Unatoč globalizaciji i tehnologiji, ekonomski rast usporava. Nejednakost, demografija i okoliš u centru pažnje

Rješavanje strukturnih problema, smanjivanjem kamatnih stopa i zaduživanjem, dakle korištenjem cikličnih ekonomskih instrumenata - pogrešno je. Jedino možemo očekivati daljnji porast duga, kaže Reiner Klingholz iz berlinskog instituta koji je proveo istraživanje o izazovima svijeta bez ekonomskog rasta

• Naslovna fotografija: Tokyo – Japan već desetljećima institucije prilagođava usporenom ekonomskom rastu i starenju

• Autorica je ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj

Svjedočimo li prekretnici u povijesti čovječanstva? Potkraj prošle godine berlinski Institut za demografiju i razvoj objavio je studiju koja istražuje problem dugotrajne stagnacije ekonomskog rasta u svijetu, s naglaskom na razvijenim zemljama. Institut smatra kako je malo vjerojatno da će industrijske zemlje povratiti visoke stope ekonomskog rasta iz prošlosti. No naši sustavi o kojima ovisimo razvijali su se te ovise o ekonomskom rastu. Ostanu li kakvi su danas, širi društveni slojevi neće sudjelovati u prosperitetu i porastu kvalitete života kakve očekuju. Jesmo li pripremljeni na ono što slijedi?

Ekonomski rast u industrijskim državama polako godinama usporava (Slike 1 i 2). Trend je uzrokovan strukturnim faktorima kao što su demografske promjene i povećanje nejednakosti. Države koje su pogođene trendovima trebale bi sustave pripremati za kontinuirano smanjenje rasta.

Slika 1. Godišnje stope rasta BDP-a Njemačke u desetogodišnjim intervalima (%) od 1951. godine. Izvor: Penn World Table, German Federal Statistical Office (as of 2015) 23, Berlin Institute.

Slika 2. Desetogodišnji prosjek rasta BDP-a za odabrane zemlje (%) od 1951. d0 2015. godine. Izvor: Penn World Table, German Federal Statistical Office (as of 2015) 23, Berlin Institute.

Rast se pojavljuje kao ultimativni cilj na međunarodnim samitima i u ekonomiji, u ustavima i programima političkih stranaka. Sadržan je čak i u Ciljevima održivog razvoja UN-a (Cilj 8) iako se suprotstavlja pojmu održivosti.

Direktor Berlinskog instituta, dr. Reiner Klingholz rekao je: „Oblik rasta koji koristi ljudskom društvu, sve je teže postići. Rast je u svim industrijskim zemljama snažno usporio. U Njemačkoj je desetogodišnji prosjek u 50-tim godinama bio oko 8%, ova se brojka prepolovila u 60-tima dosegnuvši samo 1,5% u periodu 2011 – 2016.”(Slika 1) U međuvremenu su i zemlje u razvoju suočene s usporavanjem rasta.

Reiner Klingholz

Zanimljivo je da rast usporava usprkos jačanju globalizacije, liberalizaciji trgovine i digitalnoj revoluciji, procesima koji su svi prepoznati kao poluge jačanja ekonomskog rasta. Slab ekonomski rast nije cikličan kako pokazuje Slika 2. Iako su vidljivi periodi recesije i oporavka trend trajnog usporavanja je vidljiv. Primjerice, ekonomija EU nije se oporavila nakon recesije 2008 – 2010 (Slika 3).

Slika 3: Desetogodišnji prosjek rasta (%) i godišnje vrijednosti BDP (u bilijunima US dolara) Europske unije. Izvor: Svjetska banka, MMF, Berlinski Institut.

Prepreke rastu

Najvažnije poluge rasta gube zamašnjak: zaustavlja se demografski rast, nejednakost buja i ograničava potrošnju nižih društvenih skupina koje su sve brojnije, šteta na okolišu dodatno doprinosi usporavanju. Koliko je BDP u ovisnosti o demografskom rastu pokazuje Slika 4.

Slika 4: Globalni BDP u bilijunima međunarodnih dolara (apsolutne vrijednosti, kupovna moć 1990. godine) i svjetska populacija u milijardama, nulta godina do 2008. Izvor: Angus Maddison.

„Kako bismo potaknuli ekonomski rast, vlade i središnje banke ponovno u funkciju stavljaju klasične instrumente ekonomske politike kao što su investicijski programi financirani javnim novcem ili niže kamatne stope. Rješavanje strukturnih problema korištenjem cikličnih ekonomskih instrumenata je pogrešno. Jedini rezultat koji možemo očekivati je daljnji porast duga. “ kaže Klingholz.

Ironija je u tome da bolja medicinska skrb, bolje obrazovanje i kvalitetniji život utječu na dulji životni vijek dok istovremeno utječu na manji broj djece (Slika 5). To znači da što je građanima život kvalitetniji to je demografski rast sporiji, a time usporava i ekonomski rast.

Slika 5. Broj djece po ženi (ukupna stopa fertiliteta) u odabranim zemljama od 1950. do 2015. godine.

U mnogim zemljama jača nejednakost. Prosperitet i bogatstvo su sve neravnomjernije rasprostranjeni. Profit od rasta raspodjeljuje se neravnomjerno unutar viših slojeva i onih s višim primanjima. Kućanstva s nižim primanjima ne sudjeluju u raspodjeli ove vrijednosti, pokazuju istraživanja OECD-a. To smanjuje kupovnu moć, potražnju za proizvodima i uslugama te sprečava kućanstava nižih primanja da ulažu u razvoj ljudskog kapitala što u konačnici negativno utječe na ekonomski rast.

Još je jedna prepreka rastu degradacija okoliša koju uzrokuje prekomjerna potrošnja i emisije na koje utječe sve veća ljudska populacija. Zagađenje zraka i zagađenje pitke vode utječu na zdravlje ljudi i produktivnost. Klimatske promjene mogu kompletno promijeniti tijesno nastanjena područja uništavanjem poljoprivrede i posredno postrojenja za proizvodnju. Suše i poplave koje uzrokuju snažne kiše i oluje ugrožavaju poljoprivredu u mnogim dijelovima svijeta te potiču migraciju koja postaje sve veći problem.

Ovisnost o rastu

Problem je da vlade, gospodarstvo i društvo ovise o trajnom rastu. Klingholz: „Trenutna društvena organizacija je takva da države ovise o ekonomskom rastu kako bi servisirale dug ili održale učinkovitost socijalnih sustava u društvima koja stare.“ Dapače, u demokraciji vlade se ocjenjuju po tome jesu li stvorile preduvjete za ekonomski rast. Bez rasta poduzeća moraju smanjivati očekivanja profita i investicija, što će utjecati na vjeru građana da će im biti bolje nego prethodnim generacijama. Demokracije su nastajale i preživljavale na širokoj distribuciji bogatstva. Stagnacija pred nas stavlja još nepoznate izazove.

Dosadašnji odgovor vlada je podizanje kredita i povećanje javne potrošnje. Središnje banke su smanjile kamatne stope kako bi potaknule državne i privatne investicije. Uvode se subvencije ili smanjene porezne stope kako bi se potaknula potrošnja. Za poticanje inovacija koriste se dugoročni instrumenti rasta, ukidaju trgovinske barijere te financira istraživanje. No nisu riješeni fundamentalni problemi, slabosti ekonomije uzrokovane demografskim promjenama, smanjenom koristi od porasta produktivnosti te rastućom nejednakosti, a to ne može riješiti monetarna politika.

Ekonomisti podupiru tezu da je jedina strategija u kapitalističkom sustavu „rasti ili nestani“. Stoga je za očekivati da će se usredotočenost poslovnog sektora na rast pod svaku cijenu nastaviti i dalje.

Većina demokracija još nije dovoljno dugo iskusila stagnaciju da osjete pad primanja i probleme u socijalnim sustavima. No bez ekonomskog rasta sve će više društvenih slojeva osjetiti gubitke te se okrenuti političkim snagama koje će obećavati povratak na staro. Države će morati provesti ozbiljne reforme sustava i društva.

Niži rast veća održivost?

Ekonomska aktivnost i ekonomski rast neupitno ovise o potrošnji resursa. U uvjetima ograničenih resursa i prijetnji za ekološku održivost planete, zaštitari okoliša zagovaraju nulte stope rasta. No nije sigurno može li usporavanje doprinijeti oporavku okoliša. Za očekivati je da će kreatori javnih politika reagirati cikličkim intervencijama i zanemariti okolišni učinak. To znači da bi se moglo dogoditi da prestanak rasta kojeg već dugo prizivaju okolišni stručnjaci i organizacije, u stvari prouzroči suprotan učinak na okoliš od očekivanog. Iako ekolozi i fizičari već dugo upozoravaju da trajan ekonomski rast, odnosno stalan porast proizvodnje proizvoda i usluga u zatvorenom sustavu kakav je Zemlja, jednostavno nije moguć, mi smo i dalje ovisni o rastu.

Jevonsov paradoks: efikasnija proizvodnja nekog proizvoda povećava potražnju za njim te raste proizvodnja, a time i utjecaj proizvoda na okoliš. Ovaj efekt je i danas vidljiv na: posjedovanju drugog hladnjaka, povećanju životnog prostora po osobi

Danas je moguće povećati BDP s manjim ekološkim otiskom no što je bio slučaj u prošlosti. Ipak, moderna društva teško mogu odvojiti rast od potrošnje prirodnih resursa. Djelomično je tome uzrok Jevonsov paradoks: efikasnija proizvodnja nekog proizvoda povećava potražnju za njim te raste proizvodnja, a time i utjecaj proizvoda na okoliš. Ovaj efekt je i danas vidljiv na: posjedovanju drugog hladnjaka, povećanju životnog prostora po osobi, energetski-učinkovitim televizorima čiji se ekrani stalno povećavaju i slično.

Dugotrajna stagnacija mogla bi dovesti do odbacivanja okolišnih ugovora pa da se ponovo u funkciju stave zastarjele tehnologije kao što je korištenje ugljena, kako bi se potaknula ekonomija na kratak rok. Ovi su trendovi vidljivi u Sjedinjenim Američkim Državama. Politika i gospodarstvo će trebati s tržišta izbaciti kompanije koje su odgovorne za najveće štete na okolišu. Samo tada će dugotrajna stagnacija rasta dovesti do sveukupnih koristi za okoliš.

Čini se da je jedina opcija postizanje nultog rasta na globalnoj razini. Upravo ovu ideju promovira pokret „degrowth“ (odrast, hrv. prev). Ciljevi pokreta su smanjiti posljedice rasta štedljivim pristupom kako bi budućim generacijama ostalo dovoljno prostora da sami odrede svoje mogućnosti i životne stilove. Zagovornici života bez rasta propituju dogmu rasta, trude se ukazati na postojeće alternative te ukazuju na globalnu odgovornost.

Kako dalje?

U svakom slučaju, države moraju pripremati alternativna rješenja temeljena na dugotrajnom padu ekonomske aktivnosti i naći načina da odbace snažnu ovisnost o rastu. Moraju pronaći načina kako osigurati dobrobit građana u svjetlu smanjenog ili potpunog nestanka ekonomskog rasta.

Nitko do sada nije ozbiljno pokušao pripremiti društvo za stagnaciju ili potpuni prestanak rasta. Potrebna je socio-ekonomska reforma poreznog sustava. Bit će potrebno oporezivati ekološki štetne poslovne prakse te smanjivati pritisak na troškove rada. Neki stručnjaci predlažu uvođenje temeljnog dohotka. Svakako je potrebno pojačati investicije u održive tehnologije.

Autori studije zaključuju da kreatori javnih politika mogu birati između dva puta: mogu odlučiti spriječiti štetne posljedice ili mogu učiniti ništa i nadati se da će se problemi riješiti sami od sebe, da će ljudi naći načina da pomognu sami sebi.

Tema svakako nije ugodna, ali društvo mora početi pregovarati o novim društvenim ugovorima u kontekstu prestanka rasta kao novog okvira. Razvijene zemlje imaju ogromno znanje o odnosima ekonomije i okoliša. Još je važnije da imaju funkcionalne institucije i financijska sredstva za provođenje potrebnih istraživanja o načinu kako zaista krenuti održivim putem. Na njima je odgovornost da pronađu plan B za izlazak iz ove zamke ovisnosti o rastu.