Odgoj djevojčica u Europi. Jezik simboličkog reda.

• Naslovna ilustracija: Karta Odisejevog desetgodišnjeg povratka kući (Simeon Netchev, CC BY-NC-SA 4.0)
• Autorica je novinarka i publicistkinja, živi između Bruxellesa i Zagreba.

Bruxelles, prije petnaest godina, pet je sati ujutro. Divljački sam budila svoju tada petnaestogodišnju kćer i nasilno zahtijevala da ponavlja grčke nepravilne glagole, u namjeri da ju utjeram u paideu, tj. sustav civiliziranog europejstva preko klasičnog obrazovanja, ideal odgoja od klasične Grčke, preko helenizma, svih kasnijih etapa europske povijesti, preko stoljeća, prostora i vremena. Svaka potnia meter tj. gospođa majka, djeluje snagom Prirode, i ova je tražila da njeno ljepokoso dijete utisne u sebe simbolički zakon Europe, kanon sa svim označiteljima što plutaju našim svjesnim i nesvjesnim. Kći je to napravila, usvojila je ono što se najpreciznije opisuje na francuskom, Nom-du-père, tu pretpostavku sudjelovanja u svijetu. Iz vica, Nom-du-père bismo mogli opisati kao red-rad-poredak. Makar, što je na kraju toga, ostaje otvoreno. No, sad nas dvije možemo izaći iz kina te suptilno i znalački razgovarati o Homerovom Odiseju i filmskom, Nolanovom Odiseju, eto.

No jesmo li išta dobile time da ovaj naš svijet, ovaj ovdje danas i razumijevanje tog svijeta informiraju i te sjene kod Troje kao da nam govore iz Hada, odnosno početaka simboličkog reda u kulturi? Abrakadabra grčkih i latinskih riječi i gramatičkih pravila, skandiranje heksametara tajni su znakovi prepoznavanja kroz prostor i vrijeme, a istina, to jest elitizam i tvrdoglavi konzervativizam koji prenosi i ulančava staru Europu, i pritom isključuje mnoge. Niti abrakadabra ne dolazi lagano, i samo je učenje nasilje i prijetnja. Ovako je to bilo prije pedeset godina. Profesor latinskog, Miše, zaustavio se pored njene klupe: “Sabalica, riječi! -Profesore, nisam naučila. -Ne? Minus, Sabalica. Onda prevod! – Profesore, kako ću prevod, kad nisam riječi. – Minus, Sabalica!” (Kći je, na svom završnom ispitu iz latinskog, u Bruxellesu, prevela ex abrupto četiri stranice Cicerona i komentirala rješenja i gramatiku. Majka je maštala: da barem postoji vremeplov, pa da tamo u zagrebačku Klasičnu, u drugoj polovici 1970-ih, umjesto Sabalice, njena kći riješi kontrolne i zadaće! Međutim, to možda znači i da je prisila utiskivanja simboličkog reda u glave djece, utiskivanje naslijeđa Europe, tog zakona, bilo u Bruxellesu kudikamo jače nego u Zagrebu. Ili se bolje primalo.)

Opet, koliko god paidea, odgoj za određeni simbolički poredak bila adresa gdje živi mreža elita, ispada da ju demokratizacija obrazovanja koja je proizašla iz stava da je stari kanon gubitak vremena, nije izbrisala. Paidea postoji, makar je ta kupola nad Europom djelomično potrgana, a djelomično toliko samorazumljiva da se ne tematizira, nego naprosto funkcionira kao model preko kojega se pripada. Na neki način, kao da paidea, od klasičnih gimnazija pa do filmova, štiti od toga da identitet, pogotovo onih na rubovima, ne postane suviše ranjiv i prekaran, nego da ga se identificira kao europski.

Evo primjera kako se Homer neproblematično prelio u svakodnevnicu. Na barem pet ili šest mjesta od Grčke preko Hrvatske, Albanije, Crne Gore do Italije, vodiči objašnjavaju turistima kako se nalaze na Kalipsinom otoku Ogigiji, te mame goste da posjete Odisejevu špilju. Domaćini podrazumijevaju dovoljno generalno poznavanje – nečega – što će privući klijente koje zovemo gosti, a oni podrazumijevaju da će doživjeti – nešto – ako tamo siđu. Trebalo bi organizirati i terapeutsku praksu na mjestima navodne Ogigije: Dragi gosti, nalazite se u špilji, što znači da ste, kao i nekada Odisej, sišli u svoje nesvjesno, iskoristite dva u jedan ponudu za seansu o smislu Vašeg života.

Odisej je, dakle, u Homerovom epu naplavljen na Kalipsin otok kao komad drveta, izubijan i gol, prošlo je deset godina pod Trojom, i tri godine lutanja po moru, i dotad je bio izgubio sve što ga je činilo onim što je do tada bio. Tri godine do kraha. Dva puta gubio je identitet. Najpunijim životom živio je pod Trojom, a kad je počeo povratak kući, na prvoj opasnoj stanici, da bi se spasio od Polifema, prefrigano je objavio “Ja sam Nitko”. Tokom putovanja sve je manje bio onaj s početka, lukavi bogatun i silnik koji još malo hoće proživjeti dok se ne vrati doma, sve dok se sve nije osušilo što je prije bio i nije zbilja i postao pravi Nitko. Sve je zaboravio. Poslije je bio prosjak kojeg je prepoznao samo stari isprebijani pas i tek onda ponovo Odisej, ako je to moguće.

Odisej na kovanici s Itake iz trećeg stoljeća prije Krista. (CC0 1.0)

Taj opis rasapa jakog identiteta olakšava čitanje Homera ženama. Naravno da je Odiseja priča o lukavom i snalažljivom junaku unutar svijeta kojim vlada simbolički red, jasan, solidan, Nom du père. Ali, paralelno, glavni junak gubio je označitelje moći, a to znači solidnost identiteta. Zar se to ne vidi po tome da gdje god je došao, koga god je sreo, da je lagao odakle je i kako se zove. Čak i Feačanima, koji su na svom otoku usred mora živjeli u ostatku zlatnoga doba pa su zato tako duboko dobronamjerni, laže da je s Krete. Na Itaki se sinu i ženi prišunjao u punoj laži. Uveo je stotinu mogućnosti, predstavio se sa stotinu imena, a kako imenovanje pomaže mrtvoj stvari da uđe u život, otvorene su mogućnosti da je sve što je bilo s Odisejem možda moglo biti i drugačije i jednako vjerojatno. Kakav god bio, Odisej nije stup sistema i simboličkog reda.

Inače, mi žene pristajemo na konvenciju da simbolički red svijeta koji je počeo prije dvije i pol tisuće godina s Homerom, shvaćamo univerzalno, makar smo svo vrijeme svjesne stanja stvari. Koja od nas ne zna, od početka samorefleksije kroz čitanje i pisanje, da je svijet u najzanimljivijim dijelovima, ostavljen u naslijeđe muškarcima, ali teško je da je to tako od samog početka, od Homera, od Troje. Žene naslijeđuju fragmente. Srećom da se pod Trojom, uz junake, borila i kopljem vitlala Palada Atena, pa se djevojčice što uranjaju u paideu i simbolički red svijeta, mogu u nju ugledati. Sjajnooka Atena, u punom oklopu među ahejskim mjedenhaljama, mačem je osvajala svoj put i pravo na svoje sudjelovanje u simboličkom poretku. Promachos Atena, predvodnica, borila se u prvim redovima.

U bitkama pod Trojom sudjelovale su i Hera, Afrodita i ona koju je Sabalica, kako je sazrijevala, i kad ju je prazna pamet prestala fascinirati, više razumjela, od svih malo po strani, lovkinja Artemida. Sve su tamo sjekle svojim mačevima, napinjale luk ili usmjeravale ruku junaka, svaka krčila svoj put. Bogovi su bili poludjeli od krvoločnosti pod Trojom, zamislimo miris straha, znoja, životinja jadnih koje su Ahejci vukli za sobom, zvukove oštre i mukle, dim, jauke, plač, a bogovi ubijaju gore kao ljudi, sve dok ih Zeus nije zaustavio. Svijet se otvoreno pokazao onakvim kakvim je za zbilja ako nema zakona: kaos.

U ovoj našoj kulturi, označitelji, riječi, a to su, između mnogih, Odisej, Homer, Plutarh, Ciceron, Grčka, Itaka, Mikena, Kreta, plutaju ribljivim morem sve dok ne sagrade strukturu, zakače se, formiraju značenje. Ovaj čas izranja mi slika: otok Pag, blještavo sve, mršava od sunca potamnjela djevojčica na provi barke brzoplovke, valovi milo i muklo lupkaju, ona promatra u dubinu, u treptavo plavu, i iza sebe čuje miran glas oca koji nekome kaže: “Tu baci ankoru.” (“Tu ti je veza, tu se sidri, kćeri,” kažem ja dalje njoj, makar bilo bi lakše da smo muški.)

Odisej je uskoro razočarao mladu Sabalicu, jer je od pameti očekivala više od prepredenosti, podvala, lukavstva, izigravanja, kakvim se Odisej pokazao još u Ilijadi. Drugi su bili bolji od njega. Prvi među njima bio je sjajnošljemac Hektor Prijamović koji je branio svoju Troju i ustrajao u svojoj dužnosti iako je slutio pad. Bila sam i ostala na strani Troje.

Ahilej vida ranu Patroklu, junaci pod Trojom. Odiseja je ep koji kronološki slijedi Ilijadu unutar iste tradicije o Trojanskom ratu. (CC0 1.0)

Među Ahejcima bez premca sjaji brzonogi Ahilej Pelejević, čija su snaga, emocija, iskrenost, hrabrost bili toliki da se u cijeloj povijesti nije pojavio nitko njemu sličan. Sličan mu nit je bilo, nit će biti čovjeka ikad. Odmah do razbivojske Ahileja, njegov je rođak, praunuk Zeusov, Veliki Ajas, jedini koji u deset godina pod Trojom nije tražio niti dobio pomoć bogova, nego je sve postigao sam. Zato je posebno važno kako se uzdigao među Ahejcima. Iz hira, ali i zato jer su mu htjeli pokazati da nije bolji od drugih, Atena i Odisej su ga okrali, prevarili i ismijali i Ajas se, ponižen i razočaran, ubio bacivši se na svoj mač. Pored njih, borio se i božanski lukav mladi Diomed Tidejević, što stigao je s osamdeset mrkokljunih brodova pod Troju, po vojnoj snazi odmah iza Agamemnona koji je doplovio sa njih stotinu. Božanski lukav, pod Trojom je pazio da u žaru borbe ne ukrsti oružje s nekim od bogova koji su se tamo pomiješali s ljudima i u ubilačkom žaru divljali i sjekli, ali bi zamjerili da je netko to napravio njima. Diomed bi se povukao, planirao je, suzdržavao se.

Pohvale toj trojici redaju se kroz pjevanja Ilijade. Na istom mjestu, Odisej se istakao hrabrošću i umijećem u nekoliko velikih bitaka, ali, istina, uz njega je pazila Palada Atena. Priličan broj njih pod Trojom, ali možda najviše baš Odisej, uživali su takvu zaštitu kao klijenti u velikom korupcijskom sistemu herojskog doba. Bogovi, kao velike gazde dan danas, bili su nestalni u odnosu na ljude, hiroviti, znali bi se okrenuti kao zvrk kad bi bili najpotrebniji, zaboraviti to kumstvo, našli bi nekog drugog. Imali su i međusobne hijerarhije moći. Tim više je važno koliko je Atena bila dosljedna u tome kako je pazila Odiseja.

Prisjetimo se Odisejevog jednogodišnjeg boravka kod Kirke, poly pharmakos Kirke, koja je pretvorila dio njegovih mornara u svinje. Sve muškarce, koji bi se iskrcali na njen otok, svela bi na ono što bitno jesu, pa ako mu je priroda bila lava ili tigra, onda bi to i ostao. Ovo je doduše, točno iz naše perspektive, ali ne bi tako bilo u staroj Grčkoj. Stari nisu smatrali da skidanje maske pokazuje pravo lice. Riječ prosopon znači i masku i lice. Za Grke čovjek je ono što radi i govori. Zabrinuta da ga ne snađe takva sudbina, Atena je poslala Hermesa da Odiseju dade biljku što će ga zaštititi od Kirkinih namjera: “Ščupa tada iz zemlje biljku i pokaza mi njezinu narav. Korijen joj bijaše crn, a cvijet poput mlijeka bijel.”

Ovdje, sve se prelijeva značenjima. Samo lakanovci su ispreli bezbrojne stranice o moli kao štitu jezika i ljudskosti, a onda su to još povezali s Uliksovom Molly, zato što je Joyce svjesno, imajući na umu Odiseja, dao takvo ime brbljavici u svemu drugačijoj od Penelope. Zapravo, moment, kad Hermes pruža Odiseju biljku moli, mjesto je u tekstu gdje lakanovci eksplodiraju u interpretacijama. Za njih je to prevažno sjecište, mjesto gdje u prirodu intervenira simbolički red.

No, ako se odmaknemo od njih, i pogledamo unutrašnjim zorom za pravdu i nepravdu, i sjetimo se ideala kako bi se trebali ponašati heroji, vidimo pogodovanje i klijentizam. Da nije imao dobru vezu, i Odisej je mogao, u prvom mahu transformacija što ih je potakla Kirka, postati svinja, pa bi temeljni ep europskog kanona imao u podlozi junaka koji je neko vrijeme groktao, a ne razumno zborio. Tome je vodila logika narativa i bilo bi tako, samo da nije bilo intervencije odozgo.

Bogovi dragi olimpski, da se to dogodilo, Odisej bi izgubio jezik, ne bi više bio biće riječi, ne bi se mogao služiti svojom bistrinom što se pretapala u govor, ostao bi sam sa svojom pameću u glavi, a ništa ne bi izlazilo van. Možda bi mu bilo i bolje. Kad biće nema riječ, ne može sudjelovati u simboličkom redu svijeta. Ne bi se mogao držati zakona koji su nama na spas, za koje se držimo da obuzdamo nagone i autodestrukciju žudnje kao i patnju što nam prouzročuje Zbilja. Da se to dogodilo, pa da ga je Kirka, u ravnodušnoj demokratičnosti prema privilegijama i kumstvima, pretvorila u biće bez riječi, to bi bio Odisejev najgori pad u le Réel, u Stvarno. U ono što je za zbilja, kad se zagrebe i suoči se s time, što jest Zbilja.

Premda, Odisej je često bio u dodiru sa Zbiljom, samim tim što je bio u ratu, što je sišao u Had i razgovarao s mrtvima. Tri puta je pokušao zagrliti sjenu svoje gospođe majke, ali ruke su mu mlatile kroz zrak. Veliki Ajas okrenuo se od njega, ni mrtav mu nije oprostio. Ahilej mu je rekao da bi radije bio zadnji među živima, nego prvi među mrtvima. Odolio je sirenama. Grozne su sudbine pobjednika nad Trojom. Skoro svi grčki junaci nakon povrataka iz Troje, a najužasnije najmoćniji, ljudima vladar Agamemnon Atrejević, stradali su od Zbilje, a koji nisu, čudimo se da nisu.

Crtež Trojanskog konja na korintskoj posudi. (CC0 1.0)

Najvažnije ipak jest da je Odisej u Ilijadi smislio prevaru s drvenim konjem. Da nije, još bi se svi oni borili pod zidinama, osim ako Ahejci ne bi već digli sidra i otplovili jer bi završilo herojsko doba. To herojsko doba smješteno je između bakrenog i željeznog. Heziod, malo mlađi od Homera, prenosi podjele vremena na doba metala, zlata, srebra, bakra i željeza. Na spomenutom prelazu su heroji, ljudi koji imaju rodbinske ili prijateljske veze s bogovima, no nisu bogovi. Ali nisu posve niti obični ljudi.

Gimnazijalcima iz zagrebačke Klasične gimnazije u dvadesetom stoljeću, Odisej je bio nerazumljiv i nije bio pozitivan. Homeru i njegovoj publici jest. U starom Rimu, kad se uz herojstvo počela vezivati plemenitost, ali ne kršćanska, nego baš rimska, bio je negativac. U humanizmu, kod Dantea, Odisej se prži u Paklu. Za ovo doba, tu i sad, dva i pol tisućljeća poslije Homera, Christopher Nolan snimio je film u kojem je Odisej aklamacijski prihvaćen kao umorni heroj. Kod Nolana, čak, kaje se zbog varke konja i rušenja presvete Troje. Toga nema ni u epu, niti u kasnijim nadogradnjama, dramama, poemama, bilješkama. Nema kajanja kod starih Grka na taj način kakav mi učitavamo u Nolanov film.

No, nekih sedamsto godina poslije Homera, kod Vergilija, u Eneidi, ima nešto slično. Izaslanstvo Latina uputilo se kod Diomeda koji se, nakon povratka iz Troje povukao i nastanio negdje prema zapadu. Latini su htjeli da im snažni Diomed pomogne u ratu protiv Trojanca Eneje i njegovih drugova koji su se iskrcali na obalu Italije u misiji osnivanja Rima. Diomed ih je otpravio sa svog otoka kazavši da je u životu pobio previše Trojanaca, da ne može više primiti oružje u ruke. Ne tim riječima rečeno, ali Vergilije nije ostavio sumnju da je Diomed potonuo u radikalni pacifizam. Slijedom toga, Eneja, bjegunac iz Troje, uspio je osnovati Rim. Da se božanski pametan Diomed uhvatio oružja, ne bi se to dogodilo. Ali, već kod Vergilija nije mu se više dalo.

Odisej i sirene. (CC0 1.0)

Nedavno sam se opet probila kroz zastarjeli Maretićev/Silićev prevod Odiseje u cijelosti. Epizode njegovih putovanja, te životne stanice, toliko su natrpane, da ih se može provući kroz bilo koji aparat od Junga do Lacana, i nešto će se novo pokazati. Rezignacija koju donose godine učinila je da se omekša stav prema Odiseju, jer se kod njega vidi i nešto što se na manjoj skali događalo s nama kojima su laskali da smo pametni, a koji nismo bili dovoljno strogi prema sebi. Što je Odiseju donijela njegova legendarna inteligencija čija slava odjekuje milenijima? Kad su se bogovi, osim Atene, okrenuli od njega, kad je kao klijent bio odgurnut, što god da je smislio, okrenulo mu se na štetu. Homer je spomenuo da je Odisej isplovio iz Troje s dvanaest plijenom natovarenih brodova, a Homerova publika znala je da ti brodovi imaju pedeset do šezdeset mornara, to znači da su već tada izračunali i znali da je zbog njegovih planova i rješenja, sinje more progutalo najmanje 600 njegovih drugova, za koje je bio odgovoran, da ne brojimo robove i zarobljenike. Pametan, a sve je krivo radio i lagao je svima do samoga kraja, do obračuna s proscima na Itaki. Ovako ga prekorava Atena Palada:

“Zar se, svaštoznanče ti, nenasitni lukavče, zlico; Ni u zemlji svojoj još prevare i lažnih riječi; Nećeš da prođeš, što tebi od mladosti tvoje su mile.”

Pametan, a zaboravlja i po godinu i po sedam godina. Na pješčanoj plaži kod Kalipso, utonuo je u nepodnošljivu nelagodu. Na Ogigiji, Odisej je s nimfom Kalipso imao dva sina blizanca, zabilježio je Heziod u Teogoniji, tom najstarijem pregledu grčke mitologije. Roditelji su svom porodu dali imena Nausitoj i Nausinoj. Etimologija riječi naus, upućuje na brod, ali onda i na morsku bolest. Svaki put kad bi Odisej zazvao tu djecu imenom, osjetio bi mučninu.

Nausitoj i Nausinoj, koje spominje Heziod, kao i Telegon, kojeg je Odisej imao s Kirkom, djeca su nižeg reda vrijednosti. Važan je bio samo onaj koji je bio upisan u simbolički red, Telemah, pa zato se potraga u Odiseji odvija u dva pravca. Jedan je pravac Telemahov, on traži i nalazi svog oca, a drugi je dio lutalica Odisej koji uspijeva stići na Itaku. Poslije, u nehomerovskim izvorima, Telegon je također našao oca i stigao na Itaku, ali taj dolazak nije imao sretan kraj. Međutim, sva Odisejeva djeca, od priznatog, Telemaha, do ovih koje je usput dobio, odrasli su bez oca, svi su imali iskustvo nelagode, a tko zna kako je bilo onim jadnim blizancima koje je čak i Heziod samo usput spomenuo.

Odisejeva barka. (Francois-Louis Schmied, CC BY-NC-SA 4.0)

Prije nego se vratimo na Homera, samo još riječ oko Diomeda: Uglavnom se govori da se Diomed skrasio na Tremitima, otocima uz obalu Apulije, danas Puglie. No, arheološki ostaci, tvrdi dokazi dakle, upućuju da mu je dom bio Velika Palagruža. Da, da, kod nas! Odnosno, na pola puta između Italije i nas, ali na našu stranu. Palagruža jest nenaseljena, tek ribari u brzoplovnim brodovima vrte se oko tog tamnog mora. Ipak, dragi naši, zapisani smo, postojimo. Još ako je Mljet Ogigija! Ne samo da je razumljivo, nego je jedino moguće da ima više natjecatelja za lokaciju Ogigije ili bilo kojeg mjesta Odisejeve geografije lutanja kad smo mi poredani po Mediteranu, to genuino prepoznajemo kao svoje.

Nego, odmah pošto je pobjegao Kiklopima, Odisejeva flota doplovila je na otok Eoliju. Danas na Liparskim otocima, mogu se bukirati ture razgledavanja. Pošto ga je mjesec dana častio i gostio, bog vjetrova poklonio mu je vreću u kojoj su bile oluje i vjetrovi. Vreća se otvorila. Pobjegli su Borej-bura, Not-jugo, Euro – levanat/široko koji puše iz pravca jugoistoka. Gle, odakle je Europa! To nama, odakle puše levanat nije bilo čudno, ali bogovi znaju što su kao Odisejeve lokacije puta zamišljali čitaoci sa sjevera, zapada, istoka, daleko, daleko od ovog prvog središta Europe, tamo prema sjeveru, dokle se prostirao curriculum klasičnih gimnazija i oblikovao djecu po idealu bića paidee. Tko zna što su oni zamišljali kad su čitali Homera ili Vergilija ili rimske pjesnike.

U Nolanovom filmu vidimo određeno glajhšaltovanje različitih europskih mora. Ponekad protječu pred očima nama samorazumljive slike. Točno prepoznajamo ovo naše treptavo more u valerima i shvaćanjima plave, gustoće, saliniteta i raslinja koje puni kraj. U Homeru je more ili thalassa, što pridonosi harmoniji, osjećaju ideala divnog Mediterana, ili je pak pontos, opasna pučina. Najčešće jest opasna tamna pučina, pa i kad izgleda da nije. To je prava narav mora. Oduvijek je bilo tako, i onda i sada, i svaka nesreća na moru tome je dokaz. Svi u staroj Grčkoj to znaju, svatko tko bi došao s mora na neki bi se način spasio i zato bi ga oni s kraja pogostili.

Odisej i sin mu Telemah ubijaju prosce na Itaki. (Nepoznat autor, CC0 1.0)

Provodna tema epa, radilo se o Odiseju ili pak Telemahu, koji je krenuo na put tražeći istinu o svom ocu, je gostoprimstvo. Skriveno u gostoprimstvu je strah, nepovjerenje, oprez, zato što postoji mogućnost da će se taj stranac kojega smo počastili i darivali, prometnuti u neprijatelja. Na djelu je veliki rizik, a opet je gostoprimstvo izraslo do običajnosti i postalo pounutrena obveza da se zaštiti stranac, tuđinac, da ga se ugosti, opere, njeguje, nahrani, odjene i da ga se isprati darovima. Tisućljeća su se prometnula, treće je na pola, slike Mediterana ostale su iste, ali zakoni su se promijenili. Brodovi su sigurniji. Bogovi su postali tranzicijski gazde. Strance što kucaju na vrata naših domova, tj. apartmana, danas zovemo gosti ili turisti. Oni domaćinima trebaju ostaviti novac, a ne da domaćin njih časti i kad odlaze, još da im napune torbe.

Ali, turist u zamjenu traži doživljaj! Sad se mediteranski domaćini trude sjevernjacima i sjeverozapadnjacima izmisliti i pružiti nešto što će shvatiti kao doživljaj, ali mora se paziti da se ne zagrabi suviše duboko. Nek im bude dosta plaža, neka uživaju more kao thalassa, iako malo dalje Mediteran okreće lice i za migrante je mračni pontos. Tako se otvara ždrijelo, povremeno. More guta, a Zbilja se naslućuje u ponoru i to treba sakriti.

Što se tiče plaža, stranci, ti turisti, oni redovito daju estetsku prednost pržini u odnosu na žalo, tj. sitni pijesak ocjenjuju boljim od oblutaka, zato su možda i za holivudski film izabrali takvu plažu, što treba podsjećati na raj na zemlji, kao stan nimfe Kalipso. Nolan ne zna da kad odavde vidimo kilometre morskog pijeska bez mora, da to stvara nelagodu, čak strah, osušimo se iznutra, nenormalna je takva šćiga na našem moru. Što li ona znači? To pripada na sjever, njima, a ne nama. Najsmješnija njihova pržina je kod Haaga, u Scheveningenu, gdje se sjeverozapadnjaci okupljaju, na plaži jedu masni stamppot, a zabavljaju se tako da odrasli ljudi na dječju muziku (nana nana nana na, nana nana, na na na na) formiraju vlakić i kao mali medeki plešu na plaži. Holandezi, bolji su bili dok su ukleti lutali morem!

No, ono što je Nolan pokazao u filmu, beskrajne pješčane plaže s kojih se more povuklo, Mediteran kao Sjever, zapravo su me više podsjetile na plaže komadića belgijske obale, najviše na Ostende, da ne velim Oostende. Istočni kraj, oost-ende. Iako je na zapadu Europe, zove se tako jer je naselje, kasnije grad, bio koncentriran na istočnom dijelu tamošnjeg poluotoka, makar se i taj poluotok poslije, zbog nasipavanja, zasipavanja, gradnje, pozicijski mijenjao. Volim ja Ostende, od oštrog i zvonkog tona što iz zvučnika u vlaku najavljuje da smo stigli, pa do šetnji i svjetla. Put u Ostende iz Bruxellesa vid je njegovanja melankolije, njeno lociranje i držanje pod kontrolom, kao vjetrove u vreći. Uvijek tamo idemo kad se spuste oblaci. Dugački drveni molovi, vlažni, slani, prostiru se u pravcu Dovera, a pod maglicom su stalnog spraya. Znam zato što znam da se dugo u kanalu prema Engleskoj istovarivalo sve što je suvišno. Pri tome mislim na cargo koji bi nesavjesni ili podmićeni kapetani bacali s brodova. Također, malo niže prema jugu u Francuskoj, kod Calaisa, rute su prelaska migranata. Srećom, ovo se Sjeverno more nastavlja prema Francuskoj, a na njenom drugom kraju, na jugu, ponovo je Mediteran. Ne možemo se izgubiti. Istočni kraj je značenje na flamanskom, ali na latinskom ostende je imperativ glagola ostendere. Ostende! znači: zorno mi pokaži, pokaži se, otkrij se. Ostende! Što se onda vidi, kad bude otkriveno? Zaboravljeno, zametnuto.

Netko je odavde čitao Odiseju, pred očima mu je bilo Sjeverno more koje plave boje nije poznavalo do mjere da ovdašnji čitaoci nisu shvaćali što to treba značiti kad Homer kaže da je more boje vina. Zamišljali su rose, a ne gusti, stari plavac. Goethe se iznenadio svojedobno kad je vidio Italiju, zar je to tako, pisao je natrag u Njemačku. Nolanov film podsjetio je i na višestrukost lica Mediterana, jedan obraz prijazan, drugi iscerena cinična maska, jedan topao, drugi vlažan, hladni grob. Nekad gošćenje i darivanje tuđinca, kao znak poštovanja Drugog i što je veće i značajnije čašćavanje, to daješ jaču simboličku poruku opreza pred strancem. Danas se gostoljubljivost prodaje.

Najstrašnije u cijelom epu, jest upravo ono što je Odisej iskusio na Ogigiji, pa čak i kakvo je more vidio, prazno. Umrtvljenje želje. Ima užitka, ali taj užitak nikamo ne vodi, čak niti u autodestrukciju. Nema želje. Pasivnost, ispunjenje, oseka, plićine, šćiga, sporost, mučnina.

U Odiseji, i filmu i epu, muškarci putuju, žene čekaju i vrte se na mjestu. Izludit će.

Penelopa ga je čekala dvadeset godina i tkala i parala razboj. Nije se makla niti iz palače, kamoli s Itake. Svojedobno, mala se Sabalica stidjela pred poviješću, pred poezijom, pred životom, zbog toga na što je bila svedena Penelopa. Homer stalnim epitetima Penelopu opisuje kao pametnu. U epu, vidi se da je zabrinuta, ali razumna, pribrana. Uspijeva održati svoju hijerarhijsku poziciju i sama odgojiti sina. U filmu se diskretno sugerira da joj se svidjelo biti kraljica dvadeset godina, nikog nije bilo da joj zapovijeda i nije imala ništa protiv da tako i ostane.

Usamljena, ostavljena od svojih, Kalipso se nadala da će s Odisejem imati društvo, s nekim prošetati u sumrak, ali ništa od toga. Sinove je odgajala sama. Ostala je zarobljena na Mljetu. Ako je još tamo, danas su joj ipak pri ruci trajekti, katamarani, izleti do Dubrovnika ili drugih Elafita, može se prerušiti i zabavljati, barem u sezoni. Što se tiče Kirke, znam da neki sugeriraju da se možda radi o Lošinju. Prije tri godine prošla sam i Cres i Lošinj, i nemam zaključak, moguće da jest, moguće da nije, ali ako da, prije Cres nego Lošinj. I ona je sama odgojila Odisejevog sina. Nije se makla niti mlada Nausikaja, centralni lik najljepšeg dijela Odiseje, a to je šesto pjevanje, koje opisuje boravak Odiseja kod Feačana. Ujedno, jedino vedro i sretno žensko stvorenje u epovima.

Crtež ilustracije na grčkoj vazi: Penelopa pred tapiserijom na tkalačkom stanu. (CC0 1.0)

Subota je u kolovozu, godina 2026, grad Ostende. Zaobišla sam restoran Poseidon, i sjela u Bistrot de la Mer. Ambijent i uređenje je belle epoque. Bolje mi je nego Joyceu koji zamišljeno sjedi ukipljen pored kafića pokraj Zlatnih vrata u Puli. Turisti za drugim stolovima prinose male crne lađice dagnji do usta, srknu ih, odlože, pa ponovo podignu, srknu, odlože, pa dobar gutljaj piva, oni piju pivo s buzarom od dagnji, pa poprave salvetom oko usta. Što bi spriječilo Kirku da ih pretvori u svinje? Zakon, rekao bi Lacan. Makar su prekršili pravilo da se u kolovozu ne jedu dagnje, nisu se do kraja predali užitku, nisu žderali, nego napreduju prema kraju duboke zdjele buzare prema pravilima, zapisanom, drže se običaja i to ih oslobađa od opasnosti da potaknu Kirku na osvetu.

Svatko već zna da na početku Odiseje, kod invokacije postoji teškoća oko Odiseja i njegovog karaktera, koja je sadržana u pridjevu polútropos. Maretić/Silićev prevod je:

O junaku mi, o Muzo, kazuj, o prometnom onom, što mnogo se nalutao, razorivši presvetu Troju…

Prometnom? Prihvatili smo tu, kao i druge čudne riječi na koje su nas upućivali naši profesori na temelju Maretićeva prevoda, od kojih mi je najčudnija bila i ostala prismok! Prometnom je značilo da je svugdje išao, a njegovi drugi stalni epiteti bili su pametan, razuman, lukav. Prometnom, to znači da se junak promeće i premeće, da je ovakav pa onakav, nestalan. Ahilej je imao samo jednu manu, a to da nije uvijek mogao obuzdati svoju božansku nevinu snagu. Veliki Ajas imao je manu povjerenja u drugove. Diomed s Palagruže niti jednu jedinu manu. Odisej, po mom, čak nije uvijek niti bio previše bistar za takvog heroja.

Drugi prevodioci, sa slovenskog i srpskog, polútropos su preveli kao prefrigani ili prevejani. Kad se dalje čita i gleda, polútropos može značiti i pun muke, namučen. Pogledala sam kako su u drugim jezicima preveli te prve stihove. Odličan jedan francuski prevod, Parle-moi, ô Muse, du héros de mille détours, a détour je skretanje, zaobilaženje, kao kad je cesta zatvorena pa treba drugim putem. Na jednom njemačkom prevodu Odisej je bogat promjenama: „Muse, erzähl mir vom Manne, dem wandlungsreichen, den oft es abtrieb vom Wege… ili vielgewandt, vješt, okretan. Bacan svuda. U modernijim prevodima, Englezi: the man of many turnings, ili, navodno najbolji prevod iz 1996., man of twists and turns. Skandinavci naglašavaju patnju i putovanja. Hebrejski prevod naglašava rijetku inteligenciju i sposobnost da se uvijek nađe rješenje. Arapski: koji je sposoban na stotine trikova i ima stotine planova da bi preživio. Slavenima pada na pamet lukavost, lutanje i patnja. Kineski prevod, veli internet, jest čovjek mnogih strategija.

Odisej, mozaik iz rimske vile La Olmeda u Španjolskoj. (CC0 1.0)

Budući da mi je Odisejeva inteligencija skoro banalna, sekundarna, a drugo, da se ispunio nanovo identitetom kroz muku, a ne pamet, čini mi se da bi dobar prijevod bio rastrgan.

O junaku mi pjevaj, o Muzo, o rastrganom onom, što mnogo se nalutao razorivši presvetu Troju.

U epu, kad se Odisej vraća na Itaku, sve mu je nepoznato, i dugačke staze i luke za pristanak zgodne; K tome vrletne hridi i brsnata mnoga drvèta; Jaoh li meni, kamo, u čiju dođoh sad zemlju!

Najvjerojatnije, ne zna više biti doma. Ne kaže, ali kao da se pita kako se to postiže da si doma. Nikome ne može reći niti svoje ime, možda je nesiguran koje ime. Nema ništa označeno za što bi se primio. Ne može se identificirati, tj. shvatiti taj identitet koji onda treba prepoznati kao svoj. Previše mu se toga dogodilo i još ga čeka obračun s proscima u balkanskoj krčmi. Sama Palada Atena, autoritet, taj Drugi, odnosno Druga, koja nastupa kao nosilac simboličkog reda, kao Zeusova kći, mora mu potvrditi, ovo je Itaka. Mora mu to riječima reći. On je toliko duboko potresen i izmoren, da je preveliki zahtjev pred njim i da sebe identificira kao Odiseja, i da potom smiri u toj identifikaciji i identitetu. Ne može se sjetiti da li je to bilo mjesto gdje su mu rekli, tu se veži, tu baci sidro. Fizički je također promijenjen, slab je, star je, božica Atena će ga poslije morati pomladiti, počešljati, ojačati, kako bi ga se drugi sjetili pa da mu barem oni kažu, mi znamo tko si ti, ti si naš! Njegovi najglavniji označitelji, ime, ime doma, sve se ljulja, ništa nije sigurno. On je odsutan muž, odsutan otac, odsutan kralj Itake, a traži se punih dva i pol milenija od njega da uspostavi ponovo simbolički poredak na Itaku.

Grčka trijera na Mediteranu. (Nepoznat autor, CC0 1.0)

Ostende, Bistrot de la Mer: žamor dobrostojećih. Ako se čuje nagli, mukli zvuk, to je čep koji leti, nije mjedeno koplje što udara u kožni štit. Ako se spomene bakar, to je posuđe na kojem kreativni chef kuha, ako se čuje da se ukršta željezo, to je zvuk bešteka.Koja li je ovo epoha? Ime? I inače, kći i ja razgovaramo uglavnom hrvatski, ali ponekad francuski, ja kažem Odisej, ona ga zove Ulysse, čini se da se niti oko toga ne slažemo. Naš slučaj nije rijedak. Majke su majke, ali simbolički red, Nom-du-père u kojem žive, to im je dano kroz jezik koji nije materinski. (Jug-sjever. Jugoistok-sjeverozapad. Vjetrovi.)

Čak niti sudjelovanje u paidei nije osiguralo neprocjenjivo dragocjenu sigurnost identiteta. Jest olakšalo, ali ne znači da je bilo što osigurano. Paralelno s vladajućim narativom o tome kako se obogaćujemo samim tim što sudjelujemo u mnogostrukosti, signaliziram da je to pretjerano i turistički shvaćano, i pitam se možemo li uopće govoriti o nekom dobitku, višku, što li, koji bi bio rezultat različitih interioriziranih vizura, iskustava i jezika. Zar nije bolje sigurnima? Skakanje, prebacivanje težišta, raspršenost neposredne identifikacije, otežava da si ljudsko biće nađe dovoljno sigurno doma.
Međutim, to je tako i gotovo.