Tunelarenje Agrokora: Zaduživanje na kojem bi i Todorić pozavidio

Prilično je uvjerljivo da su vrijeme donošenja lex Agrokor, formiranje privremenog vjerovničkog vijeća, potezi Vladinog povjerenika Ramljaka i zaduživanje Agrokora tempirani prema zbivanjima u političkoj sferi, ponajprije prema lokalnim izborima i formiranju nove većine u parlamentu. Odstupa li praksa u slučaju Agrokor od političke ekonomije tranzicije i predtranzicije?

I

Tunelarenje je pojam koji je prvi put upotrijebljen za fenomen zapažen u zemljama Istočne Europe u tranzicijskim devedesetim godinama, a označava „izvlačenje imovine iz kompanije u korist jednog (nekih) od stakeholdera na račun ostalih“. Može to biti uprava, mogu biti vlasnici koji izvlače iz firme novac na račun ostalih suvlasnika ili radnika, mogu biti čak i poslovni partneri. Tunelarenje je bilo vrlo česta praksa i u hrvatskoj transformaciji vlasništva, osobito prije dva desetljeća, a zbog čega su pale i neke pravomoćne presude (koje su – međutim – rijetko realizirane). Nije ga lako sudski dokazati, procesi su dugi i skupi, jer je uglavnom pokriveno nekakvim ugovorima.

Po svemu što se čini na osnovi oskudnih informacija, u posljednjih se dva mjeseca, otkad je donesen zakon o strateškim firmama, tunelari Agrokor u korist jednih na račun drugih stakeholdera, a zbog čega se oni i bune. Već na početku primjene zakona Vlada je javno deklarirala da joj je prioritet zaštititi dobavljače koji međutim pred ostalim vjerovnicima nisu imali nikakvo prvenstvo, naprotiv. To kao uspjeh premijer Plenković ističe i danas. Argument je u zaštiti cjelokupnog gospodarstva od ulančanog urušavanja (dobavljač koji ne može naplatiti svoje potraživanje ne može platiti svom dobavljaču itd.). Naravno, to nimalo ne olakšava drugim vjerovnicima Agrokora na čiji se račun preko reda isplaćuju izabrani vjerovnici. Da stvar bude gora, ni svi dobavljači nisu imali jednak tretman u redu naplate starih potraživanja, onih od prije donošenja zakona. Nije bilo jasno kako se koji plaća.

Sasvim formalno gledajući, u zaštitu svoje imovine a koja se tunelari ustao je i Agram, glasajući protiv prijedloga Vladinog povjerenika Ramljaka. Napokon, protiv tunelarenja pobunila se i Sberbank, koja je zaključila da se novim kreditom koji povjerenik Ramljak sklapa iscrpljuje novac iz Agrokora. Nakon što je sud odbio zaštitu njezinih potraživanja, Sberbank je već objavio da hrvatski zakon ne pruža kreditorima nikakvu zaštitu od nelegalnog i štetnog postupanja kompanije.

Prema zakonu, isplatu starih potraživanja odobrava vjerovničko vijeće. U Agrokoru je sastavljeno privremeno vjerovničko vijeće, dok se ne ustanove ukupna potraživanja, a što je – zacijelo ne slučajno – tempirano nakon završetka lokalnih izbora i formiranja vladajuće većine. To je privremeno vjerovničko vijeće odobrilo još jedno zaduživanje Agrokora u visini od 480 milijuna eura (na prijašnjih 80 milijuna eura). Nova zaduženja imaju prioritet u naplati potraživanja, ali prema najnovijem aranžmanu kreditori imaju prioritet i u naplati starih potraživanja, u visini novog plasmana (roll-up).

Kad se sve zbroji, novac se iz Agrokora arbitrarno izvlači pojedinim dobavljačima, zatim prioritet u naplati starih potraživanja imaju i najnoviji kreditori, a i kreditori iz onog prvog kredita od 80 milijuna eura, koji imaju tzv senior status, zahvatit će u naplati imovinu koja postojala prije donošenja zakona, ako Agrokor u tekućem poslovanju proizvodi gubitke. Dakle, tekući kreditori (sa senioritetom) ne naplaćuju svoja potraživanja iz tekućih prihoda, nego i iz imovine zatečene u trenutku stupanja zakona na snagu. Pri čemu su potraživanja zatečena u tom trenutku zamrznuta. Sama činjenica da Agrokoru treba sve više i više novca govori da mu u tekućem poslovanju ide sve gore i gore, a zbog izostanka operativnog restrukturiranja.

Ispada da je u izvlačenju novca iz Agrokora a na račun drugih stakeholdera nova uprava itekako efikasna. O tome da curi govorio je i guverner Boris Vujčić, a Emil Tedeschi je izjavio da bi njegov Atlantic podnio i stopostotni otpis potraživanja od Agrokora. Vrlo izravno dakle implicira da neće biti imovine čak ni za naplatu dijela potraživanja.

Donedavno se pretpostavljalo da bi se dio potraživanja vjerovnika mogao pretvoriti u vlasništvo, dio u kredit, a tek treći dio bi se otpisao. Povjerenik Ramljak nikad nije iznio neki sličan plan koji bi bio prvi korak restrukturiranja. Ustvari nikad nije iznio nikakav plan restrukturiranja. Izgleda da mu restrukturiranje Agrokora i nije bilo prioritet. Izgleda da je kolaps potpun. Kad se tijekom lipnja zbroji situacija u Agrokoru, to jest objavi, jer je zacijelo već zbrojena, kad se formira stalno vjerovničko vijeće sukladno visini potraživanja, za njega možda više i neće biti raspoložive imovine.

Najnovije zaduživanje od 480 milijuna eura koje je odobrilo privremeno vjerovničko vijeće uklapa se u posljednjih dva mjeseca otvorenog političkog upravljanja Agrokorom, koje je ciljano na smirivanje dobavljača, glasačke baze, a sad nevjerojatna visina svote, koja je probila sve najave i projekcije, izgleda da je usmjerena na što duže razdoblje političke stabilnosti, dok koncern poslovno umire. Ramljak je govorio od 100 do 400 milijuna eura, realnim je procijenio 220 milijuna eura a sad je odobreno zaduživanje od 480 milijuna eura.  Imovina je ovim potezima dobrim dijelom već alocirana i to ne prema potraživanjima vjerovnika koja je Ramljak zatekao, nego prema odlukama koje su donesene nakon što je nova uprava preuzela Agrokor. Ova faza je gotova.

To da se mogu očekivati tužbe na međunarodnim sudovima, nikad nije bilo upitno. Domaći su sudovi samo prolazna stanica na koju malo tko računa, osobito od stranih investitora i kreditora.  Hrvatske vlade tužbe rutinski urudžbiraju, sudeći prema upozorenju jedinog zabrinutog zbog tog trenda, državnog odvjetnika Dinka Cvitana, kojemu je obaveza zastupati Republiku Hrvatsku u sporovima. Razvoj događaja potvrđuje zapažanje da se tunelarenje rijetko izvodi bez administrativne asistencije.

II

Otkad je kriza u Agrokoru izbila u javnost razvila se, uz ostalo, rasprava i o nekoliko razmjerno apstraktnih pitanja. Prvo je označava li taj događaj neki zaokret u dosadašnjem politekonomskom razvitku? Zatim, ugrožava li kolaps Agrokora sustav? Dolazi li na naplatu proces privatizacije? Je li ovo efekt  hrvatskog crony kapitalizma (tajkunske ekonomije), ili posljednji refleks socijalističkih obrazaca poslovanja? Sva su ta pitanja sadržajno isprepletena.

Nisu jasno razdvojena ni u prvim komentarima u kojima ih postavljaju vodeći hrvatski ekonomisti Ivo Bićanić, Velimir Šonje i Borislav Škegro.  Treba podsjetiti da su Šonje i Škegro institucionalno sudjelovali u najosjetljivijem razdoblju hrvatskog tranzicijskog procesa, devedesetih. Škegro je bio potpredsjednik Vlade, zadužen za ekonomiju, predstavljao je u Saboru Zakon o privatizaciji i niz povezanih zakona, a Šonje je bio glavni ekonomist HNB-a koji je proveo ključne analize isprepletenosti procesa privatizacije i razvoja financijskog sustava (bankarstva).

Dok Šonje govori o „kraju privatizacije (oko 2000.)“ godine, Škegro zaključuje da, što se tiče Agrokora, tek dolazi vrijeme za „pravu privatizaciju“. Bićanić, koji je značajan tranzitološki autor, navodi neke socijalističke obrasce poslovanja kojih u krizi oko Agrokora uopće nema („šticung“) dok drugi nisu ni na koji način karakteristični samo za socijalizam. Uostalom i tunelarenje, prikazano u prvom dijelu članka, neki autori vežu već za socijalizam, a za druge je to karakteristični tranzicijski fenomen.  Nejasnoće su očito značajne.

Agrokor je najveća hrvatska kompanija. Njegov bankrot, a o tome se nesumnjivo radi, u svakom slučaju predstavlja kraj jednog razdoblja. Vrlo je uvjerljivo, premda takve analize nisu egzaktne (u prirodoznanstvenom smislu riječi), korelirati ga s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, nakon više od deset godina pregovora i više od četvrt stoljeća transformacije iz socijalizma. Implicite to sugerira i u kojem smjeru tražiti odgovor na prethodno postavljeno pitanje ugrožava li kolaps Agrokora sustav. Nije riječ o slomu, odnosno usporavanju neke ekonomske konstrukcije, nego o promjeni politekonomske paradigme. To je točka, to je perspektiva iz koje je perspektivno krenuti u razjašnjavanje pitanja radi li se o kraju socijalizma ili o kraju tranzicije? Razlikuje li se naprijed opisana politička praksa od tranzicijske i socijalističke? Je li to posljednji put, budući da je gospodarstvo izloženo međunarodnoj konkurenciji a država ima postupati prema prihvaćenim europskim i svjetskim standardima?

U prvom članku o Agrokoru nastojao sam ukazati da postoji specifična politička ekonomija gazdinske organizacije i poslovanja. Neke od karakteristika te „klasične kapitalističke firme“, koja je favorizirana u hrvatskoj tranziciji, dijelio je i socijalizam. Uzme li se u obzir, dakle, da se pojavljuje u sve tri „društveno-političke formacije“ (što se moglo i očekivati), očito je da u interpretaciji političke uloge tog poslovnog modela ideološka miopija samo sužava obzor. Drugi je članak postavio pitanje objektivne, političke odgovornosti ministra financija Zdravka Marića. Vijest da je Ledo jamčio za kredite Agrokoru u visini od 18,9 milijardi kuna, iako mu je tržišna vrijednost prije krize bila više nego šest puta niža, potvrđuje da Marić nije smio dopustiti da Hrvatska banka za obnovu i razvitak, za koju je kao ministar financija nadležan (i odgovoran), dodijeli kredit Agrokoru. O javnim sredstvima nije dovoljno brinuo. Alibi da se „izuzeo od glasanja o tom kreditu“, što je i inače jedno kuriozno rješenje, ne anulira njegovu političku odgovornost. Riječ je o načelima na kojima počiva politički sustav.

Uz druge, i komentatori koji za problem Agrokor krive socijalizam, ne suočavaju se sa slučajem Marić. To nije samo taktičko-politički potez nego i izraz opredjeljenja. Ocjena političke ekonomije slučaja Agrokor ovisi o odnosu prema slučaju Marić. Nije li on izazvao raskol u Vladi, smjenu ministara pravosuđa i unutarnjih poslova, a da se istovremeno Državnom odvjetništvu odobravaju pet milijuna kuna za istraživanje poslovne prakse u Agrokoru i periodično insinuira falsificiranje izviješća o poslovanju.

Ministrica Dalić se upustila u psihološku karakterizaciju Ivice Todorića kao da je on u Agrokoru još uopće neki činitelj, i učinila to prilično nervozno, iako ona jest činitelj, ima poluge, putem povjerenika, za upravljanje u Agrokoru i nema potrebe biti nervozna nego efikasna. Povjerenik Ramljak je pak insinuirao neku zavjeru, kao da su insinuacije uopće smislen način izražavanja na toj poziciji.

Vijest o Ledovim jamstvima Agrokoru ima i dodatne dimenzije. Postavlja se pitanje uređenja tržišta, skrivanja informacija ili slijepog povjerenja u moć Agrokora da se zadužuje. Utoliko  cijeli slučaj Agrokor, čiji se rasplet nastoji odgoditi obiljem novca koji se u njega planira uliti, zaslužuje multidisciplinarnu, politološku, sociološku, pravnu i – naravno – ekonomsku raspravu.

Ovaj treći članak, koji prati tekuće događaje, ponajprije je najava sljedećih članaka u kojima će se prvo (Politička ekonomija slučaja Agrokor – 4) prikazati financijsko okruženje, osobito politiku upravljanja bankovnim sustavom i tzv skriveno bankarstvo (shadow banking), u kojem je Agrokor poslovao u vrijeme kad je na njegovom čelu bio Ivica Todorić. Svjetsko gospodarstvo u tom razdoblju karakteriziraju tzv financijalizacija i financijska kriza iz 2008.

U članku nakon  toga (Politička ekonomija slučaja Agrokor – 5) se pokušava sistematizirati  politekonomske karakteristike tranzicije, na kojim je (pogrešnim) načelima utemeljena i upravljana, a što je i izazvalo turbulentno suočavanje s okruženjem drukčijim od očekivanoga. Među ostalim, sam pojam vlasništva, osobito privatnog vlasništva (za razliku od kakvog?) definiran je tijekom tranzicije prigodno, od slučaja do slučaja. Zato i danas potpredsjednica Vlade Martina Dalić, lex Agrokor objašnjava brigom za dobavljače, a na pitanje o situaciji u Zvečevu, koje ima teškoća u poslovanju,  odgovara da je riječ o privatnoj firmi, dakle da to nije njezina briga. Nejasnoće o odnosu politike i ekonomije su očite.