatnih 1,9 milijardi eura nacionalnog doprinosa, što je ukupno omogućilo ulaganja od 12,67 milijardi eura. Ta sredstva usmjerena su na istraživanja, inovacije, zapošljavanje, obrazovanje i infrastrukturu. Za razdoblje 2021. – 2027., Hrvatskoj je dodijeljeno devet milijardi eura iz kohezijske politike EU-a za promicanje zelene i digitalne tranzicije.

Međutim, predstojeći lokalni izbori mogli bi donijeti političku nestabilnost koja bi utjecala na koordinaciju povlačenja sredstava. Poslovni sektor izražava zabrinutost zbog sporosti natječaja i administrativnih procedura, što usporava realizaciju ključnih projekata. Nedostatak stručnog kadra i manjak transparentnosti u postupcima dodatno otežavaju učinkovitost korištenja sredstava. S druge strane, hrvatska ekonomija, previše oslonjena na EU fondove, riskira postati poput kuće na pijesku – impresivna izvana, ali ranjiva na svaki poremećaj u temeljima.

Hrvatska ekonomija pati od manjka proizvodnih investicija koje bi mogle osigurati veću otpornost i smanjiti oslanjanje na turizam

Problem je što Hrvatska ekonomija pati od manjka proizvodnih investicija koje bi mogle osigurati veću otpornost i smanjiti oslanjanje na turizam. Nedostatak ulaganja u industrijske kapacitete rezultira ograničenim izvozom proizvoda visoke dodane vrijednosti. Prema podacima iz 2022., ukupan izvoz Republike Hrvatske iznosio je oko 182 milijarde kuna, što predstavlja povećanje od 31 posto u odnosu na 2021. Ipak, uvoz je iznosio oko 315 milijardi kuna, što je dovelo do vanjskotrgovinskog deficita i pokrivenosti uvoza izvozom od samo 58 posto. U 2023. zabilježen je pad izvoza na 22,9 milijardi eura (smanjenje od pet posto u odnosu na 2022.), dok je uvoz iznosio 39,6 milijardi eura (pad od 5,4 posto). Ovi trendovi ukazuju na potrebu za diversifikacijom gospodarstva i povećanjem proizvodnih investicija kako bi se smanjila ovisnost o uvozu i poboljšala konkurentnost na međunarodnom tržištu.

Hrvatska nema značajne rezerve strateških minerala, ali ima potencijal u geotermalnim izvorima energije, koja pruža priliku za smanjenje energetske ovisnosti i povećanje otpornosti na fluktuacije cijena fosilnih goriva. Ulaganja u geotermalne elektrane mogu smanjiti emisije stakleničkih plinova, povećati energetsku sigurnost i stvoriti radna mjesta u ruralnim područjima. Hrvatska, s obzirom na svoje prirodne resurse, može postati lider u tom sektoru u regiji, ali je za to potrebno privući strane investicije.

Luka Rotterdam ključni je ulaz za robu u Europu. Hrvatske luke, poput Rijeke, Splita i Ploča, imaju potencijal postati ključni logistički centri za preusmjeravanje globalnih trgovinskih tokova. (CC0)

Pojam geografije uspjeha potječe iz koncepta koji se temelji na proučavanju načina na koji zemljopisni položaj, infrastruktura i povezanost s ključnim tržištima mogu odrediti ekonomski uspjeh i geostratešku važnost države. Ovaj pojam naglašava da se uspjeh neke regije ili zemlje ne temelji samo na prirodnim resursima ili radnoj snazi, već i na tome kako iskoristiti svoj geografski položaj za povezivanje različitih ekonomskih tokova. Primjeri uključuju Singapur, koji je svojom lokacijom između Azije i Pacifika postao logistički i financijski centar svijeta, ili Nizozemsku, čija je luka Rotterdam ključni ulaz za robu u Europu zahvaljujući njezinoj povezanosti s unutrašnjim tržištima preko rijeka i željezničke infrastrukture. Hrvatski geografski položaj na raskrižju srednje Europe, Balkana i Mediterana pruža značajne prednosti jer omogućuje djelovanje kao prirodni most između velikih tržišta i različitih ekonomskih sustava. Blizina Europske unije osigurava Hrvatskoj izravan pristup jednom od najrazvijenijih svjetskih tržišta, dok povezanost s jugoistočnom Europom i Sredozemljem otvara prilike za trgovinsku i logističku integraciju s regijama poput Bliskog istoka i Azije.

Hrvatske luke, poput Rijeke, Splita i Ploča, imaju potencijal postati ključni logistički centri za preusmjeravanje globalnih trgovinskih tokova, posebice uz rastuću potrebu za diverzifikacijom luka u Europi. Luka Rijeka, koja se modernizira zahvaljujući europskim sredstvima i ulaganjima u željezničku povezanost, sve više dobiva na značaju kao alternativa preopterećenim sjevernim lukama poput Rotterdama i Hamburga. Dodatno, izlazak luke Rijeka prema Krku i izgradnja suvremenih logističkih centara mogla bi znatno povećati njezin kapacitet i učiniti je idealnom ulaznom točkom za robu iz Azije prema srednjoj Europi. Ulaganja u modernizaciju željezničke infrastrukture ključna su za ostvarenje ovog potencijala jer današnja željeznička mreža ne odgovara standardima brzine i kapaciteta koje zahtijevaju suvremeni logistički tokovi.

Konzervativne procjene sugeriraju kako bi Hrvatska trebala uložiti najmanje tri milijarde eura u dogradnju svoje željezničke mreže kako bi postigla konkurentnost u odnosu na zapadnoeuropske standarde. Takva ulaganja ne samo da bi povećala privlačnost Hrvatske za strane investicije, nego bi i znatno smanjila troškove transporta, što bi dodatno osnažilo njezinu ulogu u europskim i globalnim logističkim tokovima. Povezivanje energetskih mreža kroz projekte poput LNG terminala na Krku dodatno učvršćuje poziciju Hrvatske kao ključne tranzitne točke za prirodni plin prema srednjoj Europi. Dodatna ulaganja u digitalnu infrastrukturu, modernizaciju prometnih mreža i razvoj inovacijskih centara mogu povećati privlačnost Hrvatske za strane investicije i pozicionirati je kao nezaobilaznog partnera u europskim trgovinskim tokovima.

Sve u svemu, ova nam godina donosi dinamično i nepredvidivo globalno okruženje u kojem će geoekonomija igrati ključnu ulogu. Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, mora prepoznati ove trendove i prilagoditi se novim realnostima. Realizacija potencijala ovisit će o spremnosti političke i poslovne elite da prihvate dugoročne strateške ciljeve umjesto kratkoročnog političkog pragmatizma.

Hoće li Hrvatska uspjeti, ovisi ne samo o resursima i geografiji nego i o volji za provođenjem reformi koje će adresirati duboko ukorijenjene slabosti u upravljanju i strateškom planiranju. Od presudne je važnosti stvoriti dugoročnu političku stabilnost i društveni konsenzus oko ključnih razvojnih prioriteta. Ako Hrvatska uspije prepoznati trenutak i mobilizirati resurse za strateške promjene, može postati primjer kako male države mogu uspješno navigirati globalnim promjenama. U suprotnom, postoji rizik da izazovi prerastu u nepremostive prepreke. Vrijeme će pokazati može li Hrvatska ostvariti potencijal koji joj pruža geografija, resursi i članstvo u Europskoj uniji, Schengenskom prostoru, monetarnoj uniji, NATO-u, a uskoro nadamo se i u OECD-u.