Vrijedi li klasični tržišni mehanizam na tržištu rada: fleksibilizacija nije panaceja, možda čak naprotiv

Boris Vujčić nedavno je govorio o fleksibilnosti hrvatskog tržišta rada koje je na krizu snažno reagiralo smanjenjem zaposlenosti i plaća. Ovaj članak, nevezano za Vujčića, sasvim teorijski postulira mogućnost da je tako snažna prilagodba uzrokovala da je oporavak u hrvatskom gospodarstvu došao kasnije i sporiji je nego u usporedivim zemljama. Makroekonomske posljedice kretanja na hrvatskom tržištu rada slabo su proučavane

• Autor je na postdiplomskom studiju na Universidad Carlos III de Madrid

Većina (popularnih) diskusija o politikama na tržištu rada naglašava nužnost fleksibilizacije kao optimalne politike povećanja konkurentnosti te pokretača zaposlenosti i ekonomskog rasta. Posebno je to intenzivirano nakon financijske krize, kada tržište rada nerijetko ostaje jedini manevarski prostor, a pripadajuće politike liberalizacije, odnosno fleksibilizacije postaju jezgra među ekonomistima popularnih „strukturnih reformi“, gotovo u potpunosti orijentiranih na stranu ponude.

Ovim tekstom nudi se alternativna perspektiva netom spomenutoj, no ne i suprotna. Naime, fleksibilizaciju ne treba demonizirati; ona je često potrebna i korisna iz više perspektiva, pogotovo u kontekstu distribucije zaposlenosti. Međutim, ukoliko fleksibilizacija predstavlja tek maglovito konformiranje tržišnom mehanizmu s naglaskom na isključivo pozitivne efekte, tada je potrebna daljnja kontekstualizacija tržišta rada i povezanih makroekonomskih trendova kako bi se ukazalo na nepoželjnost univerzalnih instant-rješenja u ekonomiji.

Što je fleksibilnost tržišta rada i zašto se o njoj toliko govori?

Fleksibilnost tržišta rada najbenignije bi se mogla definirati kao sposobnost adaptacije i brzina reagiranja na (cikličke) promjene, odnosno (egzogene) šokove s obzirom na faktor rada. U stvarnosti se to nerijetko reducira na „lakoću otpuštanja radnika“, s direktnim implikacijama na pregovaračku poziciju pri određivanju visine plaća i trajanja zaposlenja. Općenito, dimenzije fleksibilnosti mogle bi se identificirati kao: 1) zaštita zaposlenja, 2) fleksibilnost nadnica, 3) interna ili funkcionalna fleksibilnost te 4) fleksibilnost sa strane ponude. U žarištu polemika je uglavnom sloboda poslodavca da nudi i oduzima poslove. Na to se nadovezuju institucije i (de)regulacije koje mogu limitirati varijacije nadnica i trajanje zaposlenja, uključujući regulaciju minimalne plaće, sindikalnu aktivnost i koordinirane pregovore o plaćama.

Obično se tržište rada u otvorenoj ekonomiji spominje u kontekstu povećanja konkurentnosti putem realne deprecijacije tečaja – politika koja je poznata i kao interna devalvacija. Ideja je da se smanjenjem rigidnosti (fleksibilizacijom) posredno smanji i masa domaćih cijena (nadnica) koje potom otvaraju prilike izvoznom sektoru – kroz smanjenje troškova rada, odnosno kroz veću sposobnost (brže) reakcije na cikličke promjene. U tom kontekstu, fleksibilnost stoji naspram rigidnosti na tržištu rada koje sprječavaju tržišni mehanizam da u najkraćem roku obavlja svoju ulogu, pa su i naputci ekonomskih politika usmjereni prema njihovom eliminiranju. No, budući da su neke od ‘rigidnosti’ i elementarna demokratska prava širih slojeva društva, diskusija o tržištu rada vjerojatno se ne bi trebala voditi samo unutar ekonomskih krugova.

Konvencionalno opravdanje fleksibilizacije

Konvencionalno opravdanje potrebe uklanjanja rigidnosti implicira kauzalnost između promjene razine cijene rada i razine zaposlenosti, uz pretpostavku da će se potrebna (i fleksibilizacijom olakšana) ‘prilagodba’ dogoditi primarno kroz cjenovni mehanizam (a ne kroz otpuštanja i sivu ekonomiju). Stilizirano, kao glavni uzrok rasta ili prevelike razine nezaposlenosti (odnosno, deficita konkurentnosti) etiketirane su previsoke nadnice (ili brži rast nadnica s obzirom na rast produktivnosti). Zaključak je, potom, da se nezaposlenost može eliminirati (a time i ekonomski rast ubrzati) tek ako promjena realnih plaća sustavno posustaje za promjenom produktivnosti. A politika koja će na posredan način smanjiti masu nadnica i učiniti ekonomiju konkurentnijom i otpornijom jest politika fleksibilizacije.

Konvencionalno opravdanje potrebe uklanjanja rigidnosti implicira kauzalnost između promjene razine cijene rada i razine zaposlenosti. Što nam o tome govore empirijski dokazi, koje su makroekonomske posljedice politika fleksibilizacije i vrijedi li klasični tržišni mehanizam na tržištu rada

Ova perspektiva implicira da rad (radna snaga) ima svoju tržišnu cijenu kao i svako drugo dobro (faktor), a ta tržišna cijena potom predstavlja mehanizam koji uravnotežuje ponudu rada i potražnju za radom u ravnotežu pune zaposlenosti (uz pretpostavku normalnih cjenovnih elastičnosti). Stoga, ako cijene nisu dovoljno fleksibilne (tj. ako su plaće previsoke), poduzeća supstituiraju (relativno skuplji) rad s (relativno jeftinijim) kapitalom, pa i nezaposlenost ustraje iznad privremene „frikcijske“ nezaposlenosti. Otuda i snažno uvjerenje da promjena radnog zakonodavstva ima izravan utjecaj na ekonomski rast: što je zaposlenje fleksibilnije a rad kao trošak jeftiniji, rigidnosti su manje i ekonomija je konkurentnija, zaposlenija i otpornija na šokove.

U suštini, argument je da je u globaliziranom svijetu fleksibilnost tržišta rada preduvjet stvaranja novih poslova, odnosno rasta zaposlenosti putem slobodnog formiranja tržišne cijene rada. No, što nam o svemu tome govore empirijski dokazi, koje su makroekonomske posljedice politika fleksibilizacije i vrijedi li, u doslovnom smislu, klasični tržišni mehanizam na tržištu rada?

Slaba povezanost fleksibilizacije i agregatne razine zaposlenosti

Direktna veza između zaštite zaposlenja (rigidnosti) i agregatne (ne)zaposlenosti je slaba, odnosno nesignifikantna (Baker et al, 2005; Baccaro i Rei, 2005) što je vidljivo na slici 1. Istraživanja  pokazuju da su upravo uvjeti agregatne potražnje puno snažnije povezani s kretanjem zaposlenosti nego promjene radnog zakonodavstva, ali i da koordinirano (centralizirano) pregovaranje o plaćama (u OECD zemljama) ima pozitivan učinak na zaposlenost, dok je distorzivan utjecaj minimalne plaće skroman (Rodgers, 2007). Tako Schmitt i Wadsworth (2002) argumentiraju da je i u SAD-u i UK-u rast zaposlenosti vezan uz makroekonomske politike, a da je fleksibilnost tržišta rada prvenstveno povećala nejednakost. Slično rezoniraju Baker i ostali (2005).

Slika 1: Institucije tržišta rada i nezaposlenost: zaštita zaposlenja (EPL) | Izvor: Rodgers, G. (2007); Baker et al. (2005)

Kaldorov paradoks

Značajan je i manjak empirijski dokumentirane negativne veze između rasta jediničnih troškova rada (ULC) i rasta dohotka, što bi ekonomistima trebalo biti poznato kao Kaldorov paradoks. Pojednostavljeno, Kaldor je otkrio da su neke zemlje u kojima su plaće rasle najbrže (a cjenovna konkurentnost padala), istovremeno  imale i najveći rast izvoza i BDP-a, odnosno svojih tržišnih udjela (Felipe i Kumar, 2011). Fagerberg (1996) je proširio analizu na kasniji period i potvrdio paradoks. Stoga, u najmanju ruku, paradoks implicira kako se analiza međunarodne konkurentnosti i uopće ekonomskog uspjeha ne bi smjela vršiti samo preko troškova faktora proizvodnje, a to pogotovo vrijedi kod apsolutnog smanjenja nadnica.

Fleksibilizacija dovodi do rasta prekarizacije i nejednakosti

S druge strane, posljedica sustavne fleksibilizacije tržišta rada u kombinaciji s mjerama štednje (tzv. austerity politikama) je polarizacija distribucije dohodaka i smanjenje udjela od rada naspram udjela od kapitala, što otprilike traje od početka Reagan-Thatcher ere. Tako u posljednjih nekoliko desetljeća, rast BDP-a i produktivnosti uglavnom nije praćen sličnim rastom nadnica i životnog standarda. U mnogim zemljama plaće relativno stagniraju ili padaju dok društvo istovremeno postaje sve bogatije, ali sa snažnom koncentracijom bogatstva na samom vrhu. Konvergencije između razvijenih i manje razvijenih zemalja uglavnom nema, a globalni Gini koeficijenti sugeriraju najviše razine nejednakosti u posljednja dva stoljeća. Dominantni procesi su pritom rast prekarizacije, povećanje udjela financijskih profita i smanjenje realnih investicija.

Kauzalnost na tržištu rada ide prvenstveno od ekonomskog rasta prema zaposlenosti, a ne od razine realnih plaća prema zaposlenosti. A sustavnim rušenjem mase nadnica ekonomije sve više ulaze u strukturne probleme

Rekavši to, politike fleksibilizacije mijenjaju formu i kvalitetu zaposlenja pa prekarizacija nije slučajan ili neželjen nego namjeran ishod politika na tržištima rada posljednjih 30-ak godina. Prekarno zaposlenje također nije neizbježna posljedica globalizacije u determinističkom smislu, već sasvim logičan ishod dirigiranih politika koje su iskoristile prilike globalnog povezivanja i transformacije da promjene pravila igre. Odnosno, institucionalne promjene i tehnološki napredak pomogli su u etabliranju novog ekonomskog modela prema kojem je prekarizacija upravo željeno (modelsko) rješenje problema nedovoljne zaposlenosti, a ne neželjeni nusprodukt.

Novo zaposlenje je funkcija rasta dohotka, a ne funkcija padajućih nadnica

Spomenuti model počiva upravo na implikaciji direktne kauzalne veze između smanjenja realnih plaća  i smanjenja nezaposlenosti. Međutim, takva veza ni u indirektnom smislu nije održiva bez ključne uloge produktivnosti. Naime, fleksibilizacija (kao politika dohotka usmjerena na smanjenje jediničnih troškova rada) primarno utječe na rušenje mase nadnica, tj. cijena (slika 2), a ne na razinu zaposlenosti. Odnosno, kauzalnost na tržištu rada u agregaciji ide prvenstveno od ekonomskog rasta prema zaposlenosti, a ne od razine realnih plaća prema zaposlenosti. A sustavnim rušenjem mase nadnica, ekonomije sve više ulaze u strukturne probleme nedovoljne potražnje dok dioba pregovaračke moći između rada i kapitala postaje još više asimetrična. Izvor ovog problema se može naći u pogrešnim postavkama teorijskog modela koji implicira nužnost fleksibilizacije, budući da tržište rada analizira u izolaciji i nadnicu promatra isključivo kao cijenu (trošak), a ne ujedno i kao pokretača ekonomske aktivnosti (stilizirano: netko mora kupiti proizvedenu robu i usluge).

Slika 2: ULC i inflacija, primjer EMU-a | Izvor: Flassbeck i Spiecker (2000)

Oni koji su nezaštićeni (a takvih ima sve više) manje će trošiti i investirati uslijed neizvjesnosti zaposlenja i budućih dohodaka, a dohodak (životni standard) većine populacije nije samo smisao sistema, već i jedan od njegovih glavnih pokretača

Također se nerijetko zaboravlja da cijene „čiste“ tržište tek ako su ponuda i potražnja nezavisno definirani, što nije slučaj kod nadnica, pa se i klasični tržišni mehanizam ne može tek tako preslikati na tržište rada. Uz to, poduzeća ne rade dihotomnu supstituciju rada i kapitala, već uglavnom ulažu prociklički u oba faktora (pozitivna empirijska korelacija investicija i zaposlenosti, slika 3).

Slika 3: Pozitivna veza između investicija i zaposlenosti, primjer SAD-a | Izvor: Flassbeck i Spiecker (2000)

No, i dalje dominantna perspektiva pri modeliranju tržišta rada u svojoj pozadini ima eksplicitni trade-off između ekonomskog rasta i društvene jednakosti, a koji inherentno zanemaruje potražnu stranu i pripadajuće makroekonomske implikacije. U agregatnom smislu, jasno je potom zašto nema inkluzivnog ekonomskog oporavka na globalnoj razini: oni koji su nezaštićeni (a takvih ima sve više) manje će trošiti i investirati uslijed neizvjesnosti zaposlenja i budućih dohodaka, a dohodak (životni standard) većine populacije nije samo smisao sistema, već i jedan od njegovih glavnih pokretača.

Politike fleksibilizacije mijenjaju funkcionalnu distribuciju dohotka

Nadalje, nastavak procesa prekarizacije osigurava nastavak pada udjela dohotka od rada naspram dohotka od kapitala, što uglavnom znači i daljnji rast nejednakosti (a što na trenutnim razinama vjerojatno znači i veću neefikasnost). Suma udjela dohodaka od kapitala i rada, odnosno profita i nadnica, po definiciji iznosi 1 i predstavlja funkcionalnu distribuciju dohotka. Pa dok logika veće konkurentnosti s nižim ULC (jediničnim troškovima rada) vrijedi u mikroekonomskom smislu (na razini poduzeća), kada se doslovno agregira na makro-nivou, potencijalno se čini logička greška kompozicije. Na makro nivou, agregirani trošak rada reflektira udio dohotka od rada u funkcionalnoj distribuciji. Pa kada ne bi bilo greške kompozicije, to bi značilo da su najkonkurentnije ekonomije (čiji je rast ili osvajanje tržišta najbrže) upravo one čiji udjeli dohotka od rada rastu najsporije (padaju najbrže), što nikako ne mora biti slučaj, kako empirija potvrđuje i kao što su već u teorijskom smislu opovrgnuli mnogi, počevši od Kaleckog i Goodwina.

U konačnici, padajući udio dohotka od rada u funkcionalnoj distribuciji ima makroekonomske, distributivne implikacije, budući da po definiciji podrazumijeva rastući udio dohotka od kapitala (manja relativna sklonost potrošnji). U tom kontekstu, pad nominalnih nadnica može trenutno smanjiti potražnju više od očekivane supstitucije nižih nadnica višim profitima i onda tek pad štednje privatnih kućanstava ili proračunski deficiti mogu spriječiti negativni efekt pada potražnje. Stoga, omjer udjela dohotka od rada i kapitala očito nije (tek) ideološko pitanje, budući da je agregatna potražnja globalne ekonomije vođena rastom nadnica, a rast udjela profita (rast udjela ne znači i rast stope povrata na kapital) ima relativno negativne efekte po ekonomski rast (Lavoie i Stockhammer, 2012).

Stoga, opisana kontekstualizacija tržišta rada kontrira tradicionalnom i stiliziranom trade-offu rasta i jednakosti, odnosno ukazuje na nužnost odbacivanja univerzalnih instant-rješenja bilo kakve vrste. Jer dok pojedine zemlje mogu iskoristiti pozitivne efekte rasta udjela profita putem interne devalvacije (prvenstveno preko efekta neto izvoza), iskazujući u suštini neo-merkantilističku strategiju rasta, to nije održiva strategija za sve ili veći broj zemalja istovremeno: na kraju krajeva, konkurentnost je relativan pojam. U tom slučaju, očekivani ishod vjerojatnije bi bila utrka prema dnu.

Fleksibilni profiti, a ne fleksibilne nadnice

U stvarnim ekonomijama, za dinamiku ekonomske aktivnosti je vjerojatno prikladnije modeliranje fleksibilnih profita a ne fleksibilnih nadnica (Flassbeck, 2013), a rekavši to, nema razloga da mjera konkurentnosti bude samo sa strane ‘rada’, već se može konstruirati ista i na strani ‘kapitala’. Tako Felipe i Kumar (2011) kalkuliraju UCC (jedinični trošak kapitala), kao omjer nominalne profitne stope i kapitalne produktivnosti (što mora biti jednako sumi udjela dohotka od kapitala u ukupnoj dodanoj vrijednosti i cjenovnog deflatora). A ako profitna stopa raste (pada) brže (sporije) od kapitalne produktivnosti s posljedičnim povećanjem UCC-a, konkurentnost će biti smanjena. Rekavši to, UCC su se povećali u svim zemljama eurozone, kao posljedica bržeg pada u kapitalnoj produktivnosti naspram pada u profitnoj stopi (slika 4). A potom, jedinični troškovi kapitala su rasli brže od jediničnih troškova rada u svih 12 promatranih zemalja osim Grčke za period 1980-2007, iz čega slijedi da „deficit konkurentnosti“ teško može biti samo pitanje bržeg rasta nadnica od produktivnosti rada.

Slika 4: Rast UCC-a (jediničnih troškova kapitala) u zemljama eurozone (1980-2007) | Izvor: Felipe i Kumar (2011); OECD

Nužnost kontekstualizacije i odbacivanje instant-rješenja

Očito je potrebno više diferencijacije i kontekstualizacije samih politika na tržištima rada. Tom linijom, kako je u žarištu fleksibilnosti nerijetko brzina i mogućnost otpuštanja radnika, zanimljivo je istraživanje koje pokazuje da duže zaposlenje (na jednom poslu) ima pozitivne efekte na produktivnost na nivou poduzeća (slika 5), barem do određenog tresholda (Auer, Berg i Coulibaly, 2004), a potom i na veću razinu inovacija. S druge strane, fleksibilnost/rigidnost utječe prije svega na distribuciju zaposlenosti, pa veći nivo protekcije može štititi već privilegirane skupine, a štetiti već ugroženima koji se tada okreću sivoj ekonomiji, rezultirajući dualnim tržištima rada.

Slika 5: Trajanje zaposlenja i rast produktivnosti rada | Izvor: Auer, Berg i Colibaly (2004); Rodgers (2007)

Sličan rezultat su potvrdili Marquez i Pages (1998) za Latinsku Ameriku, što opet sugerira da politike tržišta rada utječu prije svega na distribuciju, a ne razinu zaposlenosti. Pritom treba istaknuti da je u većini zemalja u razvoju tržište rada prirodno vrlo fleksibilno upravo zbog postojanja neformalnog sektora, odnosno visokog udjela sive ekonomije (usput, jako je malo dokaza da će daljnja fleksibilizacija formalnog sektora smanjiti udio sive ekonomije). Indikativan je primjer Argentine koja je 1990-ih provela politike fleksibilizacije, koje su pak smanjile elastičnosti na tržištu rada (umjesto da ih povećaju), pa je BDP rastao uz rastuću i stagnirajuću nezaposlenost. U Čileu je, suprotno, postupna re-regulacija u istom periodu bila konzistentna s rastom zaposlenosti (Rodgers, 2007).

U konačnici, ne postoje empirijski dokazi koji bi ukazali na univerzalnu poželjnost politika fleksibilizacije. Vjerojatno je točno da bi ekonomije trebale slijediti tzv. zlatno pravilo (rast nominalnih nadnica vezan uz rast prosječne produktivnosti plus ciljana inflacija), gdje su nadnice vezane uz produktivnost a vanjske šokove i njihov utjecaj na (ne)zaposlenost rješavaju druge ekonomske politike. Na samim tržištima rada fokus bi se trebao maknuti s ideoloških prepucavanja i predlaganja instant-rješenja na pronalazak balansa između sigurnosti i fleksibilnosti poštujući specifični institucionalni kontekst svake zasebne ekonomije, u kojem bi se mikroekonomska fleksibilnost kombinirala sa zaštitnom socijalnom mrežom na makro-nivou, pogotovo za ugrožene skupine. A za takvo što je prije svega potreban socijalni dijalog  i otvorena rasprava uključenih aktera (poslodavaca, sindikata i države).

Reference:

Auer, P., Berg J. i Coulibaly, I. (2004), Is a stable workforce good for the economy? Insights into the tenure productivity-employment relationship. Employment strategy paper no. 2004-15, International Labour Office, Geneva.

Baccaro, L. i Rei, D. (2005). Institutional determinants of unemployment in OECD countries: A time series cross-section analysis (1960-98). Discussion paper 160, International Institute for Labour Studies, Geneva.

Baker, D., Glyn, A., Howell, D. i Schmitt, J. (2005), Labor market institutions and unemployment: Assessment of the cross-country evidence

Fagerberg, J. (1996), “Technology and competitiveness.” Oxford Review of Economic Policy 12(3): 39–51.

Felipe, J. i Kumar, U. (2011), Unit Labor Costs in the Eurozone: The Competitiveness Debate Again, The Levy Economics Institute Working Paper No. 651, February

Flassbeck, H. (2013), Why the World Economy is Stuck With Flexible Labor Markets, u Restoring Shared Prosperity, ur. Palley, T. i Horn, G.

Flassbeck, H. i Spiecker, F. (2000), Real Wages and Unemployment: There is No Trade-Off. Neoclassical Employment Theory Fails to Explain the Different Labor Market Developments in the United States and Europe, WSI-Mitteilungen 11/2000,

Lavoie, M. i Stockhammer, E. (2011), Wage-led growth: concept, theories and policies, ILO, Conditions of Work and Employment Series No. 41

Márquez, G. i  Pagés, C. (1998). Ties that bind: Employment protection and labor market outcomes in Latin America. Inter-American Development Bank, Washington, DC.

Onaran, Ö. i Galanis, G. (2012), Wage-led and profit-led demand: a global mapping. ‘New perspectives on wages and economic growth: the potentials of wageled growth’.

Rodgers, G. (2007), Labour Market Flexibility and Decent Work, DESA Working Paper No. 47, July

Schmitt, J. i Wadsworth, J. (2002), Is the OECD jobs strategy behind US and British employment and unemployment success in the 1990s? CEPA working paper, no. 2002-06, Center for Economic Policy Analysis, New School University, New York.