Uvođenje socijalizma tako da se sačuva kapitalizam.

Iako politika koju Piketty predlaže izgleda radikalno antikapitalistička, detaljnijim promišljanjem utvrđujemo da ukidanje kapitalizma nije njegov cilj, piše Božo Kovačević u osvrtu na raspravu o knjizi Kapitalizam i ideologija. Da sustav progresivnog oporezivanja osigura sredstva za javne politike potrebno je da dionice donose profit, da nekretnine donose visoke rente a menadžeri dobivaju visoke plaće. Uspješna kapitalistička ekonomija trebala bi imati socijalističku političku nadgradnju

Ako je prva Pikettyjeva knjiga Kapital u 21. stoljeću bila pravi bestseler, nema razloga da se to ne ponovi i s njegovom knjigom Kapital i ideologija. Rast ekonomske nejednakosti tema je obiju knjiga, a mogući načini sprečavanja daljnjeg sustavnog perpetuiranja ekonomske nejednakosti i političke neravnopravnosti koja iz toga proizlazi osnovna su tema ove druge knjige.

Neki su, s pravom, ocijenili da je ova druga knjiga opsegom neopravdano veliki politički pamflet u kojem Piketty iznosi optužbe na račun suvremenog hiperkapitalizma zanemarujući ili ne uzimajući dovoljno u obzir podatke i stajališta druge strane, koja mu proturječi. Na liniji ocjene da je riječ o političkom pamfletu je i sasvim opravdano upozorenje da Piketty polazi od filozofski nepromišljenog stajališta o tome da je jednakost normalna, a bezbrojne svima vidljive nejednakosti među ljudima da su nenormalne. Zašto poći od pretpostavke da je ono što postoji nenormalno, a da bi normalno moglo biti tek ono što (još) ne postoji i nikad nije postojalo?

Cjelovita snimka rasprave u Klubu Batina o Pikettyjevim knjigama a iz koje je autor, uz svoje pripremljeno izlaganje, koristio neke motive za ova članak. Sudjelovali su: Danijela Dolenec, Gvozden Flego, Ivo Bićanić, Žarko Puhovski, Božo Kovačević, Josip Lučev, Velibor Mačkić, Matija Kroflin i Željko Ivanković

Opravdanost tih kritičkih ocjena ipak ne umanjuje intrigantnost Pikettyjeva pokušaja da kao središnje teme rasprave o suvremenom kapitalizmu istakne pravednost i neravnopravnost. Ne poričući činjenicu da su ljudi po mnogo čemu međusobno različiti, Piketty ukazuje na ekonomske nejednakosti zbog kojih je bogatima omogućeno da s lakoćom upisuju najprestižnija sveučilišta neovisno o sposobnostima, dok je mnogim znatno nadarenijim siromašnima to onemogućeno. Dostupnost odgovarajuće zdravstvene zaštite, zdravog okoliša i primjerenog stanovanja u društvima modernog kapitalizma u sve većoj mjeri ovisi o bogatstvu pojedinaca, a onim siromašnima kojima život ovisi o tim resursima oni su nerijetko nedostupni.

Piketty nastoji pokazati da nisu u pravu oni mnogi koji lakše mogu zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma, među kojima su i gotovo svi socijaldemokrati. Pokušava uvjeriti čitatelje da je svijet moguće urediti i na drukčiji način, a ne samo na načelima vlasničkoga društva kako je danas uređen. Pritom vlasničko društvo definira kao „društveni poredak zasnovan na kvazireligijskoj obrani vlasničkih prava kao nužne pretpostavke društvene i političke stabilnosti.“ (Kapital i ideologija 1044) Ideologija kojom se opravdava taj poredak sakralizira vlasnička prava. Ideologije općenito, tvrdi Piketty, daju legitimaciju postojećem sustavu nejednakosti, objašnjavaju zašto su one nužne i opravdane. Pikettyjev pokušaj možemo vidjeti kao kritiku ideologija nejednakosti, ali i kao ideologiju ekonomske jednakosti koja bi trebala poslužiti kao putokaz za izgradnju pravednijeg društva.

Jedna od kritika Pikettyjeve knjige ukazuje da se on ne bavi pitanjem moći. Kad bi bio marksist, zagovarao bi nasilnu revoluciju. On, međutim, vjeruje da bi se odnose ekonomske i političke moći, koji su u suvremenom svijetu ključni za perpetuiranje ekonomske nejednakosti, moglo promijeniti mirnim putem. Jedan od argumenata zbog kojih on vjeruje da je to moguće je činjenica da su u zapadnim društvima ekonomske razlike drastično smanjene zahvaljujući progresivnom oporezivanju i redistributivnim politikama tijekom tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata kad su ostvareni najveći stupanj blagostanja i najveće stope rasta.

Sve su se te promjene dogodile bez nasilne promjene vlasti. Socijaldemokratske politike vodile su i nominalno lijeve i nominalne desne vlade. Do promjene u politici zapadnih vlada došlo je zbog nestanka Sovjetskog Saveza kao stvarne alternative. Bez imperativa dokazivanja da se na Zapadu živi bolje nego na Istoku ekonomske i političke elite posegnule su za politikama koje favoriziraju kapital na račun rada, bogate na račun siromašnih. Bogatima je lakše da održe i povećaju svoje bogatstvo nego siromašnima da poboljšaju svoj standard i da svojim nasljednicima omoguće bolji život.

Više od dva desetljeća ključni dio ekonomije SSSR-a bio je robovski rad desetaka milijuna logoraša u Gulagu

Neki opravdano ukazuju na to da SSSR, zapravo, nije bio poželjna alternativa, da je to bilo totalitarno društvo posvemašnje zabrane bilo kakvog oblika političke slobode, u kojem su radnici živjeli lošije nego na Zapadu. Više od dva desetljeća ključni dio ekonomije SSSR-a bio je robovski rad desetaka milijuna logoraša u Gulagu. Na taj prigovor može se odgovoriti da zagovornici komunističkih ideja na Zapadu ili nisu znali ili nisu vjerovali da je u SSSR-u doista tako pa su, pozivajući se na prvu zemlju socijalizma, organizirali štrajkove, provodili agitaciju i tražili veća prava za radnike prijeteći da će izvesti revoluciju sovjetskoga tipa. Političke elite na Zapadu su popuštale pred tim zahtjevima i – da bi mogle provoditi redistributivne politike usmjerene na poboljšanje životnog standarda, dostupnosti školovanja i zdravstvene skrbi – uvele progresivno oporezivanje čime je od bogatih ubiran znatno veći postotak poreza nego od siromašnih.

Propast SSSR-a iskorištena je kao dokaz da je svaki pokušaj uvođenja egalitarističkih politika – čak i kad ih zagovaraju socijaldemokrati koje su ortodoksni komunisti ionako smatrali neprijateljima gorim od kapitalista i fašista – put u ropstvo, da su i američki New Deal i engleski socijalizam u okviru kojega je država izgradila stanove za radnike i uspostavila sustav javnoga zdravstva, zapravo koraci prema staljinističkom totalitarizmu. Ti socijaldemokratski i socijalno-liberalni politički programi nisu dovodili u pitanje demokraciju ni kapitalizam, ali su osigurali društvenu stabilnost i dotad neviđeni porast blagostanja uz smanjenu razliku u prihodima između bogatih i siromašnih, a održavanje visoke razine zaposlenosti bilo je popraćeno visokim stopama rasta. Sve to ipak nije bilo dovoljno da se birače na Zapadu ne privoli da glasaju za stranke koje su povećanje ekonomskih razlika i sakralizaciju vlasničkih prava propagirale kao jedini način da se izbjegne uvođenje sovjetskog komunizma koji nužno vodi u propast ekonomiju, ljude i državu. Drugim riječima, propast SSSR-a iskoristili su zagovornici neoliberalne ideologije da dotadašnje redistributivne politike zasnovane na progresivnom oporezivanju proglase oblikom planske ekonomije koja je SSSR dovela do neizbježne propasti.

Uzrok tragedije suvremene socijaldemokracije je u tome što je tu neoliberalnu ideologiju prihvatila kao činjenični opis suvremenoga svijeta i što je sustavnu deregulaciju tržišta – odnosno regulaciju u korist bogatih – prihvatila kao nepobitnu ekonomsku zakonitost. Drugi uzrok njezine propasti je u tome što je dopustila da internacionalizacija tržišta kapitala ne bude popraćena odgovarajućom postnacionalnom regulacijom.

Deregulacija međunarodnih financijskih tržišta  “nije bila praćena međunarodnim ugovorima koji pružaju automatsku razmjenu podataka o vlasnicima transgraničnog kapitala zajedno s koordiniranim i uravnoteženim politikama regulacije i oporezivanja dobiti, nasljedstva i bogatstva” (553) Izostanak takve transnacionalne socijaldemokratske porezne politike omogućio je ostvarivanje neoporezivih ekstraprofita u poreznim oazama ili u zemljama u razvoju koje su, primorane na to ponajprije politikom MMF-a, pristajale na utrku do dna, odnosno na davanje različitih povlastica inozemnim investitorima u zamjenu za otvaranje radnih mjesta.

Dok su na Zapadu postojale političke snage koje su vjerovale da je u SSSR-u doista bilo onako kako je bilo zapisano u propagandnim proglasima, parolama i Ustavu te zemlje, postojanje SSSR-a moglo je biti relevantno za oblikovanje ekonomskih i socijalnih politika. Njegovom propašću smanjen je broj pristalica tih vjerovanja pa je zagovornicima neoliberalnih koncepcija bilo jednostavnije nametati antiegalitarističke politike.

Kritičarima bi Piketty mogao odgovoriti da su se dvije velike promjene ekonomsko-političkih odnosa na Zapadu – socijaldemokratsko uvođenje progresivnog oporezivanja kao načina smanjenja nejednakosti u prihodima, s jedne strane, i neoliberalno preferiranje interesa i prava bogatih, s druge – dogodile bez nasilja, demokratskim odlučivanjem o ponuđenim programima i ideologijama. Temeljem tog iskustva on pretpostavlja da se i ponovno progresivno oporezivanje može uvesti mirnim načinom, odlukom građana da na demokratskim izborima povjerenje daju strankama koje zagovaraju njegov program.

„Kad se ljudima kaže da nema uvjerljive alternative današnjoj socioekonomskoj organizaciji i klasnoj nejednakosti, nije iznenađujuće da oni svoje nade polažu u obranu svojih granica i identiteta.“

Na ovome mjestu valja podsjetiti da neki kritičari upozoravaju da, zapravo, nije jasno kome se Piketty kao politički pamfletist obraća, tko bi trebao biti politički subjekt koji će prihvatiti taj program i omogućiti njegovu provedbu. Marksisti, socijaldemokrati i komunisti, vjerovali su da je radnička klasa povijesni subjekt promjene. Mnoge političke, društvene i tehnološke promjene dovele su do toga da klasičnog proletarijata, klasno osviještenih radnika koji raspolažu samo svojom radnom snagom koju su primorani iznajmljivati kapitalistima, u  zemljama Zapada više nema. Umjesto proletarijata – koji se s vremenom, zahvaljujući sindikatima te socijaldemokratskim strankama i politikama, izborio za zavidnu razinu socijalne sigurnosti – danas je sve brojniji prekarijat, difuzna skupina ljudi bez stalnog zaposlenja, bez stalnih prihoda, bez stalnog prebivališta i vlastitog stambenog prostora, bez podrške primarne društvene skupine i sindikalne organizacije te bez jasnih egzistencijalnih perspektiva.  Mnoštvo pojedinaca različitih razina obrazovanja, političkih opredjeljenja i religija, različitih potrošačkih aspiracija i stilova života ne čine homogenu društvenu skupinu. Budući da pripadnici prekarijata uglavnom spadaju u onih pedeset posto s nižim prihodima jasno je da taj donji stratum društva ne čini homogenu skupinu. Mnogi iz tog sloja nadaju se da će, slijedeći postojeća pravila, uspjeti na tržištu i da će im prihodi od kapitala, kad ga steknu, omogućiti da žive kao pripadnici gornjih pedeset posto ili čak deset posto najbogatijih. Mnogi će povjerovati da im upravo postojeći gospodarski sustav pruža najviše moguće i da je, umjesto razmišljanja o njegovoj promjeni, važnije braniti ga zajedno sa svojom vjerom, nacijom ili rasom od svih različitih i drukčijih. „Kad se ljudima kaže da nema uvjerljive alternative socioekonomskoj organizaciji i klasnoj nejednakosti koja danas postoji, nije iznenađujuće da oni svoje nade polažu u obranu svojih granica i identiteta.“ (966)

Unatoč svemu tome, razumno je pretpostaviti da se Piketty obraća upravo pripadnicima prekarijata uvjeravajući ih da će promjena načina funkcioniranja kapitalizma kakvu on predlaže poboljšati njihov društveni status. On je daleko od marksističke zablude da nečiji socioekonomski položaj presudno određuje njegovu ideologiju. „Društvena pozicija, koliko god da je važna, nije dovoljna da iskuje teoriju pravednog društva, teoriju vlasništva, teoriju granica, teoriju poreza, obrazovanja, nadnica ili demokracije.“ (1035) Postojeći sustav se održava zahvaljujući tome što su mnogi, uključujući većinu onih kojima taj sustav ne nudi perspektivu uspona na društvenoj ljestvici, uvjereni da se drukčije ne može, da su postojeća ekonomija i društvo rezultat neumitne zakonitosti na koju oni ne mogu i ne trebaju utjecati. Tim ljudima treba pokazati da to nije tako, uvjeriti ih da su promjene moguće i da će te promjene, ako se na odgovarajući način politički angažiraju, za njih biti dobre.

Slaba potpora, Yanis Varoufakis (DiEM25)

Sam Piketty poduzeo je i korake prema organiziranom promicanju svojih političkih ideja. U listopadu 2018. objavio je Manifest za demokratizaciju Europe u kojem je predložio uvođenje jedinstvenog europskog poreza o ubiranju kojega bi, kao i o trošenju tako pribavljenog novca, odlučivao Europski parlament neovisno o vladama država članica EU. Prikupljanje potpisa za taj manifest politička je akcija koja bi mogla rezultirati stvaranjem organizacije koja bi na razini EU i u zemljama članicama sustavno promicala Pikettyjeve ideje o demokratskom socijalizmu. Premda Piketty nije član paneuropske stranke Democracy in Europe Movement 2025 (DiEM25) koju je osnovao Yanis Varoufakis, može se pretpostaviti da bi ta stranka mogla prihvatiti njegove ideje kao dio svog programa.  Nekoliko stotina potpisnika Pikettyjeva manifesta kao i zanemariv broj zastupnika DiEM25 u parlamentima europskih zemalja, bez predstavnika u Europskom parlamentu, zasad ne pružaju previše razloga za optimizam u pogledu skorih političkih uspjeha. Ali ideje postaju materijalna sila kad zahvate mase. Piketty računa s tim i zbog toga tako uporno i strpljivo potiče raspravu o svojim zamislima uređenja pravednog društva.

Piketty problematizira teme koje su u suvremenim liberalnim demokracijama, kao i u suvremenim socijaldemokratskim strankama, zanemarene: sustavno perpetuirana ekonomska nejednakost i osjećaj nepravde koji zbog toga jača kod sve većeg broja građana. Sve brojniji gubitnici sustava koji je obećavao win win situaciju imaju sve više razloga biti nezadovoljni suvremenim liberalno demokratskim uređenjem koje se predstavlja kao najbolje moguće, a način njegova funkcioniranja obrazlaže se imperativima dobrog upravljanja i spoznajama ekonomske znanosti lišenim bilo kakve političke pristranosti pa stoga i nepodložnim demokratskom odlučivanju. Demokratski deficit je rezultat svjesno artikuliranih namjera političkih elita da ekonomska pitanja stave izvan dosega demokratskog odlučivanja. Dobro upravljanje navodno ne bi bilo moguće ako bi građani u većoj mjeri sudjelovali u odlučivanju o ekonomskim pitanjima. Upravo taj osjećaj građana da su im u nominalno demokratskom sustavu uskraćena prava sudjelovanja u odlučivanju predstavlja plodno tlo za populizam. Pikettyjevu bismo ideologiju demokratskog socijalizma mogli shvatiti kao prijedlog usmjeren na to da se nekadašnji socijaldemokratski birači koji su se okrenuli populističkim strankama i pokretima pridobiju za novu lijevu politiku koja umjesto inzistiranja na identitetima afirmira pravednost kao legitimnu temu političkih rasprava i nudi načine njezina ostvarivanja.

„Pravda se mora razumjeti kao ishod tekućeg kolektivnog savjetovanja. Nijedna knjiga i nijedno ljudsko biće nikad ne mogu definirati idealni vlasnički režim, savršeni izborni sustav ili čudotvornu poreznu shemu. Napredak prema pravdi moguć je samo kao široki kolektivni eksperiment.“

Marx i Engels su u Komunisitčkom manifestu ustvrdili da je dosadašnja povijest zapravo povijest klasnih borbi. Tu tvrdnju Pikkety parafrazira ustvrdivši da je dosadašnju povijest  moguće razumjeti kao „povijest borbi ideologija i zahtjeva za pravdom“. (1135) Za filozofe dosljedne u platonističkom zahtjevu za unaprijed utvrđenom jasnom idejom pravednosti, ta je Pikettyjeva sintagma samo žalosno djetinjasta formulacija. I doista, Piketty ne nudi unaprijed formuliranu definiciju pravednosti. Ali to ne mora biti slabost, jer on ionako ne misli da je jednom zauvijek moguće definirati pravedne društvene odnose. Upravo suprotno, on inzistira na tome da se „pravda uvijek mora razumjeti kao ishod tekućeg kolektivnog savjetovanja. Nijedna knjiga i nijedno ljudsko biće nikad ne mogu definirati idealni vlasnički režim, savršeni izborni sustav ili čudotvornu poreznu shemu. Napredak prema pravdi može se pojaviti samo kao široki kolektivni eksperiment.“ (971)

Ističući potrebu da se otvori politička rasprava o ekonomskim nejednakostima kao uzrocima društvenih nepravdi Piketty je otvorio tabu temu neoliberalne normalnosti: mogućnost da se na demokratski način odlučuje o ekonomskoj politici. Neoliberali su, poput Aristotela, tradicionalno suzdržani prema demokraciji jer takav politički sustav pruža mogućnost siromašnima da odlučuju o preraspodjeli bogatstva bogatih. Piketty zagovara upravo to. Ako je siromašnih više nego bogatih i ako svi imaju zajamčeno pravo glasa, onda je zamisliva situacija da demokratski izabrana i odgovorna vlast donese zakone koji će propisati progresivno oporezivanje prihoda, naslijeđa i bogatstva.

Ako se prihvati politika koju Piketty nudi, trgovina, financije i kapital neće više biti sami sebi svrhom kako je to danas: „Trgovina i financije će tada postati ono što su oduvijek trebali biti: sredstva u službi viših ciljeva.“ (1022) Najviši cilj je pravednost koju Piketty vidi kao ukidanje razlika u prihodima koje onemogućuju ravnopravno ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu skrb i političko odlučivanje. Osnovno sredstvo za postizanje pravednosti, za  sprečavanje neprestane reprodukcije ekonomske nejednakosti i političke neravnopravnosti, je pravedno oporezivanje. Umjesto načela tko ima, dat će mu se, Piketty predlaže načelo tko ima previše, oduzet će mu se.

Piketty spominje samoupravljanje, ali preskače Jugoslaviju.

Dobar dio toga što Piketty nudi već je viđeno u recentnoj povijesti, osobito u tridesetogodišnjem razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. On predlaže sudjelovanje radnika u odlučivanju o politici poduzeća putem prava glasa u upravnim tijelima, predlaže i samoupravljanje ne spominjući Jugoslaviju, društveno vlasništvo. Švedski model socijaldemokracije je na cijeni, ali i postignuća njemačke socijaldemokracije do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. On zagovara cirkulaciju bogatstva što se postiže progresivnim oporezivanjem i usmjeravanjem tako ostvarenih prihoda u zajamčeni minimalni dohodak, u financiranje školovanja za sve, financiranje svima dostupnog javnoga zdravstva i socijalne politike. Nasuprot prevladavajućim stajalištima o nužnosti privatizacije onoga što još nije privatizirano i sakralizaciji privatnog vlasništva Piketty predlaže osnaživanje već poznatih oblika državnog/javnog i društvenog vlasništva, ali i još nepoznatog privremenog vlasništva. Tu novu kategoriju vlasništva on definira ovako: “Treće što ja predlažem je privremeno vlasništvo: najbogatiji privatni vlasnici moraju dio onoga što posjeduju vratiti zajednici svake godine kako bi potaknuli cirkulaciju bogatstva i smanjili koncentraciju privatnog vlasništva i ekonomske moći.” (494) One koji su doživjeli uspostavu režima realnog socijalizma ovakvo bi rješenje asociralo na eksproprijaciju, na oduzimanje privatne imovine. Piketty, naravno, ne najavljuje eksproprijaciju, nego uvođenje nedovoljno razjašnjenog progresivnog poreza na bogatstvo. Tako namaknut novac uplaćivao bi se u zakladu za financiranje onih čiji su prihodi manji od prosječnih  te za financiranje obrazovanja, liječenja i stanovanja siromašnih.

Bogatstvo Piketty definira kao ukupnu tržišnu vrijednost svega što pojedinci posjeduju. Uspostaviti progresivno oporezivanje dohotka od plaće, rente i dionica relativno je jednostavno. Što je veći apsolutni iznos takvog dohotka, to je veći postotak poreza koji se naplaćuje. Isto tako kod nasljeđivanja: ovisno o apsolutnoj novčanoj vrijednosti onoga što se nasljeđuje, određuje se visina stope oporezivanja; što je vrijednost naslijeđene imovine veća, to je viša stopa po kojoj se ta imovina oporezuje. Ali ako uzmemo kao primjer stanje u Slavoniji gdje su svojedobno kuće i zemljišta vrijedili mnogo, a danas se ne mogu prodati ni u bescijenje, suočit ćemo se s poteškoćama u provedbi tako koncipiranog poreznog sustava. Ako ta imovina više nema tržišnu vrijednost, znači li to da je ne treba oporezivati? Ako se inzistira na oporezivanju te imovine, kako je moguće utvrditi progresivnu stopu poreza na imovinu koja tržišno vrijedi sve manje?

Premda na prvi pogled politika koju Piketty predlaže izgleda radikalno antikapitalistička, detaljnijim promišljanjem onoga što on nudi utvrđujemo da propast ili ukidanje kapitalizma nije njegov cilj. Da bi sustav progresivnog oporezivanja mogao osiguravati sredstva za provođenje javnih politika i redistribuciju bogatstva, potrebno je da dionice donose profit, da vlasništvo nad nekretninama jamči visoke rente i da menadžeri dobivaju velike plaće kako bi se njihov lavovski dio mogao usmjeriti za ostvarivanje općega dobra. Uspješna kapitalistička ekonomija trebala bi imati socijalističku političku nadgradnju. Piketty je iznio doista opširan – premda ne u svakoj pojedinosti dostatno jasan – prijedlog za razmišljanje. A problemi produbljivanja ekonomskih razlika i povećavanja stupnja neravnopravnosti postali su toliko urgentni da je došlo vrijeme za razmišljanje o načinima za njihovo prevladavanje.