U spomen na Zlatka Uzelca, važnog pripadnika generacije koju se potiskuje iz sjećanja

Zlatko Uzelac pisao je za Ideje.hr. Uredništvo želi održati sjećanje na njega govorom koji je na Zlatkovom pogrebu održao zajednički prijatelj i suradnik Božo Kovačević, a u kojem se oživljavaju uspomene i na generaciju čije je djelovanje duboko utkano u našu kulturnu i političku povijest, ali čije pripadnike kao da se nastoji zaboraviti

Draga Sonja, Damjane, Zlatkovi prijatelji, suradnici i poznanici,

otkad smo doznali da je on iznenada umro, o Zlatku smo počeli intenzivno razmišljati i pričati o njemu onako kako je on pričao o ljudima koji su njemu u životu bili važni, a otišli su prije njega. Sjećat ćemo se njega zajedno s njima, evocirati uspomene, davati naznake – onima koji nas žele slušati – za oblikovanje predodžbi o vremenu koje je oblikovalo nas i u kojem smo i mi, nadam se, ostavili neki trag.

Na već podužem popisu onih koji su nas napustili, a na kojem je sad i Zlatkovo ime, su i oni koji su nam u vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu prenosili osobna iskustva o političkim zbivanjima na Sveučilištu od 1968. do 1971. godine. U uzaludnim pokušajima sprječavanja nasilnog ukidanja Saveza studenata, kao tada jedine političke organizacije relativno neovisne o Partiji, neki od nas su 1973. i 74. godine sudjelovali zajedno s njima. Ti pronositelji svijesti o autonomnom studentskom političkom pokretu i kritičari politike tadašnje vlasti bili su – da spomenem samo neke od onih kojih više nema među nama – Sunčana i Nenad Peternac, Mario Rebac. Mlađi od njih, oni koji su tek počeli studirati filozofiju i sociologiju u prvoj polovici sedamdesetih, kasnije su pokrenuli studentski časopis Alijenacija nadahnuti učenjem svojih profesora čiji je časopis Praxis tih godina bio ugašen. Najčešće se među tim studentima razgovaralo o novoj ljevici, Marxu, Heideggeru, Hegelu, Horkheimeru, Adornu, Marcuseu i Frommu. Zlatko je bio s tim mladim filozofima, ali njega su više zanimale druge teme. Već samom činjenicom da je studirao interdisciplinarni studij urbanizma na Filozofskom i Arhitektonskom fakultetu razlikovao se od njih.

Što se tiče tradicije lijevog studentskog pokreta, nju je Zlatku najizravnije približila njegova supruga Sonja, jedna od istaknutijih sudionica studentskog bunta na Beogradskom univerzitetu 1968. godine.

Za vrijeme i poslije studija Zlatko je intenzivno surađivao s osebujnom kritičarkom arhitekture i urbanizma Antoanetom Pasinović. Aktualizirala je problematiku prostora kao općeg dobra, organizirala kritički intonirane tematske izložbe o gradogradnji, pokretala akcije u urbanom prostoru. Kao njezin bliski suradnik Zlatko je, zapravo, sudjelovao u anticipaciji onoga što se tridesetak godina kasnije pojavilo kao prosvjedni pokret Zagreb je naš ili, u Dubrovniku, Srđ je naš. Nakon njezine prerane smrti 1985. godine, on je uporno u svakoj prilici isticao njezine zasluge za osvješćivanje društvene važnosti urbanizma. Njezin je rad stručno revaloriziran tek devedesetih godina prošlog stoljeća, a važnu ulogu u tome imalo je neumorno i uporno Zlatkovo zauzimanje.

Nema više ni Željka Škalamere, jedne od važnih osoba u Zlatkovu životu. Taj vojni kartograf rodom iz Brseča, bio je čovjek široke kulture i mladenačkog poleta koji ga nije napustio ni u poznoj dobi. Kad je Škalamera umro, Zlatko je u nekrologu napisao da je ovaj bio „povjesničar umjetnosti, konzervator, urbanist-konzervator i urbanolog, kartograf, povjesničar kartografije i povijesni geograf, polihistor, vrsni crtač i ilustrator.“  Jasno je da je Zlatko u ponečemu slijedio Škalameru, iskreno mu se divio i ustrajavao na njegovoj afirmaciji u javnosti.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća stjecišta mladih ljudi željnih afirmacije bio je studentski i omladinski tisak. Studenti s Filozofskog fakulteta u čiji krug je spadao i Zlatko, potpomognuti mladim snagama s Fakulteta političkih nauka, preuzeli su 1978. godine Studentski list. Objavili su ondje pozitivno intonirane priloge u povodu desete godišnjice šezdesetosmaške studentske pobune. Taj broj bio je oštro kritiziran. Odlukom vlasti uredništvo se mijenja. U to promijenjeno uredništvo ulazi i Zlatko, ali vlast im nije dopustila da rade. Smijenjeni su, a da nisu objavili više nijedan broj. Omladinski list Polet, u kojem je Zlatko također surađivao, bio je bolje sreće. Prijatelja i poznanika u to vrijeme bilo je i u Kazališnoj družini Coccolemocco i u Kugla glumištu. Uobičajena zagrebačka sastajališta bila su Zvečka i Blato. Zlatko je bio viđen i na toj društvenoj sceni.

Barem dvaput izravno je sudjelovao u spašavanju časopisa Gordogan u čijem je uredništvu bio od drugoga broja. Taj časopis čedo je Branka Matana. Osim onih koji su omogućili pokretanje časopisa i pomagali mu da opstane bilo je i onih koji su na svaki način željeli onemogućiti njegovo izlaženje kao što je to i danas slučaj. Da bi se izborili za daljnje izlaženje, Zlatko Uzelac i Branko Matan pohodili su tadašnje visoke dužnosnike u partijskoj hijerarhiji uključujući Ivicu Račana. Privremeno, časopis je bio spašen. Ali ne zadugo.

Prvom prilikom protivnici izlaženja Gordogana vještom su manipulacijom isposlovali da nadležno tijelo ne odobri sredstva za financiranje časopisa. Sjedili smo jednog dana Zlatko Uzelac, Jasna Babić i ja u uredništvu Gordogana u Mihanovićevoj 28. Znali smo da je glavni urotnik protiv Gordogana jedan visoki dužnosnik tadašnjeg Socijalističkog saveza. Jasna – još jedna važna osoba u našim životima koje nema od 2017. godine – dohvatila je telefon i nazvala ured tog političkog dužnosnika. Rekla je da s tim drugom želi razgovarati drug Zlatko Uzelac. Tadašnji republički sekretar za unutrašnje poslove zvao se Zlatko Uzelac kao i naš Zlatko. Usplahirena tajnica spojila je još usplahirenijeg šefa koji je mislio da razgovara s ministrom unutrašnjih poslova. Naš je Zlatko promrmljao da želi raspraviti o slučaju časopisa Gordogan i da se nada da će taj problem biti riješen. I bio je. Časopis je tada opstao.  Eto, to je bila duhovita smicalica kojom su Zlatko Uzelac i Jasna Babić isposlovali daljnje izlaženje tada kultnog časopisa Gordogan.

Kad sam 2000. godine postao ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja, nisam dvojio o pomoćniku zaduženom za prostorno planiranje. Bio je to Zlatko Uzelac. Uvjeren sam da je malo kad i malo u kojem ministarstvu upravljačku strukturu činila skupina ljudi tako posvećenih poslu kao što su bili moji pomoćnici i pomoćnice. Sa Zlatkom sam razgovarao i raspravljao više nego s drugima. Nismo se uvijek slagali. No, nisam mogao poreći da je on bdio i nad najsitnijim detaljima izrade prostornih planova nacionalnih parkova i parkova prirode. Upravo u vrijeme njegova mandata započela su temeljita arheološka istraživanja rimskog vojnog logora Burnum na rubu Nacionalnog parka Krka. Premijer Račan konzultirao ga je u vezi s trasama i izvedbenim projektima pojedinih dionica autocesta. Izrađivačima županijskih prostornih planova i prostornih planova općina i gradova doista nije bilo lako izaći na kraj s pomoćnikom ministra koji je bio spreman više sati raspravljati i o najmanjim pojedinostima njihova posla.

Drugi put bio je pomoćnik ministrice kulture u vladi Zorana Milanovića, zadužen za spomeničku baštinu. Da je bilo više sreće i da je odradio mandat do kraja, vjerojatno bi svaka utvrda na hrvatskom tlu, neovisno iz kojeg je razdoblja, bila detektirana, katalogizirana, valorizirana i, u konačnici, restaurirana. Ne samo one u Slavonskom Brodu i Osijeku kojima se tako predano bavio.

Posljednjih sam tjedana nekoliko puta pomislio da bih trebao nazvati Zlatka. Htio sam ga pitati jesu li nerazumni zahtjevi konzervatora, o kojima se sve češće govori, jedan od uzroka izostanka početka obnove nakon potresa. Ali nisam ga nazvao. Pretpostavio sam da ćemo se možda negdje sresti i opširnije porazgovarati o toj temi jer sa Zlatkom se o urbanizmu i zaštiti spomenika kulture nisu mogli voditi kratki razgovori.

U posljednjem telefonskom razgovoru, kad se on javio meni, opširno mi je obrazložio što se događa u nadmetanju nekoliko suparničkih timova za dobivanje posla na urbanističkoj obnovi jednog trga. Točno je znao tko poteže kakve veze, čiji su interesi u igri i kakvu će odluku donijeti nadležno povjerenstvo.

Sad znam da takvih poziva u neobičan čas više neće biti. Neće više biti ni poziva u kojem mi Zlatko razdragano javlja da mu se rodio unuk ili s ponosom govori o Damjanovom stručnom i poslovnom uspjehu. Neće biti ni Zlatkovih elaboracija o različitim znamenitostima koje su on i Sonja posjetili na svojim turističkim ekskurzijama koje su, nerijetko, bile stručna putovanja s unaprijed određenim rasporedom i ciljem.

A neće biti ni razgovora uz kavu u kojem Zlatko tihim glasom, ali s jasnom željom da ga svi čuju, govori o netom održanoj Sonjinoj izložbi slika ili o njezinoj teorijskoj knjizi u kojoj je iznijela svjetski relevantnu postavku o karakteru suvremene umjetnosti.

Zlatko će nedostajati svojim prijateljima. Svojoj obitelji, majci, supruzi, sinu, snahi i unuku, nedostajat će znatno više.

Onih koji su mu u životu bili važni a više ih nije bilo Zlatko se sjećao i često ih spominjao u razgovorima i svojim člancima. Kao što se on sjećao njih, tako ćemo se i mi sjećati njega.