Umjetnik, otok i estetika. Ljubav Lanzarotea i Césara Manriquea

César Manrique se formirao kao umjetnik u Madridu i New Yorku, no vratio se na rodni otok gdje je njegov rad, pod utjecajem prirodnih fenomena i minimalističkog krajolika, stvorio temelj za očuvanje otočkog identiteta, piše Nataša Hrupec. Kroz svoju arhitekturu i skulpture prenosio je ideju o skladu između prirodnih elemenata – vjetra, vulkana i oceana – i ljudske kreativnosti.

• Naslovna fotografija: César Manrique (Turismo Lanzarote)

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Još su do nedavno stanovnici Lanazarotea, najsiromašnijeg kanarskog otoka, vodili beznadan i težak život. Sanjali su kišu da natopi malo obradive zemlje u vulkanskim stijenama. Pokušavali su obraditi vulkanski kamen kojeg pasati sporo mrve. Gradili su male kuće, skromne građevine koje predstavljaju značajnu varijaciju u odnosu na druge Kanarske otoke. Koristili su samo vapno u oblogama i krovovima, nisu imali  borovinu kao drugi otoci za krovne konstrukcije u mudéjar stilu, jer na otoku nema šuma. Nemaju niti bogato ukrašene drvene balkone kao na Tenerifu, Gran Canariji ili La Palmi. Do izgradnje pročistača za vodu, živjeli su skromno, veselili su se kad bi pronašli balone vode u mjehurima od vulkana. Alumbramiento je izraz koji koriste na Kanarskim otocima za otkriće vode prikupljene pod zemljom, u tunelima ili bunarima. Takva otkrića bila su rezultat slučajnosti, očitovanje prirode koja je ostala skrivena.

Sadili su uglavnom vinovu lozu, malo povrća, palme i bavili se ribarstvom. Da bi mogli saditi na vulkanu, morali su izgraditi terase da im pasati ne odnesu prašinu koju zovu zemljom i da biljku zaštite od vrućine iz Sahare. U takvoj zemlji šanse imaju jedino pješčane kulture i loza, sukulenti i katusi. Minijaturni krateri, replike velikih vulkana i prekrivaju cijeli otok pa je jasno vidljiva fraktalna geometrija prirode. Ti mini krateri pretvoreni su u vulkanske vrtove. Takva skromna poljoprivreda, odnosno ljudski pokušaji uzgoja na otoku, fascinira jednako kao i slabašan biljni svijet po stijenama vulkana koji je rezultat dugog adaptacijskog i funkcionalnog procesa takozvane biološke sukcesije. Veći je dio otoka još  uvijek uglavnom prekriven samo lišajevima, sukulentima i kaktusima, stabala nema, osim palme pored kuća. To daje jedinstven izgled otoku koji u krajoliku ima samo vulkanske crvenkastosmeđe stijene, malena sela od nizova bijelih kuća s palmama u dvorištu koje unose dinamiku jer se svijaju na neprestanom vjetru i na kraju okvir svemu daje plavetnilo neba i oceana. Takav krajolik izvorno nema estetsko značenje, ali počeo je dobivati na značenju za turiste, a i za Césara Manriquea, likovnog umjetnika rođenog 1919. na Lanzaroteu, kad se vratio otoku nakon što je prešao četrdesetu.

Arrechife je do danas zadržao velik dio svoje izvorne vizure. (Jorge Franganillo / CC BY 2.0)

César Manrique rođen je u glavnom gradu Arrechifeu. Otac, podrijetlom s drugog otoka Fuerteventure, gradio je obiteljsku kuću i to je impresioniralo malog Césara u djetinjstvu koje je proteklo idilično. No, Francova je propaganda vrlo nezrelog i mladog Césara uspjela pridobiti za sebe i on se uključuje u Španjolski građanski rat na Francovoj strani. Kasnije se toga srami i ritualno pali zastavu pod kojom se borio. Nakon toga upisuje arhitekturu na Sveučilištu La laguna na otoku Tenerifeu, ali brzo napušta studij i otoke te odlazi u Madrid gdje završava Umjetnički školu San Fernando.

Nakon iznenadne smrti svoje  drage Peppi Gomez s kojom je u Madridu živio osamnaest godina, Cesare Manrique slomljen odlazi iz grada gdje se već pozicionirao kao umjetnik. Govorio je da ga nikad nitko nije toliko volio i više nije mogao podnijeti ni grad u kojem su živjeli, niti španjolski jezik pa odlazi u New York. Zahvaljujući Rockefellerovoj stipendiji iznajmljuje vlastiti studio, intenzivno radi i izlaže u prestižnoj galeriji Catherine Viviano, a formira se pod utjecajem Picassa i Miroa. Nakon šest godina, na poziv načelnika i prijatelja iz djetinjstva, a već razočaran hladnoćom suvremenog života, 1966. u svojoj četrdeset i sedmoj godini, vraća se na svoj rodni otok Lanzarote. „Razmišljam intenzivnije nego ikad na otoku. Mislim da je tu istina.”

Na otoku se u više od četrdeset godina nije ništa promijenilo i tamo pronalazi izgubljeni raj djetinjstva. Način života je gotovo isti, a otok je jednako je gol i pust kao i prije, nov je jedino mali aerodrom. I sada na njega gleda drukčije, zadivljen je estetskom čistoćom krajolika u kojem se uzdižu jedino krateri vulkana u crvenkastim, smeđim i crnim tonovima. Kud god da se okrene, samo je lava, kamen, more i tradicionalno bijele kućice, rijetke palme se svijaju na pasatu i kaktusi koji su naizgled postojaniji na vjetru.

Sretan je zbog poziva prijatelja iz djetinjstva, sada predsjednika otoka, koji mu predlaže da sudjeluje u čuvanju vizualnog identiteta otoka ili točnije rečeno da izvede ambiciozan projekt koji bi „promijenio“ sliku otoka, a da ne iznevjeri njegov duh.

Manrique je prvo krenuo katalogizirati ruralne građevine i tako je nastala knjiga Lanzarote, arquitectura inédita.

Manriqueu je bilo jasno koliko je važno sačuvati ruralne građevine pa ih je prvo krenuo katalogizirati i tako je nastala knjiga Lanzarote, arquitectura inédita (1974.), u kojoj su surađivali i Fachico Rojas (fotograf) i Juan Ramírez de Lucas (etnograf i pisac), koji se pojavljuju kao koautori uz Césara Manriquea.

Prionuo je zatim poslu kao likovni umjetnik i arhitekt što formalno nikada nije bio, a onima koji su sumnjali u njegovu stručnost bi prilično samouvjereno odgovorio: „U ostalim aspektima ljudskog znanja ja sam nepismen. Pa sad, u estetici, u arhitekturi, u urbanizmu sebe smatram autoritetom, jer to učim od rođenja i to nosim u krvi.“

Skočio je iz slikovnog prostora u konstruktivni prostor. Počeo je konzervirati vulkansku ortografiju: „Sve što slikam je vulkanologija i geologija u svojoj osnovi“. Za razliku od mještana, svjestan je vizualne i prirodne čistoće otoka i nastoji je sačuvati. I doista nigdje do sad to nisam vidjela da se urbani razvoj otoka odvija tako uredno bez da šteti krajoliku.

Čini se da su estetski i ekološki kriteriji jednim većim dijelom prevladali ekonomske. Uspio je spasiti otočku arhitektu koja je bila ozbiljno ugrožena provalom turizma na otok. Demonstrirao je protiv gradnje velikih hotela i nebodera uz obalu koji bi zaklanjali pogled na more. Iako je umro prije više od trideset godina, još se uvijek poštuju njegovi principi, izgledi resorta ne razlikuju se od tradicionalnih kuća u kojima žive mještani. Rijetko se viđa u Europi mjesto gdje nema svjetlećih reklama i reklamnih panoa, sve su kante za smeće iste, koristi se samo bijela i zelena boja, u obalnom području plava, a gotovo svaki kružni tok ima mobilnu skulpturu. Uspostavio je vezu između estetike i turizma.

Njemu mogu otočani zahvaliti za čiste vizure na koju se god stranu pogleda.

Kad je obrazlagao svoje intervencije u prostoru, uvijek je spominjao vrt Claudea Moneta u Givernyu, kojega je autor učinio umjetničkim djelom. Taj ga je model nadahnuo za skok od reprezentacije prostora do njegove konstrukcije pa je na mjehurima lave je izgradio svoju kuću. Pogledi kroz prozor su fascinantno uokvireni pejzaži, a lavu je „pustio“ da mu ulazi u sobu. Točnije  zidovi kuće samo su omeđili nekoliko mjehura u vulkanu. Rijetke biljke iznikle iz toga vulkanskog kamena, pokoja palma ili kržljava smokva ili kaktus ostale su u kući. One jesu „kuća“. Rijetke kiše i idealna temperatura od 22 do 28 stupnjeva to dopuštaju.

Bio je inspiriran i japanskim vrtom te estetikom njemačkog arhitektonskog ekspresionizma romantičnih korijena, ali utjecaje prvenstveno treba tražiti i analizirati u pretpovijesti otoka i prirodnim osobitostima. Teme za gradnju koje uzima i predlaže jesu najčešće prirodni fenomeni, kao što su vulkanske erupcije ili klimatološki događaji (vjetar i sunce) i pokušava pokazati njihov utjecaj na život stanovnika otoka.

Manriqueov dom u Tahícheu danas je dio Zaklade koja sav novac od ulaznica ulaže u očuvanje otoka. (Enrique Domingo / CC BY-NC-ND 2.0)

U području privatne arhitekture treba spomenuti i njegove domove u Tahícheu (1968. danas Fondacija César Manrique) i Haríji (1988.), koji su nakon umjetnikove smrti uključeni u imovinu Zaklade César Manrique, postavši tako javnim prostorima. Zaklada i danas sav novac od ulaznica ulaže u očuvanje otoka, bore se protiv širenja betonskih visokih zgrada duž obale, a nedavno je skrenula pozornost na 24 ilegalno izgrađena hotela.

U svojim je djelima predstavljao i aspekte materijalne kulture prastanovnika otoka, s njihovim običajima i mitovima. Starosjedioci su Kanarskih otoka, bez željeznog oruđa, sagradili nekoliko izoliranih zgrada i živjeli u špiljama ili prirodnim skloništima na obroncima planina pa Manrique u krajobraznoj i arhitektonskoj koncepciji svojih prostora čuva uspomene na staništa prvih stanovnika otoka.

Urušavanje svodova tunela lave stvorilo je šupljine unutar kojih su sedimenti omogućili razvoj vegetacije. Jedna tako iznikla smokva bila je Manriqueu dokaz da je na tom mjestu u selu Tahíche postojao tunel lave i to je bilo savršeno mjesto unutar kojeg će izgraditi dom nakon povratka i nakon što mu se život već dobrano prevalio u peto desetljeće, nakon životnih gubitaka i stanovanja po metropolama. Kao što se u sakralnoj arhitekturi oduvijek bio izbor mjesta transcendentalna činjenica, tako je i on iznimnu važnost posvećivao pronalaženju prave lokacije za svoje kuće, vidikovce, muzeje, mobile ili turistička središta.

I tako nastaje njegova podzemna arhitektura. Te šupljine uvijek postaju, u kućama koje je gradio, neka vrsta veličanstvenih bunara svjetlosti koji osvjetljavaju prostor.

Potreba za životom pod zemljom za vrijeme uvlačenja u sebe, u tišinu, u dubinu s manje svjetla, tamo gdje se dotiče i nesvjesno. (Frank Vincentz / CC BY-SA 3.0)

S jedne strane kuća ima tunele lave u podzemlju u crnoj stijenu (dizajnirao je i amblem nacionalnog parka pod nazivom El Diablo, nastalog prema legendi a danas je lik mladića pretvorenog u vraga s visoko podignutom vilicom s pet krakova postao simbol Nacionalnog parka Timanfaya, jer je na tom mjestu izgubio svoju ljubav zbog vulkanske erupcije), a s druge strane uvijek ima i takozvani mirador ili vidikovac. Istovremeno naznačuje dva polariteta: život pod zemljom i promatranje krajolika s vrha, a to se može tumačiti na više razina. Potreba za životom pod zemljom za vrijeme uvlačenja u sebe, u tišinu, u dubinu s manje svjetla, tamo gdje se dotiče i nesvjesno, a može biti i jezovito i s druge strane beskrajan i predivan pogled za zagledanost u vulkane, more i nebo i njihovu beskrajnost, za uzimanje zraka, energije i životnog poleta i za puštanje čežnje na slobodu. Koncept „otvorenosti“ predstavlja os oko koje se izražava kontemplativni doživljaj krajolika. Ovdje se oko otvara za tri panorame, a sve odgovaraju estetici uzvišenog: za nebo, tlo od lave i ocean.

U prošlosti su jameose i tunele lave koristili stanovnici otoka kao skloništa za skrivanje od barbarskih gusara koji su redovito napadali otok. Manriqueu su to mjesta u podrumu kuće koja su danju izvor svjetla, a u noći se pretvaraju u promatračnice za zvjezdano nebo. Divno je moći iz vlastite fotelje imati otvoreni „pejzaž neba“ i atlantsku noć na stropu. U svojoj kući u Tahícheu, koja je, kao što je već rečeno, izvorno bila tunel lave, César Manrique promatrao je zvijezde teleskopom i tad ga je prožimao gotovo religiozni osjećaj panteističkog nadahnuća. Bio je idealist, zanesenjak i romantičar u neku ruku, ali nije bio pokrovitelj romantičarske zavičajnosti i pribojavao se da bi se njegovo djelo moglo u tom kontekstu interpretirati.

Nikad nije prestao slikati. Na svojim slikama kadrira fragmente. Za njega je to estetski odnos oka i duha. (OxOx / CC BY-SA 2.0)

Usprkos silnom angažmanu u „oblikovanju“ prostora i zalaganju da prostor otoka ostane čist, bez urbane devastacije, nikad nije prestao slikati. Na svojim slikama kadrira fragmente. Za njega je to estetski odnos oka i duha. Simboličko značenje vulkanskog krajolika svodi se na teksture i kromatsku skalu, bio je zainteresiran i za paleontologiju pa se na njegovim slikama nalaze slike fosila zakopanih ispod vulkanskog korita.

Njegove su slike dvodimenzionalni fragmenti prirode, nisu pejzaži. Na njima se ocrtava atomistička vizija vulkanske prirode, koristi metonimiju, uzima dio za cjelinu. Ne radi se o metaforama.

Kad prelazi u arhitektonsku koncepciju krajolika predložio je tip estetskog doživljaja koji je neovisan i o simboličkom i metaforičkom posredovanju krajolika i o deskripciji. Bitno je bilo izabrati lokaciju, a kad je tražio jedinstvena mjesta bio je zabrinut i pitao se hoće li intervencije koje je planirao promijeniti duh mjesta, a to nikako nije htio. Ono o čemu brine je Genius loci otoka, taj duh nikako ne želi narušiti, oduzeti mu mogućnost da se slobodno širi i živi. O tome je uvijek mislio u procesu stvaranja. Tvrdio je da je vulkanskom krajoliku Lanzarotea potreban samo glavni ključ.

Važan je pogled. Kad se obilazi njegove građevine, uvijek na kraju čeka jedan savršen hitac, savršen pogled s prave pozicije, a pogled je prodorna misao.
Tako su pomalo nastali: Los Jameos del Agua , restoran El Diablo u nacionalnom parku Timanfaya, Monumento al Campesino , Mirador del Río , Museo Internacional de Arte Contemporáneo, Jardín de Cactus i Museo Lagomar.

U Muzeju kaktusa dolazi do originalnih rješenja podova formiranih od slagalice kamenih ploča vulkanskog podrijetla. (Mike Peel / CC BY-SA 4.0)

U Muzeju kaktusa dolazi do originalnih rješenja podova formiranih od slagalice kamenih ploča vulkanskog podrijetla, a s terase kafića Jardín de Cactus (1990.), koja je unutarnja panoramska točka, možemo se diviti golemoj baštini kaktusa i drugih sukulenata koje je prikupio tijekom svojih putovanja i koji su izloženi na terasama. Stoje kao glumci na kazališnoj pozornici. Ovdje se naslanja na estetiku avangarde. Kaktusi su bili česti motivi figurativne umjetnosti i fotografije dvadesetih godina 20. st. zbog geometrije i čvrste strukture. S bodljama i oblicima nalikuju mašinama, izgledaju kao da su ih stvorili ljudi, kao da su neko oruđe, a oni su stvorili sami sebe tako našiljenima da ih nitko u pustinji ne može zagristi i isisati im zalihu vode. Istovremeno u Muzeju pokazuje i poljoprivrednu tehniku građenja zidova pa sve izgleda kao amfiteatar u kojem igraju kaktusi. Stoljetna praksa izgradnje zidova i terasa prikazana je kao estetski fenomen kojeg otočani nisu bili svjesni. Povezuje razigranost i spoznajnu dimenziju, ali  uvijek je vidljiva i edukativna namjera. I na kraju iznad svega stoji vjetrenjača poput katedrale, kao simbol neke društvene kohezije. To je mjesto gdje se melje žitarica za kruh i to je sveto mjesto jer znači egzistenciju otočana, a jedina božica koja se slavi je priroda. Naglašavao je to u svome radu jer je otok doživljavao promjenu ekonomskog modela od poljoprivrede do turizma i pomalo zaboravlja svoje seljačko porijeklo.

Možemo dakle govoriti o osam javnih centara koje je izgradio i koje djeluju i danas kao kotači koji pokreću i usmjeravaju energiju, jer su vitalne točke u tijelu otoka.

U radu se okruživao timom suradnika (zidari, stolari, klesari, vrtlari i drugi) i stručnjacima (geodeti, arhitekti i inženjeri). Preuzeo je ulogu maestra koji sklada, dirigira i bira glazbenike koji će je interpretirati. Stvarao je prijateljsku atmosferu između tehničara i radnika koja se temeljila na važnosti koju je pridavao etičkim vrijednostima poput „humanosti i predanosti radu“. Rezultati su na kraju bili odlični, kao što uostalom i jesu uvijek kad je stupanj uključenosti rezultat emotivnog odnosa koji je uspostavljao sa svakim od njih pa su podnosili, bez većih uvreda, i njegove bijesne prijekore, ako bi nešto pogriješili. Njegova strast bila je arhitektura i slikarstvo, ali osobno zadovoljstvo nije mu bilo dovoljno. Želio je razviti estetsku svijest kod svojih otočana i u tome je čini se poprilično uspio. Još i danas stanovnici kažu, kad se u prostoru izgradi nešto sumnjivih gabarita i estetike, da toga ne bi bilo da je Manrique živ. Bio je neumoljiv i bespoštedan kad se suočio s zlonamjernošću nekog korumpiranog političara i poduzetnika (čest je takav spoj u jednoj osobi) koji se želio obogatiti u poslovima s nekretninama po cijenu uništavanja krajolika.

Restoran Montañas del Fuego otvara se prema moru okamenjene lave prirodnog parka Timanfaya. (Ilhas Canarias)

Fascinantan je vidikovac Mirador del Río. U činu pokazivanja, priroda se nudi kao dar i to je tamo najsnažnije vidljivo. Priroda postaje objekt, a maleni otok La Graciosa koji pluta nestvarno, sasvim pust, bez vegetacije izgleda kao da je naseljen duhovima. Restoran Montañas del Fuego otvara se prema moru okamenjene lave prirodnog parka Timanfaya i nalik je panoramskom otoku usred vulkanskog toka.

Zatim gradi Lagomar kojeg nazivaju arhitektonskim remek-djelom nadahnuto prirodom čijom originalnošću je bio fasciniran i Omar Sharif kad je tamo snimao film „Tajanstveni otok“ pa je odmah kupio kuću, danas Muzej Lagomar , koju je ubrzo izgubio na kartama. Poslije toga više nikad nije došao na otok. Kuća zadivljuje kaotičnom strukturom s vidikovcima, malim terasama i tunelima koji kao da se pojavljuju, a nejasno je otkuda. Kasnije su (1985.) kuću kupili i arhitekti Dominik von Boettinger i Beatriz Van Hoff i dalje je doradili poštujući vernakularnu arhitekturu. Manrique je bio miljenik jet seta sedamdesetih godina, bio je hedonist s jedne strane, imao raspojasane partije u svojim kućama, fotografije pokazuju polugole ili sasvim gole ljepotice i ljepotane ležerno izvaljene uz bazen, na pikniku, u plesu i smijehu, bio je zabavljač i obožavatelj karnevala, a s druge strane, one puritanske, bio je zagovornik zdravog života i veliki protivnik pušenja i  alkohola poznat po tome da je i svoje majstore i suradnike zdušno nagovarao da prestanu pušiti, ali takva je ljudska priroda, često utjelovljuje proturječja.

Značajan je i njegov niz pokretnih skulptura postavljenih u kružnim tokovima otoka, takozvane igračke vjetrova, Los Juguetes del Viento. Manrique nije bio za prekidanje horizontalne panorame otoka fasadama ili spomenicima, ali podiže ove skulpture koje imaju monumentalni značaj, jer su vidljive i iz velike udaljenosti.

Svojim mehanizmom zglobova i lopatica pokretne skulpture asociraju na još jedan element prirode, a to je vjetar, koji je za Lanzarote jednako važan kao i voda. Otok zapuhuju pasati koji, zbog nepostojanja viših planina, pušu neobičnom snagom tijekom cijele godine. I od njega poljoprivrednici imaju mnogo koristi, kao i od vode. Kanalizirajući struju kroz neke male palisade s jedne strane na drugu, domoroci je zovu el río, pasati nose hranjive tvari koje osiguravaju plodnost usjeva. Vjetar je snažan, ali topao i ne mogu reći da je neugodan iako je neprestan. Manrique u svom stvaralaštvu želi naznačiti poetiku osnovnih prirodnih elemenata odnosno htio je da se elementi prirodnog svijeta prepoznaju u njegovim djelima i ekološkim porukama. A i priroda Lanzarotea već sama snažno apstrahira njihovo postojanje svodeći krajolik na zemlju (vulkanske stijene), vjetar (zrak), vatra (krater vulkana) i vodu (ocean koji je tek od nedavno zahvaljujući pročistaču pitak). Vatra kuha negdje duboko u zemlji i još je, od zadnje velike erupcije prije tristo godina kad je lava rigala šest godina bez prestanka, zemlja topla, a na dubini od oko pola metra na vulkanu peku roštilj.

Iako je često radio toteme, César Manrique nije prakticirao animističku religiju, već njegovi totemi djeluju kao znakovi ili podsjetnici na stvarnost koja je obilježila život stanovnika otoka od prapovijesti do danas u pokušavaju da „ukrote“ prirodu pa tako u središte otoka postavlja skulpturu, spomenik plodnosti izvorno nazvana Fecundidad  i nije mobil ili igračka vjetra. Iako aludira na čovjeka koji obrađuje zemlju i nalazi se u središtu otoka, djelo je posvećeno božici vode. Oskudnost vode odredila je živote otočana.

Zanimljivo je da je Ernst Haeckel, tvorac pojma “ekologija” i utemeljitelj ove grane biologije, otišao na Lanzarote 1867. godine i tamo ostao tri mjeseca i istraživao morsku faunu. Imao je jaku umjetničku osjetljivost i na svojim je putovanjima uvijek nosio stalak i kutiju s bojama i poput Humboldta, osjećao je da postoji neraskidiv odnos između umjetnosti i prirode.

U taj je odnos vjerovao i César Manrique, ali on je prirodni svijet otkrio polazeći od umjetnosti. Manrique, poput Haeckela, nije pravio razliku između duha i materije i odbacio je materijalističku ideju koja shvaća prirodu kao izvor  koji se može nemilice i beskrajno iskorištavati.  Dok liberalni kapitalizam nemilice iskorištava prirodna bogatstva i tako gradi bogatstvo naroda, César Manrique  kroz svoja djela odbacuje taj štetan odnos između bogatstva i prirode, baš kao što je to prije njega učinio John Ruskin, koji je u 19. stoljeću skovao moto koji je Manrique učinio svojim: “Nema bogatstva, osim života”. Manrique se bojao da se plamen čistog života ne ugasi na Lanzaroteu. Bio je svjestan napada na cjelovitost prirode i to je smatrao prostačkim i vulgarnim otimanjem za pojedinačno bogaćenje, a nasuprot te profanosti, kroz svoja je djela nudio otočki život kojeg je čistog i cjelovitog htio sačuvati prenoseći poruke prije svega mještanima, a onda i svijetu. Kad je saznao da netko želi oskrnaviti prirodni hram, nije  mogao obuzdati svoj gnjev. Ponavljao je:

“Vjerujem u čovječanstvo kao cjelinu. Ne vjerujem u religije, niti u granice, nacionalnosti i zastave.“ U drugom se okreće putovanjima: „Kada putujemo, kultura nam se sama nudi na jednostavan i prirodan način, no postoji i fenomen koji imamo obvezu širiti, a to je naučiti ljude kako da vide.“

Svojim muralima je obznanio da je njegova religija kozmička i da ne želi da se njegov rad tumači u identitetskom, zavičajnom ključu. (Mutualart.com)

Pred kraj života napravio je i nekoliko velikih murala koje je nazvao Banderas del Cosmos (1985.), a prvi put su predstavljeni na inauguraciji astronomskog opservatorija Roque de los Muchachos na La Palmi, koji je dio jedne od najvažnijih astronomskih istraživačkih mreža u svijetu. Na taj je način nedvosmisleno obznanio da je njegova religija kozmička i da ne želi da se njegov rad tumači u identitetskom, zavičajnom ključu, jer Lanzarote nije samo rodno mjesto koje obožava već tamo vidi apstraktni, tajni red koji upravlja prirodom i svemirom.

Manrique je za života bio dobitnik brojnih priznanja i nagrada, a svjetski poznat postaje tek kad je dizajnirao jedan od vrlo cijenjenih BMW-ov umjetničkih automobila s njemačkim dizajnerom i slikarom W. Maurerom i Seat Ibizu 1987. godine.

Godine 1992. poginuo je u automobilskoj nesreći blizu svoga doma na Lanzaroteu, u svojoj 73. godini. Ostat će zapamćen ne samo po tome što je oblikovao vizualni identitet otoka, nego i kao primjer kako se zalaganjem jedne osobe, uz podršku lokalne vlasti, može ostvariti dugotrajni pozitivan učinak na okoliš.