U Saitovoj viziji svi bi čistili ulice i radili hranu. Pitanje je – zašto ne? I zašto odrast a ne održivi razvoj?

Odrast, odustajanje od ekonomskog rasta, japanskog filozofa Koheia Saita nije povratak u kameno doba, već put u bolji život, piše Filip Drača o knjizi 'Slow Down: A Degrowth Manifesto'. Ne radi se o spašavanju okoliša radi njega samog, ekonomski rast je i monotonija jednog te istog napornog posla cijeli život. Među prijedlozima promjena je i jedno iznenađenje, oblik rada koji je, ako se radi dobro - neefikasan. Koji?

• Naslovna fotografija: Žuti znak “Slow down” ispred prljavog industrijskog postrojenja. (Midjourney v6)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Knjiga Marx in the Anthropocene koju je 2022. godine objavio japanski filozof Kohei Saito postigla je svjetsku popularnost i pridonijela da se u javnosti počne preispitivati ekonomski rast kao takav, kao i da se o Marxu otvore diskusije kakvih, unatoč njegovom svjetsko-povijesnom utjecaju još nije bilo. Povijesno dominantna recepcija Marxa uglavnom je afirmirala kapitalistički beskrajni rast proizvodnje i projicirala sličan razvoj u buduća društva koja bi iza kapitalizma trebala uslijediti; problem za većinu marksista nije bio koliko se proizvodi, već samo kako su proizvodi raspodijeljeni među raznim klasama. Iako je Marx isticao kako je priroda sama po sebi velik izvor bogatstva, ta dimenzija njegove misli bila je uglavnom zanemarena, budući da je upravo buržoazija propagator ideje da nas jedino ljudska industrija može izvući iz siromaštva.

No, tom usuglašavanju Marxa s ekološkim kritikama ekonomskog rasta, koliko god bilo korisno, ipak nedostaje adresiranje jednog osnovnijeg pitanja: zašto uopće odrast, a ne recimo održivi razvoj? Naime, dokazivanje teze prema kojoj je moguć „Degrowth komunizam“ bit će interesantno marksistima i pobornicima odrasta, ali postoji široka čitalačka publika izvan tih (danas još marginalnih) krugova koja takvu knjigu ne bi ni taknula. Potrebno je prvo objasniti zašto rješenja koja nastoje spasiti ekonomski rast neće ujedno spasiti i nas. Astra Publishing House 2024. godine donosi novi Saitov tekst koji je u smislu logičke sukcesije, ako ne vremenske, prethodan onome o Marxu i odrastu. Slow Down: A Degrowth Manifesto nastoji iznijeti neke uvjerljive argumente u prilog odrastu, dok je pitanje Marxovog odnosa prema njemu stavljeno u drugi plan.

Saito nastoji dati argumente zašto je upravo odrast jedino uvjerljivo rješenje sadašnjih i budućih ekoloških problema.

• Problem eko-konzumerizma

Jesmo li kupili električni automobil? Jesmo li prestali jesti meso? Pazimo li na potrošnju plastike? Jesmo li poduzeli sve što možemo unutar svojeg ograničenog osobnog svijeta da spriječimo aktualne ekološke probleme? Ako jesmo, i ako smo uvjereni da ovime pravimo značajnu razliku, tada smo publika za koju je ovaj tekst namijenjen.

Ne samo da naše nove i zelene potrošačke navike ničim bitno ne pridonose poboljšanju sadašnje situacije – zapravo je na izvjestan način pogoršavaju. Naime, time se i dalje perpetuira sistem razmjenjivanja roba kojemu je konačni cilj beskrajni ekonomski rast. Novac nastavlja mijenjati ruke, proizvodnja veganskih i drugih eco-friendly roba se uvećava, kapitalistička ekonomija nastavlja rasti. A rast je pravo ime problema, tvrdi Saito. Nije od centralne važnosti što se točno proizvodi i konzumira, već to što se proizvodi i konzumira pod diktatom beskonačnog ekonomskog rasta.

Svjedočimo ekološkim promjenama koje su neviđene u povijesti našeg planeta od zadnjeg ledenog doba. Skoro svake godine, otkako postoje mjerenja, bilježimo rekordno vruća ljeta. „Prirodne“ katastrofe koje je moguće povezati s klimatskim promjenama, od požara i poplava do epidemija, već počinju. Reakcije dolaze u mnogim oblicima, od tehnološkog optimizma koji vidi nadu u izumima koji još ne postoje, zagovaratelja decoupling-a koji smatraju da je beskonačni rast bez ekoloških problema moguć, profesionalnih zastrašivača koji priznaju da se klimatska kriza odvija no koji tvrde da su sva predložena rješenja uvod u još goru distopiju, pa sve do negacionizma koji na ovaj ili onaj način nastoji izbjeći probleme koji svake godine postaju sve očitiji.

Degrowth Manifesto nastoji dati argumente zašto je upravo odrast jedino uvjerljivo rješenje sadašnjih i budućih ekoloških problema i namijenjen je čitateljima koji priznaju da ekološki problem postoji no koji smatraju da se ekonomski rast ipak može sačuvati. Pod pretpostavkom da ekološka kriza postoji – a nitko ozbiljan je ne negira u sadašnjem trenutku – zašto baš odrast a ne recimo održivi razvoj i zeleni kejnezijanizam, te kakve bi točno mjere odrast podrazumijevao? To su, najjezgrovitije rečeno, neka od centralnih pitanja knjige. Sadržajno se dijelom preklapa s neposredno ranijim tekstom o marksizmu i odrastu, no o tome ovdje neće biti riječi.

• Protiv održivog razvoja i „Zelenog kejnzijanizma“

Politički i intelektualni mainstream odavno nije slijep na aktualna pitanja, no rješenja koja se nude prva i koja imaju najširi javni doseg dakako nisu radikalna ili antikapitalistička. Ono što se prvo nastoji spasiti nije ljudski život na Zemlji, nego ekonomski rast. Široko govoreći, Green New Deal je jedna umjerena i sadašnjem političkom mainstreamu prihvatljiva skupina političkih mjera kojima su cilj velike državne investicije u ekološki prihvatljive izvore energije te u razne ekološke alternative određenim problematičnim robama, poput recimo električnih automobila. Zagovara ih široka lepeza aspirirajućih ili etabliranih političara na ljevici (Alexandria Ocasio Cortez, Bernie Sanders, Yanis Varoufakis i drugi) te intelektualci kao što su Jeremy Rifkin, Paul Krugman i Thomas Friedman.

Onako kako je originalni New Deal uspio spasiti kapitalizam od velike recesije od prije sto godina, tako se nade polažu u jedan novi, zeleni kejnzijanizam koji bi velikom državnom intervencijom uspio spriječiti najpogubnije posljedice klimatskih promjena i istovremeno sačuvati osnovni mehanizam kapitalizma. Zagovornici zelenog ekonomskog rasta ističu i kako bi prelazak na novu epohu otvorio poslovne prilike kakve nikad prije nisu postojale i ekonomski rast bez presedana – solarni paneli, električni automobili i slični potezi zahtijevali bi velike investicije u nove biznise, otvorila bi se ogromna količina novih radnih mjesta, ekonomija bi mogla rasti na još neviđenim nivoima – dogodio bi se skok usporediv s prvih par industrijskih revolucija. Dvije muhe jednim udarcem – spriječili bismo ekološku krizu i ne samo da ne bismo time ugrozili zahtjeve ekonomije, nego bismo ih još bolje zadovoljavali.

Pozivajući se na ekološkog stručnjaka Johana Rockstroma, Saito tvrdi da je za ikakav „zeleni“ ekonomski rast sada već prekasno. Rockstrom je poznat po teoriji planetarnih granica, pod čime se misli na devet konkretnih prirodnih ograničenja s kojima se cilj beskrajnog ekonomskog rasta direktno sudara: klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, uporaba svježe vode, atmosferski aerosol, trošenje ozonskog omotača, kemijsko zagađenje, acidifikacija oceana, pretvaranje šuma i drugih divljih prostora u poljoprivredne površine, biokemijski ciklusi dušika i fosfora. Saito ističe da su četiri od tih devet granica već nepovratno prekoračene, i pritom je skroman; ima znanstvenika koji govore o šest prekoračenih granica. Prema Rockstromu, stopa ekonomskog rasta neke zemlje direktno korelira s kršenjem ovih prirodnih ograničenja i bilo kakvo rješenje koje nastoji nastaviti s rastom samo prolongira problem.

Osim što su ti pragovi već prekoračeni, Saito upućuje na tendenciju kapitalizma, lako dokazivu, kojom se teži sve većem utrošku nekog resursa nakon što je pronađen štedljiviji način uporabe tog resursa. Zvuči paradoksalno, ali da se verificirati; kad je kompjuter još bio nova tehnologija, zamišljala se budućnost u kojoj nijedan ured neće više trošiti papir (san kojega su zvali paperless office). Ali učinak je bio posve suprotan – potrošnja papira se uvećala! Kako Saito ističe, što je ekonomski rast veći, tome se proporcionalno uvećava ukupan opseg ljudskih ekonomskih aktivnosti, a skupa s time se uvećava trošenje energenata i drugih resursa.

To znači da, drugim riječima – čak i zeleni ekonomski rast može dovesti do većih emisija i većeg trošenja energenata od onih koje smo imali do sad, zato što zamka ekonomskog rasta leži upravo u tome. Pronaći ćemo izvor energije koji manje opterećuje okoliš – i sa sadašnjom stopom ekonomskog rasta (i shodno tome, sadašnjim nivoom ekonomskih aktivnosti), situacija će privremeno biti pod kontrolom – ali onda će ekonomija nastaviti rasti, opseg proizvodnje i potrošnje će se uvećati, i vratit ćemo se natrag gdje smo bili. U ovom kontekstu Saito se poziva na poznati Jevonsov paradoks, kojeg se često spominje u diskusijama o tome zašto nikakva štednja resursa dugoročno neće pomoći. Prema Jevonsovom paradoksu, svaka inovativna tehnologija koja povećava efikasnost uporabe nekog resursa dovodi do pojeftinjenja tog resursa, ali to pak dovodi do jačanja potražnje za tim resursom i posljedično za još većom njegovom potrošnjom.

Saitov posao nije još gotov. Pod pretpostavkom da je Saito uvjerio čitatelja da neće proći nikakvo rješenje koje nastoji sačuvati ekonomski rast i kapitalizam, što nam preostaje? Dolazimo do završetka i krune ovog manifesta za komunizam odrasta. Jedino rješenje ekološkim problemima koje Saito vidi nalazi se u jednom radikalno novom obliku proizvodnje, distribucije i konzumacije, koji ne bi bio centriran na beskonačnoj ekspanziji ljudske ekonomske aktivnosti. Premda Saito eksplicitno etiketira svoje prijedloge kao „komunizam“, i premda se jasno poziva na Marxa i ekološku interpretaciju koju je iznio u ranijoj knjizi, ne trebamo se zbuniti – sistem kojeg predlaže predstavlja promjene daleko radikalnije od ičega što smo vidjeli u 20. stoljeću.

Komunizam odrasta sastoji se od pet „stupova“, koje ćemo direktno prenijeti i obrazložiti.

1. Tranzicija na ekonomiju uporabnih vrijednosti

Podsjetimo se, Marx skupa s klasičnom političkom ekonomijom prije njega govori o vrijednosti u dvojakom smislu; razmjenska vrijednost i uporabna vrijednost. Potonja se odnosi na fizičke kvalitete koje proizvod ima, a koje ga čine korisnim; uporabna vrijednost je ono po čemu je neki proizvod koristan predmet ili usluga. Razmjenska se vrijednost odnosi na količinu neke robe za koju je moguće dobiti neku robu drugačije vrste. Proizvodi su uporabne vrijednosti u bilo kakvom načinu proizvodnje, neovisno o tome jesu li proizvedeni u feudalnoj Europi ili u modernom kapitalizmu; uporabna vrijednost neke namirnice leži u tome što zadovoljava glad. Razmjenska vrijednost je, nasuprot tome, oblik vrijednosti kojeg može imati jedino roba. Ona je neovisna o ikakvim unutarnjim kvalitetama proizvoda i zavisi od jednog specifičnog socijalnog faktora, naime toga što u kapitalizmu proizvodi imaju oblik robe i što postaju međusobno razmjenjivi kao robe. Ovime Saito razmjensku vrijednost postavlja kao onaj bitno kapitalistički oblik bogatstva, vrijednost kao veličinu razmjenjivosti – i upućuje nas na to da je moguće misliti o vrijednosti bez da mislimo o robama i novcu. Kapitalističkom načinu proizvodnje korisne stvari nisu primaran cilj proizvodnje – cilj je proizvesti robu koja će se razmijeniti na tržištu.

Netko može reći da između uporabne i razmjenske vrijednosti ne postoji kontradikcija zato što roba mora biti nekome korisna da bi se uopće prodala, i u nekom trivijalnom smislu to je točno – no stvari se kompliciraju kada se pobliže razmotri odnos kvalitativne i kvantitativne vrijednosti

Saitu je distinkcija bitna zato što upućuje da kapitalizam proizvodi radi sve veće i veće razmjenjivosti – a tek sekundarno proizvodi uporabne vrijednosti za zadovoljenje ljudskih potreba. To ne samo da objašnjava kako je moguće da pored nikada viđenih razina proizvodnje istovremeno postoje stotine milijuna ljudi kojima nisu zadovoljene bazične životne potrebe – nego je neposredno relevantno za problem odrasta utoliko što prikazuje centralni problem sa kapitalističkom oblikom bogatstva. Ono je strogo kvantitativno i u tom smislu osiromašeno – prodavač robe će paziti na zadovoljenje ljudskih potreba tek usputno, dok mu je proizvodnja razmjenjive robe ono bitno.

Saito ide korak dalje od onoga što je u Marxovom Kapitalu time što ističe ekološku dimenziju roba kao ono što je iz razmjenske vrijednosti ispušteno, i što je stavljeno na marginu proizvodnjom te razmjenjive vrijednosti. Netko bi mogao reći da između uporabne i razmjenske vrijednosti ne postoji kontradikcija zato što roba mora biti nekome korisna da bi se uopće prodala, i u nekom trivijalnom smislu je ovo točno – no stvari postaju kompliciranije kada pobliže razmotrimo odnos kvalitativne i kvantitativne dimenzije vrijednosti. Na primjer, kupuju se i prodaju mnoge robe koje su štetne za okoliš i samim time u konačnici štetne za opću ljudsku dobrobit – i za takve robe bismo mogli reći da ustvari imaju negativnu uporabnu vrijednost; te robe štete čovjekovim osnovnim interesom za time da ima naseljiv planet, i roba može ustvari biti negativno uporabna koliko god bila na tržištu razmjenjiva. Unatoč tome, takve se robe nastavljaju razmjenjivati; njihova utrživost nije upitna. Svaki proizvod ima svoje ekološke posljedice, koje Saito smješta u njihovu uporabnu vrijednost – no iz ovoga slijedi da bi bilo kakva robna proizvodnja nužno marginalizirala ovu ekološku dimenziju proizvodnje, i da je jedina alternativa u prioritiziranju proizvodnje uporabnih vrijednosti – u čemu se sastoji prvi Saitov prijedlog komunizma odrasta.

2. Skraćenje radnih sati

Eliminacija razmjenske vrijednosti povlači sa sobom dalekosežne posljedice u sferi rada. Pogledamo li koliko ljudi radi u sektorima koji proizvode hranu, odjeću, infrastrukturu i druga očito potrebna dobra, uviđamo da je takvih radnika sve manje čak i u takozvanim nerazvijenim zemljama. Taj opadajući broj radnika radi brutalno duge sate kako bi prehranio i odjenuo ostatak svijeta. Saito predlaže eliminaciju svih radnih mjesta koja direktno ili indirektno podrazumijevaju sistem razmjenjivanja roba i novca i redistribuciju poslova koji preostanu na cjelokupno društvo. U Saitovoj viziji, svi bismo doprinosili na funkcijama koje sačinjavaju osnovnu socijalnu supsistenciju i reprodukciju, od proizvodnje hrane do čišćenja ulica, no to je toliko malo radnih sati ukupno da bismo, kad se sve agregira, po glavi radili mnogo manje sati dnevno nego sada.

Podsjetimo se, ovaj prijedlog je bitan ne samo zato što lijepo zvuči, nego i zato što je upravo količina rada koja se obavlja jedan od naših centralnih ekoloških problema. Poslovi troše energente i druge resurse, i svaki čovjek na svojem poslu optereti okoliš mnogo više nego svojom osobnom konzumacijom u slobodno vrijeme. Dobro je paziti na to koliko plastike ili mesa kupujemo, no bilo bi korisno i zapitati se koliko struje potrošimo tokom radnog dana od osam sati – i to na radnom mjestu koje nije ni postojalo prije par desetljeća i bez kojega se može. Ovo se navodilo ranije u knjizi kao jedan od razloga zašto zeleni rast nije moguć – zeleni rast bi nužno značio još rada i još potrošnje koja nam zapravo ne treba zato što je život na približno istom standardu moguć i uz mnogo manje rada.  Skraćenje radnih sati ne bi samo obogatilo naše živote količinama slobodnog vremena koje nitko nije imao u zadnjih dvjesto godina, koliko god to bilo odlično samo po sebi – važno je istaknuti da je upravo suma ljudske ekonomske aktivnosti, izraziva kroz količine radnih sati po glavi, centralan faktor koji doprinosi klimatskim promjenama i drugim problemima sadašnje situacije.

3. Ukidanje uniformne podjele rada

Prema Saitovu, dosadašnja ekološka teorija uglavnom ne govori kritički o radu kao takvom – govori se o potrošnji energenata i raznim oblicima konzumacije, no standardizirani radni dan od osam sati je u 20. stoljeću postao neupitnom dogmom koju tek sada počinjemo propitivati. Čak i među onima koji su počeli zagovarati diminuciju rada, još nema dovoljno prijedloga kako bismo nadišli kapitalističku podjelu rada. Kako ističe, rad prije kapitalizma nije bio samo kvantitativno manji, u smislu da se općenito radilo manje nego danas. Rad je također, zbog nižeg nivoa specijalizacije, bio raznolikiji i samim time stimulativniji. Svatko je obavljao široko mnoštvo funkcija umjesto samo jedne, iz dana u dan, kroz cijeli radni život. Kapitalizam je donio sa sobom nivoe specijalizacije i profesionalizacije koji su nedvojbeno pridonijeli produktivnosti, ali po cijenu toga da je rad postao duboko monoton i otuđujući.

Rad mora ponovo postati privlačan – a ključ kojim do toga dolazimo je u restauraciji slobode i autonomije ljudskim kreativnim potencijalima

Skraćenje radnog dana neće samo po sebi biti dovoljno bez prateće kvalitativne transformacije rada zato što, Saito predviđa (slično kao Marcuse) – ostane li rad jednako mučan kao što je sada, ljudi će se okretati konzumerizmu, koji je jedan od problema suvremenog svijeta koji odrast nastoji nadvladati. Prema ovoj, ne toliko originalnoj ali možda ispravnoj marksističkoj psihoanalizi konzumiranja – ekscesivne potrebe za stjecanjem i trošenjem proizlaze upravo iz otuđujuće naravi rada unutar kapitalizma. Ne osjećamo se uistinu živima onda kad radimo, pa nadoknađujemo tu rupu u svojim životima ekscesima u nekom drugom pravcu.

Rad mora ponovo postati privlačan – a ključ kojim do toga dolazimo je u restauraciji slobode i autonomije ljudskim kreativnim potencijalima. Za postizanje toga, potrebno je napustiti usku profesionalizaciju u kojoj za svaku moguću korisnu društvenu funkciju postoji plaćeni radnik koji iz dana u dan ne radi ništa drugo osim te jedne stvari. Svaku funkciju koja ne zahtijeva mnogo naobrazbe moraju obavljati svi koji su za to sposobni. Što se tiče onih funkcija za koje su potrebna specijalizirana znanja – društvo mora svakom pojedincu omogućiti život koji je u cijelosti jedno doživotno obrazovanje.

4. Demokratizacija procesa proizvodnje

Idemo korak dalje od takozvane „demokracije na radnom mjestu“, koja može sasvim udobno supostojati s kapitalizmom. Demokratizacija procesa proizvodnje koju zagovara Saito značila bi moć proizvođača da samostalno odluče što se proizvodi, koliko, i kakvim sredstvima – neovisno od ikakvog pritiska slobodnog tržišta za što većom produktivnošću i profitabilnošću, te neovisno od potrebe kapitala za beskrajnom ekspanzijom. Mnoga demokratski upravljana poduzeća u kojima su radnici ujedno i vlasnici već sada postoje, unutar kapitalizma – no njihov je problem u tome što ti radnici/vlasnici nisu ništa slobodniji od kapitalista samih pred upravo navedenim sistematskim pritiscima imanentnih kapitalizmu. Nasuprot tome, demokratizacija proizvodnje koju se ovdje zagovara ne bi operirala pod konačnom svrhom ekonomskog rasta.

Demokratizacija proizvodnje je od važnosti za odrast zato što bi deliberacija oko toga što će se proizvoditi, koliko i kojim sredstvima nužno zauzimala mnogo više vremena od sadašnjeg autoritarnog oblika odlučivanja. Čest prigovor demokraciji glasi da je spora – zato što idealno nastoji uvažiti što više perspektiva – ali sporija ekonomija nam je poželjna ovdje. Razlog zašto biznisi u sadašnjem hijerarhijskom ustroju mogu reagirati odmah na momentalne promjene u komercijalnom svijetu je upravo u tome što se rukovodeća elita nekog biznisa ne mora obazirati na ikakve preference vlastitih radnika. Demokratskoj proizvodnji bi se dalo prigovarati da bi bila manje efikasna i sporija, više bi se raspravljalo a manje radilo i tako dalje – no to nam je ovdje upravo argument u prilog demokratiziranoj proizvodnji zato što želimo decelerirati cjelokupni proces proizvodnje.

5. Prioritizacija esencijalnog rada

Marx je u zrelim fazama napustio produktivizam koji je karakterizirao njegovu raniju očaranost kapitalističkom efikasnošću. Ta je promjena dovela i do drugačijeg razumijevanja toga kakvo bi eventualno socijalističko ili komunističko društvo moglo biti; raniji Marx ga vidi kao nastavak onog najboljeg u kapitalizmu, a to bi dakako bila njegova nikad ranije viđena hiperproduktivnost. Zreliji Marx razvija bolju osviještenost o prirodnim ograničenjima proizvodnji i počinje se fokusirati na to kako priroda u svojem divljem i netaknutom obliku već jest velik izvor bogatstva, što bi značilo da kapitalistički ekonomski rast, invarijabilno destruktivan spram prirode, zapravo osiromašuje.

Ali Marx ne zagovara povratak u primitivni komunizam, koliko god iz toga mnogo naučio kasnije u životu. Ako želimo skromniju proizvodnju koja će ostati u granicama planetarnog metabolizma ali istodobno neće biti doslovan „povratak prirodi“, moramo odlučiti o tome kakve ćemo oblike rada uzeti kao esencijalne, a kakve ćemo nasuprot tome opsegom umanjiti ili čak posve eliminirati. Saito na ovoj točki odlazi u digresiju o skrbnom radu, čiju ćemo relevantnost za temu odrasta vidjeti ubrzo.

Skrb je radno intenzivna industrija, što znači da ju je teško ili nemoguće automatizirati ili zamijeniti danas mnogo hvaljenom umjetnom inteligencijom. Procesi skrbi o djeci, starima, osobama s invaliditetom i tako dalje se daju organizirati i učiniti efikasnijima do neke mjere – ali to često dovodi do toga da kvaliteta skrbi opada. Oni koji primaju skrb imaju interesa u tome da radnik uloži u njih koje god vrijeme je potrebno – a to se vrijeme često ne može precizno predvidjeti. Skrbnik mora posvetiti naročitu pažnju svakom specifičnom slučaju i ostvarivati suosjećajnu komunikaciju s osobom o kojoj brine, što su neki od specifičnih uvjeta ovog posla zbog kojih je efikasna racionalizacija i standardizacija istog jako teška.

Skrb je zanimljiv oblik rada ovdje zato što je riječ o radu koji je – ako je dobro obavljen – jako neefikasan, posve suprotan uobičajenoj ekonomskoj racionalnosti koja nastoji ekonomizirati s vremenom i racionalno organizirati zadatke. Što je korisnija i kvalitetnija, što bolje zadovoljava specifične potrebe primatelja, tim je manje ekonomična.

Saito navodi care work kao primjer i širu ilustraciju toga kakvi su esencijalni poslovi, nasuprot takozvanim „bullshit“ poslovima – i nadalje kako bi u praksi izgledala prioritizacija takvih esencijalnih društvenih funkcija. Decelerirana ekonomija kakvu Saito predlaže bila bi nalik na radno-intenzivne i suštinski važne poslove kakvi postoje danas; bila bi neekonomična, neefikasna i nestandardizirana – ali bi zadovoljavala specifične potrebe svakog pojedinca. Care work je trenutno marginaliziran i loše plaćen, te obavljan u lošim uvjetima, dok nasuprot njemu možemo navesti bezbrojne poslove koji nisu tako očito korisni ikome, ne zadovoljavaju ičije vitalne potrebe za životom i blagostanjem, a koji su mnogo više nagrađivani i ugledni. Decelerirana ekonomija bi u prvi plan postavila tipove društvenih funkcija koji su upravo nalik na one najmanje atraktivne poslove današnjice: teške za automatizirati, neekonomične, neefikasne – ali očigledno korisne.

• Sprečavanja kraja povijesti

Prethodna Saitova knjiga iznijela je novu interpretaciju Marxa utemeljenu na pažljivijem iščitavanju već poznatih tekstova, kao i na otkrivanju nekih kojih su čak i među obrazovanom populacijom slabije proučavani. Ranije generacije ekoloških teoretičara ne raspolažu toliko korjenitom analizom kapitalističkog načina proizvodnje koju nudi Marx, a na drugoj strani imamo više od sto godina marksističkih teoretičara kojima ekologija ili nije bila primaran interes, ili se za nju nisu zanimali uopće. Ali ta da dva diskursa zapravo imaju mnogo većih preklapanja nego što je ijednima poznato, i mogu se međusobno prožeti mnogim korisnim uvidima.

U odnosu na prethodnu Saitovu knjigu, u Manifestu se radi korak unatrag, ali zahvaća širu sliku. (YouTube)

Ovdje radimo korak unazad, i gledamo s malo mutnijom rezolucijom, ali zahvaćamo širu sliku. Nastoji se argumentirati zašto se uopće predlaže odrast, marksistički ili bilo koji drugi, te nadalje kako bi konkretno izgledala decelerirana ekonomija kojoj beskrajni rast više ne bi bio konačna svrha proizvodnje i distribucije.

Kao što nam Saito argumentira u prvih par poglavlja ove knjige, bilo kakvo rješenje koje nastoji spasiti rastuću ekonomiju ne može ujedno spasiti i nas. Štedljiviji odnos spram ograničenih prirodnih resursa jest moguć i ostvariv, ali njegovi će rezultati biti kratkotrajno odgađanje problema – ekonomija će rasti i mjere koje bi u 2024. godini samo malo opteretile planetu će kroz koje desetljeće prerasti u vraćanje iste slijepe ulice pred kojom smo sada. Nije moguć zeleni rast.

Ekonomski rast preostaje i dalje neupitnom dogmom, ili bolje rečeno, dogmatski se držimo identifikacije rasta s ljudskim blagostanjem općenito. Napuštanje ekonomskog rasta mnogima zvuči kao povratak u kameno doba ili „mračni“ srednji vijek ili bilo koje drugo demonizirano vrijeme ljudske povijesti. Jedan od bitnih doprinosa ovog teksta je argumentiranje toga kakve bi nove mogućnosti ljudske egzistencije decelerirana ekonomija otvorila; nužno je dokazati da je odrast put u Buen Vivir. Ne radi se samo o spašavanju okoliša radi njega samog jer ekonomski rast nije samo istrebljenje čitavih vrsta ili sječa šuma; ekonomski rast je i monotonija jednog te istog, napornog posla kroz cijeli život, manjak autonomije nad vlastitim životom, tiranija satova, egzistencijalna praznina koju možemo popuniti jedino konzumiranjem, i nadalje. Otuđenje je samo fenomenološka dimenzija potrebe kapitala za beskrajnom ekspanzijom, nauštrb ispunjenog života ovdje i sada. Degrowth Manifesto nastoji pokazati što čovjek ima od odrasta, i upravo će čovjek biti prvi komadić prirode koji će biti oslobođen.