Može li se vjerovati Plenkoviću ako kaže da ne zna odgovor na pitanje kako je konvoj od 1300 do 1800 kamiona otpada, velikim dijelom iz inozemstva, iz Italije i Slovenije, neopaženo mogao stići do Like, iako je u tome morao surađivati niz državnih institucija u kojima mahom glavnu riječ vode dužnosnici HDZ-a, pita se Jelena Lovrić.
- Naslovna fotografija: Andrej Plenković i otpad u Gospiću. (PIXSELL)
- Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.
Fabriciranje histerije – tako je Andrej Plenković nakon izvanrednog sastanka sa svojim koalicijskim partnerima nazvao krizu koja mu se otvorila pod nogama zbog ekocida u Lici. Premijer opoziciju optužuje da je – navodno nemoćna parirati njegovim silnim uspjesima – slučaj ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću iskoristila za dizanje panike i histerije. Uložili su, kaže, veliku energiju u „stvaranje neke fabricirane izvanredne situacije“, za koju, po njemu, nema nikakva razloga. Kad ga novinari upozore da građani u Lici žive u strahu za svoje zdravlje, šef Vlade tvrdi da su ljudi uplašeni ne zbog stvarne opasnosti, već zbog histeriziranja oporbe. Njegova je više puta ponovljena poruka da mogu biti mirni, voda je u Gospiću ispravna, Vlada rješava probleme s otpadom, a oni koji su se „usred ljeta“, što ga izgleda najviše žulja, oko toga uzvikali – rade protiv Hrvatske.
Premijerov je istup djelovao nadrealno. Kao da ne uspijeva komunicirati sa stvarnošću. Kao prvo, opoziciju je precijenio, a građane podcijenio. Gospićani već godinama upozoravaju na ilegalno odlagalište opasnog otpada u svom gradu, i oni su temu nametnuli institucijama i javnosti. Pod njihovim je pritiskom, vjerojatno zbog prijetnje da će svojim prosvjedima blokirati autocestu, Uskok prošloga tjedna obnarodovao šokantno, dosad skrivano stručno vještačenje stanja na mjestu zločina. Nisu ljudi u Lici u strahu zato što ih je oporba mobilizirala, ta je regija uostalom područje velike HDZ-ove dominacije, nego njihovu uplašenost kao posve opravdanu podupire i objavljena ekspertiza. Sadržaj tog izvješća zapalio je javnost. Sasvim očekivano, mobilizirao je i opoziciju. Neki su se oporbenjaci toksičnim smećem zatrpanim silosima u Gospiću i prije bavili, ali tek s Uskokovim dokumentom to opozicijskim strankama postaje udarna tema na kojoj će tražiti odgovornost i premijerovu ostavku.
Apaurinski je Plenkovićev nastup u potpunoj suprotnosti s alarmantnim nalazima stručnjaka zagrebačkog Geotehničkog fakulteta. Na ilegalnom je odlagalištu u Gospiću iskipano oko 37.000 tona uglavnom opasnog otpada. Brdo, za koje je Vjeko Bušić, član građanske inicijative „Gospić je naš dom“, prije nekoliko mjeseci za Ideje.hr rekao kako ga je dovoljno da Trg bana Jelačića u Zagrebu pokrije slojem visoko šest-sedam metara. Stanište je, stoji u nalazu, „nepovratno uništeno“. Zemlja je onečišćena teškim metalima – olova ima deset puta više nego što je dozvoljeno, bakra sto puta više, antimona 300 puta više. Kancerogeni su spojevi, takozvane „vječne kemikalije“, pronađeni i u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta. Utoliko je Plenkovićevo inzistiranje na tvrdnji da je voda u Gospiću zdrava zavaravajuće. Možda je zaista tako, moguće da je voda u gradu u redu, ali stručnjaci su decidirani u tvrdnji da su podzemne vode nizvodno od Gospića zagađene, što može postati opasnost za sve koji se vodom iz Like opskrbljuju. Na takvu vjerojatnost upućuje i njihovo zaključno upozorenje da „postoji realna i očekivana mogućnost daljnjeg širenja onečišćenja“.
Sanacija se ‘ubrzava’
Premijer je Plenković vrlo neuvjerljiv i u svojoj sverješavajućoj pozi, pokušaju da samog sebe predstavi kao čovjeka koji sve probleme Hrvatske uspješno rješava. Problem toksičnog otpada u Gospiću, po njemu, sada se uspješno rješava na dvije razine. Kazneni je postupak protiv počinitelja tog krimena u tijeku, to radi DORH, postupak se sanacije “ubrzava”, to će njegova Vlada. Ali predstava koju izvodi s ciljem da javnosti proda priču kako njegova vlast nema baš nikakve veze s mafijom koja gospodari ilegalnim i divljim odlagalištima otpada potpuni je fake. Jer, problem s kancerogenim smećem u Gospiću nije samo nastao u vrijeme njegove vlasti, nego su njegovi ljudi u njegovom stvaranju i vrlo aktivno sudjelovali.
Premijer, kaže, ne zna odgovor na pitanje kako je konvoj od 1300 do 1800 kamiona otpada, velikim dijelom iz inozemstva, iz Italije i Slovenije, neopaženo mogao stići do Like. Naravno da se to bez znanja države nije moglo izvesti. Zločinačka se organizacija, izgleda, protezala sve od početkom prošle godine uhapšenog bračnog para Šincek, navodno glavnih organizatora kriminalnog biznisa, do vrhova njegove vlasti, visokih dužnosnika u Državnom inspektoratu i po ministarstvima, županijskim i gradskim strukturama. Lanac je prekinut zahvaljujući Europolu, više zaslugom europskih nego hrvatskih institucija. Premijerov kadrovski libling Andrija Mikulić, bivši šef HDZ-ove zagrebačke organizacije, utjecajna karika u vladajućim redovima, s čela se Državnog inspektorata morao preseliti u Remetinec. Ali političke konsekvence nitko nije snosio. Plenković se drži kao da je tim skandalom potpuno nedirnut, premda sve govori da njegova vlast ne rješava probleme s kriminalom u zbrinjavanju otpada, nego upravo suprotno, sama u njihovom proizvođenju značajno participira. Vladajući pritom zanemaruju samo jednu sitnicu koja bi ih skupo mogla stajati: Gospić nije još jedna u dugom nizu HDZ-ovih korupcijskih afera. Gospić je afera s nuklearnim punjenjem. Afera čija se cijena mjeri ne samo zamračenim parama, nego moguće i ljudskim zdravljem i životima. Zato je Hrvatska zbog Like tako uzavrela.
Ni u saniranju se horora sa smećem u gospićkim silosima, a to je Vladin posao kako premijer Plenković izričito izjavljuje, vladajući nisu baš iskazali. Pokazali su strašan miks propusnosti za kriminalne malverzacije, frapantne nesposobnosti i do potpune nezainteresiranosti dovedene indolentnosti. Za otrovni se otpad zna već dvije godine, ali sanacija zapravo još nije ni započela. Vlast već više od godinu dana raspolaže nalazima stručnjaka, s alarmantnim podacima o dramatičnoj koncentraciji kancerogenih tvari, ali se zbog deponija u Gospiću nitko, čini se, nije previše uzbuđivao. Da bude jasno, ako vas je zbunila premijerova izjava o “ubrzanju”, ništa od tog otpada još nije uklonjeno. Neugodne se činjenice o razmjerima kontaminacije više relativiziraju ili čak skrivaju, nego što se saniraju.
Premijer zadovoljan ministricom
Nadležno je ministarstvo godinu dana potrošilo verglajući da u Gospiću nema ni velikog zagađenja, ni potrebe za žurnom reakcijom. Nedavno najavljuju da će javnosti uskoro predstaviti moguće rješenje. Tvrdeći da poduzimaju sve što mogu, resorna ministrica kao dokaz svoje velike angažiranosti nudi priču kako je upravo poslala upite na šezdesetak inozemnih adresa, tražeći po Europi odlagalište ili spalionicu koji bi opasni otpad iz Hrvatske bili spremni preuzeti. S tim je poslom u zakašnjenju barem godinu dana. Ali, premijer njenim sporovozom uopće nije nezadovoljan. Sasvim suprotno, čudi se pitanju uživa li dotična još njegovo povjerenje.
Njihove iritantne demonstracije indiferentnosti uspjele su dići živac čak i predsjedniku Republike. Ne toliko da sazove izvanrednu sjednicu Sabora, ali dovoljno za poruku, odapetu preko društvenih mreža, da sanacija u Gospiću mora hitno početi i opasni se otpad što prije mora ukloniti. Uz konstataciju da je “nedvojbeno ugroženo zdravlje ljudi i prijeti trajno zagađenje prostora“, Zoran Milanović traži ubrzavanje postupka. „Vlada ne smije gubiti vrijeme u procedurama i javnim natječajima, kao što sada čini“, upozorio je.
Svojim branjenjem neobranjivog, mlitave reakcije svoje vlasti na ekocid u Lici, i optuživanjem navodno histerizirane opozicije da fabricira dramu tamo gdje je nema, premijer Plenković pokazao je ne samo višak političke pokvarenosti, nego i manjak socijalne osjetljivosti. Ljudi u Gospiću, zabrinuti zbog otrova rasutog po njihovom gradu, koji kontaminira i zemlju i vode, nisu od premijera dobili razumijevanje za svoje stradanje. Ledenog lica, bez mrve sućuti za njihove muke, poslao je poruku o svojoj bešćutnosti. Bezdušnih se ljudi u politici treba bojati. Više je socijalnog senzibiliteta u jednom trenutku, na nekoliko sati, pokazao njegov mlađi koalicijski partner, šef desničarskog DP-a Ivan Penava, koji je izrazio razumijevanje za reakcije građana u Lici i Hrvatskoj, ističući da oni „očekuju vidjeti bagere, kamione i hitnu sanaciju terena u Gospiću“. Da bi nakon sastanka s premijerom i on, podvijena repa, utihnuo. Andrej Plenković potrudio se postati živim dokazom nevesele činjenice da nije samo zemlja pod smećem teško otrovana i bolesna. Toksični političari veliki su problem Hrvatske.
