Vidov-dan koji traje: Rezolucija Informbiroa, značenje i posljedice

U tek uspostavljenom hladnoratovskom Istočnom bloku prije sedamdeset se godina pojavila prva napuklina. Žarko Puhovski prikazuje njezinu ideološku osnovu te kako je dovela do recentnih zbivanja

• Naslovna fotografija: Josip Broz Tito i Josip Visarionovič Staljin

Prije sedamdeset godina, o (julijanskome) Vidovdanu 1948., zbila se je jedna od povijesnih cezura, dovoljno prekretna da (doduše, uglavnom u odjecima) i danas utječe na stvarnost. Riječ je o rezoluciji Informacijskoga biroa komunističkih i radničkih partija (organa koji je, nakon raspuštanja Kominterne, trebao jamčiti jedinstveno djelovanje – evropskih – komunističkih partija u hladnoratovskome poraću) obnarodovanoj 28. lipnja 1948. Šokirajući sve (osim maloga broja upućenih u unutrašnje sukobe svjetske komunističke nomenklature), ova rezolucija posve eksplicitno (u uobičajenoj maniri unutarpartijskoga, prije svega stegovnog diskursa) optužuje Komunističku partiju Jugoslavije za „napuštanje marksizma-lenjinizma“, za iskazivanje „protusovjetskih stajališta“, za „neprijateljsko reagiranje na drugarsku kritiku“, &td., pa, konsekventno dospijeva do uobičajene partijske floskule (po prvi puta primijenjene na čitavu jednu kompartiju, a ne tek na pojedince): „CK KP je isključio sebe i KPJ iz porodice bratskih komunističkih partija“, dovodeći do „izrođivanja Jugoslavije u običnu buržoasku republiku, do gubitka njezine neovisnosti“, dapače: „do njezina pretvaranja u koloniju imperijalističkih zemalja“.

Riječju, „međunarodni komunistički pokret“ je – još jednom oponašajući kršćansku tradiciju – oficijalno proglasio ekskomunikaciju dijela (automatski: bivših) drugova (drugarice tada, dakako, nisu bile spominjane). U paraleli s rimokatoličkim naslijeđem radilo se je ovdje o postupku koji odgovara formi Excommunicatio ferendae sententiae, dakle o proglašenju isključenja iz zajednice (ne)vjernika, do čega, sukladno Kanonskome pravu, u crkvi dolazi kada je na djelu ponašanje koje izaziva javnu sablazan. U ljeto 1948. radilo se je o objavljivanju sukoba koji su već mjesecima – od 18. ožujka 1948. kada je poslano prvo (interno) pismo Centralnoga komiteta Svesovjetske komunističke partije (boljševika) o stanju u KPJ – tinjali među partijsko/državnim vodstvima. U međuvremenu je organ Informbiroa (znakovita  naziva: „Za čvrsti mir, za narodnu demokraciju!“) objavio (1. lipnja) napad na (neimenovanu) partiju, za koju, kako se kaže, vrijede Staljinove riječi: „Partija koja skriva istinu od naroda, partija koja se boji svjetlosti i kritike – nije partija, nego klika varalica osuđena na propast“.  Vidovdan je u slijedu zbivanja „samo“ datum uvođenja javnosti u (među)partijski sukob (KPJ je, nastojeći pokazati da ozbiljno shvaća Staljinove riječi, odmah objavila tekst Rezolucije, kao i odgovor svojega Centralnog komiteta).

A ovaj je nadnevak, prema julijanskom kalendaru, spomendan sveca-čudotvorca, jedne od žrtava cara Dioklecijana (ovaj koljač može valjda samo u splitskome shvaćanju biti nosivim simbolom katoličke varoši), u doista dugoj tradiciji opetovano bio prijeloman u povijesti (ne samo) balkanskoga dijela Evrope, barem od 1389., kada je Kosovska bitka demonstrirala dalekosežnost turske invazije na Balkan (i Srednju Evropu). Ipak, tek je u dvadesetome stoljeću Vidovdan učestalo označavao epohalne mijene – 1914. atentat na Franju Ferdinanda bio je nedvojbenim povodom prvoga globalnog rata, koji, 1919., potpisanim Versajskim ugovorom u bitnome završava. 1921. je (običnom većinom u polupraznome parlamentu!?) usvojen Ustav Kraljevine SHS, 1948. dolazi Rezolucija Informbiroa, a 1989. glasoviti zlokoban Miloševićev govor na Kosovu polju (u povodu šestogodišnjice poraza u tamošnjoj bitci). 1990. usvojeni su amandmani na Ustav SR Hrvatske (koji označavaju formalni početak kapitalističke i etnokratske tranzicije), 2001. se pak zbiva Miloševićevo izručenje u Haag, kao znak radikalnih promjena u Srbiji. Neovisno o numerologijskim pričicama, 28. dan lipnja pobuđuje pretežito neugodne prošlosne uspomene, a Vidovdan je čija sedamdeseta obljetnica pada ovih dana oznaka početka posebice kontroverznih zbivanja koja su u mnogome utjecala ne samo na lokalne prilike.

Značenje je događaja izazvanih Rezolucijom od 28. lipnja 1948. višestruko, jer s njima počinje:

1. na razini (hladnoratovske) međunarodne konstelacije – narušavanje monolitnosti svjetskoga komunističkog pokreta;
2. na razini legitimacije (tj. službene ideologije) real-socijalističkih/komunističkih poredaka – uvođenje nacional-komunističke paradigme;
3. na razini ideologije – kritika vladajuće dogme (uz uspostavu nove);
4. na razini održanja totalitarnih poredaka – razotkrivanje njihove nosive strukture.

Ad 1) Premda je Informbiro (ili Kominform) okupljao samo evropske partije, radilo se je o najjačim „odredima međunarodnoga proletarijata“ (s izuzetkom Kine, koja je u počecima ove institucije još uvijek bila u građanskome ratu). Među njima je vladalo kako ideologijsko, tako i organizacijsko jedinstvo, odnosno „potpuno suglasje u strategiji i taktici“ – kako je to formulirao Ždanov na ustanovnome savjetovanju u poljskoj Szklarskoj Porębi, rujna 1947. Fiksacija na monolitnost bila je, uostalom, oduvijek bitan element staljinističke interpretacije komunističkoga djelovanja (opravdavana najčešće „pogubnošću frakcionaškoga razjedinjavanja po ostvarivanje revolucionarnih ciljeva“). Ugrožavanje partijske monolitnosti bilo je stoga najčešćim obrazloženjem brojnih isključenja partijskih članova/ica (u državama u kojima su komunističke partije bile na vlasti nerijetko se nije ostajalo samo na tomu). A lipnja 1948. identičan je postupak proveden protiv čitave jedne partije (i njezine države), čime je – post festum, paradoksalno – zapravo pokazano da je i Kominform imao nakanu djelovati kao jedna, međunarodna komunistička partija (u osnovi, poput Kominterne, raspuštene svibnja 1943., koja je bila zamišljena kao jedinstvena svjetska komunistička partija, sa sekcijama u pojedinim zemljama).

Više se nije moglo računati na to da blokovi nastupaju – preko svojih država – kao mnogoglave aždaje, a hegemoni određuju granice discipline među svojima. Pokazalo se je to, primjerice, već u rujnu 1949., kada je Jugoslavija – uz pomoć Zapada – pobijedila Čehoslovačku kao kandidatkinja za mjesto u Vijeću sigurnosti OUN

No, dok su ideologijski obračuni bili izraz unutrašnje dinamike komunističke familije, njihovo odražavanje na međudržavne odnose utjecalo je posljedično na čitav svijet. Radikalna bifurkacija svijeta na (politički) Istok i Zapad tek je bila uglavljena (nitko izvan dva bloka nije bio relevantan u tom razdoblju), a već je narušena. Više se nije moglo, u međunarodnim organizacijama na primjer, računati na to da blokovi nastupaju – preko svojih država – kao mnogoglave aždaje, a hegemoni određuju granice discipline među svojima (pokazalo se je to, primjerice, već u rujnu 1949., kada je Jugoslavija – uz pomoć Zapada – pobijedila Čehoslovačku kao kandidatkinja za mjesto u Vijeću sigurnosti OUN). Ma koliko mala i, u osnovi, beznačajna, Jugoslavija je počela igrati novu ulogu, za koju ne samo da tekst nije bio napisan, nego ni pozornica nije bila pripravljena. Čak štoviše, to je vježbanje nove političke uloge neovisne države funkcioniralo godinama znatno bolje i (premda nerijetko hohštaplerski pronošeno) uvjerljivije nego svjetonazorski odmak od staljinske komunističke matrice. Istovremeno, i opet na početku posve spontano, ovakvo je (re)pozicioniranje Jugoslavije otvaralo put do tada nepostojećim, jedva postojećim, a svakako bitno neprimjetnim novim, postkolonijalnim političkim subjektima – iz Azije, a ponajprije Afrike.

Na internacionalnoj razini trebalo je vremena da se prihvati koncept nacional-komunističke države koja nije tek sovjetska gubernija, čiji vladari nisu tek ovlašteni gubernatori Moskve. Krajnji je posljedak ovoga oposebnjivanja sovjetsko-kineski rat na rijeci Usuri 1969., nešto što je – kao očiti legitimacijski trijumf nacionalnoga interesa nad klasnim – (u izvornim Lenjinovim kategorijama) najdalekosežnije nijekanje izvornih internacionalističkih ideja komunističkoga pokreta. U međuvremenu je sovjetski vođa Brežnjev (i opet za Evropu) instalirao koncept ograničene suverenosti (i egzercirao ga u Čehoslovačkoj 1968.), no čini se da sintagma ne pogađa samo „socijalističke integracije“ (pogotovo uzme li se ozbiljno u obzir Trumpovo stajalište na summitu u Bruxellesu 11. srpnja o neodrživosti politike vlade Angele Merkel, jer „od nas se očekuje da ju štitimo od Rusije, dok oni svake godine plaćaju milijarde Rusiji”).

Prag 1968

Ad 2) Premda se je KPJ u ljeto 1948. – ne samo zbog omjera snaga, nego i zbog zatečenosti neočekivanim napadom – nalazila u defanzivi, tekstovi su s obje strane ukazivali na državno-političke korijene sukoba koji se formalno odvijao na međupartijskoj razini. Jer, na početku su bili tek nesporazumi, koji su postupno interpretirani do razine ideologijskoga sukoba. A nesporazumi su nastajali najčešće stoga što su sovjetski instruktori u Jugoslaviji nastojali nametati svoje iskustvo i poimanje, nikako samo u svjetonazorskim, nego i u ekonomijskim, pa i tehničkim pitanjima. Sve je češće spontani (a, svakako, nerijetko i politički podržani) odgovor glasio: Mi bolje od stranaca znamo što nam treba! Pritom je ova pozicija postupno razvijana, od lokalnih sukoba do (poopćiva) modela koji je glasio: Beograd zna bolje od Moskve što je za Jugoslaviju dobro!

Obrazac je, ne slučajno, prošao putanjom reformacijskoga otpora Rimu – umjesto dostizanja stanja u kojemu bi centrala (Rim/Moskva) uvažila argumente iz provincije i promijenila stav, u provinciji je zasnovan novi, barem dijelom autohtoni kult. U situaciji nastaloj 1948. radilo se je o svojevrsnome nacional-komunizmu; Titova Jugoslavija je započela novu eru u kojoj je komunistička ideologija podržavljena (nacionalizirana u anglo-francuskome smislu pojma). Formalno je takav nosivi stav već bio na djelu u Buharin-Staljinovu insistiranju na „socijalizmu u jednoj zemlji“. Buharin, naime, 1925. objavljuje direktivnu brošuru pod naslovom „Možemo li izgraditi socijalizam u jednoj zemlji u uvjetima izostanka pobjede zapadnoevropskoga proletarijata?“ kao polemiku s Trockijevim poimanjem permanentne revolucije. Staljin je Buharinovu poziciju doveo do razine partijske direktive (eliminiravši prethodno i Trockoga i Buharina), insistirajući pritom da samo „sovjetski ljudi mogu znati što je potrebno za razvoj socijalizma u njihovoj zemlji, neovisno o dogmatima sa strane“. No, ova doktrina nije samo naglašavala specifično iskustvo jedne zemlje (iako već od 1924. postoje formalno dvije socijalističke države; i Mongolija uz SSSR). Ona je postala izvorom „sveobuhvatnoga iskustva“ koje je trebalo nametati svima drugima. Protiv toga nametanja su se, poslije Tita, na razne načine angažirali i Mao Zedong i Enver Hoxha i Nicolae Ceauşescu, pa, mutatis mutandis, i Santiago Carillo („Eurocomunismo y Estado“, 1977.), a svi su pritom insistirali na „nacionalnim specifičnostima“ kao kategorijalnom kišobranu za zaštitu od moskovskoga (imperijalnog) pljuska.

Santiago Carillo, zagovornik ideje eurokomunizma

Uostalom, i odluka o raspuštanju Kominterne pozivala se je na potrebu „da Izvršni komitet Internacionale pri rješavanju svih pitanja radničke klase polazi od konkretnih uvjeta i osebujnosti svake zemlje“. Naravno, 1943. se je dobro znalo da se radi o Staljinovu ustupku saveznicima kako bi se lakše došlo do pobjede u ratu. 1948. se je u tom pogledu krenulo ozbiljno (pa makar i u iznudici), i to više nije bilo moguće zaustaviti. Unutar federativno ustrojene Jugoslavije (ma koliko taj ustroj još desetljećima nakon 1948. samo formalno egzistirao), ovakav je argumentacijski kod imao dalekosežne posljetke; Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Skopje i Titograd, te, na koncu, Priština uzeli su si za pravo ponoviti istu tvrdnju koju je Beograd rabio protiv Moskve, ali sada protiv Beograda samoga (višedesetljetni unutrašnji proces raspadanja Jugoslavije stvaranjem maltene-nacionalnih država mogao je početi).

Ad 3) Kritikom Staljinova autoriteta otvoren je, očito, teško zaustavljiv proces. Više se nije smjelo starom dogmom odgovarati na kritiku (ma koliko se to i dalje prešutno prakticiralo). Tito je, s ideologijskim stožerom (Kardelj, Đilas, Bakarić), uvidio stoga da su potrebna i pozitivna programska utemeljenja „novoga socijalističkog modela“. U igru je, nakon što se je pokazalo da je preživljavanje izvan Lagera ipak moguće, već sredinom pedesetih i u šezdesetima, uveo dva ingeniozna legitimacijska trika (koji, barem dijelom, i sami postaju jugo-dogmom):

a) Jugoslaviju je učinio državom organiziranoga šverca između Istoka i Zapada; službeni je naziv te prakse bio politika nesvrstavanja. Doista, Jugoslavija je, uz međudržavni pristanak (najprije sa Zapada, a kasnije, sve više i s Istoka) koristeći napetosti između dva bloka među njima švercala tehnologiju – odatle dobrim dijelom i razvoj brodogradilišta, pored ostaloga – ideologiju, špijunske podatke, no ponajprije geopolitičke sadržaje. Istok je bio zadovoljan zbog toga što Jugoslavija nije otišla „sasvim na Zapad“, Zapad pak zato što se Titov režim „ne vraća Sovjetima“. A Tito je dvostrane darove uspješno koristio – ostavljajući dosta od toga i za namirenje svojih podanika;

b) ustrojio je unutrašnji politički sustav koji je – iznimno uspješno – „prodavao“ svijetu (bio je to pravi brand u današnjem poimanju): decentralizaciju kao demokratizaciju; službeni je naziv bio samoupravljanje (deseci su doktorskih disertacija o jugoslavenskome modelu samoupravljanja obranjeni na univerzitetima u Njemačkoj, Francuskoj, skandinavskim državama, SAD). Taj je model odista smanjio pritisak državnoga aparata na svakidašnji život, no bitne su odluke i dalje ostale pridržane partijskome vrhu.

Nastankom i funkcioniranjem ovoga dvostranog legitimacijskoga modela zbivale su se ipak dalekosežno liberalizirajuće promjene partijski zadane prakse (od olakšica za putovanja u inozemstvo – neusporedivih s praksom bilo koje druge komunističke sredine – preko labavljenja ideologijske kontrole u kulturnoj sferi, do višestrukih pokušaja privrednih reformi).

Ad 4) Ipak, najdalekosežniji je rezultat polemike koja započinje o Vidovdanu 1948. u prisilnome, a vjerojatno neželjenom demaskiranju samoga sustava unutar kojega se spor i vodi. Odlučni dio Rezolucije glasi naime: „Informacijski biro smatra da rukovodstvo KPJ revidira marksističko-lenjinistički nauk o partiji. Prema teoriji marksizma-lenjinizma, partija je osnovna, vodeća i usmjeravajuća snaga u zemlji, snaga koja ima svoj naročiti program i ne rasplinjava se u bespartijnoj masi. Partija je najviša forma organizacije i najvažnije oružje radničke klase. Međutim, u Jugoslaviji ne smatraju za osnovnu rukovodeću snagu u zemlji Komunističku partiju nego Pučku frontu. Jugoslavenski rukovodioci umanjuju ulogu KP, faktički rastvaraju partiju u bespartijnoj Pučkoj fronti, koja obuhvaća klasno veoma raznolike elemente (radnike, radno seljaštvo sa individualnim gazdinstvom, kulake, trgovce, sitne tvorničare, buržoasku inteligenciju), kao i raznobojne političke skupine, ubrajajući tu i neke buržoaske partije“.

Činjenično, ovaj je prikaz stanja u tadašnjoj Jugoslaviji posve promašen – o tomu je danas jedva i potrebno razglabati. To da je Komunistička partija abdicirala u korist Pučke fronte puka je besmislica, ne samo zato što je ta organizacija bila (i ostala) izmišljotina i prirepak KP, nego i zato što u Jugoslaviji ni na jednoj razini političkoga djelovanja ničega bez partijskoga dopuštenja nije bilo. No, odlučnim se čini to što sovjetska strana kao bitan element marksizma-lenjinizma naglašava postulat (koji, zapravo, ima mnogo veze s Lenjinom i Staljinom, a malo s Marxom) o vlasti Komunističke partije kao uvjetu mogućnosti same egzistencije sustava. Kompartija na vlasti jest, naime, sažeti opis (totalitarnoga) sustava koji se stvara nakon učvršćivanja sovjetske vlasti, dan s najmjerodavnijega mjesta, a ne teorijsko načelo „klasika“.

Upravo stoga jedini je ispravni naziv za sustave koje nasljeđuju Oktobarsku revoluciju upravo: komunizam. Jer, taj je sustav mogao izdržati različite promjene isključivo uz uvjet da vlast komunističke stranke ne bude dovedena u pitanje (zato su i promašivale sve privredne reforme s nakanom političkih implikacija). Pozivanje na Marxovo shvaćanje komunizma kao argument protiv pripisivanja ove oznake (post)sovjetskim režimima promašeno je zbog barem dva razloga. S jedne strane zato što Marxov (a i svaki drugi) materijalizam mora pretpostaviti socijalnu realnost ideologiji (pa i vlastitoj). S druge pak strane, zato što je socijalizam – kao alternativna oznaka – upravo za Marxa pojam koji se ne odnosi na buduće uređenje, nego na teoriju. A, u realnosti je socijalizam – kao, npr., i „narodna demokracija“ – i imao puku funkciju zakrivanja političke realnosti, naime vlasti komunističke partije.

Uza sve ovo, teorijski mjerodavna Korschova analiza („Spisi o socijalizaciji“) još prije stotinjak godina jasno upućuje na to da socijalizam, ako ga se i prihvati kao odrednicu epohe, znači upravo socijalizaciju, odruštvljenje; to pak u totalitarnim uvjetima poredaka o kojima je riječ naprosto nije moguće jer oni konstitucijski sprečavaju samo uspostavljanje društvenosti (oznaka „real-socijalizam“ ima, u ovome kontekstu, smisla samo kao repetiranje službenoga samorazumijevanja, pod navodnicima, dakle). Ne smeta to, na žalost, ni novu generaciju da robuje starim kategorijalnim nedomišljenostima;  pokazuje to i zbornik „Kulturni kapitalizam u Jugoslaviji: (post)socijalizam i njegovo Drugo“ („Cultural Capitalism in Yugoslavia: (Post)Socialism and Its Other“). Ljubazno pripravna podijeliti s javnošću pozitivne utiske o knjizi koju je sama (su)uredila, Danijela Lugarić Vukas hvali „dvostruki izlazak iz ugodne zone akademizma“ koji je pritom (navodno) na djelu, no, sve i da jest tako, možda bi bilo bolje da su se autori/ce još malo zadržali u akademizmu i promislili pojmove koje nekritički rabe.

 

  X X X X X X X X X X X X X X

Supstrat je ovih povijesnih zbivanja i tendencija predstavljala ipak baš jugoslavenska stvarnost. U ljeto 1948. jugoslavenska se je komunistička partija (pa, konsekventno, i njezina država) našla pod pritiskom ne samo neusporedivo nadmoćnijih protivnika (uključujući i četiri susjedne države), nego i pod – po svemu teže izdrživim – pritiskom očinskoga autoriteta druga Staljina i „avangardnoga odreda svjetskoga proletarijata“, sovjetske partije. Iako, u većini, ni sami nisu znali u čemu je zapravo spor, „titoisti“ su postali ključni neprijatelji „svih pravih komunista u svijetu“ (tisuće su ljudi, uključujući i neke od najviših funkcionara, pohapšene – mnogi od njih i pobijeni – u čistkama „titoističkoga smeća“ koje su odmah disciplinirano organizirale sve pravovjerne komunističke stranke).

Drukčije rečeno, u Jugoslaviji toga ljeta ništa nije bilo jasno – upravo je to i bila prava prigoda za iskazivanje Titova političkoga talenta. Kako ga ideologijske finese (kojima je komunistički pokret – takorekuć sekularno-teologijski – oduvijek obilovao) nikada nisu naročito zanimale, on se je odlučio za posve jednostavnu i svima načelno shvatljivu interpretacijsku formulu. Sukob je proglasio političkim, dapače međudržavnim sporom, obranom Jugoslavije od sovjetskoga presizanja u njezin život, uključujući i prokazivanje „višegodišnjega imperijalističkog ponašanja sovjetskih komesara u zemlji“. Podrška je „Titovu kursu“ stoga mobilizirana na osnovi bazičnoga patriotskog (jugo-nacionalnog) osjećaja. Riječju, Tito je – već 1948. – protiv (staljinskoga) komunizma mobilizirao baš onu političku legitimaciju, naime nacionalizam, koja će – četrdesetak godina poslije – i dokrajčiti čitav sustav „realno postojećega socijalizma“.

No, to ga (tada) nije brinulo, ponašao se je – u međunarodnome sklopu – kao prvi komunistički državnik, vođa komunističke države koja nije (prema vani, naravno) izvedena iz revolucionarno-klasnoga, nego iz državotvorno-nacionalnog korijena. Na unutrašnjem je planu uspostavio totalitarni sustav u kojemu je imao neupitnu ulogu vođe. Do tada je bio, doslovce, satrap, provincijalni povjerenik za određeno područje pod vrhovnom vlašću pravoga vođe. Utoliko je zabrinjavajuće kada profesionalni povjesnik (Hasanbegović) ne razumjevajući pojam cjelokupno Titovo vladanje Jugoslavijom naziva satrapskim (usp. http://ideje.hr/totalitarizmom-totalitarizam-razudba-jednoga-otvorenog-partijskog-sastanka/). Podjednako je zabrinjavajuće kada drugi povjesničar (Jakovina) tvrdi: „Svođenje Tita na totalitarnog vođu kakav je bio između svibnja 1945. i lipnja 1948. nije dovoljno dugo da bi se Tito i Jugoslavija… demonizirali“ („Globus“, 2.4.). Jer, valja ponoviti, jugoslavenski je totalitarni sustav ustrojen ljeti 1948., a Tito je tek tada postao jugoslavenskim totalitarnim vođom (jednostavno: nitko čija se slika službeno pojavljuje skupa sa slikom nekoga drugoga, Staljina u ovome slučaju, ne može biti smatran totalitarnim vođom).

Oni (posve malobrojni) „bivši drugovi“ koji su 1948. držali da je Staljin u pravu – ali i oni (znatno brojniji) koji su smatrali da ipak treba nastaviti „drugarsku raspravu“ u okvirima Kominforma – bili su označeni jednostavno kao izdajice. Jugoslavenski je nacional-staljinizam (ili antistaljinistički staljinizam, kako ga je odavno nazvao Radovan Radonjić) tako uspostavljen kao ideologijsko opravdanje sukoba s izvornim staljinizmom (koji je pak prvotno oblikovan u formuli „socijalizma u jednoj zemlji“, kao devijacija originalnoga komunističkog, dakle: internacionalističkog zazivanja svjetske revolucije – na čemu je, načelno, ustrajao još i Lenjin).

Edvard Kardelj se je u Ujedinjenim nacijama (za vrijeme rasprave o Općoj deklaraciji o ljudskim pravima!?) raspitivao o tomu može li se u tekst uvrstiti odredba o pravu „države da ustroji logore u slučaju ugroženosti nacionalne suverenosti“.

U logor na Golome otoku otjerane su tisuće „informbiroovaca“, uglavnom „administrativnim odlukama“, bez sudskih procesa; nerijetko su, nakon partijskih (i skojevskih) sastanaka, neposredno u logor odvodili one koji su – naivno vjerujući da politički raspravljaju – zastupali nastavak diskusije s „komunističkom obitelji“, pa i profesore ruskoga jezika

U zbilji je to značilo da je jugoslavenska svakidašnjica postala mnogo lošijom mnogo prije no što je postala boljom. Do razine divljaštva je radikalizirana kolektivizacija sela, u Rezoluciji spominjani „sitni tvorničari“ na brzinu likvidirani, nadzor nad svim aspektima (javnog i privatnog) života dodatno pooštren, itd. U logor na Golome otoku otjerane su tisuće „informbiroovaca“, uglavnom „administrativnim odlukama“, bez sudskih procesa; nerijetko su, nakon partijskih (i skojevskih) sastanaka, neposredno u logor odvodili one koji su – naivno vjerujući da politički raspravljaju – zastupali nastavak diskusije s „komunističkom obitelji“, pa i profesore ruskoga jezika, i sl. Logor je na Golome otoku pritom bio doista institucionalna perverzija na više razina. Ponajprije, broj je ubijenih bio razmjerno malen – ova načelno teško probavljiva formulacija funkcionira, međutim, uvjerljivo u poredbi s Jasenovcem ili Bleiburgom – ali svi su zatočenici bili bitno oštećeni sustavom koji ih je (gotovo „samoupravno“) natjerao da sudjeluju u međusobnome mučenju i ponižavanju (davno prije teorija Foucaulta, a posebice Agambena, drug je Ranković, žalosno uspješno, prakticirao mikrofiziku moći). S druge strane, drug Kardelj se je u Ujedinjenim nacijama (za vrijeme rasprave o Općoj deklaraciji o ljudskim pravima!?) raspitivao o tomu može li se u tekst uvrstiti odredba o pravu „države da ustroji logore u slučaju ugroženosti nacionalne suverenosti“.

U logor na Golome otoku otjerane su tisuće „informbiroovaca“, uglavnom „administrativnim odlukama“, bez sudskih procesa; nerijetko su, nakon partijskih (i skojevskih) sastanaka, neposredno u logor odvodili one koji su – naivno vjerujući da politički raspravljaju – zastupali nastavak diskusije s „komunističkom obitelji“, pa i profesore ruskoga jezika

Nastojeći istovremeno održati vlast u Jugoslaviji i, barem dijelom, otkloniti prigovore zbog napuštanja „nauka marksizma-lenjinizma“ jugoslavensko je vodstvo uvidjelo da zaoštravanje unutrašnjega terora kratkoročno odgovara objema zadaćama – i nekoliko se godina tako i ponašalo. No, već se je početkom pedesetih pokazalo da treba ići dalje. Na to je – s obzirom na tadašnje svjetske podjele – utjecao međunarodni čimbenik, posebice interes SAD za „disidentsku komunističku zemlju“ (premda taj utjecaj, kako se čini, danas u interpretacijama počesto precjenjuju), ali, ponajprije ipak, unutrašnja ideologijsko-politička dinamika.

Vidovdanski obračun u komunističkoj obitelji 1948. označio je, ukratko, početak kraja svjetskoga komunističkog pokreta, a u Jugoslaviji ponajprije fazu otvorenoga terora koja je, s vremenom, prešla u višedesetljetno liberaliziranje sustava – čime je Jugoslavija, unatoč svemu, učinjena komunističkom državom u kojoj se živjelo neusporedivo bolje (ili, barem, znatno manje loše) no u ostalima. I to je samo jedan od (lokalnih) razloga koji upućuju na trajnost efekata rečenoga Vidovdana (u izvedenicama, barem).